Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9774
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kultura » Hrvatski jezik » JEZIK, LINGVISTIKA I POLITIKA - POSLJEDNJI MOHIKANCI «SERBOKROATIZMA»

JEZIK, LINGVISTIKA I POLITIKA - POSLJEDNJI MOHIKANCI «SERBOKROATIZMA»

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 02.12.2009. 09:50

Drugi hrvatski slavistički kongres: Zbornik radova I., Zagreb 2001 Vinko Grubišić

Ovdje smo samo dali dio ilustrativnoga referata profesora Vinka Grubišića, održanoga na 2. hrvatskom slavističkom kongresu (pridjev «hrvatski» neka ne zavara čitatelja- radi se o međunarodnom znanstvenom skupu održanom u Hrvatskoj), koji dobro prikazuje položaj hrvatskoga jezika u anglosaskoj dijaspori- a posebno «serbocentrične» opsjene dijela onodobnih slavista poput pokojnoga Kennetha Naylora. O motivima takvoga ponašanja, koje nema veze sa znanošću, a jedino je bilo u službi srpske promičbe (ne samo jezikoslovne)- možemo samo nagađati. No, bolje je da to ne iskažemo javno, jer- o mrtvima sve najbolje.

BORBA ZA HRVATSKI JEZIK U ANGLOSAKSONSKOM SVIJETU

U anglosaksonskom svijetu na većini visokoškolskih ustanova slavistika je uglavnom bila isto što i rusistika. Veoma je malo sveučilišta nudilo čak i rudimentarne tečajeve iz poljskog, češkog, bugarskog i makedonskog, a kroz zadnjih stotinu godina srpski i hrvatski smatrani su jednim jezikom, kao “Serbo-Croatian”, ili mnogo češće bez crtice, “Serbocroatian”. Istina, taj se “jezik” (uglavnom srpski) predavao na više sveučilišta nego neki drugi slavenski jezici. Hrvatski useljenici i njihovi potomci najvećma su prezirali taj naziv i držali se što dalje od njega. Tako se stvorio svojevrsni začarani krug: studenti hrvatskog porijekla smatrali su da im se nazivom “srpskohrvatski” nanosi nepravda, a sveučilišta su smatrala da tim studentima nude sve što im treba (po njihovu: hrvatska je komponenta bila uključena u “Serbocroatian”). Bilo je to po prilici baš ono što su Srbi i srpski iseljenici htjeli: nominalno “Serbocroatian”, a stvarno “Serbian”- uzimanje kao “lingua communis”, državni jezik, koji je zapravo i funkcionirao kao jezik jugoslavenske diplomacije, vojske, a dobrim dijelom i federalne jugoslavenske administracije.

Anglosaksonski su se slavisti u svojim radovima najvećma pozivali na starije hrvatske autoritete kao što su bili Vatroslav Jagić ili Milan Rešetar, koji eto, nisu imali nikakvih problema s nazivom (a još manje s biti) “hrvatskosrpskoga jezika”. Od početka se stvorilo krivo mnijenje da je “srpskohrvatski” istina nejedinstven jezik “s četirima dijalektima” (to da svako od tih dijalekata pripada i srpskom i hrvatskom uzimalo se nekako kao jasno samo od sebe), ali da samo nakostriješeni nacionalisti povremeno zaoštre te razlike.

Nakon 2. svjetskog rata, nažalost, nastavilo se s predratnom praksom: razlike su između hrvatskoga i srpskoga ponekad i dolazile na red, govorilo se o samobitnosti hrvatskoga jezika, ali samo “za unutrašnju uporabu”, dosta se polemiziralo o “obliku i sadržaju” hrvatskoga jezika, no prema vani odasvud je dolazio samo jedan naziv: “srpskohrvatski”. I to na raznim jezicima!

Kasnih sedamdesetih godina stvoreno je u Americi “Društvo za hrvatske studije” (Association for Croatian Studies), kojemu je predsjednikom bio poznati povjesničar, neumorni Jure Prpić, u okvirima najvećeg svjetskog slavističkoga udruženja “An American Association for the Advancment of Slavic Studies”. To je društvo organiziralo nekoliko “panela” predavanja i rasprava o posebnosti hrvatskoga jezika, o normiranosti tog jezika kao i o njegovu proučavanju u SAD i Kanadi. Bili su to među najposjećenijim slavističkim panelima, na kojima diskusije nerijetko bijahu veoma oštre, ali i plodonosne. Braniteljima hrvatskoga jezika u SAD bijahu pri ruci poneki vrsni radovi hrvatskih lingvista, od kojih svakako valja posebno izdvojiti “Lingvističko određenje hrvatskoga književnog jezika” Stjepana Babića (Jezik, 5/1970-71), “Opseg povijesti hrvatskog jezika” Radoslava Katičića (u knjizi Novi jezikoslovni ogledi, Zagreb: Školska knjiga, 1986) te “Deset teza o hrvatskom jeziku” Dalibora Brozovića, koje su u potpunosti po prvi put objavljene u Hrvatskoj Reviji, a zatim na engleskom u Journal of Croatian Studies. Naime. iz tih se triju radova sasvim jasno pokazivalo da - kako reče R. Katičić - samim tim što postoji hrvatski narod postoji i jezik kojim taj narod govori. Zapravo, najjednostavniji i najčvršći dokaz za postojanje jezika hrvatskoga bio je izrečen ovako:” Ja svoj jezik zovem svojim hrvatskim imenom, moje dijete ga zove tim istim imenom, moji ga prijatelji i sunarodnjaci zovu i žele zvati hrvatskim imenom... I tko je taj u demokratskom svijetu tko ima pravo mijenjati naziv mojega jezika?” To su bili daleko uvjerljiviji i snažniji dokazi od bilo kakvih genetskolingvističkih istosti i sociolingvističkih razlikosti. Amerikanci u svemu vole jasnoću, a te jasnoće u člancima o hrvatskom jeziku često nije bilo previše. U očima Amerikanaca ili nešto jest ili nije. Ili nešto postoji ili ne postoji. Svako “sad ga vidiš — sad ga ne vidiš” pripada “filozofiranju”, ne samo u očima prosječna Amerikanca nego i američkog intelektualca, a sva neplodna teoretiziranja stvar su uglavnom dokonih ljudi.

Bilo je na tim slavističkim panelima zaista i smiješnih pojava. Dok je veoma uvaženi “čakavac” Kenneth Naylor - koji se zalagao za srpski kao državni jezik u Jugoslaviji - dokazivao kako ni Srbi ni Hrvati nisu imali slovnice prije Karadžićeve “Srpske gramatike”, iz publike mu je pokazan pretisak gramatike Bartola Kašića. Dabome da je Naylor znao za njeno postojanje, ali za njen pretisak očito nije znao. Pitanje je bilo veoma nezgodno: je li profesor Naylor ikada vidio tu gramatiku ...? Ili zna za nju, a ne želi je spominjati? Nastala je nelagoda, podsmjehivanje i - dabome, po običajima američke uljudnosti - dosta diskretno pražnjenje dvorane.