RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Izetbegović & Nikolić – početak jednog divnog prijateljstva

Napisano 14.02.2013. 14:52

Izetbegović & Nikolić – početak jednog divnog prijateljstva

■ U ozračju ti meni vojvodo, ja tebi serdaru, dogovoren je, možda baš slijedom gore rečene srpske poslovice, trilateralni susret u Istanbulu Turske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Od kojega, sudeći barem po Izetbegoviću, Sarajevo mnogo očekuje. A budući nema reakcija Banje Luke, poput onih u vrijeme najboljeg Dodikova neprijatelja Harisa Silajdžića i Istanbulske deklaracije, čini se kako je i Republika Srpska, poput majčice Srbije, konačno shvatila koliki je realni značaj Ankare – ne samo u balkanskim poslovima

■ Preko Drine: Svoju spremnost da obavi ovaj teški, ali neminovni diplomatski zadatak, obznanio je i prije nego li se dogodilo malo diplomatsko čudo u Obaminoj čekaonici. Sada nakon što se doista čini kako se Nikoliću, ako ne baš potpuno, a ono makar značajno manje trese na šubari cvijeće, Izetbegovićev je put preko Drine – otvoren

 

Piše: Josip Vričko, Dani

 

Tek ćemo, dakako, vidjeti je li, gotovo slučajni, američki susret Bakira Izetbegiovića i Tomislava Nikolića bio povijesni. Ali, već sad se može kazati kako ima makar sve preduvjete za to. Mediji, osobito naši – ma što to u bh. uvjetima značilo?! – nisu, istina, pridavali naročitu pozornost činjenici kako su dva državnika, čekajući da ih u New Yorku primi Barack Obama, kratili vrijeme razgovarajući o balkanskim, zajedničkim mukama. Član našeg troglavog, a neki vole vjerovati i tronacionalnog državnog vrha, ocijenio je prošlog vikenda, u Sedmici Radio Beograda 1, taj četrdesetominutni razgovor u četiri oka čistom desetkom!

Štoviše, usto što je, po Izetbegovićevu osobnom dojmu, razgovor bio „lijep i prijateljski", i sam je njegov sugovornik zavrijedio visoke ocjene: „On je jedan, koliko sam vidio, otvoren i iskren čovjek”, očito je impresioniran srbijanskim predsjednikom.

Prva izjava, zaborava nema, ali... 

Jasno, nije Izetbegović, za beogradsko slušateljstvo, propustio napomenuti kako, usprkos afirmaciji ovoga novog Nikolića, nije zaboravio onoga staroga – Tomu Grobara (Bosne i Hercegovine, koja nestaje na očigled) te ignoranta srebreničkog genocida. No, od tog vremena, kada je taj nekadašnji radikal podsjetio na dane kada ga je na ravnoj Romaniji vojvoda Šešelj proglasio svojim kolegom, do danas srbijanski je predsjednik opozvao treći srpski ustanak zbog snažnog prodora Turske na Balkan, osobito njezin, kazao bi njegov novi banjolučki prijatelj Dodik, pokroviteljski, dakle neobjektivni odnos prema bh. Bošnjacima.

Nedavno je, naime, Nikolić pohodio turskoga predsjednika Abdullaha Gula. I ma koliko iznenađenje izazvalo Izetbegovićevo oduševljenje otvorenim i iskrenim njujorškim sugovornikom, još veće iznenađenje je uslijedilo nakon što su sugovornici iz Ankare s javnošću podijelili ono o čemu su, također otvoreno i iskreno, zborili na svečanoj večeri u predsjedničkoj palači Cankaya. Nikolićev je domaćin čak citirao staru – a sve su, jasno, stare – srpsku narodnu mudrost: „Zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača” – sugerirajući kako je posjeta srbijanskog predsjednika Turskoj baš to jedno zrno, ako ne (već) i kamen, koji će doprinijeti da balkanski sugovornici generacijama koje dolaze ostave Balkanski poluotok kao poluotok mira.

Gul je, valjda poput Izetbegovića impresioniran Nikolićem, onako prilično egzaltirano naglasio kako je Srbija za Tursku susjedna zemlja, na što ljubazni gost nije imao kud, pa je, također malo pod adrenalinom, kazao kako je Turska za Srbiju, jako bitan i blizak partner na komšijskoj udaljenosti.

I tako, u ozračju ti meni vojvodo, ja tebi serdaru, dogovoren je, možda baš slijedom gore rečene srpske poslovice, trilateralni susret u Istanbulu Turske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Od kojega, sudeći barem po Izetbegoviću, Sarajevo mnogo očekuje. A budući nema reakcija Banje Luke, poput onih u vrijeme najboljeg Dodikova neprijatelja Harisa Silajdžića i Istanbulske deklaracije, čini se kako je i Republika Srpska, poput majčice Srbije, konačno shvatila koliki je realni značaj Ankare – ne samo u balkanskim poslovima.

U Istanbul preko Beograda 

Činjenica je, pak, kako Bakir Izetbegović, po osobnom priznanju, nikad nije bio u službenoj posjeti Beogradu. Opravdano, dodao bih! Svoju spremnost da obavi ovaj teški, ali neminovni diplomatski zadatak, obznanio je i prije negoli se dogodilo malo diplomatsko čudo u Obaminoj čekaonici. Sada nakon što se doista čini kako se Nikoliću, ako ne baš potpuno, a ono makar značajno manje trese na šubari cvijeće, Izetbegovićev je put preko Drine – otvoren.

Po neslužbenim informacijama istanbulski samit je predviđen za svibanj, pa bi dobro bilo da se dva državnika sastanu prije toga. Prije otprilike godinu i pol, još, dakle, za stolovanja Borisa Tadića, član bh. Predsjedništva se u Kažiprstu Radija B92 ispričao za svakog nevinog čovjeka kojega je ubila Armija BiH. Baš kao da je pripremao ovaj svoj posjet do kojega će neminovno uskoro doći.

Jasno, Izetbegovićevi osporavatelji, mangupi iz vlastitih, znači bošnjačkih, redova su, putem svojih biltena, problematizirali ovu izjavu. Pritom ignorirajući da je sugovornik ovoga radija podsjetio tamošnje slušateljstvo da „kada se zbroje svi zločini Armije BiH, nisu ravni jednom satu zločina u Srebrenici”.

Nije, dakle, Izetbegović ništa zaboravio i neće, ako, dakako, takav bude diplomatski itinerer, u Beograd – prije Istanbula – zaboravljajući što je bilo. Naprotiv, misli kako je vrijeme da se srpska javnost i nacija „zagledaju unatrag i premotaju film 1992. – 1995”. Kako su i Izetbegović i Nikolić izravni akteri tih događaja, za njih sigurno nema nikakvih tajni vezanih za taj period. Pod uvjetom, naravno, da i o toj temi srbijanski predsjednik može razgovarati otvoreno i iskreno. Kao u New Yorku.

Sondiranje 

Istina, zna član našega kolektivnog državnog rukovodstva da je (čak) i Boris Tadić na Hrvatskoj televiziji, kad je već predao žezlo Nikoliću, kazao kako nije uputno kod srpskih dužnosnika inzistirati na – genocidu. No, Sud je o tom najvećem (europskom) zločinu nakon Drugog svjetskog rata ionako sve kazao. Ono što Izetbegović traži od srbijanskog predsjednika u Beogradu, Istanbulu... bilo gdje... je da, kada govori o otvorenim bošnjačkim ranama i bosanskohercegovačkoj budućnosti, ne bude neugodan i uvredljiv.

Uostalom i poslije New Yorka, Izetbegović je poručio kako se od Nikolića očekuje posebna pažnja kada govori o perspektivi BiH, s obzirom na njegovu ulogu u prošlosti.

Ukoliko je doista došlo to vrijeme, Istanbul bi, ukoliko se u Beogradu prethodno sve sondira, mogao biti srpsko-bosanskohercegovačka Casablanca i početak jednog divnog prijateljstva Izetbegović – Nikolić. 

Pa, da onda svi – Turska, Srbija i Bosna i Hercegovina, budemo susjedi, ili makar bitni i bliski partneri na komšijskoj udaljenosti.


Nema komentara

Anketa

Ustavi