Na stranici «Povijesni pabirci» nakanili smo sakupiti faktografski materijal «lakše naravi». Esencijalno, radi se o zbirci političkopovijesnih citata i ulomaka koji se nalaze u povjesničarskim djelima starijega ili polemičkoga pristupa, a više nisu predmetom sustavnih istraživanja u sintetskim radovima moderne akademske historiografije. Poglavito, tu su uradci Dominika Mandića-pravo vrelo brižno složenih citata i osvrta kojima je auktor pokušao «dokazati» etnički  hrvatski korijen Bosne i Hercegovine. Sama tendencija nije na uštrb autentičnosti izvadaka, no Mandićev je pristup uglavnom zastario- i to ne zbog neistinitosti tvrdnji, nego stoga jer suvremena znanstvena povijesnica pokušava integrirati u multidisciplinarnome zahvatu arheologiju, gospodarstvo, povijest jezika i umjetnosti, kulturalna i etnopsihološka istraživanja. Mandić je u svome radi dao dragocjene priloge toj problematici, no, izdvojenost od glavnih strujanja u profesionalnoj historiografiji, kao i osobne naklonosti spram stanovitih povijesnih i političkih teza koje je vrijeme pregazilo (privrženost «bogumilskoj» hipotezi Račkoga, političko starčevićanstvo koje je u Bošnjacima-muslimanima gledalo samo dio hrvatskoga naroda), te pojava novijih spoznaja na polju paleografije, jezične povijesti, arheologije i povijesti umjetnosti i urbanizma- sve je to učinilo da Mandićevo djelo ostaje trajno vrijednim izvorom za mnoštvo detalja koje je ovaj marni učenjak skupio tijekom desetljeća, ali ne i sintetičkim ostvarajem. Ili ukratko- većina je Mandićevih povjesničarskih fragmenata aktualna, no ne i dobar dio njegovih zaključaka. No, budući da povjesnice poput Mandićeve imaju tu vrlinu da su često zanimljivije i čitljivije od modernijih akademskih djela, odlučili smo prenijeti neke od intrigantnijih dijelova. U samome smo tekstu ignorirali Mandićevo opetovano pozivanje na najstarije izvore ("De Administrando Imperio"/O upravljanju carstvom Konstantina Porfirogeneta, Einhardove "Anale", većinu "Barskoga rodoslova" ili "Ljetopisa Popa Dukljanina", kao i "kultni" predložak (ili kasniji dopis) "Metodos" ili "Liber Metodios" iz 753., o kojem postoje suprotstavljena mišljenja, no većina ga hrvatskih povjesničara odbacuje.) Mandićev je stav nepokolebljive vjere u točnost navedenih starijih vrela-no, interpretiranih na subjektivni način (realno-drugačije nije ni moglo biti jer stari povijesni izvori su međusobno protuslovni). No, stav je većine modernih povjesničara da su ta vrela veoma dvojbena i da se neki dalekosežni pozdani zaključci iz njih jednostavno ne mogu izvući. Također, profesionalni povjesničari uglavnom proizvoljno postupaju s tim vrelima, neke dijelove prihvaćajući, neke odbacujući- i jedno i drugo s prilično klimavom argumentacijom. Ne ulazeći u detalje (za što i nismo kvalificirani), samo ćemo napomenuti da smo učinili svega jedan izuzetak, a to je s prvim citatom Andrije Dandola u kojem je referenciran LJPD. Glede vjerodostojnosti tih izvora, čitatelj može pogledati stranicu Prijepori oko etnogeneze, kao i poveznicu o povijesnim vrelima, http://www.hercegbosna.org/ostalo/srp_port.html . Također, budući da je velik dio Mandićeve knjige posvećen primjerima hrvatstva (bilo rodoslovnoga, bilo svjesnoga) većega broja muslimana u BiH, a sami ne smatramo da je taj vid političke i etničke povijesti previše relevantan (što ne znači da nije istinit)- nismo prenijeli više desetaka (pa i stotinu) stranica s primjerima raznih vezira, paša i begova koji se izrijekom nazivaju Hrvatima, kao ni obilje primjera hrvatske usmjerbe muslimansko-bosanske inteligencije na početku 20. stoljeća. Ukoliko bude interesa, takav sadržaj se može naknadno postaviti, no, naš je stav da je besmisleno oživljavati ugaslu starčevićansku ideologiju. Koga zanimaju primjeri hrvatskoga roda i uklona muslimana u Bosni i Hercegovini, može podatke o tome naći na stranicama poput http://www.hercegbosna.org/ostalo/hercegbos.html ili http://shp.bizhat.com/M.Marcinko.html .  Nakon Mandićeva djela slijedi kratki izvod i već navedene Bačićeve "knjige o knjizi", tj. (ne)djelu episkopa Nikodima Milaša.

Dominik Mandić: Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Ziral, Mostar 1982 (pretisak)

ETNIČKO STANJE BIH U SREDNJEM VIJEKU

3) -Svjedočanstvo arapskog geografa Ibn Idrisa

[Opaska: ovo poglavlje sadrži i poznati ulomak bizantskog pisca Ivana Kinama od Bosni koje nije podložna velikom županu Srba, nego je sama za se. Budući da nam nije cilj verbalno ekvilibristikom pokazivati čija stara Bosna nije bila, izostavili smo taj odlomak, koji se može naći i drugdje (npr. na http://www.hercegbosna.org/ostalo/bos1180.html . Također, naveli smo i kasniji, srpski prijevod Idrisa, koji je izašao nakon pojave Mandićeve knjige.]

Arapski geograf Abu Abdallah Mahomed Ibn Idris (o. 1099-1166) napisao je najbolje geografsko djelo srednjega vijeka pod naslovom: "Izlet onoga koji se naslađuje putovati svijetom". U tom djelu, koje je dovršio g. 1154, Idris svjedoči, da se Hrvatska proteže od Lovrana u Istri do niže Dubrovnika. U dugom i potankom opisu tadašnjih krajeva Idris između drugoga piše: " Od Splita do Stona (Stignu) ima 25 milja. Pučanstvo je hrvatsko (Sakaliba'h)". Za grad Dubrovnik kaže: " Ovo je zadnji grad Hrvatske ". Kako je srednjovjekovno Zahumlje, današnji glavni dio Hercegovine, ležalo zapadno od Dubrovnika, to je ono prema Idrisu činilo dio tadanje Hrvatske, i stanovništvo je Zahumlja bilo hrvatsko, kao što Idris izričito napominje, kako smo naveli, kada govori o Stonu, glavnom gradu Zahumlja.

*"Posle oblasti Akvileje, o kojoj smo govorili, dolazi Hrvatska-GUARUASIA,G.RWSIAH, koja se zove DALMASIAH.....(za Dubrovnik) "Ovo je poslednji grad u Hrvatskoj".

Monumenta cartographica Jugoslaviae, odabrao i priredio A. Škrivanić, II.-Srednjovekovne kaste, Narodna knjiga, Beograd, 1979, str. 18

4) - Svjedočanstvo splitskoga arhiđakona Tome

Splitski arhidakon Toma (+ 1268) u svom glasovitom djelu "Historia salonitana" ovako opisuje stare granice države Hrvatske:

"To su bile granice kraljevstva njihova (Hrvata): od istoka Duvanjska (župa), gdje je bio grad Duvno... Od zapada Kranjska, prema moru do Stridona, koji je danas granica Dalmacije i Istre; od sjevera pak rijeka Dunav (i odatle) do mora Jadranskoga sa cijelom Primorskom i  kneževinom Humom" * .

Toma stavlja istočnu granicu hrvatske države iza duvanjske župe, jer je on smatrao tadašnju Bosnu samostalnom državom, neovisnom od tadašnje kraljevine Hrvatske i Dalmacije. On ipak Bosnu uključuje u hrvatski narodni prostor, jer on vuče istočnu granicu hrvatske države od Dunava na Dubrovnik tako, da mu u hrvatske zemlje spadaju: Bosna, Zahumlje i neretvansko Primorje. Za ove dvije pokrajine u navedenom odlomku Toma izričito spominje, da čine sastavni dio kraljevstva hrvatskoga. Prema Tomi hrvatska država na jug dopire do ispod Dubrovnika, a to je prostor, dokle je dopiralo "kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske" po državnom uređenju cara Emanuela Komnena. U tome se Toma Arhidakon slaže s navedenim arapskim geografom Idrisom, koji također veli, da je Dubrovnik zadnji grad države Hrvatske. O Travunji i Duklji Toma ništa ne kaže, jer su te zemlje u njegovo vrijeme pripadale srpskoj državi Nemanjića.

Svjedočanstvo Tome Arhiđakona ima posebnu vrijednost, jer je on kao domaći čovjek dobro poznavao prilike u Dalmaciji i okolnim pokrajinama. On nije bio Hrvat, nego dalmatinski Roman, Latin, koji nije ni najmanje volio Hrvate, pa njegovo svjedočanstvo nije napisano pod utjecajem simpatija prema Hrvatima, pa ni onih podsvijesnih, kao što je bio slučaj kod Konstantina Porfirogeneta prema Srbima.

* "Ista fuerunt regni eorum confinia: ab oriente Delmina, ubi fuit ciuitas Delmis... ab occidente Carinthia, uersus mare usque ad oppidum Stridonis, quod nunc est confinium Dalmatie et Istrie; ab aquilone uero a ripa Danubii usque ad mare dalmaticum cum tota Maronia et Chulmie ducatu".Thomas Arch. "Historia Salonitana " MSH 24, 1897

5) - Svjedočanstvo talijanskih pisaca A. Dandola i Fl. Bionda

Andrija Dandolo, dužd mletački (1343-1354), najodličniji je ljetopisac mletačke republike. U svom djelu Chronicon venetum, koje se i danas čuva u izvorniku u biblioteci sv. Marka u Mlecima, on donosi veoma vrijednih vijesti i o najstarijoj prošlosti Hrvatskog naroda. Za to je crpao građu iz arhiva mletačkih duždeva te iz raznih djela, koja su bila napisana prije njega. O hrvatskom saboru na Duvnu i o razdiobi hrvatske države na tom saboru Dandolo piše ovo: " Svetopulk, kralj Dalmacije... na Duvanjskom polju krunjen je i kraljevstvo svoje Dalmacije razdijeli na četiri dijela... Od polja naime Duvanjskoga do Istre nazva Bijelom Hrvatskom, i od toga polja do Drača Crvenom Hrvatskom; a planinski dio od rijeke Drine do Macedonije nazva Raškom, i od te rijeke ovamo, Bosnom ... Moderni pak cijelo primorje zovu Dalmacijom, a planinski dio Hrvatskom "(29).

(28) MANDIĆ, BiH I 386 sl.

(29) " Suetonius rex Dalmacie... in plano Dalme coronatus est et regnum suum Dalmacie in IIIIor partes diuisit... A plano itaque Dalme usque Ystriam, Chroaciam Albam uocauit, et a dicto plano usque Duracium Chroaciam Rubeam, et uersus mon-tana a flumine Drino usque Macedoniam, Rassiam, et a dicto flumine citra, Bosnam nominauit... Moderni autem maritimam totam uocant Dalmaciam, montana autem Chroaciam", DANDOLO 172 182 sl.; 2. izd. 156.      

Dandolov je navod bliz Ljetopisu Popa Dukljanina, ali nije izravno prepisan iz nama poznate redakcije toga Ljetopisa. Najvažnija novost, koju nam Dandolo donosi u svom tekstu, jest ta, da se Zagorje ne zove " Surbia " nego " Chroatia ", Hrvatska. Šišić je dobro primijetio, da ni u Ljetopisu Popa Dukljanina naziv Surbia, kao ni Zagorje, nema političko ni etničko značenje nego samo geografsko, mjesno, ipak da ne bi tko navod Surbia krivo shvatio, Dandolo ga ispušta i veli, da se u njegovo vrijeme Zagora, tj. Bosna, zove Hrvatska, i prema tome da čini sastavni dio hrvatskih narodnih zemalja. 

Glasoviti talijanski humanist Flavije Biondo (Flavius Blondus, 1388-1463) u svom poznatom djelu Povijesti prenosi gotovo od riječi do riječi ono, što je Dandolo napisao o duvanjskom saboru, dotično o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj. Ovo Biondovo svjedočanstvo nema posebne povjesne vrijednosti, jer prepisuje A. Dandola. Na koncu ipak Biondo zaključuje svoj navod svojim osobnim zaglavkom, koji nije uzeo iz Dandola. Taj glasi: " ... Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva Hrvatske ". Ovo svjedočanstvo ima posebnu povjesnu vrijednost, jer nam ono dokazuje, da se sredinom 15-st., kada je Biondo pisao svoje djelo, na zapadu smatrala Bosna, kojoj je tada pripadala i zapadna Raška, hrvatskom  zemljom. 

(30) " Srbija (Surbia) je za Popa Dukljanina samo geografski pojam, a ne politički ili državni ", ŠIŠIĆ, Letopis 174. 

(31) " ... Rassiaque et Bosna pro regni Chroatiae regionibus habentur ", BLONDUS 115r (177); ŠIŠIĆ, Letopis 37.

6) - Svjedočanstvo bizantskog pisca Halkokondilesa

Laonik Halkokondyles (o. 1432-1490), rodom Grk iz Atene, bio je učen humanist i dobar poznavalac prilika svoga doba na Balkanu i u turskom carstvu. Napisao je suvremenu Povijest Turske  na osnovu onoga, što je sam vidio, a djelomično i prema pisanim izvorima. Osim grčkoga govorio je turski, a kako se čini, poznavao je i slavenske jezike: bugarski, srpski i hrvatski. Njegova je slaba strana vremenoslovlje, on naime rijetko spominje godine i dane, a i onda, kada ih navodi, nije u tome uvijek pouzdan. Inače on je istinoljubiv, nepristran i dobro obaviješten o stvarima, o kojima piše.

Halkokondyles u svom djelu više puta spominje Bosnu i narod, koji u njoj živi. Prema njemu Slaveni se na Balkanu dijele u tri različita naroda: Bugare, Srbe i Hrvate, koje on prema tadanjem humanističkom običaju naziva starim klasičnim imenima: Mezeji, Tribali i Iliri. Halkokondyles ime Tribala, pa i Ilira, negda uzimlje u širokom značenju tako, da tim imenima označuje sve južne Slavene uopće. Ali kada pobliže i stvarno govori o hrvatskim i srpskim vladarima, pokrajinama i mjestima, tada on uvijek Srbe nazivlje Tribalima, a Hrvate Ilirima.

Prema Halkokondilesu Tribali i Iliri, dotično Srbi i Hrvati, su dva različita slavenska naroda, koje dijeli rijeka Dorobica, pod kojom, izgleda, jedanput razumijeva rijeku Dubravu (Dobre), koja je u  15. stoljeću dijelila Mačvu od srpskih zemalja, a drugi put rijeku Drinu.

U svakom slučaju ta je razdiobna granična rijeka ležala istočno od grada Bobovca. Po Halkokondilesu Iliri, tj. Hrvati, žive zapadno od Drine do Jadranskoga mora, koje on po tadašnjem običaju zove Jonsko more, te od Dubrovnika do Istre. Sva Bosna neposredno prije njezina pada pod Tursku i za vrijeme zaposjednuća bila je naseljena isključivo Ilirima, naime narodom istovjetnim s onim, koji je tada živio u današnjoj Dalmaciji do Istre, a to znači Hrvatima. I zemlje Sandaljeve, kako Halkokondyles zove široku oblast, kojom je u njegovo vrijeme vladao Herceg Stjepan, sinovac i nasljednik Sandaljev, smješta on u Ilirik. I u toj zemlji živi isti narod, kao onaj uz dalmatinsku obalu do Istre, a to su bili Hrvati. Bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića (1461-63) Halkokondyles zove kraljem Ilira, tj. Hrvata, jer je Stjepan stvarno vladao većim dijelom tadašnjih hrvatskih zemalja. On dapače veli, da neki u njegovo vrijeme Ilire nazivlju Bošnjacima, a to radi toga, što je u Bosni stolovao kralj, koji je imao u svojoj državi većinu Ilira, tj. Hrvata.

Svjedočanstvo Halkokondilesovo ima posebnu vrijednost, jer nam ono opisuje etničko stanje Bosne i Hercegovine neposredno prije pada pod Tursku, s kojom dolazi u zemlju jak priljev stranoga narodnoga življa.

CHALCOCONDILES L., : «Historiae (de rebus turcicis)», u «Corpus scriptorum historiae byzantinae 48», Bonn 1843. 

7) - Bosanski banovi, izbornici hrvatskih kraljeva

Kao dokaz stare hrvatske predaje, da su u Bosni i Hercegovini živjeli Hrvati od starine, valja navesti dragocjeni zbornik povelja negdašnjega benediktinskoga samostana Sv. Petar u Selu (Supetar) u Donjim Poljicima na putu u Omiš, u današnjem mjestu Jesenica-Krilo. Supetarski zbornik se danas nalazi u kaptolskom arhivu u Splitu. Stručno su ga izdali g. 1952 profesori V. Novak i P. Skok u izdanjima Akademije u Zagrebu pod naslovom: Supetarski kartular.

Supetarski zbornik se sastoji od 15 pergamenskih listova. Prvi glavni dio napisan je oko g. 1105 lijepom karolinškom minuskulom. Na zadnjem listu (f. 15r-v) nalaze se dva kasnija zapisa, pisana nekaligrafskom karolinškom minuskulom. U njima se govori o sedam hrvatskih banova, koji su birali hrvatske kraljeve, te o postavljanju banova iz 12 hrvatskih plemena. Kako se iz pisma mora zaključiti, ova su dva zapisa nadopisana u Supetarski zbornik iz nekoga staroga izvornika koncem 13. ili najkasnije početkom 14-st. Izvornik je prepisivač teško čitao radi njegove velike starosti, što nam kažu nepotpuno i nerazumljivo prepisane riječi. Najvjerojatnije je, da je izvornik ovih nadopisanih zapisa nastao koncem 11-st., kada su u Hrvatskoj nakon smrti kralja Petra Krešimira IV (+ 1074), koji je umro bez izravnih potomaka, nastale velike borbe oko imenovanja hrvatskoga kralja. U Supetarski zbornik ova je bilješka upisana po svoj prilici onda, kada je ponovno otvoreno pitanje nasljedstva u hrvatskoj državi koncem 13-st., kada je izumrla dotadašnja ugarsko-hrvatska vladadačka obitelj Arpadovića.

U prvomu zapisu na dnu druge stranice 15. lista o biranju hrvatskih kraljeva piše ovo:

"U prošlim vremenima u kraljevstvu Hrvata bio je ovakav običaj: bilo je sedam banova, koji su birali kralja u Hrvatskoj, kada bi kralj umro bez djece, naime ban Hrvatske prvi, ban bosanski drugi, ban Slavonije treći, ban Posige četvrti, ban Podravije peti, ban Albanije šesti, ban Sremi [= Hl'mi, Hum] sedmi..."

Kako se vidi, onaj, koji je prepisao ovu bilješku u Supetarski zbornik, nije mogao pravo pročitati imena iz predloška, koji je prepisivao, pa je pokrajine zadnjih banova krivo i nerazumljivo napisao. Mi smo u našem djelu Rasprave i prilozi obradili pitanje, kako su se stvarno zvale četiri zadnje banovine. Ali za našu sadašnju svrhu dovoljno je znati, da su imena prvih triju banovina dobro prepisana i da točno znamo, kojim su zemljama vladali trojica prvih banova. Ban Hrvatske je onaj, koji je banovao u kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije od Jadrana do Gvozda. Ban bosanski je vladao srednjovjekovnom Bosnom, a ban Slavonije upravljao je hrvatskim zemljama između Gvozda i Drave, koji se krajevi od 11-st. zovu kraljevina Slavonije (regnum Sclavoniae). Činjenica da hrvatski pravnici u 11., dotično koncem 13- ili početkom 14-st., navode bana Bosne kao izbornika hrvatskih kraljeva, govori nam, da se u tim stoljećima u Hrvatskoj Bosna smatrala hrvatskom zemljom, u kojoj upravlja jedan od hrvatskih narodnih vladalaca. Po naravi same stvari ni kod kojega naroda strani vladaoci nijesu birali vrhovnoga vladara toga naroda. Ako Supetarski zbornik broji bosanskoga bana među izbornicima hrvatskoga kralja, znači, da su ga i on i tadašnji hrvatski pravnici smatrali pokrajinskim upraviteljem, a njegovu državu dijelom opće hrvatske narodne države.

"Tempore transacto erat consuetudo in regno Croatorum: erant septem bani qui eligerant regati in Croacia, quando rex sine liberis moriebatur, scilicet banus Croaciae primus, banus bosniensis secundus, banus Sclavonie tercius, banus Posige quartus, banus Podrauie quintus, banus Albanie sestus, banus Sremi septimus...", Supetarski kartular, br. 1000 

8) Svjedočanstvo srednjovjekovnih Srba

d) Sava Nemanjić

Rastko, najmlađi sin Stefana Nemanje, nakon što se zakaluđerio pod imenom Save, poduzeo je g. 1219 da u srpskim zemljama organizira srpsku samoupravnu crkvu pod okriljem bizantske crkve, kojoj je tada bilo sijelo u Niceji u Maloj Aziji. U staroj domovini Srba, u Raškoj, on je osnovao sedam episkopija. Posebnu episkopiju osnovao je u benediktinskom manastiru u Prevlaci kod Kotora za Duklju, a drugu u Stonu, sjedištu stare katoličke zahumske biskupije. U to doba pravoslavnih nije bilo ni u Duklji ni u Zahumlju. U tim katoličkim i hrvatskim zemljama Sava je osnovao srpske episkopije u nadi, da će te zemlje uslijed djelovanja srpske državne vlasti s vremenom postati pravoslavne i srpske. Ali se prevario. Srpski se episkop u Stonu nije mogao održati ni 25 godina, jer nije imao vjernika, " ni vr'hovine ni ima, ni biri, ni jed'noga dohod'ka ni otkuder'...". Episkopija u Prevlaci životarila je do turskih vremena, kada se preselila na Cetinje u današnjoj Crnoj Gori. Na cijelom pak području tadašnje Bosne, koja je bila prostorno opsežnija nego stara Raška, Sava nije osnovao ni jednu episkopiju. To nam govori, da Sava tadašnji bosanski narod nije smatrao Srbima ni pravoslavnima, niti stvarno ni potencijalno, naime, niti je držao, da su tada bili Srbi i pravoslavni, niti da bi s vremenom takvi mogli postati.

e) Dušan Silni

Najveći srpski narodni kralj bio je Stefan Dušan, nazvan Silni (1331-1355). Nakon što je više puta pobijedio Bizantince i Bugare, i svoju državu proširio do Soluna i duboko u današnju Grčku, on se g. 1346 okrunio i proglasio " car' Sr'bljem i Gr'kom' " God. 1350, kada je bio u naponu svoje snage, Dušan je poduzeo da svojoj državi pripoji Bosnu, Zahumlje i Makarsku Krajinu. Osobito mu je bilo na srcu Zahumlje, današnja srednja i zapadna Hercegovina. Tu je oblast Dušan smatrao " svojom zemljom ", kako vidimo iz pisma Mletačke republike od 13 travnja 1350 upravljenoga srpskom caru Stefanu Dušanu. S jakom vojskom prodre Dušan u srce srednjovjekovne Bosne i podsjede grad Bobovac. Bosanski ban Stjepan II i Bošnjaci nijesu se osjećali toliko snažnima, da bi se mogli oprijeti Dušanu na otvorenu polju, pa su se povukli u gorovite i tvrde gradove. Dušan pobjedonosno prođe srednjom Bosnom, Donjim Krajima oko Jajca i Bugojna, Završjem preko Duvna, Imotskim, Ljubuškim, Stocom i Ljubinjem preko Zahumlja, da preko Dubrovnika i Boke zamakne na istok. Kako je vjerovati, Dušan je u osvojenim zemljama, napose u Zahumlju, ostavio svoje predstavnike i vojničke posade u zgodnijim mjestima. Ali čim je Dušan s glavnom vojskom ostavio Bosnu i Zahumlje, domaće plemstvo i narod digli su se na moge i protjerali Dušanove ljude i uspostavili vlast bana Stjepana II Kotromanića u cijelom opsegu zemalja, kojima je ban Stjepan vladao prije Dušanova pohoda.

Da su srednjovjekovni Bošnjaci i Zahumljani bili Srbi i osjećali narodnu zajednicu sa srpskim narodom u staroj Raškoj, oni bi bez sumnje srpskoga cara Dušana Silnoga na njegovu pohodu g. 1350 objeručke primili i ostali bi trajno u njegovoj velikoj i tada slavnoj državi srpskoj. Ako se oni pak kriju pred Dušanom u gorovite i utvrđene gradove i ako odbacuju njegovu vlast, čim se on s vojskom udaljio iz Bosne i Zahumlja, znači, da su Dušana smatrali tuđinom, dotično da se nijesu osjećali Srbima. Zabacivši Dušanovo srpsko carstvo, Bošnjaci i Zahumljani uspostavili su u svojim zemljama vlast svoga domaćega bana Stjepana II Kotromanića, koji je tada priznavao vrhovništvo ugarsko-hrvatskoga kralja Ljudevita I i živio u tadašnjoj državnoj zajednici, u kojoj se nalazio cijeli Hrvatski narod.

[Izvadak iz knjige D. Mandić «Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine», Ziral, 1978]

20) Rat Dušana Silnoga i Stjepana II  g. 1350

Pod konac svoga života Stjepan II. morao je voditi teške borbe da očuva Bosnu i svoje tečevine. Početkom jeseni g. 1350 na nj je navalio srpski car Dušan Silni htijući mu oteti Zahumlje i Krajinu. S jakom vojskom i četiri lađe car je osobno upao u Zahumlje i osvojio ga. Orbini napose spominje, da je Dušan zauzeo Novi na Neretvi i grad Imotski. Početkom listopada g. 1350 u Dubrovniku su se pribojavali, da Dušan ne navali na Ston, ali je on iz Zahumlja prešao u Krajinu i krenuo prema Cetini. Stari protivnici bana Stjepana II, Trogirani, 11 listopada su zaključili, da će cara dočekati i pozdraviti zajedno sa Šibenčanima, kada stigne na rijeku Cetinu. Dubrovački ljetopisci, poimence Orbini, tvrde, da je Dušan u isto vrijeme poslao drugu vojsku od 80.000 ljudi iz Podrinja u Bosnu. Ova je prodrla do Bobovca, ali ga nije mogla zauzeti. Na to i ovo odjeljenje krene na jug preko Donjih Kraja i Završja i sjedini se s glavnim srpskim snagama, koje je vodio sam car. Taj je bio, kako dubrovački analisti pišu, već prekoračio Cetinu i prodro sve do rijeke Krke. Ostavivši posade u osvojenim gradovima, Dušan je krenuo natrag preko Popova polja i Trebinja. Dne 25 listopada u Dubrovniku se riješilo, da cara pozovu u grad i svečano dočekaju.

Srpski povjesničari obično drže, da je Dušan od g. 1350 pa do svoje smrti zadržao Zahumlje, ali to nije ispravno. Na državnom sastanku u Milima kod Visokoga g. 1354 s drugim bosanskim zemljama bilo je zastupano i Zahumlje . Još prije ovoga sastanka, za živa Tvrtkova oca Vladislava i samo koji mjesec iza smrti Stjepana II, u dvije izvorno sačuvane isprave spominje se prvi posjet bana Tvrtka u Zahumlju: "kada "g(ospo)d(i)n' ban' Tvr'tko grediše naipr'vo u Hl'm'sku zemlu ". Ako ban Tvrtko kratko iza smrti svoga strica Stjepana II ide mirno u posjete Zahumlju, i ako zahumski velikaši prisustvuju bosanskom državnom sastanku u Milima g. 1354 za živa cara Dušana Silnoga (20. XII 1355), to nam govori, da nejaki ban Tvrtko nije oteo Zahumlje moćnomu caru Dušanu, nego da je tu zemlju naslijedio od svoga strica, koji je morao prije svoje smrti Zahumlje osloboditi od srpskoga zaposjednuća. I uistinu medu izvornim listinama bana Stjepana II nalazi se i povelja izdana Vuku Vukoslaviću, u kojoj piše: " kada biše c(a)r' raški uzel' kr'v' za me ". Na koncu povelje Thalloczy je pročitao " 1331 leto ". Ali iz izvora nije poznato, da bi Dušan osvajao Zahumlje g. 1331, a usto on tada još nije bio car. K. Jireček je dobro zapazio na osnovu fotografskoga snimka, da je " datum 1331 stavljen od neke poznije ruke ... mesto 1351 ". Iz ove dakle izvorne isprave valja zaključiti, da je Stjepan II. iza odlaska Dušanova poslao vojsku u Zahumlje, da iz njega izbaci Dušanove posade. Kako je u navednoj povelji zabilježeno, dok se bosanska vojska borila pod Novim, na desnoj obali Neretve kod današnje Čapljine, Vuk Vukoslavić Hrvatinić dopao je teških rana, ali je grad bio zauzet i oslobođen zaslugom Vukovom.

Poslije Novoga bosanska je vojska, pomognuta od humskih velikaša i domaćega naroda, oslobodila i druge gradove u Zahumlju i Krajini, koje je bio Dušan Silni zauzeo i osigurao sa svojim posadama. Čitavo Zahumlje moralo je biti potpuno očišćeno od srpskih posada prije 22. studenoga 1351., kada je ban Stjepan II pisao Dubrovčanima, da trguju po svoj njegovoj zemlji " bez kakva straha i ne bojeći se nikoga ". I Mavro Orbini piše, da je Stjepan II držao cijeli Hum do svoje smrti i da ga je ostavio u nasljedstvo svomu bratiću banu Tvrtku.

5. Arheološki nalazi srednjovjekovne BiH nose zapadne i hrvatske oznake

Od starih porušenih crkava u BiH, koje su barem djelomično arheološki ispitane, spomenut ćemo slijedeće:

1.U Stonu, na početku poluotoka Rata, koji se da nas  zove  Pelješac,  u  negdašnjem  glavnom  gradu  Zahumlja, i danas stoji crkva Sv. Mihovila, koju je između g. 1074 do 1081 sagradio Mihajlo Dukljanski, "vladar onih, koji se zovu Hrvati". To nam kaže natpis nad vratima te crkve. U crkvi se do danas sačuvala fresko-slika osnovatelja crkve kralja Mihajla, s krunom na glavi, koja je veoma slična onoj hrvatskoga kralja na splitskoj krstionici iz 10- ili 11-st. 

2. Crkva Sv. Petra Apostola u Zavali,  u Popovu polju, koje je u srednjem vijeku pripadalo Zahumlju. Do zadnjeg rata bile su vidljive ruševine te crkve, koja se nalazila oko 250 m u jugoistočnom smjeru od današnjega  pravoslavnog  manastira  u  Zavali,   na  lijevoj strani ceste, koja ide iz Zavale u Slano. Crkva je bila građena u 11- ili 12-st., u hrvatskom preromanskom slogu, slična mnogim hrvatskim crkvenim građevinama u Dalmaciji iz 9 - 12-st. Tri ploče od oltarske pregrade te stare katoličke crkve prenesene su u sadašnju pravoslavnu manastirsku crkvu, a jedna se nalazi u privatnom posjedu jednoga domaćega Hrvata katolika. Više ploča urešeno je sa starohrvatskim pleterom, a četiri ploče s pleterom i euharističkim motivima. Tropleter na tim ploča ma sličan je starohrvatskim tropleternim radovima, kakvi su se radili u hrvatskim primorskim zemljama od 9- do 11-st.  

3. Crkve Sv. Petra i Pavla u Čičevu kod Trebinja. crkve, koje su pripadale benediktinskom samostanu Sv. Petra u Polju. Arheološki ih je istraživao dr. Vl. Ćorović 

4. Nedavno su otkrivene dvije srednjovjekovne crkve ispod grada Mokroga kod Širokoga Brijega. U svom djelu "O upravi carstvom" taj grad spominje car K. Porfirogenet g. 948/52 pod imenom Mokriskik, što je prof. Skok rastumačio kao Mokr'ski k(astron), Mokarski grad. U mokarskoj Podgradini našli su prof. M. Vego i D. Sergejevski ostatke starih crkava, od kojih potječe prva iz 5 - 8-st., a druga iz 10-st. Kameni dijelovi ove zadnje crkve nose staroharvatske urese. 

5. U Cimu kod Mostara na zaravanku zvanom Zdinje otkrio je poznati arheolog K. Patsch crkvu ranoga sred njega vijeka. Prema nađenim ulomcima oltarne pregrade sa starohrvatskim narodnim motivom  tropletera  i ova je  crkva pripadala broju starohrvatskih crkvenih građevina. 

6. U red starohrvatskih crkava, sličnih onima u jadranskom primorju Bijele Hrvatske, ima se uvrstiti i stara crkva u Lisičićima kod Konjica, koja je bila otkri vena g. 1952. Dr. Irma Čremošnik, koja je vodila iskopine i opisala nalaz u Glasniku zemaljskoga muzeja u Sarajevu, o toj crkvi piše ovo: "Njena osnova pokazuje sličnosti sa starohrvatskim građevinskim oblicima, naj više sličnosti pokazuje sa crkvom u Biskupiji [kod Kni na] na Bukurovića podvornici". Prema arheološkim nalazima ova je crkva bila u uporabi od 13- do 15-st., ali je ona mogla biti građena u 11- ili 12-st. 

7.U Gorici kod Imotskoga bila je u 10-st. podignuta crkva Sv. Stjepana i bogato urešena sa starohrvatskim tropleterom. Do druge polovice 10-st. Gorica je sa cijelom župom Imotski pripadala Bijeloj Hrvatskoj, ali je u trećoj četvrti toga stoljeća bila priključena Zahumlju i u njegovu je sastavu ostala do turskoga zauzeća. Prvih godina  turskoga vladanja crkva Sv. Stjepana u Gorici bila je zapuštena, ali ju je g. 1613 obnovio imotski franjevac Kunić. O tomu je on sam napisao natpis nad crkvenim vratima bosančicom: "Z'   dopuštenjem čestitoga 

Czarra, i drughe Gospode Turske. Ja Stipan Kunich Imochianin pogradi i ponovi ovuh czarquu S. Stipana na 1613 ". I ova obnovljena crkva bila je u kasnijim stoljećima zapuštena i propala je. Novu crkvu Sv. Stjepana na starim temeljima, samo u manjem obujmu, podigao je g. 1856 fra Petar Bakula, tadašnji upravitelj kapelanije Gorice. On je kod gradnje nove crkve uzidao jedan kameni ulomak sa starohrvatskim pleterom u vanjski zid apside, koji se tu i danas lijepo vidi .

8. God. 1950 i 1951 otkrivena je u Rogačićima kod Blažuja crkva sa šest apsida iz kraja 12- ili početka 13-st. Bila je presvođena sedrom, ožbukana i obojena crvenom bojom. Uz nju bila je kamenom građena kuća, bez sumnje, stan svećenika, koji je crkvu posluživao. I crkva i kuća bile su spaljene. Poslije propasti crkve, po njoj su pokopavani mrtvi tijekom 14- do 16-st. Prema I. Čremošnik, koja je vodila iskopavanje, tehnika građenja crkve u Rogačićima potpuno odgovara tehnici gradnje šestapsidne crkve Sv. Trojice u Poljudu kod Splita, kojoj je također i veličinom i opsegom odgovarala. Ima sličnosti i s nekim drugim starim hrvatskim crkvama u Dalmaciji. U ruševinama crkve u Rogačićima našlo se također više ulomaka tropletera, kojim su Hrvati redovito ukrašavali svoje crkve od 8- do 13-st.  

9. U novije vrijeme otkrivene su dvije srednjovjekovne katoličke crkve i u zapadnoj Bosni: jedna u Golubiću kod Bihaća, a druga u Koluniću, kotar Bos. Petrovac. Prema mišljenju Irme Čremošnik, koja je vodila iskopine u Golubiću, crkva u tom mjestu, kao i ona u Panduru (Sv. Juraj) u Koluniću, građene su u gotskom slogu s prelaznim romanskim motivima. Čremošnik veli, da ima "čitav niz sličnih crkvica u Dalmaciji". Kod ruševina crkve Panđur nađen je kameni natpis glagoljicom, koju su u srednjem vijeku zapadno od Drine upotrebljavali samo katolički  svećenici  rimskoga  obreda. 

10. God. 1954 i 1955 pretražujući nekropolu kneževske porodice Sankovića u selu Biskupu kod Konjica Marko Vego utvrdio je, da je ta nekropola bila podignuta na srednjovjekovnoj crkvi, koja je bila porušena početkom 14-st. Crkva je bila građena u romanskom slogu, a bila je duga s apsidom 12.90 m, a široka 6.20. 

11. U Razićima, u blizini sela Biskup u Glavatičevu, kotar Konjic, M. Vego otkopao je g. 1956 srednjovjekovnu crkvu, podignutu u romanskom slogu u drugoj polovini 12- ili u prvoj polovini 13-st. Crkva je bila neko vrijeme zapuštena i u 15-st. obnovljena. Kod te obnove na ulazu crkve postavljeni su novi dovratnici i nadvratnik, koji su se do danas sačuvali. Prema Vegi ova crkva ima stil skih sličnosti s crkvom Sv. Jurja u Ponikvama na Pelješcu, a tako i s nekim drugim starohrvatskim bazilikama. God. 1958 otkopana je u Gornjoj Bijeloj kod Konjica velika crkva s tri lađe isto romanskoga sloga iz 13-14-st.  Taj nalaz još nije znanstveno opisan ni objelodanjen u stručnim časopisima. 

12.Grobna crkva bosanskih vladara u Milima. U današnjem selu Arnautovićima, 2 km sjeverozapadno od željezničke stanice u Visokomu, nalazio se stari prodor na lijevoj strani rječice Goruše, odmah kod njezina utoka u Bosnu, s desne strane te rijeke. Tu je Zemaljski muzej u Sarajevu, pod vodstvom Karla Patscha, g. 1909 i 1910 proveo iskopavanja. Kako je Vl. Ćorović g. 1914 zabilježio, tu je nađena "monumentalna crkvena zgrada iz vremena bosanskih kraljeva", koja je djelomično bila "sagrađena na temeljima manje crkve, a pod njom bijahu opet temelji rimske zgrade". Prema podacima, koje su skupili Irma Čremošnik g. 1950 i Pavao Anđelić g. 1961 od radnika, koji su učestvovali u iskopavanju, i od drugih očevidaca, velika crkva bila je bazilika na tri lađe, u kojoj se našlo mnoštvo grobova te jedna zidana grobnica u apsidi crkve sa osam kostura. U ovoj grobnici nađeni su ostaci brokata, koji se danas čuvaju u Sarajevskom muzeju. Na tim ostacima P. Anđelić otkrio je zlatom vezene grbove bosanskih vladara Kotromanića, što nam govori, da su u toj grobnici bili pokopani bosanski vladari Kotromanići. Ovi su u svoj grb unijeli ljiljane, kada je bosanski ban Stjepan II Kotromanić (1312-1353) došao u tijesne političke i rodbinske veze s ugarsko-hrvatskim kraljevima Anžuvincima. U jednom posebnom grobu u porušenoj crkvi u Arnautovićima nađen je srebreni pečatni prsten s glavom, koja nosi krunu, te više zlatnih predmeta. Naravno, to je bio grob jednoga bosanskoga kralja. "Na širem prostoru oko crkve ležala je nekropola većih razmjera sa nadgrobnim spomenicima u obliku ploča". Neoprostivi je propust dra. Patscha, da nije objelodanio opis iskopina u Arnautovićima i upozorio znanstveni i rodoljubni svijet na povijesnu vrijednost otkrivene crkve u Arnautovićima. Posljedica toga je bio nemar prema iskopinama, koji se posebno pokazao g. 1948 kod gradnje širokotračne željezničke pruge, kada su ostaci crkvene zgrade bili potpuno uništeni . Dotle sarajevski arheolozi. Međutim, veliku trobrodnu crkvu s grobovima više bosanskih vladara Kotromanića valja istovjetovati s crkvom Sv. Nikole u Milima, koju je bosanski ban Stjepan II Kotromanić podigao franjevcima, kada je g. 1340 bila osnovana franjevačka bosanska vikarija. Franjevačka, naime, predaja tvrdi, da je prvi franjevački samostan s crkvom u Bosni podigao ban Stjepan II. Kotromanić u Milima pod imenom Sv. Nikole i da je u toj crkvi bio pokopan taj ban nakon svoje smrti. Tu su predaju zabilježili između drugih: opat Mavro Orbini g. 1601,  Pavao  Ritter-Vitezović  g. 1696, fra Bernardin Nagnanović g. 1715 i fra Nikola Lašvanin(+ 1750).

Franjevački samostan i crkva Sv. Nikole bio je u užoj srednjovjekovnoj Bosni samo jedan pod tim imenom. Taj se u starim franjevačkim izvorima zove sada Sv. Nikola u Milima, a sada Sv. Nikola u Visokomu . Stvarno, samostan se nalazio u mjestu Milima, kako se u srednjem vijeku zvalo naselje s obje strane rijeke Bosne, gdje danas leže sela Arnautovići i Muhašinovići, koji ta imena nose iz turskoga doba po svojim spahinskim gospodarima. U gradu Mili (Mel), kojega se prodori danas vide na desnoj strani riječice Goruše kod njezina utoka u Bosnu, bilo je sijelo župe Mili, koja se prostirala s obje strane Bosne od prilike od današnje željeničke stanice Ilijaša do Kaknja. Prema gradu Mile, s lijevu stranu Bosne, u današnjem selu Muhašinovićima, Kulin-ban podigao je svoju crkvu, od koje se našao natpis na nadvratniku ulaza u crkvu . Ban Stjepan II. Kotromanić g. 1340 podigao je na lijevoj strani riječice Goruše kod njezina utoka u Bosnu franjevački samostan i veliku trobrodnu crkvu Sv. Nikole, u kojoj je izgradio grobnicu u apsidi za se i za svoju vladarsku obitelj. U tom samostanu bilo je sijelo vikara bosanske vikarije i kustodije, kada se vikarija oko g. 1348 razdijelila u više upravnih područja. Samostan Sv. Nikole u Bosni spominju Dubrovčani 25. lipnja 1367, kada se u Malom vijeću odlučilo, da se franjevcima toga samostana podari 100 lakata raše, što je bilo dovoljno, da se naprave habiti za 10-12 franjevaca, koji su živjeli u samostanu. Kustodiju bosansku, u kojoj se nalazio samostan Sv. Nikole, prvi spominje fra Bartul Pizanski u svom popisu franjevačkih samostana iz g. 1385/90 (69). U zapisniku općega franjevačkoga zbora u Firenci g. 1493 ta se naziva kustodija Sv. Nikole u Milima. Tako i u službenom popisu franjevačkih samostana g. 1506 . Po franjevačkoj predaji u Bosni, koju je između drugih zabilježio Luka Wadding u Analima franjevačkog reda, samostan i crkva u Milima bili su razoreni od bosanskih krivovjeraca, po svoj prilici g. 1437 za turskih haranja u srednjoj Bosni, kada je bilo porušeno 16 franjevačkih samostana. I bosanski franjevci fra Pavao Papić i fra Jure Neretvanin u Izvješću g. 1623 tvrde, da su krivovjerci patareni razorili stari, prvotni franjevački samostan u Visokomu i da su još u njihovo vrijeme postojale ruševine toga samostana u katoličkom groblju nedaleko Visokoga. Navedeno groblje istovjetno je s onom nekropolom, koja je ležala oko trobrodne crkve s kraljevskim grobnicama u Arnautovićima.

Prema franjevačkoj predaji oko g. 1450 Mihovil Ostojić, iz porodice bosanskoga kralja Ostoje, podigao je novi franjevački samostan s manjom crkvom Sv. Nikole u neposrednoj blizini tadašnjega tvrdoga grada Visoko. O toj crkvi g. 1600 piše u Rim bosanski biskup Franjo Baličević: "U Visokomu, mojoj domovini ... samostan i crkva Sv. Nikole, koja se zove kraljevska kapela, lijepa je, iako ne odviše velika ".

U grobnoj crkvi bosanskih vladara u Arnautovićima, u glavnoj grobnici u apsidi, morao je biti pokopan ban Stjepan II. Kotromanić i njegova treća žena, koju je vjenčao u lipnju g. 1335 . Po svoj prilici tu je bio pokopan knez Vladislav, brat Stjepanov, a otac kralja Tvrtka I., i Vladislavova žena Jelena, unuka hrvatskoga bana Pavla I. Šubića. Tu su morala biti pokopana i djeca bana Stjepana II., koju je imao sa svojom trećom ženom. Jedno od tih je, kako mislimo, bio Radiša, otac Pavla Radišića, kojega su g. 1404 herceg Hrvoje i Dubrovčani bili odlučili proglasiti kraljem Bosne. U posebnoj grobnici, u kojoj je nađen kraljevski pečatni prsten, morao je biti pokopan bosanski kralj Tvrtko I. (+ 1391). Drugi nijedan od bosanskih kraljeva nije mogao biti pokopan u toj crkvi. Kralj Stjepan Dabiša umro je 8. rujna 1395 u Sutjesci i bez sumnje bio je pokopan u tamošnjoj franjevačkoj crkvi, koja se nazivala Banov dvor (Curia Bani). Kralj Stjepan Ostoja i njegov sin Stjepan Ostojić nijesu mogli biti pokopani u crkvi Sv. Nikole u Milima, jer su umrli kao svrgnuti kraljevi i njihov pokop u kraljevskoj grobnoj crkvi ne bi dopustio tadašnji kralj Tvrtko II.. Ovaj je umro g. 1443 u Sutjesci i morao je biti pokopan u mjesnoj franjevačkoj crkvi, napose, jer je već prije te godine bila porušena crkva Sv. Nikole u Milima s vladarskim grobnicama. Prema franjevačkoj predaji u sutjeskoj crkvi pokopan je i kralj Stjepan Tomaš Zadnjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića sultan Mehmed II dao je posjeći pod Jajcem i on je bio tu pokopan.

13. U Jajcu, zadnjoj prijestolnici bosanskoga kraljevstva, postojale su dvije franjevačke crkve: starija Sv. Marije i mlada Sv. Katarine. Prva je podignuta koncem 14-ili početkom 15-st. U najstarijem popisu franjevačkih samostana u Bosni od g. 1385/90 samostan i crkva u Jajcu ne spominju se, ali su postojali, kada je sv. Jakov Markijski boravio u Bosni g. 1432-1438 (83). Drugu crkvu pod imenom Sv. Katarine podigla je predzadnja bosanska kraljica Katarina prije g. 1458. Prema izvještaju Atanazija Jurjevića (Georgiceo) iz g. 1626, jedna od tih crkava, koja je imala uza se "vrlo lijep toranj izgrađen od kamena na starinsku", bila je pretvorena u džamiju, a druga u javno kupalište. Spomenuti toranj postoji i danas, a crkva je bila zapuštena za vrijeme austro-ugarske uprave tako, da danas od te crkve strše samo nepokrivene zidine. Toranj je pravljen u romanskom slogu po uzoru sličnih zvonika u Emiliji i Mletačkoj krajini u Italiji . Budući da se za takvu građevinu zahtijevalo mnogo novaca, mislimo, da je crkvu, uz koju se diže zvonik, podigla kraljica Katarina. Po narodnom sjećanju ta se crkva zvala "Sv. Luke", jer su se u njoj neko vrijeme čuvale moći toga sveca. 

Herceg Hrvoje Hrvatinić, koji je osnovao i izgradio Jajce prema uzoru anžuvinskoga grada D'Uovo u Napulju, u samom brijegu povrh mjesta Jajca iskopao je za se grobnu crkvu u romanskom stilu. Crkva Sv. Ivana u Podmilačju niže Jajca, koju su katolici jedinu sačuvali u svojim rukama iz doba prije turskoga zauzeća, građena je u gotskom slogu, po svoj prilici početkom 14-st.

14. Jedna od najljepših crkava u srednjovjekovnoj Bosni bila je ona Sv. Ilije u Modriči na desnoj strani donje Bosne. U njoj se vjenčao ban Tvrtko I. g. 1374. Po svoj prilici, ta je crkva s franjevačkim samostanom bila njegova zadužbina, koju je ban Tvrtko sagradio nešto prije svoga vjenčanja. God. 1579 Turci su zapalili ovu crkvu zajedno s franjevačkim samostanom i nijesu do pustili, da se obnovi. Bosanski biskup Baličević piše g. 1600 da je ta crkva bez krova. Pavao Rovinjanin, službeni pohoditelj bosanske franjevačke provincije, piše o ruševinama te crkve u svom izvještaju g. 1640 ovo: "Samostan u Modriči je najtješnji i najtužniji u ovoj provinciji ...   U  samostanu  ima  mala  podzemna  nazovi crkvica ... Ali na jednu milju daleko ima prekrasan hram, veći nego crkva u Kopru, sa stupovnom galerijom unu tra unaokolo crkve". U svom izvješću Propagandi g. 1675 bosanski biskup fra Nikola Ogramić govori o "širini i visini "i o" umjetnosti neopisive vrijednosti" te crkve. Na koncu nadodaje, da je g. 1663 rijeka Bosna promijenila svoje korito na desnu stranu i odnijela crkvu Sv. Ilije s okolnim zemljištem. 

15. U Olovu, u istočnom dijelu srednjovjekovne Bosne, na lijevoj obali rijeke Krivaje, postojao je franjevački samostan s crkvom Uznesenja Bl. Dj. Marije. Taj samostan i crkva podignuti su poslije osnutka bosanske vikarije g. 1340. Prvi se put spominje u popisu Bartolomeja Pizanskoga g. 1385/90. Budući da je Olovo u to vrijeme bilo dobro bosanskih banova, mišljenja smo, da je ban Tvrtko I. (1353-1391) podigao olovski samostan i crkvu. Ona je bila građena u romanskom slogu i nije bila velikih razmjera, ali je brzo nakon svoga osnutka postala najglasovitije svetište Marijino u hrvatskim zemljama. Kod te se crkve za duga stoljeća slijegao narod iz svih hrvatskih zemalja i cijeloga Balkana na Veliku Gospojinu i u njezinim osminama prije i poslije svetkovine. Preživljela je tursko zaposjednuće, dok nije bila g. 1704 zapaljena po naredbi bosanskoga valije Sefer-paše. 

16. Znamenit franjevački samostan i crkva postojali su u glasovitom srednjovjekovnom rudarskom mjestu Srebrenici nedaleko rijeke Drine. Tu je bilo neko vrijeme sjedište biskupije srebreničkovisočke, koju je Sv. stolica osnovala početkom 15-st., da doskoči potrebama bosanskih vjernika. Po tom se samostanu prozvala bosanska provincija "Bosna srebrenička", i tu joj je bilo sijelo, kada se g. 1514 odcijepila od "Bosne hrvatske".

ISLAMIZACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

4) Razne vijesti o progonima katolika u Bosni g. 1516 do 1526

 Suvremenu vijest o rušenju katoličkih crkava na osnovu zakonske naredbe iz g. 1516 imamo u hudžetu sarajevskog mule od 10. silhidže mjeseca 933 po H. (7. rujna 1527). U tom hudžetu fojničkim rudarima dozvoljava se, da mogu ponovno podići " porušenu crkvu po prijašnjoj osnovi", koja je bik porušena "prije šest godina ", tj. g. 1521. Okolni muslimani posvjedočili su, da je to bilo " s uzroka, što su joj tečajem vremena pleter digli, a zidom je ogradili, pa još neke prigrade podigli, bi ona porušena ". Drugi spomen imamo u hudžetu Kasima, zastupnika mostarskoga kadije, iz kraja mjeseca safera g. 960 poH., tj, oko 10. veljače 1553. U tom sudskom rješenju navodi se, da je Husejin, sin Sulejmanov, zakupnik državnih poreza u Hercegovini, izjavio: "Crkva, koja je sagrađena, a prije postojala, u mahali Zahum, jednoj od mahala varoši Mostara, bila je srušena i oborena, a ja bijah prodao njezin vinograd, bašču i kuće, koje su uz nju, kao predmete, od kojih je pređašnji vlasnik bio nepoznat". Kasnije je Husejin povratio vinograd, bašču i kuće franjevcima, Juri i Nikoli, koji su dokazali, da je to fratarsko. Iz navoda spomenutoga hudžeta valja zaključiti, da je prigodom rušenja mostarske crkve nastao takav progon, da su svi franjevci bili poubijani ili pobjegli iz Mostara, jer je zakupnik državnih poreza, kada je došao u Mostar, bio uvjeren, da samostanske kuće, vinograd i vrt nemaju gospodara, vlasnika. Treći suvremeni spomen imamo u zvorničkoj kanun-nami iz g. 1548, u kojoj se kaže:"U nekim selima stanuju muslimani raja". Dakle već prije g. 1548 neka cijela sela u zvorničkom sandžakatu, u današnjoj sjeveroistočnoj Bosni, bila su prešla na islam. Četvrti suvremeni spomen imamo u djelu Franje Gonzage, franjevačkoga vrhovnog starješine od g. 1579-1587. U svom djelu "O početku serafskoga reda",  govoreći o samostanu Sv. Ivana Krstitelja u Sutjesci Gonzaga je napisao: "Kada je cvatuće kraljevstvo bosansko došlo u ruke Turaka, samo iz puke zloće, g. 1524 (ovaj su samostan) s druga tri do temelja porušili tako, da nije ostao ni kamen na kamenu. Za ovoga rušenja takvo je progonstvo siromašnih fratara nastalo, da je više njih bilo ubijeno, neki su bili ranjeni, a drugi su se spasili bijegom".

U Kronici franjevačkoga samostana u Fojnici o tom progonu zabilježeno je ovo:

"1524 razoriše Turci bosanske manastire Kognic, Visočki, Sutiški i Fojnički. U Visokom gvardian Fra Filip, u Sutisci gvardian Fra Matie Skoroević, u Fojnici gvardian Fra Jakov Vagnić, u Kreševu gvardian Fra Baro Fojničanin. I kad razoriše carkve povedoše ministra Fra Stipana Kučića i š gnim fratara 12. I uteče ministar. Fratre mučiše i biše ali ministra ne izdaše".

Slično pišu i fra Nikola Lašvanin (+ 1750), fra Filip Lastrić (+ 1783), fra Ivan Velikanović (+ 1774) i Sutješiki ljetopis. U Knjizi pak pokojnih (Necrologium) bosanske franjevačke provincije pod nadnevkom 1. srpnja zabilježeno je: "Prvoga srpnja u Sarajevu, u Bosni, desetorica braće ubijena su g. 1523 radi vjere".

Progoni katolika počeli su za Mustafa-paše Juriševića, bosanskoga sandžaka od g. 1515-1519. Mustafa je bio oženjen sa kćerkom Selima II. (1512-1520), a bio je sin Gazi Skender-paše Juriševića, koji je potjecao iz kršćanske obitelji, kako mu govori i prezime, koje je izvedeno od kršćanskoga imena Jure, Juriša, Jurišević.

Po svoj prilici Mustafa-paša otpočeo je s progonom katolika iz vjerske revnosti kao muslimanski neofit, da svoju rodnu zemlju što prije prevede na islam. Progoni su se nastavili i najžešći su bili za Gazi Husrev-bega, kada je prvi put bio bosanski sandžak, g. 1521-1525. I on je potjecao iz kršćanske obitelji i imao je strica Radivoja, vojvodu u Trebinju. Husrev-beg je bio neumorni borac za tursku državu i islam, veliki dobrotvor i graditelj  Sarajeva.

Kako se vidi iz turskih izvornih deftera, između g. 1489 i 1529 prešlo je na islam oko 150.000 bosanskih Hrvata, vjernika bogomilske i katoličke crkve. Do g. 1516 nije bilo znatnijih prijelaza katolika na islam. Veliki prijelaz b. h. Hrvata katolika počinje g. 1516, kada su vjernici katoličke crkve i njihovi duhovni pastiri bosanskim sandžakatskim zakonom proglašeni neprijateljima države i stavljeni izvan zakona. Za tih progona, koji su trajali punih 10 godina, od g. 1516 do 1526, po svoj Bosni prešao je velik broj katolika na islam. U sarajevskom hudžetu od 7. rujna 1527 spominju se: Ibrahim, sin Abdulaha iz sela Orahova, Abdulah Kobac i Balaban, sin Abdulaha iz sela Milodraža, Haman, sin Abdulaha iz sela Gvoždani, Hasan, sin Abdulaha iz sela Zlotigošte, Haman, sin Abdulaha iz sela Rečice i Demirhan, sin Abdulaha iz sela Trnovice. To su sve sela iz okolice Fojnice, gdje su katolici bili starinci i najbolje u vjeri poučeni i sačuvani. Navedeni pak muslimani sve su odreda novoobraćenici, koji su kršćanska imena svojih otaca krili pod nazivom " Abdullah ", sluga Božji.

Za prvoga progona g. 1516-1526, prema objelodanjenim izvorima, islamizirao se gotovo cijeli grad Hlivno, a bit će i dobar dio njegove okolice. Tada se morao gotovo potpuno islamizirati i Konjic i njegova bližnja okolica.

Za vrijeme progona g. 1524 franjevački samostan u Konjicu bio je porušen, ali se više konjičkih franjevaca spasilo bijegom. Tako: Matija Konjičanin, koji je g. 1532 bio gvardijan u obnovljenom samostanu u Fojnici i fra Pavao Civić, provincijal bosanske provincije g. 1544. Ovi i drugi poduzetni franjevci iz Konjica, svakako bi obnovili konjički samostan, kada su prestali progoni, da je tamo ostalo katolika. Ako pak konjički samostan poslije g. 1524 nije više nigda bio obnovljen, to nam govori, da su za vrijeme progona g. 1516 do 1526 katolici u Konjicu i okolici listom prešli na islam.

Drugi kraj, koji je za progona g. 1516-1526 prešao na islam, bila je okolica Foče, sjeveroistočna Hercegovina. Francuski putopisac Filip du Fresne-Canay kaže za Foču, u kojoj je g. 1572 prenoćio, da je tu sjedište sandžak-bega za Hercegovinu i da su svi muslimani u tim krajevima s kršćanstva prešli na islam i da su sada veliki neprijatelji putnika, naravno kršćana. Mi smo već spomenuli, da su u Foči g. 1477, 12 godina nakon pada Bosne, bila samo 3 muslimana. Ako su muslimani Foče i okolnih mjesta g. 1572 bili neprijateljski raspoloženi prema kršćanskim putnicima, premda su i sami s kršćanstva prešli na islam, to nam govori, da to nijesu bili nedavno poislamljeni kršćani, nego drugo ili treće koljeno onih kršćana, koji su prešli na islam najkasnije za progona g. 1516-1526.

Prvi veliki progon bosanskih katolika prestao je g. 1526. To nam govori sarajevski hudžet od 7. rujna 1527, kojim se dopušta fojničkim rudarima, da mogu obnoviti porušenu katoličku crkvu. To isto slijedi iz hudžeta iz iste godine, kada se obnovljeni franjevački samostan u Sutješci oprašta poreza.

I u kanun-nami bosanskoga sandžakata od g. 1530 - premda se i u njoj ponavlja zakon o protudržavnom radu nevjernika, katolika i njihovih "popova" te o postavljanju križeva uz puteve - ipak kanun-nama zakonsku odredbu stilizira u blažem obliku, jer traži, da valja svaki slučaj pomno ispitati, prije nego se pristupi kazni, a za križeve uz puteve kaže, da se ne ruše, nego jedino, kada se sami "sruše, neka ne dopuste, da ih poprave". U kanun-nami za bosanski, hercegovački i zvornički sandžakat g. 1539 zakon o rušenju križeva i protudržavnom radu katolika i njihovih duhovnika potpuno je ispušten i cijela stara odredba bila je svedena samo na ovaj stavak: "A na onim mjestima, gdje nije bilo stare crkve, kasnije sagrađene crkve neka se poruše i razore". U kanun-nami iz g. 1539 unesene su ove odredbe u korist katoličke raje: : " Ako bi neki rajetin sa svoje zemlje otišao, a netko drugi na njegovoj zemlji bio upisan, kada se kasnije taj rajetin opet vrati na svoje mjesto, neka mu kadije povrate njegovo zemljište ". "Neka nitko ne ugnjetava raju, koja je na hasovima i drugim zemljama, i neka to ne dopuste". Ovaj blagi postupak s katoličkom rajom i obustava progona dogodili su se za druge (1526-1534) i treće (1536-1541) uprave Gazi Husrev-bega u Bosni. Kako valja izvesti iz navedene odredbe iz g. 1539 i sarajevskoga hudžeta od 7. rujna 1527, progonjena katolička raja bježala je iz jednoga kraja u drugi, a mnogi su dapače ostavili rođenu domovinu. Husrev-beg kao pametan državnik znao je, da se tim slabi rudarska i zemljoradnička proizvodnja u zemlji, a tim i snaga države, pa je progone katolika obustavio, čim je drugi put nastupio na upravu bosanskoga sandžakata. On je tome ostao dosljedan i za vrijeme svoje treće uprave u Bosni od g. 1536-1541.

HRVATI KATOLICI I MUSLIMANI ZA TURSKOGA I AUSTRO-UGARSKOGA ZAPOSJEDNUĆA

2. - DALJNJA SVJEDOČANSTVA I ČINJENICE O HRVATSTVU KATOLIKA BIH

2. - DALJNJA  SVJEDOČANSTVA  I ČINJENICE O HRVATSTVU KATOLIKA  BIH

1) - Svjedočanstva iz 15- i 16-st.

a) Kralj Mafijaš g. 1468

Pet godina poslije pada Bosne pod tursku vlast, ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin izdao je namiru Dubrovačkoj republici na 800 zlatnih florina, koje su ovi dali " za uzdržavanje grada našega Počitelja zvanoga u rečenoj kraljevini našoj Hrvatskoj "(1). Počitelj leži u sredini današnje Hercegovine, koja se, prema mišljenju i svjedočanstvu kralja Matijaša, nalazila u Hrvatskom kraljevstvu.

b) Anton Burgio, papinski poslanik,  1526

Antonio Burgio, papinski poslanik na dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja Ljudevita II dne 18. veljače 1526 pisao je Jakovu Sadoleto, tajniku pape Klementa VII u Rim, ovako:

" U pismu od 15. (o. mj.) pisao sam, da se Hrvati misle predati vojvodi Ferdinandu i da grof Krsto (Frankopan) misli postati gospodar Bosne. Nakon toga sam saznao bolje. Neka zna Vaše prečasno gospodstvo, da su pregovori istiniti, i kažu da vojvoda Ferdinad to rado sluša, da bi se mogao proglasiti kraljem Bosne, jer Bosna pripada Hrvatskoj "(2).

Iz ovoga svjedočanstva jasno se vidi, da je početkom 16-st. u srednjoj Evropi bilo opće mišljenje, da Bosna pripada Hrvatskoj, i prema tome, da u Bosni živi Hrvatski narod.

c) Antun Dalmatinac († 1579)

Protestantski propovjednik Antun Dalmatinac o Bosni je ovako pisao: "... Ako nećemo pod oblast Tursku prići kako jest Bosna ... Hrvatska zemlja "(3).

d) Razni

Junački branitelj Kisega, Nikola Jurišić, 23. lipnja 1541 pisao je kapetanu Bihaća, da je taj grad " cijeloga kraljevstva Hrvatske spas i uporište "(4). Papinski poslanik g. 1580 zove Unu, u današnjoj Bosni, " glavna rijeka Hrvatske "(5), a mletački poslanik g. 1592 izvješćujući svoju vladu o padu Bihaća veli, da je on " glavni grad Hrvatske, najglavnija tvrđava onih krajeva "(6).

(1)        DR 628.

(2)" Per le lettere de li XV. scripsi como pensavano Croati darsi al Principe Ferdinando, et che il Conte Christophoro pen sava farsi  Signore di  Bossina.  Poi ho resaputo  meglio  negocio Sappia Vostra Signoria Reverendissima che lo trattato e vero; et dicono che il principe Ferdinando ci attente volentieri per potersi intitolare Re di Bossina; appartenendo la Bossina a la Croatia ". MVH I 324. (3)  Rječnik III 714.

(4) " Vos scitis illam [Bihać] tocius regni Croatie salus et sustentatio esse ", pismo N. Jurišića kapetanu grada Bihać, LASZOWSKI, Habsb. spom. III 77.

(5)   " ... principalissimo fiume di Croazia ", VMSM II 75.

(6) " Ch'e metropolitana  di  Croatia,  piazza  principalissima  di quei confini ", LJUBIĆ, Ogledalo II 167 b. 1. (7)   TOMAŠIĆ 3-34.

e) Fra Ivan Tomašić († 1562)

Ovaj franjevac provincije Hrvatske Bosne, g. 1561 dovršio je Kratki ljetopis kraljevine Hrvatske., na latinskom jeziku. Izdajući ovo djelo Ivan Kukuljević-Sakcinski ovako piše o piscu:

" Što Tomašićevomu ljetopisu njeku osobitu vriednost podaje, jest ono hrvatsko čuvstvo i samostalna narodna sviest, kojom se naš pisac odlikovao u ono doba, kad je u najumnijih i najuglednijih muževih naroda hrvatskoga, živućih u tako zvanih zemljah krune ugarske, čistu hrvatsku sviest nadvladala bila tuđa sviest državno-ugarska, pa kad se nisu stidili ovi muževi, ne samo umom podupirati tuđi narod i tuđu književnost, nego dapače i poštena svoja porodična  imena  pretvarati  u  madjarske krparine, kao na primjer: Berislavići (Beriszlo), Deševići (Dezsoffy), Martinovići (Martinuczy)... " 

Tomašić nije zabilježio, u kojemu je kraju bio rođen, ali se čini, da je pripadao franjevačkomu samostanu u Otoki na Uni, jer je između svih franjevačkih kuća zabilježio propast samo toga samostana. Međutim, hrvatska rodoljubna svijest, koja u cijelom Tomašićevu ljetopisu dolazi do izražaja, nije mogla biti samonikla i njemu samome samobitna, nego je pisac to rodoljublje baštinio od svojih franjevačkih odgojitelja i dijelio s drugom braćom franjevcima, s kojima je Tomašić u samostanima živio i dnevno izmjenjivao misli i osjećaje. Ovo nam govori, da je hrvatska narodna svijest, kojom su se odlikovali franjevci bosanske vikarije u slobodnim hrvatskim krajevima početkom 16-st., i dalje bila budna i cvala u franjevačkim samostanima franjevačke provincije Hrvatske Bosne.

2)  Svjedočanstva iz 17-st.

Za " dugoga turskog rata " (1593-1606) Hrvati su željeli i očekivali, da će biti oslobođene sve hrvatske zemlje, napose Bosna. Zbog toga nijesu nikako bili zadovoljni sa zaključkom mira na ušću rijeke Žitve u Dunav dne 11. studenoga 1606, koji je kralj Rudolf II sklopio s Turcima, da bi imao slobodne ruke u borbama s Francuzima. Nakon sklopljenoga mira, hrvatski staleži na saboru u Zagrebu početkom rujna g. 1608 zaključili su, da hrvatski izaslanici na općem saboru u Požunu traže, da se svi krajevi od Drave do Jadrana, pa i oni u Bosni, ujedine s kraljevinom Hrvatskom i podvrgnu pod vlast hrvatskoga bana. Taj zahtjev prihvatio je novi kralj

Matija II. (1608-1619) i na nj se zakleo u svojoj krunidbenoj zavjernici. Budući da kralj Matija nije ispunio svoju obvezu, hrvatski staleži ponovno su obnovili taj zahtjev na svom saboru od g. 1628.

Predstavnici Hrvatskoga naroda trajno su u duši nosili i čuvali navedenu misao, da su sve zemlje od Drave do Jadrana hrvatske, u koje spada i Bosna. Za vrijeme velikoga bečkoga rata (1683-1699), Hrvati su se nadali, da će Bosna biti oslobođena, pa su na saboru g. 1695 između drugoga zaključili, da se od kralja Leopolda I (1657-1705) traži, da se banovini Hrvatskoj pridruže one hrvatske zemlje, uključivo s onim bosanskima, koje su dotle bile oslobođene. Zaključak saborski glasi:

" Mi smo našim vlastitim oružjem ove krajeve opet pridobili, mi smo ih čuvali, naša vojska izvela je većinu ovoga naroda iz Bosne pod kršćansku vlast, mi smo onaj narod i kruhom prehranili, da opet u Tursku ne pobjegne. Ove su zemlje od uvijek spadale pod crkvu zagrebačku i pod kraljevstvo naše ".

I u stranom međunarodnom svijetu bilo je poznato, da je Bosna hrvatska i da u njoj žive Hrvati. Koncem 17-st. jedan Francuz napisao je Povijest današnjega stanja kraljevine Ugarske. U tom djelu on piše:

" Nekada je kraljevina Hrvatske obuhvaćala sve, što leži između Drave i Dalmatinskoga mora te se dijelila u tri dijela ... (Današnja) Hrvatska redovito se dijeli na austrijsku ili kraljevsku i na tursku Hrvatsku, jer su joj suvereni austrijska kuća i Otomani "(14).

(14) Autrefois le Royaume de Croatie comprenoit tout ce qui est depuis le Draw jusques a la Mer de Dalmatie, et on le divisoit en trois  parties.  La  Croatie  d'aujourd'hui  est  entre  la  Bosnie, l'Esclavonie, l'Allemagne et la Dalmatie ... On distingue ordinairement la Croatie en celle d'Autriche on Royale et en la Croatie turque, parce que la maison Autriche et les Ottomas en sont Souverains", ANONYMUS, "Histoire" 133. str., naveo LORKOVIĆ 45 b. 22

Drugo znamenito svjedočanstvo imamo u rješenju crkvenoga suda Svete Rote u Rimu iz g. 1656. Hrvati su, naime, od starine hodočastili u Rim na grobove sv. Petra i Pavla. Kao i drugi narodi, Hrvati su redovito odsjedali u istoj gradskoj četvrti, koja se nazivala " La comunita della nazione Illirica o Schiavona ", ili " Vicolo degli Schiavoni ". Taj se pak nalazio na lijevoj obali Tibera nedaleko od grobnoga spomenika cara Augusta. U toj četvrti još u 15-st. Hrvati su podigli gostinjac ili kolegij, koji se nazivao " Collegium Illyricum S. Hieronymi " (Ilirski Kolegij Sv. Jeronima). U tom gostinjcu svaki Hrvat, hodočasnik iz svih hrvatskih zemalja, imao je besplatno prenoćište i uzdržavanje za tri dana 

Slovenci iz Kranjske, Štajerske i Koruške nijesu imali svojega gostinjca u Rimu, pa su i oni pod konac 16-st. stali zahtijevati, da mogu uživati pogodnosti u gostinjcu Sv. Jeronima u Rimu. Pomognuti austrijskim vlastima, pod koje su državno spadali, Slovenci su g. 1618 službeno zatražili, da im se prizna pravo na kolegij i gostinjac Sv. Jeronima u Rimu. Kao razlog naveli su, " da i oni pripadaju Iliričkom narodu ". Tomu su se zahtjevu oprli Hrvati, tvrdeći da se pod " Iliričkim narodom " imaju razumijevati samo Hrvati iz raznih hrvatskih pokrajina. Stvar je došla pod vrhovni crkveni sud pred Rimsku Rotu. Punih 36 godina pitanje se sa svih strana pretresalo i ispitivalo. Pisale se rasprave i stručna mišljenja i ujedno tiskale razne brošure. Na koncu je Rimska Rota na svojoj generalnoj sjednici od 24. travnja 1656 donijela odluku, da pod Ilirik spadaju samo hrvatske zemlje: Dalmacija, Hrvatska, Bosna i Slavonija, i da samo stanovnici tih zemalja imaju pravo na pogodnosti kolegija Sv. Jeronima, isključivši sve druge, napose one iz Koruške, Štajerske i Kranjske. Bitni dio sudske odluke Rimske Rote glasi ovako:

" Odlučujemo i izjavljujemo, da istinita i stvarna zemlja naroda Ilirskoga prema Buli i misli rečenoga Siksta V bila je i jest, i razumjeti se ima Dalmacija ili Ilirik, kojega su dijelovi: Hrvatska, Bosna i Slavonija, potpuno isključivši Korušku, Štajersku i Kranjsku; i samo oni, koji su rođeni u tim četirma pokrajinama: u Dalmaciji, Hrvatskoj, Bosni i Slavoniji mogu biti primani ... "(16).

(16) ...dicimus, pronunciamus, sententiamus, definimus et declaramus, Provinciam veram et propriam nationis Illyricae ... fuissse et esse et intelligi debere, Dalmatiam sive Illyricum, cuius partes sunt Croatia, Bosna et Slavonia, exclusis penitus Carinthia, Styria et Carniola, et oriundos ex dictis quator regionibus Dalmatiae, Croatiae, Bosnae et Slovoniae tantun admitti posse tam ad canonicatus et beneficia ecclesiastica eiusdem collegiatae ... quam ad hospilalitatem et congregationem eiusdem sancti Hieronymi.

Nakon donesene odluke rimski kartograf A. Buffalini nacrtao je kartu, u koju su ucrtane gore navedene hrvatske zemlje, tada zvane " iliričke ", u cijelom njihovu prostiranju. Na jugu Dalmacija je obuhvaćala sredovječnu Duklju, pa granica počinje od rijeke Bojane i uz Skadarsko jezero povija se preko Nikšića na Drinu, i tokom Drine do Save, o odatle Savom do njezina ušća u Dunav, pa Dunavom i Dravom do visine Ptuja, odakle skreće na jug uz tadašnju slovensku granicu do Istre. Na toj karti posebno su nacrtane - uz " ilirčke ", tj. hrvatske zemlje - Srbija i slovenske pokrajine Koruška, Štajerska  i  Kranjska.

Prema dugoj i svestrano proučenoj odluci vrhovnoga a u Rimu Bosna, dakle, spada u hrvatske zemlje i Bošnjaci pripadaju narodu hrvatskomu, koji se tada na zapadu nazivao "ilirički", kao i drugi stanovnici tadašnjih uskih pokrajina Dalmacije, banovine Hrvatske i Slavonije. I evropski kartografi 17- i 18-st. u svojim zemljovidnim kartama Bosnu ucrtavaju medu hrvatskim zemljama. Tako poznati kartograf Ivan Blaeu  (Johannes  Blavius) nacrtao je kartu " Ilirika " i tu objelodanio u svom Velikom atlasu g. 1669 u Amsterdamu. Tu je kartu posvetio tadašnjemu hrvatskom banu Petru Zrinjskomu i u lijevom kutu karte na latinskom jeziku napisao ove riječi: " Današnji Ilirik, koji pisci obično zovu ' Slavonija', a Talijanci ' Schiavonia', dijeli se na Dalmaciju, Hrvatsku, Bosnu i Slavoniju. Veći dio [današnjega] Ilirika drže Turci, dijeleći ga na oblasti, koje po svom običaju nazivaju sandžakatima. Drugo drže Mlečani, Madžari i Dubrovčani "(18).

(18)  " IIlyricum hodiernum, quod scriptores communiter Sclavoniam, Itali Schiavoniam nuncupare solent, in Dalmatiam, Croatiam, Bosnam, et Slavoniam distinguitur. Sed cum ejus majorem partem Turcae obtineant, in Praefecturas eorum more Sanzacatus dictas divisum est, reliquum autem Veneti, Ungari, et Ragusini tenent ",  BLAVIUS.   

Karta "Ilirika ", autora Johannesa Blaviusa iz 1669. u Amsterdamu
Dostupna na poveznici http://public.srce.hr/hpm/p0248002.htm

Da je domaće stanovništvo Bosne i Hercegovine u 17-st. bilo svijesno svoga hrvatskoga porijekla i svoje pripadnosti Hrvatskom narodu, govore nam široki narodni slojevi, koji su tada ostavljali Bosnu, a napose oni ugledni Bošnjaci, koji su u to doba tiskali razne spise i knjige i sebe nazivali Hrvatima. Medu tima na prvom mjestu spominjemo Ivana Tomku Mrnavića, bosanskoga biskupa (1580-1637). Tomko se rodio u Šibeniku u bosanskoj izbjegličkoj obitelji, koja je za više pokoljenja sačuvala svoje bosanske osobine i svoju bosansku svijest. Ivan Tomko odgojen je u Rimu i tamo je proveo veći dio svoga života. Bio je kanonik u Šibeniku, pa u Zagrebu, a na koncu, g. 1631 bio je imenovan biskupom u Bosni. Ivan Tomko Mrnavić napisao je više djela na hrvatskom i latinskom jeziku. U tim djelima on sam sebe redovito nazivlje Bošnjakom, a tako su ga i drugi zvali. Ali usto on jasno ističe i svoje hrvatstvo, svoj materinski jezik zove hrvatskim i Bosnu ubraja među hrvatske zemlje. U svojim djelima Tomko piše, da je on po rođenju Hrvat, kao i oni, za koje svoje djela piše. Tima on kaže: " Kako se rađamo Hrvati ... ". Ivan Tomko u svojim djelima govori o " zemlji hrvatskoj " i o " moru hrvatskomu ", spominje " Primorje hrvatsko ", " rod " i " puk harvatski ", kojemu pripada i pučanstvo u Bosni i Hercegovini. O tome on pjeva u «Životu Magdalene Budrišića» († 1531):

Biše roda svoga zator jur vidila, 

Puka harvatskoga razutje slišala, 

Pod Turci Bosnu svu biše oplakala, 

Hercega daržavu zgubljenu jadala...

Kako Ivan Tomko Mrnavić lijepo spaja i svoje pokrajinsko bosansko posebništvo i opće hrvatsko rodoljublje, dobro se vidi iz samih naslova njegovih djela. Od tih navodimo slijedeća:

"Život Margarite blažene Divice, itd. prinešen iz vlaškoga u harvatski jezik ", u Mletcih 1614.

"Žalosnoskazje Krispa Cesara itd. preneseno iz pisme vlaške u harvatsku tumačenjem i slogom Iv. Tomka Marnjavića bošnjanina, kanonika Šibeničkoga, vlastopis g. 1614. u Rimu ".

"Istumačenje obilnie nauka karstianskoga od g. R. Bellarmina kardinala prinešeno u jezik harvatski, u Rimu  1627 ".

"Vita Berislavi Bosnensis Episcopi Vesprimensis etc. Ioanne Tomco Marnavich bosnen(si) canonico Si(beni)cen(si) Authore. Venetiis  1620 ".

[Opaska iz djela Krunoslava Draganovića: Herceg Bosna i Hrvatska, 1940.

"U sarajevskom muzeju čuvaju se »Pistule i Evanđelja... hrvatskim jezikom stumačene«, štampane u Mlecima 1589., koje su u svojoj crkvi rabili olovski franjevci (Jelenić, "Kultura i bosanski franjevci", II., 164) ". Radi se o poznatom djelu Trogiranina Marka Andriolića, što još jednom pokazuje duhovno jedinstvo Hrvata, u ovom slučaju od obala srednje Dalmacije do sjeveroistoka Bosne. Na donjoj slici je prethodno izdanje iz 1586.]

Marko Andriolić: Pistule i Evanyelya...Harvatschim yazichom stumacena, 1586

Drugi pisac iz Bosne, kojega valja posebno istaći, jest franjevac fra Franjo Glavinić (1580-1650). Kako je on sam zabilježio, njega su roditelji iz Glamoča u kolijevci prenijeli u Istru, bježeći pred progonima Turaka, da sačuvaju svoju katoličku vjeru. Glavinić je u Istri postao franjevac i tri puta bio je provincijalnim starješinom franjevačke provincije " Hrvatske Bosne ".

http://www.cel.hr/kanfanar/licnosti.htm
Franjo Glavinić

U svojim tiskanim djelima Glavinić naglasuje, da piše hrvatskim jezikom, kojim se on ponosi i na njegovu slavu piše. U svom djelu Svitlost duše verne, tiskanom u Mlecima g. 1632 Glavinić kaže, da ga je napisao: " za ugoditi bratji i vernim, a navlastito hervatskomu jeziku ". Prvo Glavinića djelo tiskano na hrvatskom jeziku nosi naslov " Czvit szvetih, t.j. sivot szvetih itd. prenessen i szlosen na Harvatszki jezik ", u Mletcima 1628. To je djelo Glavinić posvetio hrvatskomu knezu Vuku Krsti Frankopanu, za kojega kaže: " Inter nostrae nationis Proceres nemini secundus " = među velikašima našega naroda, koji ne zaostaje za nikim. Glaviniću, rođenu u Bosni, Vuk Krsto Frankopan, član stare hrvatske plemićke obitelji iz Hrvatskoga Primorja, jest velikaš " našega naroda ". Tim on ispovijeda, da su i on i njegovi Bošnjaci jedan te isti narod sa svim Hrvatima u ostalim hrvatskim zemljama.

Da je i urođeni narod u Bosni u 17-st. bio svijestan svoje hrvatske narodnosti uz ono, što smo naveli u 11. poglavlju, spomenut ćemo i ove činjenice:

Kada je g. 1636 fra Jeronim Lučić-Bogoslavić iz Brgula kod Vareša bio imenovan biskupom drivatskim i upraviteljem biskupije bosanske, njegov rođak Augustin Vlastelinović iz Sarajeva ispjevao mu je u počast pjesmu, u kojoj se nalaze i ovi stihovi:

Još odkad Banovo pomanjka kraljevstvo, 

Razsu se Stipanovo herceško gospodstvo. 

Moguće  vladarstvo kralja  bosanskoga 

Zatr se hrabrenstvo puka harvatskoga ... 

Među zemlje " puka hrvatskoga " Vlastelinović broji ne samo slobodnu banovinu Hrvatsku, nego i Hercegovinu i kraljevstvo bosansko.

Pavao Rovinjanin, pohoditelj bosanske provincije, piše g. 1640, da je od straha pred Turcima, putujući po bosanskom pašaluku, preoblačio se po običaju zemlje "na hrvatski način" ("alla croata") i "hrvatsku kabanicu s turskom kapom" (" croatta con la gabanizza e bereta turchesca"). Narodno, dakle, odijelo u Bosni bilo je i zvalo se hrvatsko.

God. 1661 pećki patrijarh došao je u Bosnu s carskim fermanom, da podvrgne katolike pod svoju vlast. U tom radu naišao je na jak otpor katolika u Hlivnu. Kada je patrijarh pred hlivanjskim kadijom dokazivao svoja prava, mjesni katolici pobunili su se, pa je i muško i žensko navalilo na mešćanu (sudnicu). U bijesu sudnicu su razvalili, a kadija i patrijarh teškom mukom iznijeli su žive glave. O tome je narod spjevao narodnu pjesmu, koju je kasnije zabilježio fra Nikola Lašvanin i u svoj Ljetopis unio. U toj pjesmi sam narod u Hlivnu sebe naziva " Harvaćanima ", tj. Hrvatima. Taj dio pjesme glasi ovako:

Navališe Haravaćani i njihove mlade žene, 

S palicama, i s' kamenjem ... 

Svu mešćenu razorile, 

i kadiji tisno biše ...

Pišući Kongregaciji de propaganda u Rim g. 1680 bosanski pisac franjevac fra Ivan Ančić tvrdi, da se Hlivno, Rama i cijela duvanjska biskupija nalaze u Hrvatskoj (in principato di Croazia).

Vodeći ljudi i  predstavnici  Hrvata u   17-st.,  kao  i oni u predašnjima, smatrali su Bosnu hrvatskom zemljom nastojali su, da je oslobode i ujedine s drugim hrvatskim zemljama. Tako je hrvatski ban Toma Erdedi (1683-85) g. 1684 pisao zagrebačkom biskupu Martinu Borkoviću: " Mene srdce vu Bosniu vlče ".

Hrvatski pisac i povjesničar Pavao Ritter-Vitezović (1652-1713) napisao je g. 1699 spomenicu pod naslovom «Responsio ad postulata» {Odgovor na pitanja) i posvetio grofu A. F. Marsigliu, opunomoćenomu carskomu povjereniku za utvrđenje granica s Turskom. U tom spisu Ritter-Vitezović ovako opisuje hrvatske zemlje: 1. Primorska Hrvatska (Croatia maritima) obuhvaća područje svih rijeka, koje se slijevaju u Jadransko more. Toj Hrvatskoj pripada cijela Humska zemlja ili Hercegovina, Zeta do Skadarskoga jezera, zemljište Dubrovačke republike, Hlivno i Rama. 2. Zagorska ili međuzemna Hrvatska (Croatia mediterranea), koja obuhvaća uz staru Hrvatsku (propria Croatia) i Bosnu. Prva obuhvaća predjele od Mosora i Velebita do Petrove Gore, a Bosna krajeve od Gore Borove do Drine, s većim mjestima: Vrhbosna ili Sarajevo, Visoko, Sutiska, Bobovac i Soli (Gornja i Donja Tuzla). 3. Međuriječna ili Savska Hrvatska (Croatia interamnis sive Savia), zvana Slavonija, od Save do Mure, Drave i Dunava.

http://www.moderna-vremena.hr/vrem/prvitezovic.asp
Pavao Ritter-Vitezović

God. 1700 Ritter-Vitezović tiskao je latinsko djelo «Oživjela Hrvatska» (Croatia rediviva) i posvetio ga caru Leopoldu I. Tu on ponovno Bosnu i Hercegovinu svrstava u središnje hrvatske zemlje.

Kada je carski povjerenik Marsigli svoj posao završavao na štetu hrvatskih prava i narodnih želja, Ritter-Vitezović spjevao je dirljivu elegiju «Plačne Hrvatske dva stoljeća» (Plorantis Croatiae saecula duo) i tiskao je g. 1703 u Zagrebu. U toj žalobnoj pjesmi, koju je pjesnik predao grofu Marsigli na njegovu odlasku iz Hrvatske, Ritter-Vitezović izriče čvrstu nadu da će brzo doći do novoga rata, u kojemu će se Hrvatskoj povratiti hrvatske zemlje: Bosna, Srijem i slobodna Rama. Hrvatska, na usta pjesnika, dovikuje grofu Marsigli:

Putuj dakle sretno, pa kad opet dođeš

Da mi povratiš Bosnu i srijemska sela.......

i slobodnu Ramu svome kralju.

3)  Dva objašnjenja

U ovom stoljeću zapadni katolički pisci dva puta spominju srpsko ime u Bosni. Bosanski franjevac i prvak bosanskih pisaca, fra Matije Divković (1563-1631), u Mlecima je u g. 1611 sam dao saliti slova hrvatske ćirilice ili bosančice i tim je tiskao svoja djela. U tim djelima Divković ta pisma naziva "sarpskijemi slovima".

http://www.hercegbosna.org/ostalo/divkovic.html
Matija Divković

Divković je rodom iz Jelaška u istočnoj Bosni. Taj dio Bosne već prije drugoga desetljeća 17-st., kada je Divković svoja djela pisao i tiskao, bio je postao gotovo potpuno pravoslavni. Osnovane su i brojne pravoslavne parohije i manastiri u Paprači i Vozućoj. Divković je u rukama pravoslavnih popova i kaluđera, koji su potpadali pod srpskoga patrijarha u Peći, vidio knjige crkvene i svjetovne, koje su bile pisane isključivo ćirilicom. Zbog toga je mislio, da je ćirilica " srpsko pismo ". Kako je i bosančica, kojom su se narod i svećenstvo u BiH služili od davnina, jedna vrsta ćirilice, to je Divković pogrješno došao do zaključka, da su to " sarpska slova ". Međutim, on nije znao, da početnici ćirilice nijesu bili Srbi nego bugarski svećenik Ćiril Preslavski...... 

Međutim Divković, iako je iz nepoznavanja povjesnoga razvoja azbuke, slova hrvatske ćirilice ili bosančice nazvao " sarpskijemi slovima ", on nigda ne zove srpskim ni svoj jezik ni narod u Bosni. God. 1611 on je izdao svoja djela "Nauk krstjanski " za "narod slovinski ... u jezik slovinski ", a tako i "Sto čudesa " prevede "z dijačkoga jezika u jezik slovinski ". Divković naziva svoj jezik i narod u Bosni "slovinskim", kako su u ono doba Dubrovčani i drugi Hrvati u primorskoj Hrvatskoj nazivali svoj jezik i svoj Hrvatski narod. U to doba nitko nije nazivao Srbe "Slovinima" niti njihov jezik "slovinski". Njih su tada nazivali: Srbima, Racima, ili Rašanima, Vlasima i Hrkaćima. Ako Divković svoj jezik naziva "slovinski", i katoličke čitatelje u Bosni, za koje piše, "slovinski narod", on tim ispovijeda, da su Bošnjaci Hrvati kao i njihovi sunarodnjaci u Dubrovniku, Dalmaciji i u drugim hrvatskim krajevima, koje se tada često nazivalo "Slovinima" i njihov jezik "slovinski".

Drugi spomen Srbije imamo u rimskom Postupku (Processus) g. 1624 za premještenje skadarskoga nadbiskupa fra Dominika Andrijaša na biskupsku stolicu "stefansku" ili "mostarsku". U tom Postupku, dva su svjedoka izjavila, da je Andrijaš rođen "u Pappu u Srbiji", i da se "stefanska", dotično "mostarska" biskupija nalazi "u donjoj Srbiji".

Svjedoci, koji su bili prijatelji i pristaše fra Dominika Andrijaša, i s njim radili, da on dođe za biskupa u srednjoj Hercegovini, gornju svoju izjavu dali su, jer su znali iz djela Mavre Orbinija, da su Popovo i srednja Hercegovina neko vrijeme bili u srpskoj državi pod vlašću srpskih vladara. Ali glavni je razlog bio, da su oni g. 1624 Popovo i "mostarsku" biskupiju strpali u Srbiju, da tim lakše postignu premještenje skadarskoga nadbiskupa Andrijaša na "stefansku" ili "mostarsku" biskupiju, koja stvarno nije postojala. Da izmišljenu biskupiju što bolje zaviju tajnom pred tadašnjim rimskim krugovima, koji su o balkanskim zemljama imali veoma slabo znanje, Andrijaševi su svjedoci posvjedočili, da se Popovo i "mostarska" biskupija nalaze u "donjoj" Srbiji, za koju se je znalo u Rimu, da leži negdje u srednjem Balkanu.

4)  Svjedočanstva iz  18-st.

Za bečkih ratova (1683-1699) Hrvati katolici u Bosni i Hercegovini doživjeli su strašan udarac. Oko 85% od svega katoličkog pučanstva iselilo se tada u slobodne zemlje. Njih je slijedila i većina b. h. franjevaca. U Bosni je ostalo nešto preko 25.000 katolika s 26 svećenika franjevaca, koji su se kupili oko tri franjevačka samostana (Fojnica, Sutjeska, Kreševo), koji su preživjeli bečke ratove. I uglednoga trgovačkoga staleža Hrvata katolika po b. h. gradovima i varošima nestalo je. Ovi su još prije tih vremena uz franjevce, i zajedno s njima, čuvali, podržavali i branili katoličku vjeru i svoju hrvatsku narodnu svijest. Hrvati katolici, koji su poslije bečkih ratova ostali u zemlji, bili su od reda siromašni i nepismeni seljaci i pastiri, koji nijesu imali ni veza ni daljih pogleda. Sreća je bila, da su bili duboko religiozni, moralno čisti i tjelesno zdravi, pa su brzo popunjali razbijene i prorijeđene katoličke redove. Za 150 godina u cijeloj zemlji među katolicima naobražen čovjek bit će samo franjevac. Ovi su se redovito školovali u Italiji, slobodnoj Hrvatskoj, Ugarskoj i Austriji. Uslijed toga dolazili su u doticaj s pripadnicima drugih naroda, imali šire poglede i osjećali su, da pripadaju posebnoj narodnoj skupini, starom Hrvatskom narodu. 

http://www.hercegbosna.org/ostalo/kriteriji.html
Kriteriji za pripadnost hrv. Književnosti- dio o franjevcima Bosne Srebrene

Tu narodnu svijest stariji franjevci predavali su mladim naraštajima živom riječju u školama i u redovničkom saobraćaju, a posebno pak pisanim djelima i tiskanim knjigama. Sreća je bila, da je stara franjevačka bosanska provincija gotovo punih pedeset godina poslije glavnoga iseljenja (1688) sačuvala svoj dotadašnji prostor, a time i sve članstvo, koje se je iselilo u slobodne zemlje. Ovi iseljeni franjevci u prvim desetljećima 18-stoljeća, došavši u slobodu, jasno i glasno naglasuju svoje hrvatstvo i prenose ga na mlađe naraštaje u staroj domovini. Od tih treba napose spomenuti slijedeće franjevce:

a) Fra Toma Babić (+ 1750)

http://www.hercegbosna.org/ostalo/babic.html
Toma Babić

Rođen u Velimu kod Skradina od stare bosanske obitelji. Odgojen je i bio je članom provincije Bosne srebreničke do g. 1735, kada je od nje odijeljena provincija Sv. Kaja, kasnije nazvana Presvetoga Otkupitelja. God. 1712 on je u Mlecima tiskao djelo: "Prima grammaticae institutio pro tyronibus illyricis". Na zadnje tri stranice (134-136) otisnut je oglas knjiga: "Broj knigh Hervatschiih gimenovanih od zdola nahodise u butighi Bartula Occhi kgnigara, u Rivi od Harvatou...". Kako u predgovoru kaže, pisac je ovo djelo napisao za "bosansku dicu naroda slavnoga i jezika harvatskoga". Drugo prošireno izdanje ove gramatike fra Toma je izdao u Mlecima g. 1745. Glavno je djelo fra Tome Babića "Cvit razlika mirisa duhovnoga", koje je prvi put izišlo u Mlecima 1726 i kasnije više puta pretiskano. U Bosni se mnogo čitalo i narod ga nazvao "Babuša ".

U prvoj  polovici   18-st.   četiri  franjevca   rođena  u Hercegovini svoj materinski jezik nazivlju "hrvatski" To su: fra Bernardin Nagnanović iz Broćna (+ 1718). fra Marijan Lekušić iz Mostara (+ 1742), fra Lovro Sitović iz Ljubuškoga (+ 1729) i fra Bernardin Pavlović iz Stona (+ 1763).

b) Fra Bernardin Nagnanović

On je stupio u franjevački red g. 1700 u Zaostrogu. God. 1715 bio je imenovan učiteljem bogoslovlja u Budimu. Napisao je "Ljetopis", koji je objelodanio fra J. Jelenić u Glasniku zemaljskoga muzeja u Sarajevu g. 1918 i posebno otisnuo g. 1919.

c) Fra Marijan Lekušić

On je g. 1720 bio učitelj filozofije u Splitu, a g. 1727 učiteljem moralke na franjevačkom generalnom studiju u Šibeniku. U Mlecima tiskao je "Bogoljubna razmišljena otajstva odkupljenja čovječanskog", prvo izdanje, koje se izgubilo, nepoznate godine i drugo popravljeno g.l730.

d) Fra Lovro Šitović

http://www.hercegbosna.org/ostalo/sitovic.html
Lovro Šitović

Fra Lovro se rodio u Ljubuškom od muslimanskih roditelja. Ime mu je bilo Hasan. U vrijeme bečkoga rata, nakon osvojenja Vrgorca (1690), harambaša Tulnja nazvan Delija, u četovanju zasužnji Hasanova oca, koji zamoli da ga pusti uz otkup, a on će mu dati kao jamca sina, dok otkup ne podmiri. Mladi Hasan uz dječicu Delije Tulnja nauči bukvicu čitati, izgovarati kršćanske molitve i pjevati duhovne pjesme na čast Majke Božje. Hasanov otac pošteno podmiri ugovoreni otkup i svoje dijete odvede kući. Nakon kratkoga vremena Hasan pobježe iz očeve kuće i dođe u kuću Delije Tulnja i kaza mu, da se želi pokrstiti. Delija ga odvede mjesnom župniku franjevcu, koji ga posla gvardijanu samostana u Zaostrogu. Taj mladića pouči i krsti. Videći u njemu veliku oštroumnost i želju za naukom s drugim pripravnicima posla ga u samostan Našice u Slavoniji, gdje stupi u franjevački red i dobi ime fra Lovro. Više nauke svršio je u Italiji i postao učitelj bogoslovije. Kada se povratio u domovinu, bio je imenovan učiteljem mladih redovnika, za koje je sastavio i g. 1713 tiskao u Mlecima gramatiku latinsko-ilirsku. God. 1717 postao je profesorom bogoslovije na nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Uz profesorsku službu mnogo se bavio propovijedanjem riječi Božje. God. 1723, na molbu starješinstva provincije Bosne srebreničke, Sv. stolica dala je dopust, da može biti biran za sve redovničke službe, osim vrhovnoga starješine reda, unatoč tome, što je bio rođen u drugoj vjeri. Umro je u Šibeniku dne 28. veljače 1729.

Fra Lovro Sitović bio je jedan od najsvjesnijih Hrvata svoga vremena. U svojim djelima on govori o Hrvatskom narodu, o hrvatskom jeziku, o hrvatskim glagolima i hrvatskim rijekama. U predgovoru svojoj gramatici latinsko-ilirskoj (Mleci, 1713) uz bok drugih naroda: Francuza, Španjolaca, Talijana, Nijemaca i Madžara, on stavlja i svoj narod Hrvata. Obraćajući se mladeži tadašnje bosanske provincije, koja je potjecala iz Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Slavonije, Bačke i Baranje, on im dovikuje: " Mi Hrvati ". Prelazeći preko državnih i pokrajinskih podjela, na koje su tada bile podijeljene hrvatske zemlje, Sitović na cijelom prostoru od Jadrana do Dunava ne vidi nego jedan narod, kojega su članovi "mi Hrvati".

U spjevu Pisma od pakla, koju je Sitović "na hrvatski jezik" skitio, on pjeva :

U Makarskoj  premda je pisana 

Vazdi želim da bude pivana, 

Razumi se, onizim pukom, 

Ki govore hrvatskim jezikom.

Šitovićeva gramatika latinsko-ilirska prvi put tiskana je u Mlecima g. 1713, drugi put 1742, a treći put 1781. Ona se, dakle, dugo upotrebljavala - skoro jedno stoljeće - u školama provincije Bosne srebreničke i učila je bosansku mladež, uz latinski jezik, poznavati i ljubiti hrvatski jezik i Hrvatski narod.

e) Fra Bernardin Pavlović

Kada govorimo o franjevcima rodom iz Hercegovine, koji svoj materinski jezik nazivlju hrvatskim, i prema tome sebe i svoj narod u Hercegovini smatraju Hrvatima, treba spomenuti i fra Bernardina Pavlovića. On se rodio u Stonu, u glavnom gradu srednjovjekovnoga Zahumlja, kako se tada zvala današnja Hercegovina. Starina Pavlovića je u Veloj Medi u Popovu polju, u jugoistočnoj Hercegovini.  Fra Bernardin  Pavlović  je priredio  i tiskao Pripravljanje za dostojno  reći sv. misu  itd.   "u hrvatski jezik pomljivo i virno privedene", u Mlecima 1747. U predgovoru toga djela kaže, da ga je napisao "za naruč i korist nas misnika harvatske ruke". Iste godine  (1747)  Pavlović  je   tiskao  drugo  izdanje  djela don L. Terzića  "Pokripljenje   umirućih",   "pomnoženo   i popravljeno po ocu P. Fra Bernardinu Pauloviću iz Dubrovačke države, da bolje i upravnie izgovara u harvaski jezik...  za   korist   naroda   Harvaskoga.   U  Mletcih  po Bartolu Occhi 1747 ". Daljnja izdanja izašla su g. 1758, 1797 i 1800.

f)   Fra Nikola Lašvanin

Od franjevačkih pisaca rodom iz Bosne, koji su u 18-st.   naglašavali   svoju   hrvatsku   narodnu pripadnost posebno valja istaći fra Nikolu Lašvanina (+ 1750), pisca najopsežnijega i najboljega bosanskog ljetopisa. U svom "Ljetopisu" Lašvanin potanko opisuje dolazak Hrvata na jug i njihovu povijest za narodnih vladara i na toj narodnoj osnovi gradi i razvija povijest Bosne. On izričito naglašuje, da su Hrvati kod svoga dolaska - po njemu g. 640 - naselili sve zemlje od Jadrana do Dunava, u koje on uključuje i Bosnu. Od toga doba pa sve do "današnjega dneva", tj. do doba, kada je Lašvanin pisao svoj "Ljetopis", u Bosni su živjeli Hrvati i ta se zemlja po njima zvala i bila je Hrvatska. To Lašvanin posebno naglašuje u svom Ljetopisu pod g. 640 i 1131. Ta dva mjesta glase ovako:

" 640. Doidoše iz priko Babini(h) Gora Hervati naiparvo u Dalmaciju, i ove sadašnje harvatske i slovinske strane. S mnogim boiem istiravši Avare, ovdi se nastaniše. Prid ovim biaše pet braće: Kluka, Kloben, Kozočeš, Muklo, Harvat i dvie sestre Tuia i Vuga. I od nji Dalmacija, koja je od mora do Dunava dosegla, harvatsko ime prima i zove se do današnjega dneva".

"1131. Stipan ugarski kralj ... Ovi zadobi Ramu u gornjoj Harvatskoj zemlji, koja se sada imenue, i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji od Rame, tj. Bosne".

Po Lašvaninu se, dakle, Bosna nalazi u gornjoj Hrvatskoj, dotično u zagorskoj ili planinskoj Hrvatskoj, kako to kažu stari hrvatski ljetopis "Kraljevstvo Hrvata" i Ritter-Vitezović.

Stanko Bačić: Osvrt na knjigu "Pravoslavna Dalmacija" E. Nikodima Milasa, Zadar 1998

Iako je na glavnoj stranici Povijesnih orisa dan razoran prikaz cijele Milaševe knjige, smatramo da nije na odmet prenijeti kratke ulomke koji se odnose na konkretne slučajeve-prije svega na često potezanu i natezanu temu tobože "srpskih" manastira i crkava na području sjeverne Dalmacije u srednjem vijeku, kao i "izumljenu" doseobu Srba iz Bosne u Dalmaciju u 14. st. (iako ih Milaš nalazi i prije, pa sam sebi protuslovi), što je trebalo služiti dokazom o "vekovnom prisustvu Srpstva u Dalmaciji". Stavimo li na stranu i promašeno datiranje, još je više promašena opsesija srpskih šovena da prisvoje kao nacionalno srpsko sve što pripada civilizacijskom sklopu istočnoga kršćanstva, a što se moglo pojaviti na hrvatskome tlu uslijed više činitelja- od kojih je politička ili kulturna nazočnost Bizanta na dalmatinskome ozemlju najbanalnija. Pisanija Milaša odlikuje obično krivotvorenje (npr. lažni citati iz djela eminentnog starijeg talijanskoga povjesničara Farlatija "Illyricum sacrum", u kome uopće nema teksta koji Milaš navodi), lažno vremensko i konfesionalno atribuiranje vjerskih objekata (što pokazuju arheološka i umjetnička istraživanja), kao i proizvoljne fantazije i jednadžbe u kojima izjednačuje istočno kršćanstvo i srpsko pravoslavlje, Vlahe i Srbe (jedino ne zna što će s katoličkim Vlasima). Tim se izumima pridružio i Šematizam pravoslavne crkve, doduše u blažem obliku. Iako ne datira (post festum) crkve i manastire Krka, Krupa, Dragović, Sv. Spas,..uspio je pronaći neka "vremena srpska". No-za ocjenu ovih malignih fantazija bit će dostatan sam Bačićev komentar. U doljenevedenom tekstu Stanko Bačić se osvrće na Milaševe teze ispisane kurzivom.

8. Manastir Krka

Milaš govori o duhovniku Jelene, supruge Mladena Šubića, koji je prije živio u Svetoj zemlji. K tomu kaluđeru, koji se zvao Rufim, još su došla tri druga kaluđera, koji su također boravili u Palestini, te tvrdi da su ti kaluđeri utemeljili manastir na Krki na mjestu gdje je propovijedao sv. Pavao. To se zbilo 1350. godine.

A u Šematizmu pravoslavne eparhije za 1888. stoji napisano: "Kad je upravo ovaj manastir i od koga osnovan, to nije poznato. Nikakvih istoričkih podataka o tome nema, osim dvaju natpisa, od kojih jedan se nalazi više portenih vrata, a drugi u oltaru. Na objema stoji, da je manastir obnovljen, a ne kad je sazidan; i to na ovom više portenih vrata u g. 1402., a na onom u oltaru u g. 1577".

Osnutak manastira na Krki zasada možemo držati, nepoznata i neodređena vremena, dok se ne izvrše stručna istraživanja crkve i samog samostana, što će više baciti svjetla na prošlost tog zdanja.

9. Manastir Krupa

"U vrijeme, kad je osnovan man. Krka, postojao je već manastir Krupa. Vrlo važan podatak o ovome manastiru nalazimo u zvaničnom izvještaju francuske generalne intendancije za Dalmaciju od 24. dec. 1811. godine. U tome izvještaju piše, da je početak gradnje manastira Krupe bio 1317. godine, i da je sagrađen pomoću srpskoga kralja Stevana (Milutina) i slijedeća dva kralja  (Dečanskog i Dušana), ...

"Ni o ovom manastiru nema izvjesnih dokaza istoričkih, iz kojih bi se doznati moralo od koga je i u koje izvjesno vrijeme osnovan bio. Toliko samo po jednom natpisu, koji se nalazi na trulu crkvenom, kaže se, da je crkva obnovljena bila od Silnoga Cara Stefana Dušana g. 1345 ... Dakle manastir Krupa morao je biti osnovan u vremena srpska." (Šematizam iz 1888.)

Jedino što možemo uzeti kao istinito da ne postoje povijesni dokazi  o osnutku manastira u Krupi. U Šematizmu se tvrdi da je on "osnovan morao biti u vremena srpska". Kad su to vremena bila, kad je sjeverna Dalmacija bila srpska u srednjem vijeku? Tako i ostale tvrdnje i nagađanja o tom samostanu treba potkrijepiti ozbiljnim i autentičnim dokumentima, što ni Šematizam ni Milaš ne pokušavaju učiniti. Milaš se u istom dijelu služi neistinama o doseljenju velikog broja (mnoštva) srpskoga naroda u sjevernu Dalmaciju krajem XIII. i početkom XIV. st., što sve spada u neozbiljna naklapanja i fantastična izmišljanja. Onaj dio srpskoga življa koji se nalazio u sjevernoj Dalmaciji u XIX. st. Milaš projicira u XIII. i XIV. stoljeće. Ta maštovita naklapanja trebao je barem jednim dokazom potkrijepiti, i to: gdje, kada i otkuda? U XIII. i XIV. st. nije bilo nikakvih srpskih vremena u sjevernoj Dalmaciji. Postoji mišljenje da je taj manastir bio podignut za vrijeme osmanlijske uprave na početku XVII. stoljeća.

10. Kralj Stevan Tvrtko

"Spomenuli smo, da je Ludvig mađarski, umjesto da ugodi papi i da udari na Dušana, okrenuo oružje na Dalmaciju, koju je sebi i pokorio, i radi čega je -uzgred da spomenemo - bio od pape ukoren. To je bilo 1357. godine. Poslije toga, i za života Ludvigova, Dalmacija je bila faktično pod mađarskom krunom."

Tko ne poznaje povijest odnosa Hrvatske, uključujući i Dalmaciju, i Mađarske, od 1102., taj bi mogao povjerovati Milaševim podvalama kakav je bio odnos Dalmacije i mađarske krune. Dalmacija je pripadala Ljudevitovoj kruni, pa prema tome, Ljudevit nije okrenuo oružje "na Dalmaciju, koju je sebi i pokorio", jer mu je bila dužnost da brani Dalmaciju od neprijatelja, kojeg u ovom slučaju Milaš simpatizira i daje mu pravo na Dalmaciju.

Govoreći o bosanskom kralju Stjepanu Tvrtku, za kojega kaže "što je počeo slati u Dalmaciju svoje ljude, koji su imali da mu spreme zemljište za konačno ostvarenje njegovih težnja, kad nastupi zgodno vrijeme. To su bili većinom trgovci i obrtnici, i uopće ljudi na koje se Tvrtko mogao kao na vješte ljude u svom poslu pouzdati; a sa tim ljudima prešlo je i mnogo bosanskih težaka sa svojim porodicama, koji su imali da zauzmu određena im polja. Dalmatinska kronika bilježi, da je 1371. godine prešlo u Dalmaciju mnogo srpskoga naroda, i da su zauzeli i utvrdili se u brijegovitim stranama Dalmacije (prendono sede nelle nostre terre montane). Za 1373. godinu Farlati spominje da je toga naroda bilo toliko na granici Bosne, spremna za prijelaz u Dalmaciju, da su na se obratili pažnju i pape, jer su bili pravoslavne vjere (Vlachi schismatici)."

Za prednji navod se Milaš poziva na Illyricum sacrum. Ali, na rečenoj stranici kod Farlatija nema spomena o onome što mu Milaš pripisuje. Tu se govori o Markantunu Dominisu, splitskom nadbiskupu. Treba istaći da ni Milaš u svome citiranom navodu ne spominje Srbe nego govori o Vlasima šizmaticima!

"Za god. 1375. Lucije navodi, da je mnogo toga naroda zauzelo bilo zemlje okolo Trogira, i da je gradska municipija morala silom zapriječiti, da ne zauzmu i sam Trogir". Opet ista Milaševa boljetica da Vlahe preokreće u Srbe, jer Lučić govori o Vlasima a ne o Srbima. Milašu je važno da barem maštom naseli Dalmaciju Srbima, ako ne može to biti stvarnost, koja nema nikakva oslona na povijesnim zbivanjima onoga vremena. Računa da će se naći naivnih čitatelja koji će primiti njegove podvale i tako će se pojačati srpska moć, koju treba prenijeti u daleku prošlost i jedne s drugima povezati.

"Šibenička municipija zaključkom savjeta od 25. februara 1383. zabranila je bila ulaz u grad tim bosanskim Srbima, ali je morala odmah i opozvati tu zabranu, jer su joj se građani protivili"

Za taj podatak se Milaš poziva na Lučića, ali se kod Lučića ne može pronaći takav podatak. Naime, šibenska komuna je bila zabranila tada primanje Vlaha na svoje područje, davanje zajmova i biti im jamac. Kako su zbog turskih haranja neka mjesta postajala pusta, ista komuna je dozvolila 1415. da se može dovesti Vlahe i druge strance zbog obrađivanja zemalja, ali uz dozvolu kneza i rektora.

Prodiranje Vlaha iz Bosne na planinske pašnjake na Dinari i drugim brdima, Milaš uporno naziva seobom Srba i naseljavanjem Dalmacije srpskim elementom, što nema veze sa srpskim etnosom, jer je bila zabranjena ženidba između pravih Srba i Vlaha u Dušanovu zakoniku 1349. Isto tako je bilo i Hrvatima zabranjeno ženiti se s Vlasima.

Milaš nastavlja u svome stilu: "Za vrijeme ovih srpskih seoba u Dalmaciju pod Tvrtkom utvrdile su se bile još jače u Dalmaciji one srpske naseobine, koje su bile počele prije 100 godina, a koje su se osnažile bile okolo polovine ovoga vijeka. Od Tvrtkova doba Knin postaje srpskim mjestom. Kad je Tvrtko osvojio taj grad - piše Farlati - i ne mogući ga staviti ni među bosanske ni među hercegovačke gradove, a zavladao je bio i dijelom Srbije (Rasciae), našao je zgodnim upisati taj grad među srpske gradove, i od toga vremena Knin zauzima mjesto među srpskim gradovima i zove se srpskim mjestom."

Za prednji citat se Milaš poziva na Farlatija. Međutim, kod Farlatija na pozvanoj stranici nema riječi o Kninu kao srpskom mjestu, kakvim ga je navodno proglasio bosanski kralj Tvrtko. Farlati na navedenoj stranici govori o kninskoj biskupiji i vremenu prije turskog osvajanja Knina (1522.)

I iz ovog se može vidjeti kako je Milaš na izmišljenim i krivotvorenim citatima i fabulama naseljavao Dalmaciju u predtursko doba.

"Ovo je bez svake sumnje ona crkva, koju 1512. Turci razoriše, a čije se ruševine još i danas vide na vrelu Cetine, i koje je hram Vaznesenije Gospodnje, a koju zovu danas 'sv. Spas'. Radi ove crkve, koju fratri na silu oteše, borili su se dugo pravoslavni Cetinjani, dok isti fratri ne izmamiše u aprilu 1699. proveditorski dekret, da tobože oni imaju pravo na onu porušenu crkvu, a ne pravoslavni. Sili se pravoslavni Cetinjani moradoše pokoriti, premda su svjesni oni i danas, da je to njihova crkva, koju će oni prije ili poslije morati dobiti za pravoslavlje."

"Za vrijeme vlade Stevana Tvrtka u Dalmaciji otvorene su bile i mnoge druge crkve u sjevernoj Dalmaciji radi pravoslavnoga bogosluženja, od kojih nam se spominje crkva sv. Jovana krstitelja u Bribiru i jedna crkva u Klisu ..."

O Sv. Spasu uoči Domovinskog rata razvila se bila živa polemika na temelju Milaševe tvrdnje da je crkvu podigao kralj Tvrtko. Za tu se crkvu kao arheološki objekt u prošlom stoljeću zanimao fra Lujo Marun, a poslije drugoga svjetskog rata njezinu istraživanju se posvetio Stijepo Gunjača uz suradnju više stručnjaka. Njihova su istraživanja utvrdila da je graditelj te crkve hrvatski župan Gastika. U zidu građevine bio je uzidan jedan kameni pleterni ornament. Mišljenje je stručnjaka da sv. Spas u svojoj prvotnoj osnovi spada među prve crkve što su ih Hrvati podigli na hrvatskom državnom tlu, tj. u IX. stoljeću. Istina, bosanski kralj Tvrtko je zagospodario Hrvatskom, tj. Dalmacijom 1390., ali je nakon devet mjeseci umro. Isti Tvrtko je postavio za biskupa u Kninu Miju iz Dubrovnika. A u jednoj ispravi splitskom nadbiskupu Andriji Gualdu ističe da kraljuje u ime Krista, osnivača Crkve, "čijom se biljkom smatram i ja i to mi je čast biti ..." Da je Tvrtko podigao crkvu na vrelu Cetine, obične su tlapnje i izmišljotine, koje nemaju podloge ni temelja na povijesnim izvorima i arheološkim istraživanjima.

Da je ta crkva građena 1390., ne bi bila podignuta u predromaničkom stilu, te ne bi imala zvonika kao što ga nemaju istočne crkve iz toga vremena. Na vrelu Cetine se nalazio i franjevački samostan. God. 1476. neke obitelji iz Cetine odveo je na Olib župnik Juraj Cetinjanin, (oko stotinjak), gdje je 1519. umro i na grobu mu još stoji natpis: "Pop Juraj Cetinjanin, parokijan Olibski".

Uz crkvu sv. Spasa bila je pronađena kadionica. "Ona je očito kao pokretni predmet pripadala ludrumskoj biskupiji. Prilikom avarske pohare ludrumske crkve kadionicu su svećenici ili vjernici sakrili i pohranili na sigurno, da bi je ponovno stavili u uporabu nakon izgradnje sv. Spasa krajem IX. stoljeća." Isti pisac drži da su dosadašnji povjesničari umjetnosti kadionicu atribuirali u karolinšku fazu IX. st., a ona tehnologijom izrade, motivima i oblikom pripada ravenskom umjetničkom krugu za istočnogotske vladavine. Čini se da se dosadašnja atribucija više izvlačila iz vremena nastanka crkve sv. Spasa nego iz karakteristika izrade same kadionice.

Što smo rekli o crkvi sv. Spasa na vrelu Cetine, isto možemo ponoviti o crkvi sv. Ivana u Bribiru i Klisu.

Na Bribiru je bila crkva sv. Ivana, jer su Bribirici sv. Ivana držali kao svoga obiteljskog zaštitnika. O nekoj pravoslavnoj crkvi na Bribiru prije dolaska Osmanlija ne može biti govora, a nakon dolaska Osmanlija Bribir je bio napušten i ta crkva dočekala je oslobođenja od Osmanlija, kad su je za neko vrijeme grčkoistočnjaci bili zauzeti, ali su je morali povratiti na intervenciju državnih vlasti. Njom su upravljali župnici Krkovića od 1717. i Vaćana 1774. do propasti Mletačke Republike. Što smo rekli za crkvu na vrelu Cetine i na Bribiru, isto možemo ponoviti i za navodnu srpsku crkvu u Klisu.

11. Manastir Dragović

Milaš govori o Ladislavu Napuljskom, bosanskom vojvodi Hrvoju, kralju Sigizmundu i Ladislavljevoj prodaji Dalmacije 1409. za 100.000 dukata Mlečanima.

12. rujna 1385. došao je u Hrvatsku Karlo Drački, a 31. prosinca iste godine bio je okrunjen u Stolnom Biogradu za ugarsko-hrvatskog kralja, dok je život završio 24. veljače 1386. Poslije smrti Karla Dračkoga hrvatske ustaše su proglasile njegova maloljetnog sina svojim kraljem (dijete od 10 godina). Ladislav je 17. srpnja 1391. potvrdio vojvodi Hrvoju i njegovu bratu, banu Vuku Vukčiću, banovinu kraljevina Dalmacije i Hrvatske. U borbi za Dalmaciju između Ladislava Napuljskog i kralja Sigizmunda, nasljednik kralja bosanskog Tvrtka Stjepan Dabiša ustupio je Sigizmundu Hrvatsku i Dalmaciju. U tim prilikama kralju Sigizmundu se pokorio vojvoda Hrvoje, a Stjepan je Dabiša ustupio Sigizmundu Hrvatsku i Dalmaciju.

"Za vrijeme od kad je Hrvoje počeo upravljati Dalmacijom, pa dok je mletačka republika osvojila primorsku Dalmaciju, spominju se tri nove seobe Srba iz Bosne u sjevernu Dalmaciju: jedna u početku 1394. godine, kad su Turci udarili bili na Stevana Dabišu i prodrli bili sa nekoliko strana u Bosnu, pljačkajući i goneći narod, te je mnogo toga naroda prebjeglo u Dalmaciju i doprlo do mora okolo Spljeta. Druga 1397. godina, kad je za vladanja u Bosni Dabišine udovice, Jelene, poslao sultan Bajazit na Bosnu jaku vojsku, koja i ako nije otela nikakvu zemlju bosanske kraljevine, ipak za godinu je dana nemilo pljačkala i pustošila sve, kuda bi samo došla. Ovoga puta narod, koji je prešao iz Bosne u Dalmaciju, naselio je četiri mjesta okolo Knina: Kninsko polje, Golubić, Pađene i Polaču. Za treću seobu, koja je bila između 1413. i 1417. godine, za vrijeme primirja između republike mletačke i kralja Sigismunda, doznajemo iz jednog izvještaja dalmatinskog proveditora Antonija Kontarini od 28. dec. 1418. svojoj vladi u Mlecima, gdje kaže, da je mnogo naroda prešlo iz Bosne u Dalmaciju, i da je iz toga regrutovao 5000 dobrih vojnika, koji će osigurati konačnu pobjedu mletačkog oružja nad Mađarima ..."

Zatim nastavlja da je pri prvoj seobi bio osnovan manastir Dragović. A o godini 1394. dalmatinska kronika svjedoči: "Molte nuove turbe di Vlassi (Morlacchi) ... abbandonano la parte montuosa della Bossina dove esercitavano la pastorizia, discendono in Dalmazia e si stabilisconoi fra i monti fin presso U mare". Još je tu dodano, da je taj novodoseljeni narod, koji Vinjalić zove "Vlassi pastori", uznemiravao kmetove spljetskog arcibiskupa Andrea Gualdo u njegovim posjedima, i da je radi obrane tih posjeda isti arcibiskup dao sagraditi zamak Sućurac.

Što se može reći o spomenute tri Milaševe seobe Srba u Dalmaciju krajem XIV. i u početku XV. stoljeća? Sam Milaš je dao odgovor za prvu seobu u navodu iz dalmatinske kronike, gdje se govori o Vlasima pastirima po bosanskim planinama, koji su se spustili na dalmatinske planine. Dakle, nije govor o nikakvim Srbima nego o Vlasima pastirima, koje Milaš pretvara u Srbe. To isto možemo reći i o druge dvije Milaševe seobe. Kao primjer navodimo da se u Pađenima, koje je Milaš naselio iz Bosne 1397. godine, nalazi 1636. oko 300 katolika, koje nitko neće nazvati i priznati za Srbe, pa ni sam Milaš. A Srbi, koji se nalaze u Pađenima, naselili su iz Bilaja 1692. Plavno, Zrmanju, Pađene, Mokro polje i Oton. Zato su gornje Milaševe tvrdnje neprihvatljive kao neosnovane.

Što se tiče splitskoga nadbiskupa Gualda i njegova zamka Sućurac, donosimo mišljenje našeg suvremenog povjesničara: "Godine 1392. počeo je splitski nadbiskup Andrija u Dilatu, na položaju nazvanom Lučac (današnji Sućurac), graditi jednu utvrdu da bi se u nju sklonio od napadanja Vlaha, u doba dok je tamo ljetovao. Ta je utvrda imala čuvati njegov imetak od napadaja istih Vlaha i onda kada on nije tamo stanovao. Gradnju je bio zabranio ban vojvoda Vuk Vukčić. Tad se na bana obratio sam nadbiskup, dokazujući da ta gradnja nema rđavih namjera nego da 'bude obrana od Vlaha', koji su 'lupeži i pljačkaši'. Tad je Vukčić dozvolio nastavak započete gradnje. Tako je sagrađen kaštel u Sućurcu, u kojemu su otada preko ljeta boravili splitski nadbiskupi". A Bomman, na kojega se Milaš poziva piše: "Quindi Andrea Gualdo arcivescovo di Spalato risolse cinger di mura la sua Villa Sussuraz onde difendervi i Coloni dai ladronecci dei Vlassi pastori".

"Manastir Dragović dakle bio je osnovan za pet godina kašnje, nego što je osnovana bila crkva u čast Vaznesenija Gospodnja na vrelu Cetine ..."

Osnivanje crkve na vrelu Cetine, kako je to predstavio Milaš, gruba je i neukusna povijesna podvala, kako smo već spomenuli. Isto tako je podvala osnutak manastira u Dragoviću. U Šematizmu, već citiranome, o tom manastiru je zapisano ovo: "Istoričkih podataka o početku ovog manastira ne nalazi se. Drži se da je morao sazidan biti u vremena srpska, kao i predrečena dva manastira. Poslije pada srpskoga carstva, kad su Turci ovom zemljom zavladali, manastir je Dragović često pustio".

Milaš bi nam svakako trebao objasniti kada su to na ovim prostorima vladala srpska vremena i srpsko carstvo i u kome stoljeću? Takvo pisanje je obmanjivanje naivnih čitatelja i izvrtanje povijesnih činjenica.

• Povijesni orisi: starije povjestice
• Kulturnopovijesne raščlane: jezik i književnost
• Kulturnopovijesne raščlane: umjetnost i graditeljstvo
• Prijepori oko etnogeneze
• Etnička povijest Bosne i Huma
• Osmanska vlast i islamizacija