Radoslav Katičić: Litterarum Studia, Zagreb 1998

NAJRANIJA GLAGOLJAŠKA KNJIŽEVNOST

Najstariji očuvani tekstovi na slavenskom jeziku, pisani glagoljicom, potječu u hrvatskom prostoru s kraja 11. i prijelaza u 12. stoljeće. A i to su samo natpisi uklesani u kamen i dva lista jedne liturgijske knjige. Iz najstarijega vremena, o kojem svjedoče pisma pape Ivana X. nema baš nikakvih spomenika hrvatske glagoljaške pismenosti. Ipak se, neizravno, može i o tome nešto pouzdano saznati. Najstariji očuvani hrvatski crkvenoslavenski misal Codex Illirico 4 u Vatikanskoj knjižnici potječe s početka 14. stoljeća. Uređen je strogo prema liturgijskim propisima rimske crkve. Tekstovi u njem, međutim, znatnim dijelom nisu prijevodi iz latinskoga, nego potječu od liturgijskih knjiga ćirilometodske škole, utemeljeni su dakle na prvobitnim prijevodima solunske braće iz grčkoga. To znači da su hrvatski glagoljaši pri reformi rimskih liturgijskih knjiga i sastavljanju misala postupali tako da su svoje stare liturgijske knjige, koje su dobili od najstarije škole crkvenoslavenske pismenosti na sjeveru, podvrgnuli istoj takvoj redakciji, kakvu je rimska crkva provela na latinskima. Stoga se u misalu Illirico 4 susreću liturgijski tekstovi koji zajedno s onima u najstarijim bogoslužbenim knjigama istočne crkve slavenskoga liturgijskog jezika tvore zajedničku tekstovnu predaju. Time se pokazuje upravo očito kako je istinita tvrdnja u pismu Ivana X. da se Methodii doctrina oko 925. u dijecezama dalmatinskih biskupa već bila jako raširila i pustila u njima duboko korijenje. Dokazano je tako da je hrvatska književnost u punom posjedu ćirilometodske baštine od sama njezina začetka, pa stoga nije manje autentično povezana sa slavenskim srednjovjekovljem nego što je s latinskim, iz kojega je iznikla u svojim najranijim početcima.Osobito je važan u tom sklopu red i čin mise kakav je u misalu Illirico 4. Moglo se dokazati da je to najstariji očuvani slavenski tekst rimskoga misnog kanona i da izravno potječe od prvobitnog ćirilometodskog prijevoda, koji je služio kao predložak za Kijevske listiće. Nema dakle nikakve dvojbe da su liturgijske knjige hrvatskih glagoljaša poviješću svojega teksta izravno povezane s najstarijim slojem liturgijske književnosti u ćirilometodskoj školi. Ipak nije pošlo za rukom dokazati i to da se pri tome radi o starocrkvenoslavenskom prijevodu latinsko-grčke liturgije sv. Petra. Ta se pretpostavka nije mogla održati. Važna je u tom sklopu i činjenica da «Bečki listići», koji su preostali od jednog hrvatskoglagoljskog sakramentara, misne knjige starijega tipa, iz 12. stoljeća, pokazuju u svojem liturgijskom nazivlju usku podudarnost s «Kijevskim listićima», koji su ulomak isto takva sakramentara iz najstarijega ćirilometodskog knjižnog fonda.I odlomci evanđelja koji su se čitali pri misi nastavljaju u misalu Illirico 4 velikim dijelom ćirilometodski prijevod i potpuno se uklapaju u njegovu tekstovnu predaju kakva se pokazuje u najstarijim makedonskim glagoljičkim spomenicima te s njome tvore nerazdvojnu cjelinu. Mlađa tradicija hrvatskih glagoljskih misala nadovezuje se na onu koju predstavlja najstariji među njima, pri čem se u mlađim redakcijama sve više nameće utjecaj autoritativnih latinskih tekstova. Ipak se ne prekida kontinuitet ćirilometodske tekstovne predaje. I inače je hrvatska glagoljaška liturgijska književnost, u prvom redu prema svjedočanstvu brevijara, utemeljena na starocrkvenoslavenskim temeljima. To se jasno i nadaleko razabire po svetopisamskim odlomcima namijenjenim čitanju u liturgiji i po tekstu psalama što su ulazili u bogoslužje. Ti pouzdani dokazi, kako god da su oskudni, posve su dostatni da pokažu kako su hrvatski glagoljaši najstariji sloj potrebnih liturgijskih knjiga doista dobili od Metodijeve škole i njezinih skriptorija, te iz škole i skriptorija njegovih velikih učenika Klimenta i Nauma. Veza s Ohridom pokazuje se najrazgovjetnije u tome što su u redakciju hrvatskih glagoljaških liturgijskih knjiga ušle neke glasovne osobine karakteristične za bugarsko-makedonsku predaju starocrkvenoslavenskih tekstova, koje su samo odande mogle doći.

.........................................................

Codex Illirico 4, 14.st

Poveznice

http://www.croatianhistory.net/glagoljica/glkro.html
Kronoloski popis najvažnijih glagoljskih spomenika

http://www.croatianhistory.net/etf/likka.html
Glagoljica u Lici, Krbavi i Gatskoj

http://www.croatianhistory.net/etf/novih.html
Hrvatski glagoljski rukopisi izvan domovine

Enciklopedija Jugoslavije, 2, Bje-Crn, JLZ, Zagreb 1982

Dio pisma Tvrtka I. Dubrovčanima, 1376

Karakteristična razvojna osobitost ustavne ćiriličke knjiške i kancelarijske grafije bosanskih srednjovjekovnih tekstova, u kojoj se začinju neki elementi kasnijeg razvitka prema oblikovanju bosančice, jest dosljedna zastupljenost grafema (đerv = đ, a u diplomatici od prvih desetljeća XIV. st. i ć). Pisci raške redakcije, međutim, od kraja XIII. st. redovito napuštaju ovaj grafem, koji je u njihovoj praksi obilježavao fonem đ. Uočljiva je opća značajka ustavnih bosanskih tekstova: sklonost pisaca arhaičnom duktusu, ugledanje na grafemske arhetipe. To je posljedak konzervativnosti periferijskih područja; nasuprot tomu karakteristični su pomlađeni grafijski nacrti u onodobnim srpskim rukopisima. Specifične su crte toga pisma npr. grafija _ (ž), ligatura  ( = u) - što ne poznaju tekstovi raške redakcije - te intenzivna čestota uporabe (za ja), pa i oštro lomljena kuka grafema (= k) i sl. Rukopis bosanskih kodeksa ostavlja i vizualno osobit dojam otežalog pisma zbog zbijenije izvedbe nacrta grafema i izrazitog markiranja, debelim potezima, grafemskih strukturnih (navlastito vertikalnih) elemenata. S druge je pak strane ova inače konzervativna grafija naklonjena i nekim novostima: uklanjaju se kao nefunkcionalne nadredne oznake (glagoljički utjecaj), a ostavlja tek titla.

Ugovor Hrvoja Vukčića Hrvatinica o savezu s Dubrovnikom, detalj, 1404

U grafijskom sustavu bosančice XV. st. (i poslije), oblikovane sa svim obilježjima brzopisa, istraživači različito ocjenjuju opseg i izrazitost njezinih temeljnih, općih morfoloških osobitosti (ne uzimajući u obzir dubletne grafije). Tako su za I. Berčića, njezina prvoga paleografskog analitičara, karakteristični grafemi po kojima se "bosanska azbukva razlikuje od grčko-slovjenske..." , B, , . E. F. Karskij cijeni da su osobitosti bosančice grafije za , , , , , četvrtasto B , , tronožno T ( ), ; M.Tentor misli da su to grafije , B, . J.Hamm ocjenjuje 1947. kao morfološku specifičnost bosančice grafeme , , , , , , (s primjedbom da se ovo tako piše i u drugim ćiriličkim grafijama), a 1956. zaključuje kako se bosančica "odlikuje time što su se neka slova izokretala (tako b, p, d, t) i što se služila glagoljičkom numeracijom (č = 1000, ů = 700)..." Benedikta Zelić-Bučan upozorava da u bosančici na prostoru srednje Dalmacije "najveću konzervativnost oblika... pokazuju slova v, e, ž, i, k, l, m, p, s" dok se grafemi , , pišu često na specifičan način, koji može otežati njihovu identifikaciju. P. Đorđić tipične "morfološke inovacije" bosančice otkriva (uz upozorenje na grafijsku nejedinstvenost i dublete) napose u morfologiji, nacrtima grafema ; ; Đorđić uvjerljivo pretpostavlja da se ž s vodoravnom crtom razvilo prema glagoljičkom ž = 

 Za bosančicu je karakteristična raznolikost u ortografskim rješenjima. Već je I. Berčić, s obzirom na bilježenje lj, nj, ć, đ, j, ustanovio razdiobu bosančicom pisanih tekstova u 3 grupe: u Bosni, u Dubrovniku bez oznake za umekšanje, te u Dalmaciji i Poljicima neujednačeno. U bosanskih franjevaca za lj, nj dolazi i “nestopljena” grafija također izražena digramima. Nestopljeno lj u Divkovića je Određena morfološka i (orto)grafijska nejedinstvenost bosančice normalan su posljedak različitosti društvenih, kulturnotradicijskih, vjerskih i geopolitičkih uvjeta na širokom prostoru njezine uporabe od srednjovjekovne 'krstjanske' Bosne i Huma te od Dubrovnika preko otoka i kopna srednje i sjeverne Dalmacije u unutrašnjost Hrvatske pa - sporadički - i dalje, u Istru. U Bosni i Humu je ćirilička ustavna grafija u tijeku XIII. st. potisnula raniju glagoljicu čiji su odjeci Grškovićev apostol (sredina XII. st. - odlomak) i Splitski misal (odlomak) iz XIII. st. - posljednji trag aktivnog života glagoljice u bosanskom srednjovjekovlju. Konzervativna bosanska ćirilička grafija rukopisnih kodeksa namijenjenih potrebama Crkve bosanske ipak pokazuje neke znakove povezanosti s glagoljičkom tradicijom od Humačke ploče (XI. st.) do glagoljičkih zapisa i abecedara u Zborniku krstjanina Radosava i Čajničkom evanđelju ili očito glagoljičke podloge Nikoljskog evanđelja i Hvalova zbornika. 

Hvalov zbornik, oko 1400.

Pored nerijetko poetski sugestivne epigrafike (natpisi, stećci), diplomatike, kronika, rodoslova ili bosanske (berlinske) Aleksandride, najznatniji tekstovi starije, srednjovjekovne bosanske ćirilice jesu evanđelja (npr. Divoševo, Vrutoško, Nikoljsko, Batalovo, Srećkovićevo, Kopitarovo, Daničićevo),

Kopitarevo evanđelje, XIV. st.

apostoli (npr. Giljferdingov, Beogradski) te napose zbornici biblijskog i apokrifnog štiva (npr. krstjanina Hvala, Mletački). Ti "krstjanski" (biblijski) tekstovi ušli su po padu Bosne u repertorij pravoslavne crkve i tako se sačuvali. Razvijenom su bosančicom nastavili djelovati bosanski franjevci i nakon dolaska Turaka u Bosnu. Stvorili su motivsko-tematski i stilski konzistentnu književnost (dijelom oslonjenu na hrvatsku glagoljašku tradiciju: Matija Divković, Ivan Bandulavić, Stjepan Matijević, Pavao Posilović, Pavao Papić, Stjepan Margitić, Lovro Šitović i dr.) i tisak, o kojemu E. F. Karskij kaže: "Značajno se razlikuje od običnog ćirilskog tiska jugoslavenskih izdanja bosanska ćirilica (bukvica), u čiju je osnovu postavljeno pismo što su ga upotrebljavali katolici u Bosni, Hercegovini i, dijelom, Hrvatskoj u 14-15. st. i kasnije" (Matija Divković, Nauk krstjanski i Sto čudesa, Venecija 1611). 

Matija Divković: Nauk krstjanski, 1611

Bosančica je bila i pismo muslimana u Bosni i Hercegovini, u turskoj Dalmaciji XVI.-XVII. st. (begovica, begovski brzopis). 

Dio pisma dubrovačkom knezu i vlasteli Ali-bega Pavlovića, XVI.st.

Prvi bosančicom tiskani dubrovački molitvenik, Venecija 1512

Privatna pisma i listine pisali su bosančicom (uz glagoljicu) hrvatski plemići i velikaši: Frankapani, Keglevići, P. Kružić, N. Jurišić, Peranski i dr. Interferirajući s glagoljicom (funkcionalno izdiferencirano - glagoljica u obrednim knjigama, a bosančica u neliturgijskim i svjetovnim spomenicima), bosančica je i hrvatsko narodno pismo, što dokazuje i njezin sedmostoljetni kontinuitet na dijelu našega etničkog prostora (srednja Dalmacija, Poljica). O spoznaji da je bosanica (kao i glagoljica), nasuprot latinici, obilježje (i obrana) narodne vlastitosti svjedoči okružnica bosanskog franjevačkog provincijala fra L. Karagića od 1. VII. 1737. u kojoj se, pored ostaloga, pod prijetnjom sankcija braći redovnicima zabranjuje uporaba - javna i privatna - latinice za pisanje hrvatskih tekstova. Istu svijest pokazuje odluka franjevačkih starješina donesena na skupu u Sinju 17. VI1749. kojom se "očima učiteljima" naređuje da svoje učenike nauče pisati bosančicom materinski jezik. To povijesno jedinstvo, prepletanje slavenskih grafija u nas, osjetili su i oni djelatnici u našoj kulturi kojima slavenska paleografija nije neposredan predmet proučavanja. ("Hrvati su pisali glagoljicom, a ćirilica je isto tako hrvatsko pismo kao i glagoljica, mislim, hrvatsko historijsko narodno pismo", M. Krleža, Zastave, knj. IV.) Osebujnu složenost, slojevitost naše kulturne povijesti obilježenu suživljenošću tradicija, proumljeno simbolizira čin skromnoga glagoljaša Gašpara Vnučića iz Grobnika, koji u svojemu molitveniku pisanom "let gospodnih 1568." zaključno "amen" jedne molitve bilježi trojako: glagoljicom, latinicom i bosančicom.

http://www.tug.org/TUGboat/Articles/tb17-1/tb50zubr.pdf
Fontovi glagoljice i hrvatske/bosanske ćirilice

Tekst znamenite hrvatske povjesničarke i paleografkinje Benedikte Zelić-Bučan, koja je na sebi svojstven sustavan i pregledan način prikazala problematiku bosančice, donosimo u cijelosti. 

Beneditka Zelić-Bučan: Članci i rasprave iz starije hrvatske povijesti, HKD Sv. Jeronima, Zagreb, 1994

1. Važnija literatura: Lj. Stojanović, Miroslavovo jevandelje, Prilozi, Beč 1887; M. Kuljbakin, Paleografska i jezična ispitivanja Miroslavljeva jevandelja, pos. izd. SKA, knj. 52, Sremski Karlovci 1925; A. Belić, Učešće sv. Save i njegove škole u stvaranju nove redakcije srpskih ćirilskih spomenika, Svetosavski zbornik, knj.
1, Beograd 1936; J. Vrana, L'evangeliaire de Miroslav, S'Gravenhage 1961; B. Zelic-Bučan, L'ecriture cyrillique croate dans les dioceses meridionaux de la province ecclesiastique de Split jusqu'au bout du XII. siecle,u zborniku: Vita religiosa, morale e sociale ed i concili di Split dei secc. X-XI, Padova 1982; Ista,
Evandelistar kneza Miroslava kao historijski izvor, Marulić 5-6, Zagreb 1982.

 

2. Sravni: L. Mirković, Miroslavovo jevandelje, pos. izd. SANU, knj. 156, Beograd 1950; J. Vrana, djelonavedeno pod 1.

 

 

3. J. Vrana, nav. dj. ; L. Mirković, nav. dj. ; N. Kondakoff, Die Ornamentation des Miroslavischen Evangeliums,Archiv fur slavische Philologie, XXI, Berlin 1899.

 

4. Lj. Karaman, Pregled povijesti umjetnosti u Dalmaciji Zagreb 1952, s. 47; Isti, Eseji i članci, Zagreb 1939,s. 50.

 

 

5. D. Foretić, Smještaj Hrvata i Srba u srednjem vijeku s naročitim obzirom na Crvenu Hrvatsku, Dubrovnik XII/4, Dubrovnik 1969. Lj. Hauptmann, Konstantin Porfirogenet o porijeklu stanovništva dubrovačkog
zaleđa, Rešetarov zbornik, Dubrovnik 1931; Vj. Klaić, Hrvati i Hrvatska, Zagreb 1890; N. Klaić, Marginalia uz problem doseljenja Hrvata, Hauptmannov zbornik, Ljubljana 1966; B. Grafenauer, Prilogkritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata, Historijski zbornik, V, Zagreb 1952; D. Mandic, Crvena Hrvatska, Rim 1972; F. Šišić,Letopis popa Dukljanina, izd. SANU, Beograd 1928, s. 170-71, bilj. 222; B. Radojković, Politički položaj kneževine zahumske u vreme vlade raškog velikog župana St.Nemanje, Istorijski zapisi, XIII, knj. 17, Titograd 1960; B. Zelić-Bučan, Naseoba Hrvata prema djelu "O upravljanju carstvom" K. Porfirogeneta, Marulić 1, Zagreb 1985.

 

Evanđelistar kneza Miroslava, XII. st.

Poljički statut. Najstariji sačuvani prijepis potječe iz 1440. Taj spomenik dobro je poznat i prosječno obrazovanoj javnosti. Već nekoliko puta bio je objavljivan u latiničkom prijepisu, pa i prijevodu na suvremeni hrvatski jezik, te o njemu na ovom mjestu ne bi trebalo opširnije govoriti. Ipak treba napomenuti, da u tom statutu, u dodatku iz 1665. stoji napomena, da je te godine statut prepisan "da se bolje razumi arvatski i latinski". Ovo se mjesto iz statuta često citira, jer iz toga proizlazi, da su Poljičani ovo svoje pismo nazivali jednostavno hrvatskim pismom, a latinicu latinskim pismom. Pa to je i razumljivo, kada se zna, da su oni od najstarijih poznatih spomenika pisanih u Poljicima, pa do XIX. st., pisali samo hrvatskom ćirilicom, pa su je stoga smatrali svojim narodnim, hrvatskim pismom. 

Poljički statut, prijepis iz 1440.

Hrvatska kronika. I ovaj spomenik poznat je barem nekima i izvan uskih stručnih krugova. O toj staroj kronici u historiografiji ima dosta kontroverznih mišljenja, kako u pogledu vremena njezina postanja (XI-XIV. st.), tako i o njezinu odnosu prema Ljetopisu popa Dukljanina. No nas u ovom slučaju zanima samo pismo onog primjerka koji je početkom XVI. st pronašao u Krajini (Makarsko primorje) Marulićev prijatelj Dmine Papalić "u jedne knjige stare pisane harvackim pismom". Marulić je tu kroniku preveo na latinski jezik, a Dmine Papalić, i nešto kasnije i Jerolim Kaletić, su je "rič po rič" prepisali latinicom. Upravo u Kaletićevu prijepisu stoji ona napomena gdje je kronika nađena i da je bila napisana "harvackim pismom". Teoretski se može postaviti pitanje koje je to bilo pismo, glagoljica ili hrvatska ćirilica. No, takovo pitanje je zaista samo teoretski moguće. S obzirom na činjenicu, da na ovom području nijesu poznati dokumenti pisani glagoljicom, izuzev liturgijskih knjiga, a ima ih dosta pisanih ćirilicom, to se kao jedino moguće mora pretpostaviti, da je to "harvacko pismo" bila hrvatska ćirilica. Nažalost, onaj primjerak koji je već u vrijeme, kada ga je Papalić pronašao, bio jako star (Marulić je upotrebio izraz "vetustissima scriptura") nije dopro do nas, ili je zagubljen ili uništen. Od njega postoje samo prijepisi i Marulićev latinski prijevod. 

S bosanskog područja sačuvano je znatno više, posebno liturgijskih ćirilskih kodeksa (Hvalov rukopis, Čajničko evanđelje i dr.) i više manjih. Neki lingvisti ove tekstove izdvajaju u posebnu, bosansku redakciju (H. Kuna), iako priznaju, da za takovo izdvajanje nema bitnih ni paleografskih, ni jezičnih osobitosti, ali da treba uvažiti društveno-političke i povijesne kriterije. Upravo na osnovu tih povijesnih i društveno-političkih kriterija, po njihovu mišljenju, "bosanski rukopisni kodeksi se mogu promatrati kao poseban tip redakcije, bez obzira na činjenicu, da se sa čisto lingvističkog stanovišta, uključujući ovamo i paleografske i grafijske osobine, broj osobina koje su bosanska specifičnost zapravo minimalan". Međutim, bez obzira na povijesnu i suvremenu bosansku državnost, ostaje činjenica da svojim jezikom i paleografskim osobitostima ovi kodeksi pripadaju hrvatskoj kulturnoj baštini, odnosno baštini Hrvata u Bosni. Manjih spomenika, isprava, zapisa, natpisa i si. sa čitava prostora upo­trebe hrvatske ćirilice, dukljanskog, hrvatskog i bosanskohercegovačkog ima daleko više. Navest ćemo samo neke: isprava Kulina bana, brojni natpisi, osobito oni na stećcima u Bosni i Hercegovini, natpis u Povljima, tzv. Povaljski prag, nadgrobni natpis kneza Miroslava u Omišu, Povaljska listina i dr. Iz ovog mnoštva bih izdvojila te nešto i ovom prilikom kazala o dva dokumenta, koji nam ne daju podatke samo o pismu, nego i o onima koji su ih pisali, koji razbivaju uvriježeno mišljenje starije historiografije o na­vodnom latinaško-glagoljaškom antagonizmu.  

Povaljska listina, 1250

Reći ću nešto o Povaljskoj listini iz 1250., te o ispravi Splitskog kaptola iz 1410. Povaljsku listinu, koja je zapravo mali kartular o dobrima benediktinskog samostana u Povljima na Braču pisao je prema svjedočanstvu iz same listine splitski kanonik Ivan. A splitski kanonici nisu bili s obzirom na liturgijski jezik glagoljaši nego latinaši. A oni su ne samo poznavali, nego, eto, i pisali jednako kao i glagoljaši na ovom prostom hrvatskom ćirilicom. Upozoravam i na jedan manje poznat dokumenat iz 1410., koji se čuva u splitskom kaptolskom arhivu. Riječ je o ispravi tog kaptola, koju je Kaptol u svojstvu locus credibilis izdao braći Biserićima a koja sadrži kao insert darovnicu kneza Mladena Šubića iz 1336., kojom on braći Biserićima "za virnu službu naših pridnih" dariva selo Brštranovo. Kako je Kaptol tu Jurjevu darovnicu, koja je bila već dosta oštećena, na temelju svojeg privilegija, da kao locus credi­bilis ovjerava i izdaje isprave, prepisao upravo "rič po rič", pretpostavljamo, da je i Mladenova darovnica bila pisana istim pismom. Splitski kanonici bili su po liturgijskom jeziku latinaši, ali pisali su i hrvatskim pismom. Učeni ljudi onog davnog vremena bili su daleko učeniji nego to neki iz perspektive fame o "mračnom srednjem vijeku" pretpostavljaju. Imali su enciklopedijsko obrazovanje, poznavali su više jezika i pisama i njima se služili prema prilikama i potrebama života. Tako je Marulić pisao rasprave za učenu Europu latinskim jezikom, za svoj narod pjevao hrvatskim jezikom, pisao latinicom, a čitao i hrvatsko pismo - možda njime i pisao, no o tome nemamo svjedočanstvo - hrvatsku ćirilicu, kojom je bila pisana Hrvatska kronika.  

III. HRVATSKI ĆIRILSKI SPOMENICI NOVOG VIJEKA

Tijekom XV.-XIX. st. dotad uglavnom jedinstvena hrvatska ćirilica dobiva u različitim krajevima njezine upotrebe izvjesne lokalne osobine, ne iskačući ipak iz općeg sustava razvoja jedinstvene hrvatske ćirilice. Tako su se razvile poljičko-splitska, odnosno srednjodalmatinska, dubrovačka, bosanska franjevačka i muslimanska varijanta hrvatske ćirilice. Iz ovog razdoblja ima zaista toliko mnoštvo sačuvanih hrvatskih ćirilskih spomenika, da ih je moguće nabrojiti tek po vrsti. To su matične knjige, dopisivanje župnika međusobno i s nadležnim crkvenim vlastima, liturgijske knjige, pobožne i poučne knjige (kronike, ljekaruše, životi svetaca, i si.), zapisi i zabilješke u potrebama dnevnog života, natpisi na stećcima i drugdje. Rukopisi su u ono vrijeme pišu brzopisom, a i tiskaju se knjige. Svima su poznate nabožne i poučne knjige, koje su fra Matija Divković i drugi franjevci tiskali u Veneciji bosančicom. Poradi velike popularnosti i čitanosti Divkovićevih knjiga ponekad su u Dalmaciji hrvatsku ćirilicu nazivali i "divkuša".

Divković: Besjede, 1616

Matične knjige glagoljaških župa na području splitske nadbiskupije i makarske biskupije pisane su hrvatskom ćirilicom. No, ima mnogo upisa bosančicom i u splitskim matičnim knjigama, koje su inače vođene tali­janskim, kao službenim jezikom. U tzv. starim matičnim knjigama, koje su do prve pol. XIX. st. vođene jedinstveno za sve tri gradske župe: Sv. Dujma, Sv. Križa i Sv. Petra, evidentirala sam oko 100 upisa bosančicom, osobito u knjigama vjenčanih. Ti upisi najčešće potječu od poljičkih svećenika, koji su vjenčanje obavili u Splitu. Neki od njih bili su neko vrijeme i župnici u gradskim "varošima". Zanimljivo je kako neki od tih župnika sebi daju atribut "Harvaćanin", što se nikako ne odnosi na njihovo etničko porijeklo, jer i oni drugi su također bili Hrvati, nego upravo na jezik kojim su se služili, kako u liturgiji (starohrvatski), tako i inače i prema pismu kojim su pisali hrvatskim jezikom.No, nijesu tako pisali samo svećenici glagoljaši, nego i u biskupskoj kancelariji, pa i sami biskupi, kada je za to bila prilika. Često se susretnu upravo u matičnim knjigama nadbiskupove bilješke o vizitaciji župa, a one su redovito pisane također bosančicom. Bosančicom su pisali biskupi i nadbiskupi i svoje okružnice, kao i pisma svojim župnicima. Ima slučajeva kada su župnici prosvjedovali, ako biskupska kancelarija nije tako postupala. Tako čitamo u pismu Don Jakova Piunovića, župnika u Rašćanima, koji piše svojem biskupu Stjepanu Blaškoviću 22. IX. 1769: "ako ćete se dostojat odpisati, odpišite arvaski neka mogu razumit." A župnik Brela, Don Pavao Ursić, pismom od 23. X. 1769. prigovara biskupu što mu je posljednja dva pisma (knjige) pisao latinicom, koje on "ne umi proštiti" te moli biskupa "veće mi ne pišite onako, jer ne mogu ja iskat ko će mi ji proštit... a Vaše gospostvo ima u svome mistu ko će pisat i rvacki što mogu razumit". Don Pavao je, doduše, biskupu prigovorio što mu je pisao latinski, ali taj izraz se svakako mora podrazumijevati kao latinsko pismo, latinica, jer sasvim je isključeno, da bi biskup neuku seoskom župniku pisao latinski, te kada župnik traži da mu biskup piše "rvacki", to znači da mu piše hrvatskim pismom. U dijelu arhiva sjemeništa u Priku, koji se čuva u Arheološkom muzeju u Splitu, ima pisama splitskih nadbiskupa Lelija Cipika i Nikole Dimoričića, makarskog biskupa Fabijana Blaškovića splitskog vikara Nikole Didoša, i svećenika Josipa Krića koje su ovi pisali hrvatskom ćirilicom upravitelju sjemeništa Don Petru Kružićeviću. A ti isti klerici i biskupi inače su pisali ili talijanskim jezikom, ili hrvatski latinicom, a kada je trebalo, onda i hrvatskom ćirilicom.

IV. POSTANAK I GLAVNE ZNAČAJKE HRVATSKE ĆIRILICE

O postanku hrvatske ćirilice, o njezinu odnosu prema grčkome i drugim ćirilskim pismima južnih Slavena bilo je dosta raspri u literaturi. Prema jednoj teoriji (Ć. Truhelka), hrvatska ćirilica bi bila od ostalih južnosla­venskih ćirilskih pisama sasvim neovisna i po svojem postanku, jer po toj tezi, ona je potekla neposredno iz grčkog pisma. Truhelkinu teoriju je u svoje vrijeme djelomično bio podupro M. Tentor, a u novije vrijeme i austrijska paleografkinja Th. Eckhardt. No, veći dio paleografa odbacuje tu tezu i smatra, da je hrvatska ćirilica samo jedna sasvim osamostaljena i posebna grana opće južnoslavenske ćirilice, koja je kao jedinstveno pismo potekla iz grčkog pisma. Tek kasnije se u raznim sredinama i uslijed različitih političkih okolnosti razdijelila u zasebna nacionalna ćirilska pisma. Tako se već u XII. st. razlikuju ne samo bugarski ćirilski spomenici od srpskih i hrvatskih, nego se i među hrvatskim i srpskim javljaju neke bitne razlike koje ih odvajaju u dvije jezično-paleografske redakcije: srpsku rašku, i hrvatsku zetsko-humsku. Dalje su se te dvije grane ćirilice razvijale sasvim samostalno, bez dodira i međusobnih utjecaja.

Nakon svestranih jezičnih i paleografskih istraživanja najstarijih hrvatskih i srpskih ćirilskih spomenika paleografl su došli do zaključka, da u najstarije doba hrvatske i srpske ćirilske pismenosti nije bilo nekih većih razlika, ni u morfologiji slova, kao ni u grafiji i pravopisu između srpskog raškog i hrvatskog zetsko-humskog područja. Do tog vremena pojedini oblici i uzusi u pisanju međusobno su fluktuirali iz jedne sredine u drugu, posebno iz kulturno jače Duklje u Rašku. Ipak su se do kraja XII. st. bile već ispoljile neke bitne značajke u grafiji i pravopisu, po kojima su se međusobno raz­likovale te dvije redakcije.Daljnji trend međusobnih utjecaja između te dvije već oformljene paleografske redakcije svjesno je zaustavljen početkom XIII. st. Tome je najviše pridonio sv. Sava i njegova reforma srpske ćirilice. Sv. Sava je bio pravi latinofob i gorljivi pravoslavac. Koristeći povoljne međunarodne političke okolnosti (raspad Bizanta na tri države, uspostava Latinskog carstva u Carigradu 1204. god.), on je 1219. isposlovao od carigradskog patrijarha sa sjedištem u Nikeji priznanje samostalne, autokefalne srpske pravoslavne crkve (SPC). Po njegovu naumu ta samostalna SPC trebala je biti najjača potpora u isto doba priznate samostalne srpske države (1217.) i srpske nacionalne misli. U takvoj ocjeni Savine povijesne uloge u srpskoj povijesti slažu se njegovi biografi Vl. Ćorović i St. Stanojević. Sava je bio prvi episkop samostalne SPC, a kako je crkva tada bila jedini nosilac pismenosti, to je Sava i reformu pisma izvršio u skladu sa svojom osnovnom političkom idejom. Iz dotadašnjeg pravopisa srpske raške škole izbacio je sve ono što je tu školu povezivalo sa hrvatskom zetsko-humskom redakcijom. Reformu srpske raške redakcije proveo je prema ruskoj ćirilici, koja mu je bila dobro poznata, jer je i sam bio odgojen u ruskom manastiru na Atosu. Tako je iz raške ćirilske redakcije izbacio poseban znak za glasove ć i đ, a zadržao dvoglase je i ja, itd. Sam je preveo s grčkog temeljne bogoslužne knjige i zapovijedio, da svaka episkopija dobije jedan ovjereni prijepis i samo iz tih ovjerenih prijepisa smiju se vršiti daljnji prijepisi za potrebe SPC. Tako je presjekao svaku mogućnost daljnjih kulturnih dodira između pisarskih centara katoličke Duklje (današnja Crna Gora) i pravoslavne Raške. Učinio je to s namjerom, da spriječi sventualni katolički infiltrat iz kulturno jače katoličke Duklje. Kao odgovor na Savinu reformu pisma pokorena Duklja a nešto kasnije i pokoreno Zahumlje ustrajali su u svojoj staroj grafiji. Zato paleograf Mošin i piše o "petrificiranoj" dukljansko-humskoj i kasnijoj bo­sanskoj grafiji. Otad su se ćirilica na srpskom i hrvatskom jezičnom području razvijale sasvim samostalno, bez međusobnih dodira i utjecaja. Stoga, po­čevši od kraja XII. st. možemo zaista bez dvoumljenja govoriti o posebnoj hrvatskoj ćirilici. 

Osnovna razlika između hrvatske ćirilice i ostalih južnoslavenskih ći­rilskih pisama sastoji se u razlikama u grafiji, a manje u morfologiji pojedinih slova. Pojedini autori izdvajaju različita slova kao karakteristična posebno za novovjeki hrvatski ćirilski brzopis (bosančicu), ali većina ih uzima kao karakteristična slova: b, v, č, ž. Najkarakterističniji je poseban znak za glasove đ i ć, koji su hrvatski ćirilski pisari stvorili prema glagoljskom đerv. Taj glas je iz hrvatske ćirilice preuzeo za glas ć Vuk Karadžić, kada je vršio reformu srpske ćirilice. U hrvatskoj ćirilici nema već od rana nosnih glasova, neko vrijeme se održao samo jedan, meki, poluglas, a nema ni dvoglasa za slogove je i ja, dočim upravo dvoglasi za ta dva sloga čine osnovnu značajku crkvenosrpske ćirilice. U hrvatskim ćirilskim tekstovima slog je piše se sa dva slova ili samo jotiranim e, a slog ja sa dva posebna slova ili slovom jat, koje u novovjekim tekstovima u brzopisu dobija isključivu funkciju glasa j. Postoji izvjesna razlika i u brojnom sustavu, budući da su se i u ćirilici brojke označavale slovima, posebno u označavanju stotica: 700, 800, 900 i 1000, a u pojedinim rukopisima i kod drugih brojki. 

Poradi svih ovdje samo sumarno navedenih razlika i zbog potpuno ne­zavisnog vjekovnog razvoja ćirilice na hrvatskom jezičnom području, odnosno na tzv., zapadnom, nesrpskom području, hrvatski i strani paleografi i lingvisti, izuzevši srpske autore, smatraju ovu vrst ćirilice jednim zasebnim ćirilskim pismom. Navodim samo neke, najpoznatije: I. Berčić, V. Jagić, Fr. Rački, J. Vrana, Ev. Karakij, Vl. Mošin, Th. Eckhardt, T. Raukar. Ovom časnom nizu pridružuje se i autorica ovih redaka. Izdvojena stanovišta srpskih autora posljednjih desetljeća prikazat ćemo u posebnom poglavlju.

V. NAZIV PISMA

U ovom članku koristila sam dva naziva za ovo pismo: hrvatska ćirilica i bosančica, odnosno bosanica. Činila sam to s razloga što su to za mene dva sinonima, s napomenom, da je, možda, za Srednji vijek prikladniji naziv hrvatska ćirilica, a za Novi vijek, kada je razvijen hrvatski ćirilski brzopis s nekim svojim lokalnim značajkama, termin bosančica, i to samo s razloga što je taj termin prihvaćen i izvan stručne literature u najširim krugovima. Inače, osim ova dva naziva poznati su u literaturi i razni drugi nazivi, kojima se htjela obilježiti posebnost ovog pisma u odnosu na ostala južnoslavenska ćirilska pisma. U prošlom stoljeću u tom pogledu nisu pravili razlike ni srpski autori. Tako ju je, primjerice, Vuk Karadžić nazivao "bosanska buk­vica", Vl. Ćorović "bosanska ćirilica". Jednako tako ju je zvao i Franjo Rački, a "hrvatsko-bosanska ćirilica" I. Kukuljević, a "bosansko-dalmatinska ćirilica" V. Jagić, a I. Berčić "bosanska azbukva". Pod kraj stoljeća su Fra S. Zlatović i Ć. Truhelka uveli u literaturu naziv bosanica ili bosančica, koje nazive je prihvatila i šira kulturna javnost. Oni pak koji su njome pisali smatrali su je jednostavno hrvatskim pismom, pa su je tako neki i nazivali. Mnogi su bili uvjereni, da je to hrvatsko pismo zapravo kurzivna glagoljica. Tako, primjerice, L. Jelić u svojem djelu "Fontes historici liturgiae glagolito-romanae" (Krk, 1906.) za mnoge hrvatske ćirilske spomenike, posebno za mnoge matične knjige kaže, da su pisane glagoljicom, kao što je on dobio podatke od mnogih svojih suradnika, župnika. Kada sam ja neke od tih knjiga imala u rukama, uvjerila sam se, da nisu pisane glagoljicom nego bosanicom. Naziv bosanica općenito je prihvaćen u stručnoj literaturi, posebno za novovjeki brzopis, izuzevši srpske autore, koji niječući posebnost ovog pisma, niječu i potrebu posebnog imena.

Pred nekoliko desetljeća uveden je u stručnu literaturu i novi naziv "zapadna ćirilica", kojim se obuhvaća srednjevjekovno i novovjeko ćirilsko pismo na tzv. "zapadnom području". Ovaj termin prihvaćaju i srpski autori s time, da mu ili izričito dodaju i pridjev srpski, pak govore o "zapadnoj srpskoj ćirilici" i o "zapadnom području srpske ćirilice", ili pak se to iz konteksta podrazumijeva. Termin "zapadna" ćirilica prvi je upotrebio u svoje doba V. Jagić, a popularizirali su ga Vl. Mošin, J. Vrana i T. Raukar. Tim neodređenim geografskim nazivom htjelo se obuhvatiti sve nesrpske ćirilske spomenike na području hrvatskog i srpskog jezika, odnosno na tlu današnje Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Po mojem uvjerenju, takav termin bio je danak političkim obzirima, jer se nakon II. svjetskog rata na području hrvatskog jezika formiralo više republika i nekoliko novih naroda, koji u vrijeme, kada je ovo pismo bilo u upotrebi, ili uopće nijesu postojali, ili tada još nisu postojali na tom području. Taj naziv, međutim, daleko je neprikladniji nego naziv bosanica. Termin bosanica-bosančica asocira na bosansku državu i po tome je neadekvatan, jer je područje upotrebe pisma bosanica bilo daleko šire, nego je to bila srednjovjekovna, pa i suvremena Bosna. Naziv "zapadna ćirilica" potpuno je neodređen. Pridjev "zapadna" je geografski pojam, ali prema čemu zapadna. Pretpo­stavlja se u odnosu na srpsku. Ali i srpska ćirilica je "zapadna" u odnosu na bugarsku. To je tim nelogičnije što se "istočna" ćirilica bez dvoumljenja stalno nazivala srpskom. A onu "zapadnu" nazvati također nacionalnim imenom, hrvatskom ćirilicom, bilo je politički ne samo neoportuno nego i opasno, pak se našlo solomonsko rješenje u nazivu "zapadna ćirilica". Ipak, neki autori, kao Vl. Vrana i autorica ovih redaka, nazivali su čitavu ćirilsku pismenost na području hrvatskog jezika hrvatskom ćirilicom. Prigovor, T. Raukara, da takav naziv nije ispravan već i s terminološkog gledišta, jer se u izvorima zapadni ćirilski brzopis ne naziva samo hrvatskim, nego i srpskim i bosanskim pismom, ne može se uzeti u obzir, jer u izvorima se i hrvatski jezik ponekad nazivao i dalmatinskim i slovinskim i ilirskim, a ipak je to bio samo hrvatski jezik, kao što je ova tzv. zapadna ćirilica uvijek bila pismo hrvatskog jezika, bez obzira na političke granice. Nije opravdana i daljnja Raukarova primjedba, da zapadnu ćirilicu "ne možemo identificirati s hr­vatskom ćirilicom, upravo onako, kao što ni srpsko ime ne smijemo pro­tegnuti na cjelokupni razvitak južnoslavenske ćirilice." Usporedba s nametanjem srpskog imena cjelokupnoj južnoslavenskoj ćirilici nije umjesna, jer autori koji upotrebljavaju termin "hrvatska ćirilica" upotrebljavaju ga samo za ćirilske spomenike hrvatskog jezika, a ne cjelokupnog južnosla­venskog područja, kao što to rade srpski autori. A područje hrvatskog jezika ni u prošlosti, ni u sadašnjosti nije se poklapalo s granicama hrvatske države, pa nije ispravno mišljenje, da bi se taj termin eventualno mogao upotrijebiti samo za ćirilsku minuskulu na hrvatskom području, jer se pismo kao izražajno sredstvo jezika ne može vezati na političko nego na jezično po­dručje. Osim toga, čini mi se, da se upravo za srednjovjekovne hrvatske ćirilske spomenike može govoriti o hrvatskoj ćirilici, jer u srednjovjekovnoj bosanskoj državi nije postojao ni srpski, ni poseban bošnjački narod. Srpsko ime kao nacionalna oznaka pravoslavnih žitelja u BiH javlja se pod utjecajem srpske nacionalne propagande tek u drugoj polovici XIX. st., dočim je formiranje posebnog muslimanskog naroda (u najnovije doba pod nazivom Muslimani Bošnjaci), sasvim  recentna pojava. Obje te današnje nacionalne zajednice u BiH nastale su u vrijeme, kada se više ni u Bosni nije upotre­bljavalo, osim privatno i pojedinačno, to pismo. A Crnogorci su narod koji se formirao tijekom novog vijeka na bazi crnogorske državnosti, ali je među njima sve do XIX. st. bila još živa tradicija njegove jake hrvatske kom­ponente. Prema tome, nema nikakovih razloga da se ćirilsko pismo hr­vatskih jezičnih spomenika u srednjovjekovnoj Bosni i Duklji ili Zeti, kao i na tlu srednjovjekovne hrvatske države ne naziva hrvatskim nacionalnim imenom, hrvatska ćirilica. 

VI. SRPSKO SVOJATANJE HRVATSKIH ĆIRILSKIH SPOMENIKA I PISMA

Srpski jezikoslovci i paleografi, koji posljednjih nekoliko desetljeća znanstveno i "znanstveno" pišu o bosančici, složni su u ocjeni, da to pismo nema toliko posebnosti da bi se moglo smatrati posebnim pismom, pak mu ne treba ni posebno ime. Austrijanka Th. Eckhardt, koliko mi je poznato, prva je upozorila, da pitanje bosančice nije samo znanstveno nego i političko pitanje. To je sasvim opravdana primjedba, jer u pozadini svih rasprava o ćirilici na tzv. zapadnom području iza formalnih raspri oko toga kakovo je to pismo leži otvoreno ili prikriveno pitanje čije je to pismo, odnosno čiji su spomenici pisani tim pismom? Na političku pozadinu ovog pitanja upozorila sam prvi put otvoreno u predavanju na simpoziju "Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura" u Zenici 1971. god., ali koje je redakcija zbornika preda­vanja s tog simpozija odbila objaviti, pak je objavljeno tek nedavno u Za­grebu. Dok se ta pozadina ranije donekle zamagljivala tobožnjim stručnim dokazima, protagonisti još Vukove teze o Srbima tri vjerozakona, analogno maksimi "Srbi svi i svuda" trude se dokazati, da je bosanica samo jedna grana srpske ćirilice, koja, doduše, ima neke grafijske i pravopisne odlike, posebno u tzv. "skoropisnom tipu srpske ćirilice", ali to je ipak samo srpska ćirilica na "našem zapadnom području". Najdosljedniji je u tom pogledu P. Đorđić, koji je objavio 1971. u Beogradu pozamašnu knjigu pod naslovom "Istorija srpske ćirilice", kojoj je uz tekst dodato i obilje (312) slika i fak­simila ćirilskih dokumenata. Knjiga je nastala iz autorovih predavanja o staroslavenskom jeziku na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu i preda­vanja koja je autor držao bibliotekarima Srbije, kao što u predgovoru (str. 6) kaže njezin autor. Autor predgovor toj knjizi započinje ovim riječima: «Ći­rilica u nas Srba ili srpska ćirilica kroz vekove je bila i ostala do dana današnjega nacionalno pismo naše pismenosti, bila ona na narodnom ili, ranije, i na ponarodnjenom staroslavenskom jeziku. Sa svojim vajkadašnjim narodnim imenom (tj. srpskim, B.Z) to pismo je dugo vladalo i u onoj pismenosti na narodnom jeziku koja se danas služi latinskim pismom i hrvatskim imenom (istakla B.Z.)» Ovo je otvoreno svojatanje ne samo čitave tzv. zapadne ćirilice, nego i otvoreno nijekanje pripadnosti hrvatskom nacio­nalnom korpusu nosilaca te ćirilske pismenosti na "našem zapadnom po­dručju". Oni se, naime, po Đorđiću "danas služe hrvatskim imenom", pak iz takove formulacije treba pretpostaviti, da se oni ranije tim imenom nisu služili, oni koji su pisali tim pismom i nisu bili Hrvati. Tu dolazimo do one, u tobožnje znanstveno ruho obučeno, tvrdnje kako je tek Austrija stvorila Hrvate u Bosni i Dalmaciji. Čitava konstrukcija knjige, kako pisanog teksta, tako i rasporeda reprodukcija treba poslužiti toj tvrdnji. Nakon dva kraća uvodna poglavlja, autor najviše prostora posvećuje III. pogl. "Širenje pis­menosti u srpskim zemljama" (61-143), u kojem analizira spomenike iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Dubrovnika i Dalmacije. Jednako tako postupa u rasporedu slika i faksimila. U odsjeku: III. Početni period formiranja srpske ćirilice (XII i XIII. st) donosi slike iz Raške, ali i iz Huma, Bosne, Dubrovnika i srednje Dalmacije (sl. 15-68). U odsjeku IV. Razvitak srpske ćirilice posle formiranja brzopisa, uz dokumente iz Srbije tu su slike dokumenata iz Huma, Bosne, Dubrovnika, srednje Dalmacije te sjeverne Hrvatske i Slavonije. Sve su to, po Đorđiću, dokumenti pisani "zapadnom varijantom srpskog brzopisa u "zapadnim srpskim krajevima". 

Eto, tako je srpska "nauka" i na ovom području odgojila srpske intelek­tualce. Nije čudo što i oni drže prirodnim pravom Srbije, da te "zapadne srpske krajeve" pridruži jedinstvenoj Srbiji, jer u njima su «od vajkada» živjeli Srbi i «odvajkada» pisali srpskim nacionalnim pismom, a tek od nedavno tu se uz latinicu javilo i hrvatsko ime. 

Hrvati su vjekovima pred osvajačima s istoka gubili svoj državni teritorij i povlačili se sve više prema zapadu, dok od stare hrvatske države ne preostade samo ova sadašnja Republika Hrvatska. Središnji, istočni i jugoistočni dijelovi nekadašnje hrvatske države dijelom pripadoše Srbiji (Srijem), dijelom Bosni i Hercegovini (Turska Hrvatska), a dijelom Crnoj Gori (Boka Kotorska s primorjem). Gubljenje teritorija pratilo je trajno smanjivanje broja hrvatskog žiteljstva. Što zbog izseljavanja, a još više zbog prevjeravanja na islam i srpsko pravoslavlje, kao i zbog doseljavanja novih žitelja iz unutrašnjosti Balkana pod turskom vlasti, danas su Hrvati u tim izgubljenim područjima ostali u manjini prema novonadošlim ili novonastalim narodima: Srbima, Crnogorcima i Muslimanima. Pored teritorija, otimala se i otima, a danas ruši i pali, i hrvatska kulturna baština. A hrvatska ćirilica, bosanica ili bosančica, kako god ju nazivali, i spomenici njome pisani predstavljaju značajan dio stare hrvatske kulturne baštine. Mlađi naraštaj nije toga do­voljno svjestan, jer u obje Jugoslavije nije imao mogućnost kroz školovanje istinito upoznati svoju ni političku, ni kulturnu povijest. Nametalo se shva­ćanje kako su svi pravoslavni u Jugoslaviji Srbi, a ćirilsko pismo isključivo srpsko nacionalno pismo. Povijesna je istina, međutim, da su se Hrvati uslijed svojeg geopolitičkog smještaja na razmeđu kultura i Crkava u svojoj više nego tisućljetnoj povijesti sve do XIX. st. služili s dva jezika: hrvatskim i latinskim, te sa tri pisma: glagoljicom, latinicom i ćirilicom, ali posebnom, hrvatskom ćirilicom.

Literatura

Vinko Grubišić: Grafija hrvatske lapidarne ćirilice, KHR/Ziral, Barcelona/Mostar 1978

Alija Isaković, Milosav Popadić (ured.): Pisana riječ u Bosni i Hercegovini, Veselin Masleša, Sarajevo 1982

Eduard Hercigonja: Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, MH, Zagreb 1994

Marko Vego: Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, I.-IV., Sarajevo 1964

Ivan Supičić (ured., edicija HAZU): Hrvatska i Europa: Rano doba hrvatske kulture, AGM, Zagreb 1997

Rječnik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije, A do Vred', Staroslavenski institut, Zagreb 2000

Eduard Hercigonja (ured., edicija HAZU): Hrvatska i Europa: Srednji vijek i Renesansa, AGM, Zagreb 2000

Ivan Mužić: Hrvatska kronika 547.-1089., MH Split 1999

Vjekoslav Štefanić (ured.): Hrvatska književnost srednjega vijeka, NZMH, Zagreb 1969

Mak Dizdar (ured.): Stari bosanski tekstovi, VM, Sarajevo 1969 

Zbornik Hvala Krstjanina, faksimil, transkript i komentar, ured. Nevenka Gošić, Biserka Grabar, Vera Jerković, Herta Kuna, Anica Nazor: redaktor Herta Kuna, ANUBiH i Svjetlost, Sarajevo 1986

Hrvatskoglagoljski misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića, faksimil, transkripcija i komentar, ured. Biserka Grabar, Anica Nazor, Marija Pantelić: redaktor Vjekoslav Štefanić, Zagreb-Ljubljana-Graz 1973

Brozović,D.,-Ivić P.: Jezik srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, JLZ Miroslav Krleža, Zagreb 1988

Brozović, Dalibor: Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti, Zagreb 1978

 

Poveznice

http://www.hercegbosna.org/ostalo/hvalov.html
Hvalov zbornik

http://www.hercegbosna.org/ostalo/divkovic.html
Matija Divković

http://www.croatianhistory.net/etf/et04.html
Croatian Cyrillic Script

http://www.hercegbosna.org/ostalo/jezik.html
Hrvatski jezik

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=20971
Jaroslav Šidak: KOPITAROVO BOSANSKO EVANDjELJE...

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=21224
Jaroslav Šidak: O AUTENTICNOSTI I ZNACENJU JEDNE ISPRAVE BOSANSKOG «DJEDA» (1427)

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=21467
Vladimir Mošin: ĆIRILSKI RUKOPISI I PISMA NACIONALNE I SVEUČILIŠNE BIBLIOTEKE U ZAGREBU

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=21217
Vladimir Mošin: METODOLOŠKE BILJEŠKE O TIPOVIMA PISMA U ĆIRILICI

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=21218
Herta Kuna:  REDAKCIJE STAROSLOVENSKOG KAO LITERARNI JEZIK SRBA I HRVATA

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=21111
Josip Hamm: APOKALIPSA BOSANSKIH KRSTJANA

• Povijesni orisi: starije povjestice
• Kulturnopovijesne raščlane: umjetnost i graditeljstvo
• Prijepori oko etnogeneze
• Etnička povijest Bosne i Huma
• Povijesni pabirci
• Osmanska vlast i islamizacija