Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9731
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Hrvati biraju – ili će to Bošnjaci i „njihovi Hrvati“ opet učiniti umjesto njih?

Hrvati biraju – ili će to Bošnjaci i „njihovi Hrvati“ opet učiniti umjesto njih?

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 06.10.2014. 22:40

Stranke koje tvore političku scenu bh. Hrvata na nastupajuće opće izbore izlaze pod najtežim okolnostima. Te su okolnosti stvorene zlouporabom manjkavosti političkog sustava BiH od strane većinski bošnjačkih stranaka, koje su te manjkavosti iskoristile za praktično oduzimanje u političkoj sferi Ustavom garantiranog statusa Hrvata kao konstitutivnog i jednakopravnog naroda.

Najvidljivija manifestacija spomenutih zlouporaba je dva puta, 2006. i 2010. godine izvedeno nadglasavanje kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva BiH koje je podržavala većina bh. Hrvata od strane kandidata koga je podržala većinski bošnjačka stranka.

„Hrvatski“ član Predsjedništva BiH

Taj je kandidat bio Željko Komšić, doduše zaista etnički Hrvat, ali njegovi glasači nisu bili Hrvati, obzirom da ga je kandidirala SDP, stranka čije biračko tijelo unatoč njezinoj integralističkoj i unitarističkoj „bosanskoj“ i „građanskoj“ retorici, u ogromnom postotku čine Bošnjaci.

To se već na prvi pogled može shvatiti uvidom u geografsku distribuciju birača SDP-a na svim dosadašnjim izborima, pa i birača koji su u posljednja dva izborna ciklusa podržali Komšića.

I on i stranka su dobivali neporecivo ogromnu većinu svojih glasova upravo u dijelovima FBiH u kojima većinu stanovništva čine Bošnjaci, nadmoćno najbrojniji narod u tome entitetu, dok je postotak njihovih glasova u područjima koje nastanjuju pretežno Hrvati, za čijeg se člana Predsjedništva Komšić kandidirao, zanemariv.

Na nastupajućim izborima, doduše, niti jedna od relevantnih bošnjačkih i „bosanskih“ stranaka nije kandidirala ozbiljnijeg kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva, ali to ne znači da je mogućnost izvođenja slične manipulacije otklonjena. Moguće je, naime, da će neki od postojećih hrvatskih kandidata dobiti znatan broj bošnjačkih glasova, sa ili bez izravnog poziva jedne ili više bošnjačkih stranaka.

Taj poziv uistinu ne mora biti izravan, već se može izvesti i implicitno, „ispod žita“, sustavnim i konstantnim spominjanjem takvog čina kao mogućeg i legitimnog od strane formalno neovisnih analitičara i eksperata na formalno neovisnim javnim i privatnim medijima.

Obzirom na izrazitu brojčanu nadmoć Bošnjaka nad Hrvatima u FBiH, te na nepostojanje medijskog javnog servisa na hrvatskom jeziku, putem koga bi se takav čin „preusmjeravanja“ bošnjačkih glasova na kandidate za hrvatskog člana Predsjedništva predstavio samim Bošnjacima kao nepošten, moralno nedopustiv, te izrazito štetan po međunacionalne odnose i elementarnu stabilnost BiH, taj se postupak čini kao više nego moguć.

Njegovu vjerojatnost povećava činjenica da jedna od relevantnih bošnjačkih stranaka, Stranka za BiH, čiji je kandidat na izborima 2010. godine Haris Silajdžić dobio oko 15 posto (oko 117.000) bošnjačkih glasova, ovoga puta nije istakla svoga kandidata. Postavlja se pitanje je li ovaj zavidni „rezervoar“ glasova namijenjen upravo spomenutom „spontanom preusmjeravanju“ brojčano sasvim dovoljnog broja bošnjačkih glasača na nekoga od hrvatskih kandidata?

Dodatni problem je što opisanu mogućnost nisu nedvojbeno i kristalno jasno odbacili svi hrvatski kandidati, i to ne samo oni koji su ranije bili suglasni sa spomenutom manipulacijom SDP-a i Komšića.

Martin Raguž, kandidat HDZ-a 1990, koji je zajedno sa HDZ-om BiH oštro osuđivao tu manipulaciju, u završnici predizborne kampanje se sve češće spominje kao hrvatski kandidat za koga bi mogao glasati značajan broj Bošnjaka, što se najčešće objašnjava, tj. opravdava „zasićenošću“ Bošnjaka svim akterima tradicionalne bošnjačke političke scene. Sam Raguž, nedvojbeno najsnažniji hrvatski kandidat poslije lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića, nije se na spominjanje mogućnosti da postane hrvatski član Predsjedništva bez podrške većine hrvatskih birača obvezao odustati od te dužnosti zadobivene na takav način.

„Igre“ sa izaslanicima Doma naroda

Čak i u slučaju da hrvatskog člana Predsjedništva većinom glasova konačno izaberu sami Hrvati, mogućnost političkog kršenja i oduzimanja njihovih konstitutivnih prava ne bi bila posve otklonjena. Moguće je da će, kao u mandatu 2006-2010., pa i u onome 2000-2002. godine, u tijelima vlasti na razini Federacije, a možda čak i cijele BiH, u ime Hrvata vlast obnašati stranke koje nemaju većinsku podršku Hrvata, ali uživaju podršku dominantnih bošnjačkih stranaka i najvažnijih dužnosnika međunarodne zajednice, prije svih visokog predstavnika.

Ta je opcija još uvijek otvorena prije svega mogućnošću da dominacijom u većem broju županijskih skupština stranke koje uživaju podršku bošnjačkih birača imenuju većinu ne samo bošnjačkih, već i srpskih i „ostalih“, pa čak i hrvatskih izaslanika u Dom naroda Parlamenta FBiH, a posljedično i u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH.

Takvim je postupkom već formirana nelegitimna aktualna Vlada FBiH, te predsjednik i potpredsjednici Federacije, uz kolaboraciju stranaka za koje je glasao izrazito manjinski dio Hrvata – NSRzB i HSP.

Ovoga puta HSP vjerojatno neće ostvariti izbornu snagu dovoljnu niti za izvršenje spomenute sporedne uloge u izigravanju političke volje bh Hrvata, ali se postavlja pitanje hoće li tu ulogu preuzeti HDZ 1990?

Kao i u slučaju neizjašnjavanja po pitanju legitimnosti obnašanja dužnosti hrvatskog člana Predsjedništva bez neporecivog hrvatskog izbornog legitimiteta, ta stranka nije iskoristila izbornu kampanju za odašiljanje nedvojbenog stava da neće sudjelovati u provođenju bilo kakvog političkog eksperimenta koji bi podsjećao na „platformu“.

Demokracija ili nacionalni interes? Odgovor je „Da“!

Koncentracija nadmoćne većine hrvatskih glasova na stranke Hrvatskog narodnog sabora, okupljene oko HDZ-a BiH, otvaraju i pitanje „rasipanja“ hrvatskih glasova danih drugim izbornim listama u izbornim jedinicama u kojima su Hrvati izrazita manjina stanovništva.

Ovaj problem, koji objektivno umanjuje dinamiku političkog života među bh Hrvatima, obzirom da im je kao imperativ i apsolutni prioritet tuđom voljom nametnuta borba za obranu ugrožene konstitutivnosti i jednakopravnosti, skreće pozornost na originalan pristup demokratskoj politici u postojećim okolnostima.

Pojedine su hrvatske stranke, naime, nametnutu dilemu „politička kompeticija ili narodno jedinstvo“ razriješile podrškom kandidatima i listama HNS-a na izborima za sva državna i entitetska tijela vlasti, uz istovremeni samostalni nastup na izborima za županijske skupštine.

To je dokaz da se, uz elementarno dobre namjere, vitalnost višestranačke demokracije u znatnoj mjeri može očuvati čak i u uvjetima neprimjerenih političkih napada na same temelje nacionalnog interesa cijelog jednog konstitutivnog naroda.

Naravno – ukoliko je nedvojbena čvrstina političke volje da se u tim napadima ni na koji način i ni pod koju cijenu ne sudjeluje.

Milan Siratski/Dnevnik.ba