Manifestacija: Humski dani poezije
Na adresu je ove Web stanice često stizala e-pošta koja je propitivala ili nijekala utemeljenost atribuiranja pisaca muslimanske vjeroispovijedi hrvatskoj književnosti. Također, manji je broj pokušavao osporiti hrvatstvo i starijim franjevačkim piscima poput Divkovića, dok praktički nitko nije negirao položaj u hrvatskoj književnosti autorima kao što su Kovač i Simić, a koji se nikada i nisu izjasnili Hrvatima. Stoga smatramo korisnim raščistiti zablude oko nekoliko navodno prijepornih točaka.
Andjelko Vuletic (1933 Trebimlja kod Trebinja) je romanom Gorko sunce (1958) zapoceo svoju knjizevnu avanturu o kojoj svjedoci nekoliko romana (Drvo s paklenih vrata, 1963; Deveto cudo na istoku, 1968; Klesar Tadija Tegoba, 1972; Dan hapsenja Vile Vukas, 1979) i desetak knjiga pjesama (Gramatika ili progonstvo, 1961; jedina nada, 1962; Poezija, 1971; Kad budem velik kao mrav, 1977; pjesme u prozi Kraljica puteva, 1968; i dr).
Odmah poslije rata javit ce se dva pjesnika iz "Hrvatske mlade lirike", razlicita vec i u toj reprezentativnoj knjizi. Jednome su vec tada prorekli sjajnu knjizevnu buducnost; drugoga su samo povrsno spominjali, a i to u negativnom smislu.
Djelo Nikole Šopa (1904 Jajce - 1983 Zagreb) iluminira ponajprije samotnicki interier, posveceni krug "svijetle samoce", u kojem zivi svoj imaginirani poetski svijet, vise nego i sama religioznost, koja spontano zrai iz njihovih pjesama kao prirodno stanje duha i svijesti.
Šitović Lovro (Ljubuški, 1682 —Šibenik 28. II. 1729), vjerski je pisac i epik. Podrijetlom iz muslimanske obitelji, rođeno mu je ime Hasan. U vrijeme Bečkoga rata (1690) dospio je mali Hasan kao talac u obitelj vrgorskog harambaše Šimuna Talajića Delije koji je bio zarobio staroga Šitovića. Hasanov je otac ostavio dječaka kao zalog dok ne skupi otkup. Hasan je, družeći se s Delijinom djecom, naučio čitati i pisati, te je upoznao katoličku vjeru. Otac mu je skupio otkupni novac i odveo sina natrag u Ljubuški.
Antun Branko Simic (1898 Drinovci kod Gruda-1925 Zagreb) je bio pjesnik s izrazitom teznjom da zgusnutim, skrtim stihom intenzivira dozivljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, cuvao se razlivenosti i praznine.
Vec prvom novelistickom zbirkom Nepoznata Bosna (1937), najavio je Novak Simic (1906 Vares-1981 Zagreb) svoj osebujni izraz u kome dominira psihologizam s osloncem na osjecajnost, a razvijao ga je i u novelama Suton Taslihana (1937) i romanu Vocnjak (1938), stvorivsi svoj uzorak lirski intoniranog pripovijedanja s pomocu modernih psihoanalitickih sondaza o patrijarhalnoj Bosni, s puno karakteristicnih boja, mirisa i zvukova, natopljenih erotizmom ali bez bolecivo-sentimentalnih tonova.
Remeta Zvonimir (Klobuk kod Ljubuškog 1909— Sarajevo 1964) Gimnaziju je završio u Travniku, a studij prava u Zagrebu; doktorirao 1933. Radio je kao odvjetnik u Mostaru, Smederevskoj Palanci i Visokom. Za vrijeme rata bio je član ustaškoga prijekog suda te sudskog vijeća na suđenju Splitskome odredu u Sinju. Zato je 1945. osuđen na smrt; kazna je potom pretvorena u doživotni zatvor. Iz zatvora je pušten 1962.
Veliki dio bogatstva hrvatske proze "modernog objektivizma" cine novele Alije Nametka (1906 Mostar-1987 Sarajevo). S njime je u hrvatsku knjizevnost usao jos jednom patrijarhalni zivot muslimanske sredine. Rodjen u Mostaru, opjevao je taj zivot emocionalnom privrzenoscu i s puno stvaralackog zanosa.
Znacajan je ekspresionisticki pisac i Ahmed Muradbegovic (1898-1971), pjesnik, dramaticar i pripovjedac. Bio je prvi hrvatski knjizevnik iz Bosne koji se "odlijepio" od tradicionalne manire brojnih prethodnika (Rizabeg Kapetanovic, Edhem Mulabdic): napustio je patrijarhalnu romantiku i didakticki realizam, modernizirajuci svoj izraz u skladu s opcim knjizevnim kretanjima u nas.
Matija Mažuranić (Novi Vinodolski 1817.- sanatorij Feldhof pokraj Graza 1881.)
Putopisac, brat poznatijeg Ivana, pisca Smrti Smail-age Čengića. Polazio je njemačku školu u rodnome mjestu, završivši kovački zanat. Često putuje (Crna Gora, Srbija), posebno u nekoliko navrata Bosnom. Godine 1841. ponovno je u Novom, bavi se i zanatom i poljodjelstvom, ali i knjigom i uopće kulturnim pitanjima. Godine 1847. nalazi se u Beču, 1848. ponovno u Bosni (u Sarajevu, na dvoru Fazli-paše Šerifije).
Grgo Martić (Rastovaca kod Posusja 1822.- Kresevo 1905.) je najpoznatiji bosanski franjevacki pisac druge polovice 19.stoljeca. U svoje doba slavljen je kao "hrvatski Homer", autor mnogih epskih spjevova u kojima u desetercu opjeva borbe krscanskog puka s Turcima u Bosni i Hercegovini; no, danas je taj preteziti vid njegova knjizevnog rada pao u zaborav.
Vitomir Lukic ( 1929 Zelenika kod Herceg Novog - 1991 Sarajevo)
je, uz Vuletica i Kovaca, najsnazniji hrvatski autor narativne proze iz Bosne i Hercegovine posljednjih desetljeca.
Filip Lastrić (Oćevija kod Vareša, 1700.- Kraljeva Sutjeska 1783.)
Obiteljskim imenom Martin Jakovović. Kao dječak školuje se kod franjevaca u Kraljevoj Sutjesci, potom u Italiji studira bogoslovlje i filozofiju. Za svećenika zaređen 1724. Lektor filozofije u Požegi i učitelj novaka u Sutjesci gdje je proveo najveći dio života.
Kontaktirajte nas