Starija povijest Bosne i Hercegovine, u razdoblju prije turskoga osvojenja 1463., a i tijekom osmanske vladavine, nema pouzdanoga spomena hrvatskoga i srpskoga imena. Te su dvije bosansko-hercegovačke nacije «stvorene» tek u 19. stoljeću, i to najviše u doba Austro-Ugarske vladavine.
Narodi u jugoslavenskoj komunističkoj republici Bosni i Hercegovini živjeli su životom međunacionalne harmonije (ili, bar, tolerancije), koju su razrušile uvezene šovinisticke ideologije, strane domaćim "Bosancima".
Bosanski jezik je naravni sljednik bivšega «srpsko-hrvatskoga» jezika i trebao bi biti jedinim službenim jezikom u Bosni i Hercegovini. Srpsko-hrvatski (ili, rjeđe, hrvatsko-srpski) je zapravo jedan standardni jezik koji se raspao zbog nacionalističke politike (prije svega hrvatske i srpske).
Na sastanku u vojvođanskome imanju Karadjordjevo, Tudjman i Milošević su "dogovorili" podjelu interesnih sfera u Bosni Hercegovini, ne obazirući se uopće na postojanje Muslimana ( ili muslimansko-bošnjačkoga naroda ). Time su položeni praktičko-politički temelji za etničko čišćenje i zajedničku agresiju Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu.
Dominantna religija u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini su bili bogumili, ogranak dualističke heretičke kršćanske sekte potekao iz Bugarske, koji je raznim stazama i bogazama dospio u Bosnu, postavši vremenom skoro "nacionalnom vjerom" dobrih Bošnjana i štitom protiv nacionalno-teritorijalnih presizanja susjednih katoličkih Hrvata i pravoslavnih Srba.
Kontaktirajte nas