1. Ekonomska kriza i proces raspadanja Jugoslavije
2. Pat pozicija Srbije i izbijanje velikosrpskog pokreta
3. Velikosrpski pokret i ostale republike Jugoslavije (1987- 1990)
4. Prijelomne godine - slom komunizma i demokratska smjena vlasti (1989-1990)
5. Epilog: Sto je bila Jugoslavija

1. Ekonomska kriza i proces raspadanja Jugoslavije

str. 715+

  Potkraj sedamdesetih godina nastupili su golemi poremecaji u ekonomskom zivotu zemlje. Javnost je bila gotovo sokirana podacima da je trgovinski deficit 1979. godine dostigao 7.225 milijuna dolara, platni deficit 3.661 milijun dolara, a 1980. dugovi Jugoslavije popeli su se na oko 20 milijardi dolara. Istodobno je inflacija 1981. skocila na oko 45%. S trzista je nestala mnoga uvozna roba, zemlja nije bila u stanju placati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u procesu proizvodnje, pocela se uvoditi racionirana opskrba deficitarnim proizvodima - nastupila je ekonomska kriza koja ce trajati do raspada Jugoslavije.

 U duhu poratne socijalisticke tradicije reakcija na krizu bila je panicna: u nekim opcinama uvedeni su bonovi za kavu, ulje, secer, deterdzente itd., zabranjena daljnja gradnja vikendica, pocela je kampanja protiv privatnoga vlasnistva. Pocela je i hajka na republike kao krivce koji su sprijecili planiranje na saveznoj razini itd. Uveden je rezim stalnih cijena gotovo svoj robi.

 Potkraj 1979, uoci izbijanja krize, savezna vlada je odlucila devalvirati dinar za oko 30% kako bi stimulirala izvoz, a poskupila uvoz kao odgovor na katastrofalni trgovinski deficit i goleme otplate dugova. Tito uoci smrtne bolesti nije odobrio devalvaciju jer nije podnosio da pada medjunarodni ugled zemlje, rekavsi delegaciji savezne vlade i ovo: "... lako je vama devalvirati. To se moze i s pola mozga, a gdje vam je bila pamet da ste dopustili da do toga uopce dode."

 Mjesec dana nakon Titove smrti, savezna vlada je devalvirala dinar za 30%, a zatim ce se devalvacije redati jedna za drugom sve do raspada Jugoslavije.

Ekonomska se kriza zacela i razvijala u situaciji raspadanja Jugoslavije. Od smjene dijela rukovodecih ekipa u republikama 1971-73, moc i vlast saveznoga drzavno-politickog vrha rapidno je slabila, cemu je najvise pridonijela duboka Titova starost i Kardeljeva bolest. U prazninu koja je stvarana raspadanjem saveznoga politickog centra ubacile su se republike sa svojim ambicijama ubrzanog razvitka. Nakon sto su one, u duhu reforme federacije, dobile prava podizanja medjunarodnih zajmova, sredinom 1970-ih krenuo je najveci investicijski val u povijesti Jugoslavije. Taj val, koji je presao sve granice ekonomskog razuma, dijelom je izazvan kriznom politickom situacijom 1971-72. Naime, nove politicke strukture koje su dosle na vlast nakon sloma tzv. liberala u Srbiji i Sloveniji i "nacionalista" u Hrvatskoj, zeljele su dokazati da ce ostvariti i vise od onoga sto su smijenjeni lideri obecavali: za ostvarenje njihove ambicije utroseno je oko 45 milijardi USD.

 Taj golemi novac dijelom je utrosen u investicije; "Jugoslavija je bila najvece gradiliste u Europi", hvalili su se vlastodrsci, a dijelom i u standard, koji se bio priblizio onome na Zapadu. Jugoslavija je tako postala "Potemkinova" zemlja, koja je zivjela znatno iznad svojih mogucnosti. Izgledalo je da su vladajuce strukture zaista dokazale narodu da su ucinile vise od obecanja lidera smijenjenih 1971-73.

Glad za stranim kapitalom, ali i balkanski prevarantski i mafijaski mentalitet, sve je to vodilo u golema zaduzenja. Akteri te operacije zaduzivanja upali su u klopku dramaticnih promjena na svjetskom trzistu kapitala.

Naime, na pocetku velikoga zaduzenja Jugoslavije cijena kapitala bila je veoma povoljna. Na svjetskomu trzis`tu novca kamatna se stopa kretala: 1975. - 5,8%, 1976. - 5,1%, 1977. - 5,5%. Dotad su dugovi Jugoslavije narasli na devet i pol milijardi dolara. Kapital se nudio u neslucenim razmjerima koji su i "iskoristeni". Potkraj 1978. godine zbio se radikalni preokret na trzistu novca i kapitala. Vlada SAD-a promijenila je monetarnu politiku zadrzavsi i dalje kontrolu nad emisijom novca, a "ispustivsi" kontrolu nad kamatama koje su u 1978. skocile na 8,8%, u 1979. na 12,1%, u 1980. na 14,2%, a u 1981. na 16,8%, dakle, cijena se kapitala povecala gotovo trostruko. Bio je to znak za uzbunu, znak da se prekine daljnje uzimanje kredita. Rukovodstva su postupila suprotno. Dugovi su rasli: 1977. - 9,540 milijardi dolara, 1978. - 11,833 milijardi, 1979. - 14,952 milijardi, 1980. - 18,395 milijardi, 1981. - 20,804 milijardi dolara; dakle, u godinama vrtoglavoga skoka kamata dug se povecavao za vise nego dvostruko.

Trgovinski deficit ubrzano je rastao: 1977. iznosio je 4.376 milijuna dolara, 1978. 4.315 milijuna, 1979. 7.225 milijuna; pokrivenost pak uvoza izvozom padala je: sa 66,2% u 1976. na 54,6% u 1977. i na 48,5% u 1979.

Objasnjenje takve politike veoma je slozeno. Osim recenoga (niska strucna razina centralnih privredno-politickih rukovodstava i njihova zelja da ubrzanim razvojem postignu sto veci legitimitet i podrsku sto sire javnosti), djelovali su i drugi cinitelji. Svatko je tezio uvozu sredstava akumulacije nadajuci se da ce ih vratiti netko drugi. To je uzelo maha da je cak postojao medjurepublickopokrajinski dogovor da se uvoz kapitala nastavi i za razdoblje plana 1981-1985. Zakoni su osigurali da ne samo banke nego i svi osnivaci banaka, dakle i privredne organizacije i drustveno-politicke zajednice (dakle drzava), solidarno i neograniceno jamce kreditorima za sve obveze, a nije rijeseno tko ce vracati dugove. Uz to, vodjena je takva precijenjena politika tecaja dinara da privredni subjekti nisu bili svjesni stvarne cijene kapitala. Uz veoma slabu i netocnu evidenciju, dugovi su jos bili obavijeni velom takve tajnosti da cak i politicka rukovodstva i najvisi organi samoupravljanja federacije i republika nisu bili informirani o stanju stvari sve dok nije nastupila kriza i zemlja se nasla pred prijetecom nelikvidnoscu.

 Ekonomska kriza je otkrila svu bijedu i poraz sustava i politike razvitka gospodarstva. Indikator vrlo niske izvozne snage privede jest podatak da je krajem 1970-ih, tocnije 1978, izvoz po glavi stanovnika bio svega 259 USD, dok je u Grckoj bio 362, u Spanjolskoj 358, Italiji 987, Austriji 1.628 itd.

  Svjetska energetska kriza i svjetske strukturalne promjene sredinom sedamdesetih pokazale su da su profitirale zemlje s visokom tehnologijom (zapadne, Japan, SAD itd., zemlje izvoznici nafte (OPEC) i zemlje s jakom agrarnom proizvodnjom. Vladajuce ekipe Jugoslavije opterecene dogmatizmom ranoga socijalizma, nisu iskoristile strane zajmove za uvoz visoke tehnologije za sirovinske grane i za poljoprivredu. Jugoslavija se nije upravljala po kriteriju da proizvede ono sto ce iznijeti na svjetsko trziste, vec je trajno vodila autarkicnu politiku. Za jadransku orijentaciju i turizam ostale republike, a posebno savezna administracija, nisu nikada imali "otvorene usi".

  Umjesto ocekivanoga gospodarskog buma, najveci investicijski val u povijesti Jugoslavije zavrsio je ekonomskom krizom.

str. 722+

....................................

No, glavna je prepreka bio strah od kapitalizma, jer "sitna robna proizvodnja rada kapitalizam svakoga dana i svakoga sata, i to u masovnim razmjerima", kako je to govorio Lenjin.

  Medjutim, nastali su neki novi otpori na koje se nije racunalo. Radilo se o narastajucem otporu istorodnih proizvodjaca drustvenoga sektora. A to se moglo i ocekivati. Jer, lako je zamisliti da bi veliku tvornicu namjestaja moglo ugroziti 5-6 poduzetnih stolara, sa po 5-6 najamnih radnika koliko ih dopusta zakon. Nije iskljuceno da bi jaki "farmeri" mogli ugroziti slabije organizirana poljoprivredna dobra itd. itd. A po mentalitetu, zaposleni u socijalistickom sektoru smatraju da ih njihova drzava mora zastiti od privatne konkurencije, osobito u situaciji nezaposlenosti i recesije sto ih je izazvala kriza.

  I na kraju, u privatnom se sektoru mora mnogo, mnogo vise raditi nego u drustvenom. Autor ovoga teksta ispitivao je vise desetaka nezaposlenih mladica zasto se nisu zaposlili kod privatnika. Odgovor je bio: "Kod privatnika se mora raditi, ondje se ne moze zabusavati."

  Zato nije ni cudno sto je u Jugoslaviji u prosjeku uz vlasnika bilo manje od jednoga najamnog radnika (0,8 radnika), a zakon dopusta 5 radnika.

  Sve u svemu, svi sinteticki pokazatelji govore o neuspjehu svladavanja ekonomske krize, a to potvrdjuje i golema inflacija. Umjesto planiranoga smanjenja inflacije na 10% u 1985. godini, ona je stalno rasla i pocetkom 1985. dostigla je oko 70%, dok su sve europske zemlje (osim Islanda) smanjile inflaciju ispod 10%. Inflacija u Jugoslaviji rasla je ovim tempom: 1980. - 30%, 1981. - 46%, 1984. - 53%.

  Standard je pao (1979-1984) 34%, a mirovine cak 40%, investicije su smanjene s 34% drustvenog proizvoda u 1980. na 29,6% u 1981, na 27,2% u 1982, na 23,2% u 1983. i na oko 19,5% u 1984. i pocetkom 1985.

  Djelomicni su rezultati ipak postignuti: od blizu 4 milijarde dolara deficita, u 1984. je ostvaren suficit od 800 milijuna dolara (uglavnom se to postiglo restrikcijom uvoza) i stopa rasta proizvodnje od 5,5%. Politicka se vlast nije usudila posegnuti za jos drasticnijim mjerama protiv inflacije, a pitanje je bi li one i uspjele ili bi mozda cak dovele i do kolapsa reprodukcije. Karakteristicno je da je Skupstina SFRJ 1984. odbila zakonski prijedlog kojim se htjelo drasticno suzbiti pokrivanje gubitaka iz drustvenih fondova radnim organizacijama. Politicka vlast je vjerojatno "osjetila" da za takvu mjeru nema u narodu dovoljno autoriteta i legitimiteta.

  Godine su prolazile, a politicka vlast, koja je upravljala ekonomijom, nije znala naci radikalan i brzi izlaz iz te situacije. Nije bilo snaznih inicijativa ni na razini republika i pokrajina ni federacije da se razbije obruc etatizma i da se smjelo i masovno krene na svjetsko trziste. Osim nesloge medu republikama, inertno je djelovala apsolutna sigumost i odsutnost bilo koje vrsti rizika u poslovanju radnih organizacija i ljudi svih funkcija i polozaja - od radnika do direktora, od lokalnoga politicara do ministara, sto traje punih 40 godina. Gotovo nitko nije snosio rizik, ali je zato rizik pao na cijelo drustvo, sto je dovelo do radnicke place od 50 do 200 dolara. Tijekom krize nije provedena gotovo nijedna smjena rukovodstava - od poduzeca i opcine do republike i federacije - da bi se otvorio put mladim, ambicioznijim i sposobnijim ljudima. Za takvu vrstu promjena politicki i ekonomski sustav nisu imali ugradjene mehanizme. Politicka vlast, valjda i sama osjecajuci nedovoljnu snagu i legitimitet, nije se usudila na drasticne poteze bojeci se socijalnih posljedica i poremecaja odnosa unutar rukovodstava. Osim toga, djelovala je i teznja u svakoj federalnoj jedinici da se sacuva jedinstvo svoga naroda, jer je to jacalo pregovaracku poziciju u federaciji.

  U ekonomskoj krizi, zbog stalnog opadanja osobnog dohotka, sve veci broj ljudi okrenuo se stjecanju zarada na druge nacine: povecao se rad u "fu~u" prosirila se "siva" ekonomija, gotovo su se epidemicno razvili razni "virtuozni" oblici kradje drustvene imovine, zatim neplacanje stanarina i komunalnih usluga; u krizi su osobito porasle razne spekulacije i crna burza.

  Uz to, u krizi su nastali i legalni izvori porasta socijalnih razlika. Karakteristican primjer je stednja gradjana koja je premasila godisnju masu isplacenih osobnih dohodaka: u 1983. bilo je na stednji 1.219 mlrd. dinara, a masa isplacenih osobnih dohodaka iznosila je 1.185,9 mlrd.; u 1984. stednja je bila 1.896 mlrd., a osobni dohoci 1.731,6 mlrd. dinara. Od ukupne je stednje oko

75% bilo u devizama, koje je drzalo oko 4 milijuna deviznih stedisa. Tijekom prethodnih 10-15 godina masovno se razvio promet devizama medu gradjanima, cime su profitirala turisticka podrucja.

  Stedisama je u 1984. isplaceno 180 mlrd. dinara na ime kamata, sto je vise nego suma mjesecnih placa svih zaposlenih u zemlji koja je tada iznosila 144,2 mlrd. din. Naravno, medu stedisama su velike socijalne razlike: u postanskim je stedionicama oko 4% stedisa raspolagalo s 45% ukupne stednje, a preostalih 96% ulagaca s 55%.

  Iako je, zbog slabe i primitivne evidencije, tesko dokazati, smatralo se da kriza nije mnogo pogodila privatni sektor i bolje stojece poljoprivrednike jer su se skare cijena otvarale u korist poljoprivrednih proizvoda i usluga.

  Fenomen porasta socijalnih razlika potakao je, inace stalno prisutnu, ideolosko-politicku diferencijaciju u Savezu komunista i u drustvu za i protiv ukidanja stjecanja dohotka od stednje i slicnih izvora, za i protiv toleriranja tendencije "porasta kapitalistickih elemenata". Predlagalo se da se cak i isplacene kamate oporezuju; to je odbijeno s obrazlozenjem da je stopa inflacije jos iznad kamatne stope.

  Drastican pad standarda, bez presedana u Europi, otvorio je politicko i sociolosko pitanje: zasto u krizi nije bilo socijalnih nemira, za razliku i od razvijenih zemalja zapada gdje svaki postotak pada dostignutoga standarda izaziva strajkove i nemire (Njemacka, Engleska, Nizozemska, Belgija, Italija) pa i od nerazvijenih, gdje takoder dolazi do nemira kada se ugrozi egzistencijalni minimum (Tunis, Maroko, npr). Za vrijeme ekonomske krize nije bilo vise strajkova nego u doba prosperiteta.

  Sociolog Josip Zupanov smatra da do socijalnih nemira nije doslo iz dva razloga: prvo, zbog nade Ijudi da, u ciklusu kretanja, nakon "losih godina dolaze dobre godine", i drugo, sto je drustveni sustav imao mnogo ventila za "ispust" nezadovoljstava. Iz ovoga drugog argumenta vrijedi dio citirati:

... postoje ventili koji uspjesno odvode paru i smanjuju tlak u kotlu. To su vrlo visoka bolovanja, substandardan rad, `siva ekonomija', rasprostranjene kradje i masovno neplacanje racuna (kao jedan aspekt erozije gradanske discipline i pravnog sistema)... ...eksplozija pretpostavlja koncentraciju nezadovoljstva i polarizaciju sukobljenih interesa...

...Nas institucionalni sistem ne dopusta polarizaciju - on vodi fragmentiranju interesa i disperzije nezadovoljstva. Za nas institucionalni sistem karakteristicno je da se dominantni problemi pojedinca i OUR-a rjesavaju na nivou opcine, a na tom nivou institucionalni sistem predstavlja skelet za razvoj neformalnih mreza, u kojima dominiraju familijarno-patrijarhalne veze i u opcini i u OUR-u. Sve, pa cak i trivijalne, stvari rjesavaju se na neformalnom nivou. U tim gustim mrezama uzajamnih razmjena i zavisnosti svaki pojedinac, oslanjajuci se na siroku socijalu (gustu mrezu socijalnih prava), izradjuje svoj vlastiti `projekt' odrzanja i zivota, sto dalje pojacava stabilizatornu funkciju institucionalnog sistema... Kolektivna akcija moze biti uspjesna samo ako je orijentirana prema promjeni stanja - a vecina radne populacije ne zeli promjenu od drustva uravnilokve i socio-ekonomske sigurnosti, koja im uz minimalni dohodak garantira mnoga prava - prema neizvjesnostima ekonomske diferencijacije i promjeni kriterija vrednovanja sto ga implicira trzna ekonomija. Orijentacija na status quo iskljucuje autonomnu borbu za veci komad kruha i orijentira ponasanje na borbu protiv socijalnih razlika...'

2. Pat pozicija Srbije i izbijanje velikosrpskog pokreta

str.741et passim

..................

 Inicijativa Srbije za reviziju Ustava nije ni u masti mogla uspjeti. Titoisticka rukovodstva ostalih republika i pokrajina odmah su "procitala" prave namjere Srbije. Pokazalo se da je najveca prepreka Kardeljev institut prava na veto. To je bio "glogov kolac", zastitnik ustavnog poretka Jugoslavije.

  Dovoljno je bilo da samo jedna republika ili cak i srpska pokrajina stavi svoj veto i - inicijativa ne prolazi.

  U proljece 1985. Komisija za politicki sustav zavrsila je rad. Predstavnici republika i pokrajina u komisiji slozili su se da se politicki sustav ne mijenja nego da se dalje razvija na temeljima Ustava 1974, uz manje promjene koje bi ga ucinile efikasnijim i racionalnijim.

  Rasprava o promjenama u politickom sustavu bila je, mnogo vise nego rasprava o DPES-u, veliki izazov za Jugoslaviju s obzirom na proces njezine dezintegracije. Trebalo je postici sporazum, i to tocno po ustavnoj proceduri dogovaranja i usuglasavanja svih republika i pokrajina u novoj povijesnoj situaciji kada s jedne strane vise nije bilo nekadasnjeg mocnog Politbiroa i lidera Jugoslavije Josipa Broza Tita, a s druge strane kada se istopio nekadasnji monolitni blok jedinstvenih revolucionarnih snaga stvoren u pripremama i izvodjenju narodno-oslobodilackog rata i socijalisticke revolucije u Jugoslaviji. Usuglaseni stavovi da se ne mijenja politicki sustav dali su nadu da ce se odrzati federalizam Ustava 1974.

  Prvi udar Srbije na konfederalno ustavno uredjenje Jugoslavije nije uspio. Ne samo to. Srbija nije uspjela ponistiti ni autonomiju svojih pokrajina; u njima su na vlasti i dalje ostali oni koji su sudjelovali u stvaranju autonomije i bili odlucni u njezinoj obrani, dobivsi podrugljiv naziv "autonomasi". Ako se uzme u obzir da je vec bila svladana najteza faza ekonomske krize sredinom 1980-ih, te da je obranjen federalizam, izgledalo je da ce se Jugoslavija odrzati kao konfederacija ili da ce se mozda mirno i dogovorno razdruziti.

  Buduci da Srbija nije ostvarila svoj nacionalni cilj - obnovu centralisticke federacije - nastupila je dilema glede daljnjih poteza. Projekt revizije Ustava nije ostvaren, prijasnje tendencije osamostaljenja republika su nastavljene, a novo je samo to da su nesrpski narodi postali svjesniji u pogledu velikosrpske opasnosti.

  Poraz prvoga pokusaja revizije Ustava ostavio je tezak dojam i izazvao frustrirajucu reakciju, te agresivnost i odlucnost da se nastavi borba. Jedna frakcija, koju je predvodio predsjednik Srbije I. Stambolic, bila je na putu da prihvati status quo, a druga, posebno inteligencija, bila je za nastavak borbe bez obzira na zrtve. Na toj frustraciji i agresivnosti ubrzan je proces jacanja velikosrpskoga pokreta pod parolom "Srbi na okup". Na celo toga pokreta stat ce 1987. Slobodan Milosevic.

.................................

 Izbijanje velikosrpskoga pokreta sredinom 1980-ih

  Nakon sto su u visegodisnjem pregovaranju republike i pokrajine odbile reviziju Ustava 1974, s cime se nevoljko pomirio i Ivan Stambolic 1986-87, izgledalo je da ce se, mozda, rijesiti politicka kriza. Istodobno je reafirmirana trzisna orijentacija cime je presutno napustena i tzv. koncepcija udruzenoga rada, kao ideoloska barijera koju je oblikovao X. kongres SKJ 1974. i koja je bila zadnja komunisticka "Magna charta".

  Medjutim, pokazalo se da je snaga pritajenih nacionalizama bila toliko jaka da je rusila sve pred sobom.

  Pobuna Albanaca na Kosovu 1981. preko noci je pokrenula lavinu srpskog nacionalizma koji je Titov komunisticki rezim desetljecima drzao pod kontrolom. Tim povodom u javni politicki zivot ulazi i Srpska pravoslavna crkva (SPC), koja ce igrati vaznu ulogu u pripremanju duhova za velikosrpsku agresiju. Vladike SPC-a - Atanasije Jeftic, Amfilohije Radovic i Irinej Bulovic - pisu apele domacim i medunarodnim ciniteljima, sve do kongresa SAD-a, da se zastiti srpski narod na Kosovu. Episkop A. Jeftic pise:

  "... Danas jedan, sutra sedam, prekosutra svi do jednog - takva je obijesna parola i poruka albanskih iredentista Srbima na Kosovu..."

  Sredinom osamdesetih SPC naglo, silovito, vatreno i otvoreno nastupa i prodire u sve pore drustvenog zivota iz kojega ju je pobjednicki komunisti~ki pokret 1944. potisnuo na margine. Rijecju i djelom ona obnavlja staro crkveno ucenje o svojoj nepogresivosti, a posebno o sebi kao stozemoj insitituciji srpstva, pravoslavlja i svetosavlja, kao rasadnistva duhovnosti, prosvjete, kulture i srpske nacionalne svijesti.

  Na svoj ritualno-vjerski nacin SPC je sudjelovala u razvijanju velikosrpskoga pokreta. Ona je, na nacin malo poznat u drugih naroda, obnovila sintagmu "nebeska Srbija", sto se uklapalo i slijevalo s ostalim parolama, usklicima i ratobornim uzvicima u masmedijima, na mitinzima i vjerskim obredima - sve usmjereno na stvaranje Velike Srbije.

  "Nebeska Srbija" je nastala u i iz kosovskoga mita ciji je ona sastavni dio. Obnova toga termina i njezina mobilizacijska uloga ugradjene su u scenarij proslave 600 godina Kosovske bitke 1989, a sama je proslava bila u znaku priprema za ratni obracun s "neprijateljima srpskog naroda". Vladika Atanasije tim povodom u "Glasu Crkve" (GC) feljtonski obnavlja misli svoga uzora vladike Nikolaja o Kosovu i knezu Lazaru, cije je opredjeljenje: "Carstvu nebeskom izvrseno u ime cijeloga srpskog naroda (poput Mojsijeva u ime Zidova) i ono je bilo najjaci izraz nase povijesti i njezina regulativna ideja... Kosovo je pokazalo da se nasa povijest odigrala na najvisem planu, na tragicnoj i uzvisenoj granici nebeskog i zemaljskog, Bozjeg i ljudskog".

  Uzdizanju mita "nebeske Srbije", a u sklopu toga i mistifikacija grobova predaka kao izvora "tvrde vjere" i zrtvovanja zivih, pridruzili su se i neki akademici i knjizevnici. Tako, na primjer, Matija Beckovic, po nekima (M. Djilasu) najveci i najumniji zivuci srpski pjesnik, 1988. kaze: "Grob je najveca svetinja i najstarija crkva srpskoga naroda. Grob je nasa najduza i najupornija vjera...'

  U podizanju borbenoga morala i ratne psihoze posebno mjesto dobio je i trenutak nosenja posmrtnih ostataka (mosti) kneza Lazara koji su putovali po selima i gradovima Srbije i Bosne i Hercegovine 1988. u reziji SPC-a - sve u slavu proslave 600 godina bitke na Kosovu. Vladike, episkopi, svecenici, na tisucama su doceka i ispracaja Lazarovih moci citali svoje poslanice i govore. Tako je, na primjer, episkop sabacko-valjevski Jovan u svoju poslanicu unio i dio o "nebeskoj Srbiji". On kaze: ` ...Od kneza Lazara i Kosova Srbi prvenstveno stvaraju Nebesku Srbiju koja je do danas sigurno narasla u najvecu nebesku drzavu. Ako samo uzmemo nevine zrtve ovog posljednjeg rata (194145), milijuni i milijuni Srba i Srpkinja, djece i nejaci, pobijenih ili mucenih najstrasnijim mukama ili bacanih u jame i pecine od ustaskih zlocinaca, onda mozemo pojmiti koliko je danas srpsko carstvo na nebesima".

  O Srbima kao nebeskom narodu teolog Bozidar Mijac pise: "Na Kosovu je srpski narod glasovao dusom za Carstvo vjecnosti, i to je bilo i ostalo jedino njegovo pravo opredjeljenje. Od onda svi Srbi, vjerni tom zavjetu, ostaju narod Bozji, Kristov novozavjetni narod, nebeska Srbija, sastavni dio novog Izabranog naroda Bozjega... U svjetlosti opredjeljenja za Nebesko carstvo treba promatrati sva tragicna zbivanja u narodnoj povijesti, pa i narocito sadasnja."

  Uz poslanice i pisma, koja su putovala s Lazarevim mocima, bilo je i ono upuceno neprijateljima "okrvavljene i napacene Srbije" u kojemu se porucivalo "... trudit cemo se da im zatremo pleme i koljeno, da ih historija ne bude spominjala".

  Na kraju, kljucno je pitanje sto je bio politicki smisao i poruka simbola "nebeske Srbije".

  Prema srpskoj nacionalnoj ideologiji, tri su kriterija za utvrdjivanje granica njihove nacionalne drzave. Prvi, etnicki cisti teritorij, kao sto je na primjer, Sumadija, ili srpska etnicka vecina na odredjenom teritoriju, sto, kao nacelo, priznaje medjunarodna zajednica i citav svijet. Drugi kriterij odnosi se na bivstvovanje tzv. nacionalnog duha na odredjenom teritoriju, kao sto je slucaj s Kosovom. U tom smislu teolog Bozidar Mijac ovako tumaci srpsko pravo na Kosovo: "Kosovo nije samo fizicko obitavaliste, vec i metafizicka tvorevina. Ovu srpsku domovinu sacinjavaju nebo i zemlja. Noumen (gr. um, svijest) duha u fenomenu vremena i prostora. To je najveci dokaz da za pripadnost jednom tlu nije presudan samo brojcani, masovni, sastav stanovnistva, nego mozda i mnogo vise, ona duhovna tvorevina koju je sazdao i u njoj na jedan visi egzistencijalni nacin postoji. Ideogeneza je u ovom slucaju preteznija od etnogeneze." I, konacno, treci kriterij glasi: srpska zemlja seze do granica oznacenih srpskim grobovima, sto je izraz teze o jedinstvu zemaljske i nebeske Srbije.

  Dakle, po navedenim citatima, u glavama nekih teologa SPC-a i intelektualne elite nema mjesta racionalnoj analizi odnosa snaga u eventualnom buducem ratu, o odnosu cilja i sredstava, zelja i moci, o mogucim saveznicima i saveznicima buduceg neprijatelja, kako bi se hladnom analizom doslo do zakljucka moze li se rat zapoceti i pobjedonosno zavrsiti ili ce, pak, rat odvesti u poraz i tragediju. Uostalom, ovakva analiza i ne prilici crkvenoj insituciji, vec je ona, po pravilu, djelo politickih snaga odredjenoga naroda. Medjutim, ti navodi pokazuju da takva misao teologa dovodi narod u iracionalna stanja, sto najcesce blokira one politicke snage koje su zaduzene da donesu mudru politicku odluku o miru ili o ratu.

  Za SPC-om nije zaostajala ni znanost. Dvadeset i cetvrti rujna 1986. objavljen je velikosrpski nacionalni program pod imenom "Memorandum" Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). On je preko noci postao izvor i nadahnuce, novo ulje na vatru vec pokrenutoga svesrpskog pokreta. Kao politicki dokument vrhunske nacionalne znanstvene institucije srpskog naroda, Memorandum je nezaobilazni izvor najnovije srpske politike.

  Dakle, sto je najbitnije u Memorandumu SANU-a?

  Memorandum je politicka optuznica protiv titoistickoga komunistickog rezima s tezom da je komunisticki pokret Jugoslavije od samog pocetka bio antisrpski i antijugoslavenski, te da je ostvarivsi hrvatsko-slovensku dominaciju, kako u NOB-u 1941-1945, tako i u citavom poslijeratnom razdoblju, po politickoj volji Tita i Kardelja razbio jedinstveni srpski nacionalni korpus po republikama, onemogucivsi stvaranje srpske drzave u jugoslavenskoj federaciji, a nad Srbijom uspostavio politicku i ekonomsku dominaciju razvijenih zapadnih republika, blokirao normalan razvoj srpskoga drustva - jednom rijecju, stavio Srbiju i cijeli srpski narod u podredjeni polozaj u SFRJ.

  Evo "krunskih" dijelova kojima se "dokazuje" navedena teza:

  Akademici, autori Memoranduma, osporavaju legitimitet akta konstitucije jugoslavenske federacije u Jajcu 29. studenoga 1943. navodeci da tamo srpski narod nije bio zastupljen, vec da su na zasjedanje dovedeni pojedinci iz srpskih partizanskih jedinica.

Oni pisu: "Za Drugo zasjedanje AVNOJ-a vijecnici su birani iz srpskih vojnih jedinica i clanova Vrhovnog staba koji su se zatekli na teritoriju Bosne i Hercegovine, za razliku od vijecnika nekih drugih republika koji su dosli na zasjedanje sa svojeg teritorija i koji su iza sebe imali nacionalne politicke organizacije s izgradjenim stavovima i programima.

  Ove historijske cinjenice ukazuju na to da tijekom rata Srbija nije bila formalno, a pogotovo ne sustinski u ravnopravnom polozaju kad su donosene odluke od dalekoseznog znacaja za buduce drzavno uredjenje."

  Zaceta izmedu dva svjetska rata, a izrazena i u Jajcu 1943, antisrpska politika po ocjeni Memoranduma jos se jace provodila u poslijeratnom razdoblju, posebno od sredine sezdesetih godina, tj. nakon pada A. Rankovica.

  O tome se u Memorandumu kaze: "Slovenci i Hrvati su prije rata stvorili svoje nacionalne komunisticke partije, a zadobili su i odlucujuci utjecaj na CK KPJ. Njihovi politicki lideri postali su arbitri u svim politickim pitanjima tijekom i poslije rata. Ove dvije susjedne republike dijelile su slicnu historijsku sudbinu, imale su istu religiju i teznju za sto vecom samostalnoscu, a kao najrazvijenije i zajednicke ekonomske interese, sto su bili dovoljni razlozi za trajnu koaliciju u nastojanju da ostvare politicku dominaciju. Tu koaliciju je ucvrstila dugogodisnja suradnja Tita i Kardelja, dvije najistaknutije politicke licnosti poslijeratne Jugoslavije, koje su uzivale neprikosnoven autoritet u centrima moci."

  Najveci, a istodobno najbolniji razarajuci udarac razbijanju Srbije i Jugoslavije nanio je Ustav 1974. onim odredbama kojima je zapravo konstituirao konfederaciju.

  Autori Memoranduma tvrde kako se praksa stavljanja veta i paritetne zastupljenosti prosirila i na privredu, kulturu, pa cak i sportske organizacije. I, zaista, istina je da su se i u saveznim sportskim forumima odluke donosile konsenzusom delegata sportskih foruma iz republika i pokrajina.

  Autori Memoranduma tvrde da su svi drugi narodi, osim srpskog, u Jugoslaviji ostvarili svoje drzave:

  "Sve nacije nisu ravnopravne: srpska nacija, npr., nije dobila pravo na vlastitu drzavu. Dijelovi srpskog naroda koji u znatnom broju zive u drugim republikama, nemaju prava, za razliku od nacionalnih manjina, sluziti se svojim jezikom i pismom, politicki i kulturno se organizirati, zajednicki razvijati jedinstvenu kulturu svoga naroda."

  Titoisticki rezim je optuzen da je Srbe na Kosovu i u Hrvatskoj doveo pred dilemu - ili se iseliti u Srbiju, ili se asimilirati. Polazeci od takve teze, autori su trazili hitnu intervenciju za zastitu Srba na Kosovu i u Hrvatskoj. O tome se kaze: "... Ostatak ostataka srpskog naroda ne samo sto stalno i nesmanjenim tempom napusta svoju zemlju, nego se... gonjen zulumom i fizickim, moralnim i psiholoskim terorom priprema za svoj konacni egzodus. Za manje od desetak sljedecih godina, ako se stvari bitno ne primijene, Srba na Kosovu vise nece biti."

  ...Srbi u Hrvatskoj nikada u proslosti nisu bili ugrozeni koliko su danas. Rjesenje njihovog nacionalnog polozaja namece se kao prvorazredno politicko pitanje. Ukoliko se rjesenja ne pronadju, posljedice mogu biti stetne ne samo po odnose u Hrvatskoj, vec i po citavu Jugoslaviju,"

  U kontekstu navedenih teza i stajalista srpski su akademici predvidjeli da je moguc i "raspad jugoslavenske drzavne zajednice", a u zavrsnim recenicama kazu: "Jugoslaviji prijeti opasnost od daljnjeg rastocavanja. Srpski narod ne moze spokojno ocekivati buducnost u takvoj neizvjesnosti. Zbog toga se mora otvoriti mogucnost svim nacijama u Jugoslaviji da se izjasne o svojim teznjama i namjerama. Srbija bi se u tom slucaju mogla i sama opredijeliti i definirati svoj nacionalni interes. Takav razgovor i dogovor morao bi prethoditi preispitivanju Ustava..."

  Sto se moze reci o Memorandumu SANU-a? Memorandum je cuvenu medjuratnu tezu KPJ da je Jugoslavija tamnica nesrpskih naroda izvrnuo u tezu da je SFRJ postala nova tamnica, ali samo za srpski narod. To implicira upotrebu nasilja za uspostavu velikodrzavnog centralizma s hegemonijom Srbije, ili razbijanje Jugoslavije i gradjenje velike Srbije na njezinim rusevinama.

  Poticani od SPC-a, SANU-a, i drugih centara, Srbi s Kosova nisu se mirili s odlukom SKJ koji je 1985. zastitio autonomije obiju pokrajina. Srbi na Kosovu su se organizirali i sve vise pritiskali srpsko i jugoslavensko rukovodstvo za uspostavljanje represivnog rezima nad Albancima. Prvu jaku potporu dobili su od beogradskih intelektualaca. Udruzenje knjizevnika Srbije je 15. sijecnja 1986. u svom listu "Knjizevne novine" objavilo peticiju 2.000 Srba - gradjana Kosova Polja kojom se trazi radikalna borba protiv "albanskog nacionalizma i separatizma". Uskoro zatim, 26. veljace 1986, u Beograd je dosla delegacija Srba s Kosova s istim zahtjevima. Otad ce dolazak brojno jakih delegacija postati praksa, sve do slamanja autonomije 1989. Novi poticaj sukobu dao je Memorandum SANU-a od 24, rujna 1986.

  Pravi prijelom je medjutim nastupio u proljece 1987. kada je Slobodan Milosevic odbacio Stambolicevu taktiku pregovaranja s republikama radi promjena Ustava 1974.

  Uskoro nakon Miloseviceva govora na Kosovu, Udruzenje knjizevnika Srbije zapocelo je svoju veliku politicku kampanju. Od 15. do 23. svibnja 1987. odrzavane su prosvjedne veceri pod nazivom "O Kosovu - za Kosovo". Na tom ciklusu knjizevnih veceri bilo je preko stotinu izlaganja. Ton i pravac raspravama davala su istupanja D. Cosica. Po njemu, Kosovo je "zivotno pitanje srpskog naroda" s jedne i "sudbinsko pitanje Jugoslavije" s druge strane. Kosovska kriza je razotkrila "slom jugoslavenske ideologije i njezinog poretka", zbog cega Jugoslavija s takvim poretkom ne moze dalje opstati, jer je njezin Ustav 1974. dopustio da "manjinsko stanovnistvo terorizira vecinski (srpski) narod i progonima osvaja njegov teritorij". "Zato", kaze Cosic, "rjesavanje kosovskog pitanja je nova historijska provjera razloga i smisla postojanja Jugoslavije".

  Srpski su vodeci intelektualci, knjizevnici i akademici, nakon "obrade" kosovske krize krenuli u razradu jugoslavenske krize, s osnovnom tezom: Jugoslaviju treba razoriti i na njezinim rusevinama stvoriti veliku Srbiju.

  Predsjednik Srbije Ivan Stambolic popustao je eskalaciji srpskog nacionalizma da bi ojacao svoju poziciju u pregovorima s ostalim clanicama federacije glede revizije Ustava iz 1974, a i da bi i sam dobio na popularnosti u narodu. Istodobno je vjerovao da ce ga njegov dugogodisnji prijatelj S. Milosevic i dalje vjerno slijediti, pa je na njegov prijedlog Milosevic 1986. izabran za sefa srpske partije.

  Do dolaska Milosevica za sefa Partije, organi vlasti suzbijali su masovne mitinge na Kosovu. Bilo je policijskih intervencija, pa i batinanja demonstranata. Protivno sugestiji da se ne podgrijava atmosfera, S. Milosevic je 4. travnja 1987. dosao na miting u Kosovo polje koji je trajao punih 13 sati i snazno ohrabrio demonstrante izrekavsi cuvenu recenicu: "Nitko ne smije da vas bije...", "... na ovom tlu (Kosovu) tiranije vise nece biti ...", obecavsi da ce albanski separatizam biti brzo likvidiran.

  I dalje: "Cijela Jugoslavija je s vama", "Jugoslavija ne postoji bez Kosova". U punom zanosu uzavreloj masi Srba i Crnogoraca na Kosovu, Milosevic je izrekao poruku, kao zakletvu, ovim rijecima: "...Vi treba da ostanete ovdje. Ovo je vasa zemlja, ovdje su vase kuce, vase njive i vrtovi, vase uspomene... Nije nikada bilo svojstveno duhu srpskog i crnogorskog naroda da ustukne pred preprekama... Treba da ostanete ovdje i zbog vasih predaka i zbog potomaka. Pretke biste obrukali, potomke razocarali...'

  Na taj miting na Kosovu Milosevic je dosao kao vodja srpskih komunista, a s mitinga se vratio kao vodja srpskoga naroda.

  Dva mjeseca nakon Miloseviceva govora na Kosovu, lipnja 1987, Centralni komitet SKJ odlucnije je podrzao Srbiju na Kosovu. Na istoj sjednici Milosevic je trazio odlucnost i brzinu, rekavsi: "Za promjene na Kosovu vrijeme istice brzo. Ili cemo (mjere) poduzeti odmah i energicno ili cemo stvari definitivno ispustiti iz ruku..." I na toj je sjednici izrazio misljenje da ce "cijela Jugoslavija" sada jedinstveno nastupiti. Rekao je "... mislim da je stupanj jedinstva (o Kosovu) veci nego sto je ikada bio u Savezu komunista Jugoslavije, u sredstvima informiranja, medu intelektualcima, a pogotovo u radnickoj klasi." I dalje: "Zahtjev za promjenama (na Kosovu) izrazava danas citava jugoslavenska javnost..."

  Mjesec dana nakon toga govora na sjednici CK SKJ, S. Milosevic na 6. sjednici CK SK Srbije (srpanj 1987) zaostrava svoj smjer ovim rijecima: "Tko nije u stanju prihvatiti te zadatke da sudjeluje u takvoj politici, neka se prihvati drugog posla." Osudio je nosioce politike "hladne glave" u srpskom rukovodstw rekavsi: "Ta politika se pokazala na djelu kao potpuno pogresna. Hladna glava ... nije zaustavila nego potakla silovanje, ponizenje, iseljavanje. Kontrarevolucija ne ceka dok se mi dogovaramo i preglasavamo...'

  Najavljeni je obracun s nosiocima politike "hladne glave" u srpskom vodstvu proveden na dvodnevnoj 8. sjednici CK SKS 22. i 23. rujna 1987. Pali su, osim ostalih, I. Stambolic, predsjednik Predsjednistva Srbije i Dragisa Pavlovic, celnik beogradskih komunista. Slijedilo je ciscenje onih koji se nisu dali ukljuciti u "velika obecanja" i jos "vecu brzinu". Mitinzi za rusenje pojedinaca i rukovodstava zapoceti 1986. i 1987. na Kosovu poceli su se prenositi na ostale krajeve. Pocela je tzv. antibirokratska revolucija. Za nekoliko mjeseci smijenjeno je oko 5.000 aktivista - zaveden je rezim cvrste ruke.

  Do dolaska Slobodana Milosevica na celo Srbije bilo je neke nade za demokratsku opciju, ali je od tada sve krenulo prema ponoru. Naravno, tu se ne radi o carobnoj svemoci te licnosti, vec o cinjenici da je Milosevic uskocio na ranije "osedlanog konja". Veci dio srbijanske inteligencije, gotovo sva glasila masmedija i Crkva na otvorenoj su politickoj, kulturnoj i duhovnoj sceni uspjeli ozivjeti i razviti velikosrpsku nacionalnu svijest. Te snage su stvorile masovno uvjerenje i spremnost da se svim sredstvima, ukljucujuci i oruzje, mora obnoviti jedinstvena drzava Srbija, a zatim obnovom saveznoga drzavno-partijskog centralizma "spasiti" Jugoslavija, koju su Tito i SKJ pola stoljeca razbijali i razbili na stetu Srbije, a u korist svih nesrpskih naroda koje se sada, i na silu, mora zadrzati u centralistickoj velikosrpskoj Jugoslaviji. Na toj svijesti, koja je sredinom 1980-ih godina postala masovna, izrastao je S. Milosevic. Milosevic je preko noci postao diktator s ambicijom da zamijeni Tita. Na mitinzima se pjevalo; "Sad se narod uveliko pita, tko ce nama da zamjeni Tita, sad se znade tko je drugi Tito, Slobodan je ime plemenito".

  U jesen 1987. zavrsena je totalna nacionalna homogenizacija srpskoga naroda u cijeloj Jugoslaviji. Milosevic je odlucio i dalje hiniti da slijedi Stambolicevu politiku pregovaranja s ostalim republikama radi revizije Ustava, ali istodobno krenuti silom na osvajanje ostale Jugoslavije.

3. Velikosrpski pokret i ostale republike Jugoslavije (1987- 1990)

 Istodobno kada je Srbija krenula sa svojim agresivnim nacionalnim programom, i Slovenija je oblikovala svoj nacionalni program, ali s potpuno suprotnim smjerom. U Sloveniji je sredinom osamdesetih nastao pokret za smjenu komunistickoga rezima i za stvaranje slobodnoga civilnog drustva. Slovenci su nasli pravu mjeru i pravi odgovor na krizu Jugoslavije: naime, u duhu Kardeljeve koncepcije zalagali su se za konfederaciju ili izlazak iz Jugoslavije, ali su takodjer odbacili Kardeljev "model socijalizma" i "pluralizam samoupravnih interesa" te prihvatili pluralizam kako u politickom zivotu - visestranacje - tako i u gospodarstvu (privatno vlasnistvo).

  Geopoliticki najblizi zapadnim zemljama, s veoma razvijenim kulturnim identitetom, ponosni na svoj antifasisticki rat u kojemu su stvorili nacionalnu drzavu, neoptereceni nacionalnim manjinama, posebno srpskom, Slovenci su i umom i srcem tezili izlasku iz Jugoslavije i ukljucenju u Europsku zajednicu. U takvu duhovnom i politickom ozracju u Sloveniji su sredinom osamdesetih nastupile plime gradjanskih inicijativa koje su trazile da komunisti provjere svoj legitimitet na slobodnim parlamentarnim izborima.

  Pocetkom 1987. skupina slovenskih intelektualaca je u "Novoj reviji 57" izasla s platformom slovenskoga nacionalnog programa, u kojemu autori smatraju da je razvoj Slovenije u Jugoslaviji blokiran i da Slovenija zato civilizacijski u svemu zaostaje.

  Komunisticko vodstvo Slovenije zapravo je podrzavalo takve ideje svoje inteligencije i samo forsiralo sveopcu demokratizaciju tadasnjega rezima. Radjalo se novo "slovensko proljece" uguseno 1972-73. Civilni pokret u Sloveniji sredinom osamdesetih bio je jedini u tzv. komunistickom svijetu. To je navelo americki tjednik "Newsweek" da 1987. republiku Sloveniju "proglasi" jedinim "otokom slobode" u Istocnoj Europi. Sve u svemu, bilo je ocigledno da Slovenci nece ni Jugoslaviju ni komunizam. Budno prateci procese u Sloveniji, vojni vrh, kojemu su Jugoslavija i njezin tadasnji rezim bili najvisa drustvena vrijednost, ocijenio je da se, uz "kontrarevoluciju" na Kosovu, razvio jos jedan antijugoslavenski pokret, sto ce armiju usmjeriti na to da se postupno okrece Srbiji koja ce se boriti za opstanak Jugoslavije.

  Slovenci su prvi shvatili opasnost od saveza Srbije i JNA. Zato se u Sloveniji snazno razvilo antiarmijsko raspolozenje. Gradjani su trazili sluzenje vojnoga roka u svojoj republici, optuzivali JNA da izvozi naoruzanje, da se stavlja na stranu konzervativnih politickih snaga itd. JNA je i inace ulijevala strah od vojnog udara, ali je istodobno mnogima bila i nada spasa. Izmedu JNA i Slovenije izbio je pravi "hladni rat". Na stranu JNA stala je Srbija i poneki politicari iz Hrvatske kao, npr., S. Suvar koji je 8. i 10. ozujka 1988. na sjednici Predsjednistva SKJ ostro osudio Slovence za antiarmijsku kampanju. Obrani JNA prikljucile su se sve tri nerazvijene republike. Sef slovenske Partije Milan Kucan odbio je zahtjeve SKJ za osudu SK Slovenije, rekavsi da ce za uzvrat odrzati protestnu sjednicu Centralnog komiteta i na "optuzenicku klupu" staviti politiku Srbije.

  U povodu slovenske kritike JNA kao i napetosti na Kosovu, vojni vrh je rijecima ministra obrane Branka Mamule upozorio: "Krajnji ciljevi i domasaji napada na armiju i nas obrambeni sustav jesu uklanjanje vrlo snaznih, homogenih i stabilnih opcejugoslavenskih prepreka koje stoje na putu antikomunistickim i antijugoslavenskim snagama da razaraju zemlju, sahranjuju tekovine revolucije i otvaraju putove tzv. trecoj Jugoslaviji".

  Ministar upozorava da u jedinicama TO ima 2 milijuna ljudi i da ta komponenta oruzanih snaga dolazi u pitanje ako se nastavi jugoslavenska kriza.

   Vojni organi su pocetkom lipnja 1988. uhitili skupinu Slovenaca - J. Jansu, I. Borstnera, F. Zavrla i D. Tasica - zbog "odavanja vojne tajne". Vojno sudjenje i osuda te trojice na kazne zavora izazvali su u Sloveniji velike prosvjede tijekom 1988. i 1989. Slovenska je javnost bila uvjerena da se radilo o politickom sudjenju, kojim je trebalo zaustaviti demokratske reforme u toj republici i u cijeloj Jugoslaviji.

  Slovensko partijsko rukovodstvo dopustalo je da se u medijima u Sloveniji prvi put jave disidenti, opozicionari i smijenjeni politicari iz drugih republika. U slovenskim listovima prvi su se put pojavili i lideri tzv. maspoka - Tripalo, Cicak i drugi.

  Sve u svemu, od sredine osamdesetih politicki zivot u Sloveniji bio je manje-vise slobodan, tocnije, neusporedivo slobodniji nego u bilo kojoj drugoj republici. Savez komunista nastupao je kao partner, a ne neprijatelj svojih opozicijskih snaga. Slovenija se pokazala najzrelijom za izlazak iz komunistickoga sustava i za uvodenje gradjanskoga drustva.

  Odnos Srbijanaca prema Slovencima bio je proturjecan: bolno su prihvacali slovensko antijugoslavenstvo, ali su takodjer na Slovence gledali kao na mali i nemocan narod, uklijesten izmedju visestruko jacih naroda - njemackoga, talijanskoga, madjarskoga - i zato ce morati u odlucnom casu biti odan Srbiji, odnosno Jugoslaviji. I tako, dok se srpska predstava o Sloveniji, stvorena 1918-1941. nije mijenjala, Slovenija se promijenila. Slovenci su sami stvorili svoju drzavu, a prestala je i opasnost od asimilacije velikih susjeda. U ljutitosti i nemoci, srpski politicar M. Svabic s mitinga im je porucio: "Mozete se iseliti u Austriju ili Kaliforniju, ali zemlja vasa ostaje u Jugoslaviji."

Od pocetka kosovske krize Slovenija je stala na stranu Albanaca. U povodu strajka rudara pocetkom 1989. Slovenci su drzali mitinge solidarnosti s AIbancima, sto je Srbija vrlo tesko dozivjela, pitajuci Slovence je li to zahvalnost za prihvat prognanih Slovenaca koji su iz svoje okupirane zemlje 1941. nasli utociste u Srbiji.

  Hrvatsku politiku spram velikosrpskoga pokreta mnogo teze je objasniti od slovenske koja je bila i jasna, i odlucna, i dosljedna. Hrvatsko drzavno-partijsko rukovodstvo nije bilo na razini povijesne situacije. Njegova politika je bila neprecizna, neodredjena, takticna, promjenljiva, oportunisticka i - proturjecna, jer su njezini akteri bili u medjusobnom sukobu kako zbog borbe za vlast, tako jos vise zbog razlicitih koncepcija glede buducnosti Jugoslavije i drustvenog uredjenja.

  Kao sto je vise puta vec receno, hrvatska politika je desetljecima bila u rukama Tita i Bakarica. Od njihove smrti do 1986. glavni rivali za celnu poziciju bili su M. Spiljak i S. Suvar. Slijedeci Tita i Bakarica, Hrvatska je od 1972. bila njihov oslonac za federalizam i tzv. koncepciju udruzenog rada. Cetiri godine godisnjih rotacija na celnim pozicijama nisu pogodovale za stvaranje lidera. Smjenom 1986. iz politickog su zivota otisli gotovo svi ratni kadrovi Spiljak, Planinc, Blazevic, Vrhovec, Bilic, Baltic, Dragosavac, Cvetkovic i dr. a dosli mladi i novi koji nisu imali ni znanja ni iskustva, pa cak ni informacija iz Titova razdoblja zakulisnih politickih borbi, posebno s tajnih sjednica drzavno-partijskoga vrha Jugoslavije. A upravo tada, od 1986, nastaje zavrsna faza raspadanja Jugoslavije: trazile su se velike i jake licnosti za velike, presudne odluke. Vecina starih, maknutih hrvatskih politicara prosla je kroz ostre politicke borbe u kojima su se sudarali i s hrvatskim nacionalizmam, a jos vise s centralizmom i unitarizmom. Oni su posljednjih nekoliko godina nazivani zestokim republikancima u smislu zastite nacionalnih interesa i otpora naletu snaga velikosrpskoga pokreta. U rekonstruiranom rukovodstvu koje je etablirano 1986. i dalje su koegzistirale stare naslijedjene tendencije, nacionalna i unitaristicka. Svi su se, barem na rijecima, ukljucili u borbu za obranu Ustava 1974, a podijelili se na pitanju drustvene reforme. S. Suvar je branio Titovo naslijedje - koncepciju udruzenoga rada, a A. Markovic je postao najglasniji zagovornik trzisne privrede pa i elemenata gradjanskoga drustva. Njihov je sukob bio beskompromisan. Za razliku od mnogih drugih, obojica su bili veoma aktivni borci za svoje politicke ideje.

  Najvaznije obiljezje u politickom iivotu nije bila samo tzv. "politicka sutnja" vecine u rukovodstvu vec i malo vidljive, ali zato znacajnije, promjene u svijesti svih slojeva drustva. Iz dana u dan u masama se sirio strah od velikosrpske najezde, ali i spremnost da se stane uz one politicare koji ce joj se suprotstaviti. S druge strane, prvi put od 1945. vladajuce strukture su se "povlacile" s pozicija "cvrste ruke" i pocele tolerirati spontanitet u drustvenom zivotu.

  Pod pritiskom zestine drustvene krize, ideolozi - branitelji koncepcije udruzenoga rada, pogrdno nazivani pristasama tzv. dogovorne ekonomije, povlacili su se s javne drustvene scene, a prevladavali su pristase trzisne privrede. Nije bilo ideja o novim putovima razvitka samoupravljanja kao sto je bio slucaj 1951-52, 1961-63, 1964-65. i 1971. U brojnim teorijskim i politickim raspravama, odrzanim uglavnom u Zagrebu, o civilnom drustvu, o pluralizmu i stranackom sustavu itd. pokazane su granice "socijalistickoga civilnog drustva", "samoupravnoga pluralizma interesa" i "nestranackoga pluralizma" te artikulirana koncepcija reforme i restrukturiranja drustva, drzave i politickoga sustava u cjelini.

  Osjecajuci da gube legitimitet, partijski aktivisti su odustajali od politickih i ideoloskih kampanja, prepustajuci ljudima da ostvaruju svoja samoupravna prava bez partijskih odluka i direktiva. Partijski prvaci su se sve vise ustrucavali iznositi svoja stajalista, napustajuci stil zapovijedanja ljudima i raspolaganja stvarima. Moc drzavno-partijskog aparata opadala je na svim razinama: od mjesne zajednice i opcine do vrha Republike. Nastalo je stanje u kojemu nitko nikoga nije htio slusati, kako je to V. Bakaric uoci smrti prvi rekao.

  Naime, prema zakonskim odredbama, jos od pedesetih godina pravo izbora direktora tvornica, skola, bolnica, dekana, rektora itd. bilo je u rukama kolektiva i njihovih savjeta, ali u praksi su im ljude nametali partijski komiteti. Kada je sredinom osamdesetih partijska moc oslabila, to pravo su, zaista, ostvarivali spomenuti savjeti. Bilo je, npr., nezamislivo da SK ili drzavni organ odrede ljude za rukovodeca mjesta, osim putem lobiranja. Bilo je nezamislivo da ministarstvo prosvjete ili zdravstva odredi dekane, rektore, direktore bolnica i sl. - sve je islo na natjecaj s vise kandidata. Izbor sveucilisnih nastavnika zapocinjao je i zavrsavao na fakultetu. Ljudi su poceli slobodnije disati. Vlast vise nije mogla naredjivati. Tu slabost vlasti ljudi su poceli koristiti. Prvi put su takva samoupravna prava presla u ruke zaposlenika.

  Povlacenje partijskih i drzavnih organa s "borbenih pozicija" omogucilo je nastupanje reformskih snaga. Plima kritike proslosti i stanja u drustvu narastala je iz dana u dan, osobito nakon sto je Centralni komitet manje-vise "digao ruke" od masmedija. Tjednik "Danas" postao je neformalno glasilo hrvatske kriticke javnosti.

  U praksi, Savez komunista odustao je i od ogranicavanja privatnoga sektora. Mladi poduzetnici seljaci sirili su svoje privatno gospodarstvo iznad maksimuma od 10 ha. Neki su obradjivali i po 100 i vise ha zemlje. Ljudi su u svojim garazama otvarali obrtnicke radionice radeci kao kooperanti za tvornice i za trziste. Tako je nastajao spontani proces preobrazbe staroga rezima prema mjesovitom vlasnistvu i politickom pluralizmu. To su bili pozitivni rezultati starog rezima u njegovih posljednjih 5-6 godina. Pokazalo se da spontanitet u reformi daje vece rezultate od onih koji je u ranijim fazama projektirao Savez komunista.

  Ali, dok se hrvatskom rukovodstvu moze priznati politika popustanja pa i povladjivanja procesima spontaniteta, ono nije bilo na razini povijesne odgovornosti glede drzavne krize Jugoslavije. Naime, glavnu i vodecu ulogu Hrvatske u opcejugoslavenskoj borbi protiv velikosrpskoga hegemonizma, koju je ona drzala od 1918. do Titove smrti, preuzela je Slovenija. Pasivna politika obrane federalizma nema opravdanja, ali joj se moze dati tumacenje. Naime, vecina hrvatskih politicara bojala se da ne ucini povijesno pogresan korak kakav je bio stvaranje NDH ili pogresan avangardisticki iskorak kakav je ucinjen 1971. Hrvatska, dakle, mora biti mirna, stabilna i kompromisna da ne pruzi alibi za velikosrpski pokret.

  Na takvu politickom smjeru Hrvatska se uhvatila ne samo duha i slova Ustava 1974. vec i mnogih iracionalnih detalja kojima se ureciivao ekonomski i politicki zivot drustva. Najizrazitiji predstavnik te struje bio je S. Suvar, koji je zato dobio epitet dogmaticara i konzervativca u smislu cuvanja titoizma, tocnije receno kardeljizma, u svim pitanjima - od ZUR-a do skolske reforme koju je kao ministar prosvjete provodio u drugoj polovini sedamdesetih godina.

  Iz toga stanja hrvatske sutnje prvi je iskoraknuo Ante Markovic, ali uglavnom na problemima izvlacenja Hrvatske iz teske ekonomske krize i otplate golemih dugova. On se okrenuo razvoju naftne industrije, turizma i njemu potrebne poljoprivredne proizvodnje - u cemu je kao predsjednik vlade uglavnom uspio. Kao vodeci poslovni menedzer, Markovic nije bio opterecen ideologijom pa je zato kao jedan od prvih bio za radikalne reforme. On je prednjacio u inicijativama za prevladavanje ekonomske krize na osnovi novoga ekonomskog sustava. Za predsjednika savezne vlade izabran je 18. ozujka 1989. U tom svojstvu uspio je smanjiti dugove Jugoslavije s oko 21 na 12,2 milijardi dolara, a devizne rezerve povecati na 10,5 milijardi dolara. Nakon 9 mjeseci je na prijedlog vlade Savezna skupstina usvojila projekt reforme, po kojoj je uvedena konvertibilnost dinara, privatni i drustveni sektor izjednaceni, otvorena mogucnost da gradjani kupuju dionice poduzeca, da stranci mogu ulagati u jugoslavensku privredu itd. Tako je nastao, prvi u Europi, projekt tranzicije iz naslijedenoga socijalizma u novo drustvo po uzoru na zapadne zemlje. Visoki duznosnici Europske zajednice i SAD-a podrzali su Markovicev projekt isticuci da je Jugoslavija 20-30 pa i vise godina ispred ostalih komunistickih zemalja Europe. Bila je to kudikamo radikalnija od svih ostalih reformi izvedenih od 1950. Rijecju, Markovic je tezio modernizaciji Jugoslavije i njezinu ukljucivanju u Europsku uniju, ali je djelovao u vrijeme potpunoga rastrojstva Jugoslavije u kojoj su sile njezina razbijanja vec nadjacale ostale - ali o tom potom.

4. Prijelomne godine - slom komunizma i demokratska smjena vlasti (1989-1990)

Vec je vise puta receno da je stvaranje i odrzavanje Jugoslavije bilo vise u rukama velikih sila nego u volji njezinih naroda. Njoj je u europskom i svjetskom poretku bila namijenjena odredjena uloga u skladu s interesima velesila. Tu tezu potvrduje ne samo Versailles, Teheran i Jalta vec i politika obaju blokova, odnosno supersila, u tijeku cijeloga hladnog rata. To je znacilo da je bilo gotovo nemoguce dovesti u pitanje opstanak Titove Jugoslavije ne samo zbog odnosa snaga u njoj samoj vec i zbog podrske supersila. To je, dalje, znacilo da samo slom jednoga ili obaju blokova otvara pitanje sudbine Jugoslavije. Upravo takva promjena dogodila se 1989. godine - slom hladnoratovskog poretka.

  Na prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine dosao je kraj najvecemu eksperimentu u povijesti Europe: dogodio se slom komunizma, a s njime i raspad supersile SSSR-a.

  M. Gorbacov, sef sovjetske drzave i partije u proljece 1989. javno je odbacio Breznjevljevu doktrinu o ogranicenom suverenitetu socijalistickih drzava, koje su fakticki bile pod ruskom vlascu. Time je bio otvoren put za oslobodjenje desetine istocnoeuropskih drzava od ruske hegemonije i za slom komunistickih rezima koji im je bio nametnut nakon II. svjetskog rata.

  U razdoblju od 11. sijecnja 1989. kada je madjarski parlament ozakonio uvodenje visestranacja, do 10. studenog iste godine kada je srusen Berlinski zid ,simbol podijeljene Njemacke i podijeljene Europe, u svim je istocnoeuropskim zemljama pao komunizam. U prvih 5 mjeseci iduce 1990. iz sastava SSSR-a istupile su Litva, Estonija, Latvija i Gnizija, u rujnu 1990. proglaseno je ujedinjenje Njemacke, a zatim je Konferencija svih europskih drzava, SAD-a i Kanade (KESS) oznacila kraj hladnoga rata i podjele Europe na dva antagonisticka vojno-politicka bloka. U ljeto 1991. raspao se i SSSR koji je trajao 74 godine.

  Raspad komunizma u Europi 1989. dogodio se bez krvi, osim u Rumunjskoj, sto znaci da su se rezimi toliko istrosili i urusili da vise nije bilo nikakvih socijalno-politickih snaga za njihovu obranu. To se moglo dogoditi samo zato sto se i SSSR "urusio", inace bi se ponovila ruska vojna intervencija kao ona 1956. u Madjarskoj i 1968. u CSSR-u.

  Posljednja faza raspadanja rezima u Jugoslaviji vremenski se poklapala sa slicnim procesima u ostalim komunistickim zemljama Europe. Ali suprotno svim ostalim zemljama istocne Europe i Sloveniji i Hrvatskoj, Srbija je na plimi sveopcega velikosrpskog pokreta sacuvala komunisticki rezim, a odbacila demokratski put za svoju buducnost. Taj je pokret po prirodi stvari cak ojacao totalitarizam ondasnjega komunistickog rezima.

  Nakon ukidanja autonomije pokrajina, sto je ozakonjeno ustavnim aktom 28. ozujka 1989, Albanci su istoga dana pruzili otpor putem demonstracija u kojima su poginula 22 demonstranta. Borba Srbije s Albancima otezavala je i usporavala "izvoz" Miloseviceve antibirokratske revolucije, no takodjer i snazila velikosrpski pokret.

  Nastavljeni su masovni mitinzi, medu kojima onaj na Gazimestanu, u povodu 600. godisnjice Kosovske bitke. Okupilo se oko dva milijuna ljudi: Srba iz Srbije, Crne Gore, Vojvodine, BiH i Hrvatske, kao i iz Australije, Amerike,Kanade i europskih zemalja. Na tom mitingu je Milosevic "okrunjen" liderom nacije, rekavsi da su Srbi ponovno u bitkama koje "nisu oruzane, mada ni  takve nisu iskljucene". Masa mu je s ushicenjem uzvracala "Car Lazare nisi im'o srece, da se Slobo pokraj tebe krece". U povodu kosovske obljetnice odrzani su mitinzi i u drugim mjestima, medu ostalima i onaj u Kninskoj krajini kolovoza 1989. kojom prigodom su hrvatske vlasti zatvorile Jovana Opacica, predsjednika novoosnovanoga srpskog drustva "Zora".

  Milosevicevci su u jesen 1989. pokusali "izvoz revolucije" u Sloveniju i Hrvatsku s ciljem rusenja rukovodstava tih republika. U Ljubljani je za 1. prosinca 1989. zakazan "miting istine", nakon kojega bi mitingasi, na povratku, odrzali miting i u Zagrebu, ali je Slovenija zabranila dolazak Srba i Crnogoraca s Kosova. Odmah zatim Srbija je zavela ekonomsku blokadu Slovenije, zabranom uvoza slovenske robe.

  U povodu ekonomskih sankcija u proglasu je receno i ovo: "Porucujemo da ni jedan gradjanin Srbije nece moliti Slovence da ostanu u Jugoslaviji." Time je najavljena ideja "amputacije" Slovenije u odredjenom trenutku.

  Medju politicke akcije "antibirokratske revolucije" spada i pritisak da se, prije roka, sazove XIV. kongres SKJ; Milosevic je ocekivao da ce kongresu nametnuti odluke o ukidanju autonomije Saveza komunista republika i tako obnoviti centralisticku strukturu kao sredstvo obnove drzavnoga centralizma, racunajuci da onaj tko ovlada s SKJ moze ovladati i Jugoslavijom. Ostali savezi komunista pristali su da se sazove izvanredni kongres SKJ.

  U medjuvremenu, dok je velikosrpski pokret tijekom 1989. dostizavao vrhunac svoje homogenizacije, u Hrvatskoj je, nakon visegodisnje "sutnje", zapoceo proces radjanja demokratskog i nacionalnog pokreta. Pokret je zahvatio kako sire narodne mase, inteligenciju i dio hrvatske emigracije, tako i veci dio clanstva Saveza komunista. Taj pokret je vodio prema nacionalnoj homogenizaciji, slicnoj onoj s pocetka sedamdesetih godina. Pokret je nastajao u kontekstu sloma europskoga komunizma, raspadanja Jugoslavije i prijetece velikosrpske opasnosti. Takav kontekst je prvi put nakon stvaranja Jugoslavije 1918. otvarao mogucnosti stvaranja demokratske samostalne drzave Hrvatske.

  Vec je receno da Hrvatska u ovoj fazi nije imala rukovodstvo primjereno velikoj drustvenoj prekretnici. Na poziciji predsjednika SKH, na kojoj je u ratu bio A. Hebrang, a zatim skoro 40 godina V. Bakaric, nasao se S. Stojcevic, Srbin iz Slavonije. Ta cinjenica, da se radilo o Srbinu, nije bila problematicna - to bi komunisti u duhu svoga internacionalizma i prihvatili - vec cinjenica sto je on bio tipican aparatcik partijske vlasti. Medjutim, rukovodstvo se razlikovalo od onih u ranijim razdobljima po tome sto je osjecalo da mu se topi legitimitet u narodu. Zato je sve vise popustalo drustvenom toku - privatnim inicijativama, slobodi medija, samoupravi lokalnih vlasti, slobodi stvaralastva u kulturi itd. Cinjenica je da je to rukovodstvo, osloncem na rezultate ostrih rasprava u intelektualnoj i partijskoj javnosti, formuliralo platformu promjena i donijelo odluku o prvim slobodnim visestranackim izborima u Hrvatskoj.

  Hrvatsko rukovodstvo je u jugoslavenskoj drzavnoj krizi tvrdo stajalo na braniku obrane federalizma. Na tom su se smjeru pojavili i oni koji su postali svjesni da Milosevic nikada nece pristati na ustavni federalizam pa su osobno podrzavali ideju stvaranja samostalne demokratske Hrvatske.

  Tendencija povlacenja Saveza komunista s tvrdih ideoloskih pozicija i stila zapovijedanja, kao i skoro desetogodisnja razarajuca kritika drustvenoga sustava, poklopila se s pocetkom inicijativa za stvaranje politickih stranaka. Ilegalna i polulegalna okupljanja po kucama pretvarala su se u inicijativne skupine za osnivanje politickih stranaka. Vec 2. veljace na Filozofskom fakultetu u Zagrebu osnovano je "Udruzenje za jugoslavensku demokratsku inicijativu" (UJDI), sto vlastima nije smetalo zbog njegove projugoslavenske orijentacije, ali je to odskrinulo vrata i drugim inicijativama. Odmah zatim, 28. veljace 1989, Franjo Tudjman je na tribini Drustva knjizevnika izlozio platformu za osnivanje Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Na istom mjestu se 3. ozujka 1989. sastala Inicijalna grupa za osnivanje Hrvatskoga socijalno-liberalnog saveza (HSLS), koja je kao prva stranka osnovana 20. svibnja 1989. Nakon mjesec dana, tocnije 17. lipnja, odrzana je i osnivacka skupstina.

  U organizaciji HSLS-a 70.000 gradana je 8. listopada 1989. potpisalo peticiju za povratak spomenika bana Jelacica na zagrebacki sredisnji trg. Bilo je to prvo, ali masovno, opozicijsko okupljanje s jasnim porukama za stvaranje demokratske samostalne Hrvatske.

  Vrhunac burnoga pokreta u stvaranju visestranacja dogodio se 10. prosinca 1989. Toga dana je dvanaest politickih stranaka i opozicijskih skupina u Zagrebu prikupljalo potpise za peticiju Saboru i Predsjednistvu SKH, kojom se trazilo raspisivanje slobodnih izbora. Trg Republike/Jelacicev trg bio je iluminiran svijecama ("revolucija svijeca"). I dok su gradjani potpisivali peticiju, istu vecer je TV u Dnevniku objavila odluku Predsjednistva CK SKH o raspisivanju prijevremenih izbora na svim razinama - od opcine do Sabora. Svi su bili sokirani. Centralni komitet je prihvatio odluku svoga Predsjednistva, a sutradan 11. prosinca poceo je XI. kongres SKH koji je trajao tri dana i takodjer podrzao odluku za izbore. Izabrano je novo vodstvo SKH na celu s Ivicom Racanom, koji je za protukandidata imao Ivu Druzica. Od staroga predsjednistva Partije ostao je samo jedan clan.

  Valja napomenuti da vodstvo SKH nije popustilo pritisku vrha JNA da odustane od ideje o raspisivanju slobodnih izbora.

  Ni organi Saveza komunista ni drzavni organi nisu poduzimali represivne mjere protiv osnivanja politickih stranaka. U samom Savezu komunista razvilo se reformsko krilo koje je osjetilo da je vrijeme napustiti naslijedjeni partijski program, otvoriti vrata demokraciji i uci u otvorenu borbu protiv velikosrpske opasnosti. Istaknutiji predvodnici toga krila bili su Drago Dimitrovic i Celestin Sardelic. Nasuprot tom krilu, u CK, Vladi i Saboru jake je pozicije imalo i konzervativno krilo. To krilo, odgovorno za "hrvatsku sutnju", bilo je protiv reforme, ali je bilo nemocno i po sastavu heterogeno. Neki su bili protiv visestranacja zbog straha od mogucega revansizma desnicarskih, posebno proustaskih elemenata. Vecina srpskih prvaka nije mogla zamisliti zivot izvan Jugoslavije. Neki su od njih bili vrlo odlucni protiv Milosevica i velikosrpskog ekspanzionizma, jer su bili svjesni da oni razbijaju Jugoslaviju i time dovode u pitanje opstanak srpskoga naroda u HIvatskoj (Baltic, Dragosavac i dr.). Dio hrvatskih komunista bio je u teskoj dilemi: s jedne bi se strane pridruzili nacionalnom pokretu i odlucno branili Hrvatsku protiv agresije Srbije i JNA, a s druge su strahovali da ih u slucaju poraza na izborima ceka pogrom kao kazna za unistenje Paveliceve NDH, za Bleiburg, za udar na "hrvatsko proljece", za polustoljetno vladanje Hrvatskom itd. Podjela u gradjanskom ratu 1941-45. jos je bila nepreboljena rana, koja je dijelila hrvatski korpus i prijetila revansizmom sve do ubijanja politickih protivnika.

  Dok se odlucivalo o raspisivanju izbora, dva istaknuta hrvatska politicara nisu aktivno sudjelovala u politickom zivotu jer su bila na najvisim funkcijama u federaciji: predsjednik savezne vlade A. Markovic i potpredsjednik Jugoslavije S. Suvar. Prvi je pod imenom "novi socijalizam" vodio proces tranzicije Jugoslavije u smjeru zavodjenja drustvenoga sustava po modelu zapadnoeuropskih zemalja, a drugi se drzao Titove koncepcije odrzanja Jugoslavije sto je znacilo da se velikosrpski hegemonizam moze suzbiti obranom Ustava 1974. Nitko medjutim nije mogao obnoviti Titovu formulu i okupiti antivelikosrpske projugoslavenske snage, uz istodobno suzbijanje nacionalnih pokreta u svim republikama. To se nije moglo ostvariti bez Tita i njegove "nadnacionalne" armije. U oba slucaja radilo se o promasenoj politici. Markovic je, u ime savezne vlade, predlozio da savezna skupstina ozakoni visestranacke izbore i za saveznu skupstinu, ali su to 28. lipnja 1990. sprijecile delegacije Srbije i Slovenije. Srbija se bojala da Markoviceva reforma vodi u restauraciju kapitalizma, uz odrzanje konfederacije, a Slovenija je vec jednom nogom bila izasla iz Jugoslavije koju Markoviceva koncepcija zeli odrzati.

  Nakon kongresa hrvatskih komunista i odluke o izborima, ubrzano je rastao broj stranaka. Sesnaesti je prosinca 1989. osnovana Socijaldemokratska stranka Hrvatske (SDSH) A. Vujica; 20. prosinca Zelena akcija Splita i Radikalno udruzenje za sjedinjene europske drzave (RUSED); 13. sijecnja 1990. Demokratski savez Albanaca Hrvatske (DSAH); 20. sijecnja 1990. Zelena akcija Zagreba; 27. sijecnja 1990. Zelena akcija Sibenika. Do 8. veljace sluzbeno su registrirane: HSLS, SDSH, HKDS, HDZ, Udruzenje za sjedinjene europske drzave, HDS, SKH i SSRNH. I dalje se nastavio proces stvaranja novih stranaka: 14. veljace 1990. Hrvatska stranka, Istarski demokratski sabor; 17. velja~e 1990. Demokratska akcija Hrvatske (DAH); istoga dana u Kninu je osnovana Srpska demokratska stranka; zatim i Muslimanska demokratska stranka i Gradjanska stranka; 20. veljace 1990. Jugoslavenska samostalna demokratska stranka, 21. veljace Stranka Jugoslavena; 23. veljace Autonomni demokratski savez Hrvatske (ADSH, kasnije usao u sastav SDSH); 24. veljace 1990. Hrvatska republikanska seljacka stranka (HRSS); 25. veljace 1990. Hrvatska stranka prava; 26. veljace 1990. Socijaldemokratska stranka Hrvatske/Jugoslavije; 1. ozujka Koalicija narodnog sporazuma (KNS) u sastavu HSLS, SDSH, HDDS, HSS na celu sa Savkom Dabcevic-Kucar i Mikom Tripalom; 2. ozujka 1990. Pokret za konfederaciju; 11. ozujka Rijecki demokratski savez; 17. ozujka 1990. Hrvatska republikanska stranka; 23. ozujka Zelena stranka Rijeke; 23. ozujka 1990.Hrvatski socijalni liberalni savez preimenovan je u stranku: Hrvatsku socijalno liberalnu stranku. Do izbora 22-23.travnja 1990. bilo je registrirano preko trideset stranaka, a kasnije ce njihova brojka prijeci 50.

str.769+

...........................................

 U Hrvatskoj 1989/90. nabujali je pokret preko noci stvorio brojne stranke. U tome trenutku, u rijeci i djelu vecine gradana Hrvatske bila je samo jedna ideja vodilja: obrana od agresije i stvaranje nacionalne drzave. Gotovo cijeli je narod tezio demokraciji i nacionalnoj drzavi. Iz te cinjenice proizlazilo je da su, primjereno tome, i sve stranke, ma koliko ih bilo, via facti cinile jedinstvenu politicku snagu s istim ciljem, jer ih je rodio pokret - jedinstven i po ideologiji i po politickim ciljevima. Svaku stranku, ukljucujuci i SDP, rodio je jedan jedinstveni pokret, i zato su one bile jedna cjelina, ali s vise organskih dijelova. SDP, jedina stranka koja nije formalno osnovana u nacionalnom gibanju 1989/90, u stvari je reformirana na plimi nacionalnoga pokreta. Tu tezu ce potvrditi i povijesna cinjenica da se u Domovinskom ratu nece dogoditi ni jedan slucaj da neka grupica Hrvata prijede na stranu agresora, sto je slucaj nezabiljezen u njihovoj povijesti.

  Zahvaljujuci ostvarenomu nacionalnom jedinstvu, u razdoblju stvaranja stranaka nije se ni htjela, ni zeljela voditi ostra medjustranacka politicka borba. Medjutim, to ne znaci da nije vladala medjusobna sumnja, pa i nepovjerenje, posebno medju liderima i vodstvima stranaka. Radi se, prije svega, o odnosu HDZ-a i SDP-a koji su se medjusobno nakostrijesili i u izbomoj kampanji i neko vrijeme nakon izbora. HDZ se, unatoc korektnom drzanju SDP-a, kako u prijenosu vlasti, tako i nakon toga, zapravo pribojavao "komunistickoga protuudara" - potpuno pogresno - a SDP se bojao zestokoga revansizma, pa i Bartolomejske noci - takodjer neopravdano.

  Drugi izvor sumnjicenja bio je u svjetonazorima stranaka: demokrscani su bili uvjereni u superiornost svoje, pravasi svoje, narodnjaci svoje, reformirani komunisti svoje ideologije itd. Medutim, nacionalizam je, kao vladajuca i premocna ideologija, potisnuo druge oblike ideologije, mada se i sam iskazao u sirokome rasponu od humanoga rodoljublja do sovinizma.

  Osim navedenih, bilo je i drugih izvora i vrsta sumnjicavosti i konkurencije u borbi za vlast. Svaka je stranka "pucala na istu metu" - osvajanje vlasti, uvjerena da je upravo ona najbolja, najtvrdja, najzasluznija, najsposobnija, najhrvatskija... tako da je nacionalizam, uz njegov svakodnevni folklorno-provincijalni ritual, obojio politicki zivot toga vremena.

  Buduci da se predizborna kampanja odvijala u ozracju rastuce prijetnje Srbije i JNA, gradjani su se sve vise priklanjali onoj stranci koja je nudila najjace jamstvo za obranu Hrvatske, izlazak iz Jugoslavije i stvaranje samostalne Hrvatske. Na tim kljucnim parolama stvorene su tri najvece politicke grupacije: HDZ, SDP i Koalicija narodnog sporazuma. Ostale su stranke igrale marginalne uloge.

  HDZ je najodlucnije izrazio stremljenje vecine hrvatskoga naroda. Nije to bilo tako vidljivo u samom programu stranke, koji je bio slican vecini ostalih stranaka, i koji je morao voditi racuna da jos postoji drzava Jugoslavija i njezina vojna sila, vec vise u vatrenim patriotskim rijecima na skupovima, u zamahu i snazi stvaranja mreze organizacija, u drzavnotvornoj retorici, u nacionalnim simbolima kao sto su zastave sa sahovnicama i slicno.

  HDZ se naglaseno svakodnevno vise obracao cijeloj naciji, svim Hrvatima, nastojeci da svaki gradjanin pristupi nacionalnom pokretu. Isticanja prava gradjana, pozivanja na demokraciju, na pravnu drzavu gotovo nije bilo. U stvaranju pokreta Franjo Tudjman je oblikovao formulu za ujedinjavanje triju glavnih hrvatskih povijesnih sastavnica: pravastva (A. Starcevic), radicevstva (socijalni nauk brace Radic) i hrvatske ljevice (A. Hebrang pa i Tito), uzimajuci od njih ono sto je u njima nacionalno, a ne i ono sto je liberalno (kod Starcevica), i ono sto je socijalno (Radiceva borba protiv bogatasa i "gospode", ljevicarska borba protiv eksploatacije radnicke klase). Time je F. Tudjman tezio transgeneracijskom ujedinjenju koje bi rezultiralo sto vecim jedinstvom nacije. Izborni su rezultati potvrdili da je Tudjmanova formula bila uspjesna.

  Iako HDZ nije programom otvoreno najavio razbijanje Jugoslavije i stvaranje samostalne drzave, njegova je retorika bila dovoljno jasna da je upravo to glavni Tudjmanov cilj.

  Tri sastavnice su tako plasirane da su privlacile u pokret i one koji su se u proslosti nalazili na suprotnim barikadama te je u pokretu bilo ljudi i s centra i s ljevice i s desnice, ukljucujuci i proustaske elemente. U HDZ-u su se tako zajedno okupili i neki partizani i neki ustase, odnosno njihovi potomci. Tudjmanova cuvena teza na Prvomu opcem saboru HDZ-a 25. veljace 1990. u dvorani "Lisinski" kako "NDH nije bila samo puka kvislinska tvorba i fasisticki zlocin, vec i izraz povijesnih teznji hrvatskog naroda", snazno je odjekivala kako u srcima onih koji su tu drzavu stvarali i za nju ginuli kao i njihovih potomaka, tako i onih kojima je san bio stvaranje nove samostalne hrvatske drzave.

  Franjo Tudjman je pozvao u pomoc i u borbu cjelokupnu tzv. iseljenu Hrvatsku, sto ni SDP ni Koalicija nisu ucinile. I to je odjeknulo kao cin, mig i poruka za stvaranje samostalne Hrvatske. Na tom pozivu i vezi, oko Tudjmana i HDZ-a stvoren je "prsten" iseljene Hrvatske ciji ljudi su s jedne strane snazili drzavotvorne snage, a s druge strane izazivali bojazan dijela hrvatske javnosti da ce ljudi iz toga prstena nametati svoju volju i interese u novoj drzavi, gurajuci drustvo u autoritarne, a ne demokratske vode. Na podrsku i strah naisle su i ideje nekih HDZ-ovih ekstremista koji su najavljivali teritorijalno sirenje Hrvatske s barjacima na Romaniji, sto je znacilo granicu na Drini. Sumanute ideje o obnovi Tomislavove drzave od Drave do Draca, od Sutle do Drine snazno su privlacile dio zanesenih ljudi, ali i izazivale strah od jos jednoga nacionalnog poraza kakav je bio onaj s NDH.

  U vatri polemike bilo je napadaja na komuniste kao npr. u opcini Pescenica u Zagrebu gdje je receno da "crvenu azdaju" treba unistiti.

  Na ekstremne desne ispade SDP je odgovorio tezom da je HDZ "stranka opasnih namjera".

  S osjecajem o sudbonosnom sudaru s predstojecom agresijom Srbije i JNA, s teznjom da se sto prije ostvari nacionalna drzava, vecina je prelazila preko avanturistickih parola, preko prijetnji, drzeci da se vizija ekstremizma nece moci ostvariti jer ce Hrvatska ulaskom u Europu prihvatiti norme civilizirane pravne drzave.

  Uz uvjerenje da je HDZ najsigurnija i najpouzdanija snaga stvaranja samostalne drzave, vecina ljudi je ocekivala da ce se ostvariti i obecanje HDZ-a kako ce Hrvatska za deset godina dostici visokorazvijene zapadne zemlje, kao npr. Austriju. Vjerovalo se da ce HDZ najbolje i najdosljednije reafirmirati svete vrijednosti kao sto su nacija, vjera, privatno vlasnistvo, gradjanska prava - vrijednosti prema kojima su komunisti bili previse restriktivni, a u prvomu poratnom desetljecu i veoma ostri, sve do progona onih koji su se za te vrijednosti borili. Radilo se dakle o vjeri u veliki drustveni preokret koji izvodi HDZ.

  I Crkva, odnosno svecenstvo, zalozilo se u ime duhovne vrijednosti koje taj preokret donosi za pobjedu HDZ-a.

  SKH, nakon odluke XI. kongresa o slobodnim izborima, dramaticno je tezio da nadoknadi propustene prilike iz faze "hrvatske sutnje". Za uspjeh na izborima valjalo je javnost uvjeriti da je partija i nacionalna i demokratska i da su njezin uzor socijaldemokratske stranke Zapadne Europe. To je ucinjeno Izbornim programom koji je ne samo utemeljio novu politicku strategiju vec i programske temelje SDP-a kao stranke. On je bio rezultat intelektualnih i teorijskih napora znanstvenih i javnih radnika koji su iznijeli reformu SK i drustvenoga sustava. Zato je odmah uz ime SKH dodano i SDP - Stranka demokratskih promjena, sklonjeno je konzervativno krilo, a odbijena je i tendencia da se SKH-SDP instrumentalizira od strane onih koji su se zalagali da tezi~te bude u politickoj borbi protiv HDZ-a kao "stozera hrvatskoga nacionalizma". To je trazio srpski dio SKH-SDP-a. Time bi se Savez komunista diskvalificirao na izborima, a Srbima ne bi pomogao, jer je njihova sudbina ovisila o Srbiji koja je vec bila krenula u razbijanje Titove Jugoslavije.

  Tih dana presudnu vaznost za politicku sudbinu SKH-SDP-a imao je XIV. kongres SKJ odrzan 20-22. sijecnja 1990. u Beogradu. Na Kongresu je agresivno nastupio Milosevicev Savez komunista pracen satelitskim savezima Crne Gore, Vojvodine i Kosova, koje su 1989. antibirokratski udari vec slomili, a slijedio ih je i SK JNA. Srbija je racunala i na mnoge glasove iz Makedonije, BiH i Hrvatske.

  Medjutim, Milosevic se preracunao. Nije uzeo u obzir da se vec davno SKJ "izfederalizirao" i da je dovoljan veto samo jedne republike.

  Ostra se polemika od momenta otvranja Kongresa do njegova raspada vodila izmedju srpskih komunista koji su se borili za "jedinstveni Savez komunista" i Slovenaca koji su predlagali stvaranje Saveza republickih saveza komunista.

  Nakon dva dana verbalnog rata izmedu Srba i Slovenaca, 22. sijecnja 1990. u 22,30 slovenski lider Milan Kucan, u znak pozdrava pruza ruku Milanu Pancevskom, koji vodi sjednicu i krece prema izlazu iz dvorane, a njega slijedi svih 106 slovenskih delegata. U tom trenutku na pitanje Pancevskog sto da se radi, Milosevic odgovara: "Nastavljamo rad i prelazimo na donosenje odluka".

  Hrvatski komunisti su vjesto pustali da se Beograd i Ljubljana svadjaju, a zatim je na govornicu izisao I. Racan, predsjednik CK SKH i rekao:

"Molim rijec ... ovako dalje ne ide. Predlazem da se sada zakljuci sjednica i da kongres nastavimo ... poslije konzultacija. Ukoliko se to ne prihvati, nasa delegacija nece sudjelovati u donosenju odluka...'

  Oko ponoci 22. sijecnja 1990. kongresna dvorana je ispraznjena. Nestao je SKJ, nasljednik slavne KPJ, a time je nestao i nosivi stup Jugoslavije. Raspad SKJ je Europa dozivjela kao sukob srpskoga nacional-komunizma i nove demokracije koja se radja u Sloveniji i Hrvatskoj.

  Drugi dogadjaj tijekom predizborne kampanje koji je mogao pridonijeti izbornom uspjehu SKH-SDP bio je masovni skup Srba iz Hrvatske i ostale Jugoslavije odrzan 14. ozujka 1990. na partizanskoj Petrovoj gori ( Kordun ). Atmosferu toga skupa najbolje ilustriraju uzvici "Tudjman ustasa" i "Racan ustasa". Drzavno-partijski vrh Hrvatske nije nasao dovoljno snage i nacina da odgovori tom izazovu, da razbije skup ili odrzi kontramiting, sto je islo na racun izbornoga rezultata za SKH-SDP.

str. 775+

...................................

  Dok su se SKH-SDP, HDZ pa i KNS nadali pobjedi ili velikom uspjehu, za mnostvo ostalih politickih stranaka problem je bio kako prijeci izbomi prag i odrzati se u konkurenciji s dva jaka bloka koja su predvodili SKH-SDP i HDZ, od kojih je prva stranka, kao vladajuca, imala razvijenu infrastrukturu, a druga sve iznenadila svojim snaznim nastupom u javnosti. Takva situacija je nagnala skupinu od pet manje-vise ravnopravnih stranaka - HSLS, SDSH, HKDS, HDS i HSS - da istupe na izbore zajedno pod nazivom "Koalicija narodnog sporazuma" (KNS). Na celo koalicije izabrani su lideri nacionalnog pokreta iz 1970-ih, dr. Savka Dabcevic-Kucar i Miko Tripalo, koji se nisu uclanili ni u jednu stranku Koalicije vec su djelovali u ulozi izvanstranackih lidera. I udruzene stranke i izvanstranacki lideri, a i dio javnosti, ocekivali su veliki uspjeh s obzirom na to da su zauzeli poziciju u centru politickog zivota.

  KNS je osnovana vrlo kasno, tek 1. ozujka 1990, kada se veci dio glasaca vec opredijelio. Buduci da je vec prvi krug izbora donio slabe rezultate, HDS je uoci iducega kruga izisao iz koalicije, a ostale su se stranke u Saboru razdvojile.

  Cetveromjesecna predizboma kampanja zavrsena je bez i jedne ljudske zrtve, sto je na cast i drzavnim organima i politickim strankama. Prvi krug izbora bio je 22-23. travnja, a drugi 6-7. svibnja 1990. - bez incidenta.

  Na izborima je pobijedila HDZ, a SKH-SDP je postala najjaca oporbena stranka. Prema rezultatima izbora za Drustveno-politicko vijece Sabora - taj dom je reprezentativniji od drugih dvaju - HDZ je dobio 1.214.958, SKH-SDP 1.012.732, KNS 429.567, nezavisni kandidati 118.167, a SDS 46.418 glasova. HDZ je dobio 42% glasova, ali je prema vecinskom izbornom sustami kao pobjednicka stranka u Saboni imao vise mandata, i to: 58,62% u Vijecu opcina, 67,5% u Drustveno-politickom vijecu, 51,88% u Vijecu udruzenog rada. Po izbornom sustavu HDZ je u Saboru dobila 26,4% vise kandidata nego sto je dobila glasaca. U Saboru se stvorio blok dviju vodecih stranaka, HDZ-a i SKHSDP-a, koje su "zajedno dobile 88% mandata u Saboru, odnosno cak 94% mandata u Drustveno-politickom vijecu Sabora".

  Visestranacki Sabor konstituiran je 30. svibnja 1990. - taj ce datum biti proglasen Danom drzavnosti RH.

  Nakon sto je Sabor izabrao celnike SRH, obavljena je svecana primopredaja vlasti. Staro predsjednistvo na celu s I. Latinom predalo je vlast novomu na celu s F. Tudjmanom. Predsjednik Sabora SRH Andjelko Runjic predao je vlast Zarku Domljanu, a premijer Ante Milovic Stipi Mesicu. Nakon odlaska S. Mesica na duznost predsjednika Predsjednistva SFRJ u Beograd, duznost predsjednika vlade preuzeo je Josip Manolic.

  Iako se dogodila velika prekretnica, pad polustoljetnoga komunistickog rezima, i to u vrijeme prijetece agresije; prijenos vlasti obavljen je dostojanstveno = kao u bilo kojoj zapadnoj zemlji duge parlamentarne tradicije. Rad Sabora nastavljen je u atmosferi parlamentarizma, a ne onih koji su prizeljkivali kavge. Odnos snaga u Saboru te ratna opasnost diktirali su pregovaranja, pogadjanja, kompromise, izmedu HDZ-a i SDP-a. "Jastrebovi" HDZ-a nisu olako mogli napadati SDP koji je dobio preko milijun glasova i koji je od pocetka pristao na parlamentarnu proceduru. S druge strane, HDZ se nije mogao pozivati na plebiscitarnu potporu svih Hrvata, vec na 42% onih gradana koji su izasli na izbore.

  Nakon demokratske smjene vlasti 1990, nastavljen je i radikaliziran prethodni visegodisnji proces razgradnje Jugoslavije. Prijasnja visegodisnja praksa da svaka republika sve vise funkcionira mimo zajednickih federalnih organa, sada je postala opca.

  Na razini Jugoslavije nije bilo moguce odrzati parlamentame izbore; tu ideju savezne vlade vetom su sprijecile Srbija i Slovenija. Na to ce A. Markovic odgovoriti osnivanjem savezne stranke pod imenom "Savez reformskih snaga Jugoslavije". Ideju je 29. srpnja 1990. objavio pred oko sto tisuca ljudi na partizanskoj planini Kozari, ocekujuci da ce se ona razviti u svim republikama kao antiplatforma tamosnjim nacionalistickim snagama. Pokusaj je dozivio potpuni neuspjeh.

  Prvi izbori u Sloveniji odrzani su 8. travnja 1990; pobijedila je opozicija s 55% glasova, tako da su komunisti izgubili vlast, ali je narod izabrao vodju slovenskih komunista M. Kucana za predsjednika Republike i time osigurao stabilnost u procesu smjene vlasti. Bio je to izraz politicke zrelosti naroda.

  U Makedoniji je 11. studenog 1990. pobijedila opozicija, ali je narod kao i u Sloveniji za predsjednika izabrao Kiru Gligorova, koji je 40 godina bio jedan od vodecih makedonskih komunista na najvisim funkcijama u federaciji, stekavsi tamo neprocjenjivo iskustvo koje ce iskoristiti da spasi Makedoniju 1992. godine.

  Na izborima u BiH 18. studenog 1990. dogodio se nezapamcen slucaj; gradjani su kao po nacionalnom popisu glasovali za svoje nacionalne stranke: Hrvati za HDZ, Srbi za SDS, Muslimani za SDA.

  Jedino su u Srbiji i Crnoj Gori na izborima 28. prosinca 1990. pobijedili komunisti, sto je bio jasan znak da veliki dio naroda podrzava Savez komunista zato sto je on vodio velikosrpski pokret.

  Izbori su ubrzali procese raspadanja Jugoslavije. Gotovo svi Srbi u Srbiji, u ostaloj Jugoslaviji, u JNA i saveznim institucijama itd. dozivjeli su izbore u Sloveniji kao njezinu odluku za izlazak iz Jugoslavije, a izbore u Hrvatskoj kao pobjedu ustastva. U tome je smislu beogradski vodeci list "Politika" vec nakon prvoga kruga izbora pisao:

"Utvare Pavelica i ustasa su vec osvojile vlast u Hrvatskoj"... sto je i rezultat politike SKH, ciji "... dio rukovodstva ... to cini od rata na ovamo, pa sve do 14. kongresa SKJ, kada Racan pokusava zadati posljednji udarac zivotu jugoslavenskih naroda..." "Politika" dalje citira rijeci predsjednika Sabora A. Runjica koji je, urucujuci rjesenja o izborima "... odusevljeno uskliknuo da je neobicno sretan sto je docekao taj historijski dan."

  Izborni rezultati iskoristeni su kao poruka i poziv masama za nastavak medjunacionalistickih borbi svim sredstvima - sve do rata. Vodece snage Srbije i veci dio vrha JNA ubrzali su pripreme za rat, a nova vlast u Sloveniji i Hrvatskoj za sto brze odcjepljenje - proglasenje drzavne samostalnosti. Svi su se zurili prema svojima ciljevima.

  Po projektu Velike Srbije, hrvatska podrucja naseljena Srbima odgovorila su pobunom protiv nove vlasti. U opcinama u kojima su imali vecinu proglasili su autonomiju i odbili lojalnost novoj vladi RH. Drzavni aparat i policiju stavili su pod svoju vlast, u cemu im je pomogla lokalna samouprava iz socijalizma, po kojoj opcinske skupstine imaju pravo zapovijedanja i policijom i jedinicama TO-a. Prva srpska pobuna izbila je 17. kolovoza 1990. u Kninu, zatim se tijekom te i 1991. sirila na Liku, Kordun, Baniju, Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem, gdje su formirane srpske autonomne oblasti, koje su se izdvojile iz Hrvatske i pripojile Srbiji odnosno Jugoslaviji.

  Na jugoslavenskom planu dovrsavao se proces osamostaljivanja republika i njihovo pripremanje za ratni sudar koji ce buknuti sredinom 1991. godine.

Nastavljeni su procesi homogenizacije svih juznoslavenskih nacija, ucvrscivala se nova odnosno stara vlast, republike su prekidale medjusobne veze, odbijale puniti savezni proracun, uplacivati carine, a istodobno su donasani republicki ustavni amandmani kojima se ozakonjivao proces "razdruzivanja". Tako je Hrvatski sabor 25. srpnja iz imena drzave izbrisao odrednicu "socijalisticka", uveo novi grb i zastavu, a 22. prosinca 1990. donio novi tzv. "bozicni" Ustav, kojim je uveden polupredsjednicki sustav.

  Uspostavljanje visestranacja, slobodni izbori, demokratski ustav - nisu donijeli stvarnu demokraciju. Slobodan i bujan politicki zivot nije se mogao razvijati kada su gotovo svi gradjani bili, na ovaj ili onaj nacin, u opcenacionalnom pokretu koji je funkcionirao na autoritaran, a ne gradjansko-demokratski nacin. U pokretu je primaran narod, nacija, drzava, a prava i slobode gradjanina na sporednom su mjestu.

  Nakon uspostavljanja autoritame populisticke demokracije, politicki se zivot zbivao u uvjetima Domovinskoga rata koji je jos vise ucvrscivao autokratski stil i metodu upravljanja drustvom. S druge strane, za visestranacje i parlamentarizam nedostajale su kako ekonomska infrastruktura - dominantno privatno vlasnistvo i trzisni mehanizam - tako i socijalna struktura - diferencirani drustveni slojevi i slobodni gradani stabilni u svome vlasnistvu; to su ne samo neophodne pretpostavke, vec i conditio sine qua non za bilo kakav oblik demokratskoga politickoga zivota. Zato se hrvatski pocetni politicki sustav ne moze smatrati gradjanskom demokracijom zapadnoeuropskoga modela, vec populistickim rezimom u kojemu je moc jedne stranke vrlo slicna onoj koju je KP imala kao "celni odred" Narodne fronte nakon Drugoga svjetskog rata. Ovim objektivnim okolnostima, koje su blokirale puniji razvoj visestranacja, parlamentarizma i demokracije, valja dodati i tendenciju kojom je nastojala paralizirati zivot i uspjesan razvoj drugih politickih stranaka da bi ovjekovjecila svoje vladanje.

  U duhu svoga nacionalnog programa, novi rezimi stvoreni u Sloveniji i Hrvatskoj u proljece 1990. tezili su da "sto prije izadu iz Jugoslavije i proglase samostalne drzave. S druge strane, velikosrpski pokret je vec zavrsavao pripreme za rat. Mase su se vec svrstale pod ratne zastave. U ljeto 1991. izbio je rat: Srbija i JNA izvele su agresiju na Sloveniju i Hrvatsku, a zatim se rat u proljece 1992. prenio na BiH, gdje je ugasen tek 1995. Zavrsni cin rata odigrao se 1999. na Kosovu.

  Ratovi na tlu bivse Jugoslavije od 1991. do 1999. nisu i ne mogu biti predmetom historiografske obrade kako zbog tajnosti glavnih dokumenata, tako i zbog nacela tzv. vremenske distance. Zato dogadjaji od 1991. do 1999. nisu predmetom ovog rada.

  Kako se rad zavrsava dogadjajima uoci ratova o kojima citatelj, mozda, zeli cuti misljenje ovoga autora kao kronicara i sudionika i toga vremena, knjigu cemo zavrsiti epilogom koji nije, niti moze biti, pisan kao historiografski tekst vec kao pogled s politoloskih vidika.

5. Epilog: Sto je bila Jugoslavija

 Bivsa Jugoslavija je u casu raspada 1991. imala 23.472.000 stanovnika. Bila je sastavljena od sest republika, ustavno definiranih kao drzave. U sastavu Republike Srbije bile su dvije autonomne pokrajine, ustavno definirane kao federalne jedinice, kao i republike. Kao multinacionalnu drzavu cinilo ju je sest nacija: Cmogorci (600.000 - 2,6%), Hrvati (4.650.000 - 19,6%), Makedonci (1.420.000 - 6%), Muslimani (2.200.000 - 8,9%), Slovenci (1.820.000 - 7,8%), Srbi (8.460.000 - 36,3%). Iako tretirani kao narodnost, Albanci (2.150.000 8%) su bili brojniji od triju juznoslavenskih nacija: Crnogoraca, Slovenaca i Makedonaca.

Slijede Madjari koji su s 426.000 cinili 2%.

Goleme razlike u brojnosti, najveca nacija bila je 14 puta veta od najmanje, bitno su utjecale na politicki zivot zemlje.

Velike razlike u pogledu broja stanovnika po republikama pokazuju brojke u nastavku:

   Na podrucju Jugoslavije govorila su se cetiri sluzbena jezika. Jugoslavija je bila i multireligijska zemlja: Srbi, Crnogorci i Makedonci su pravoslavci (45,4%); Hrvati, Slovenci, zatim Madjari, Slovaci, Cesi, Talijani su katolici (30,8%), a Bosnjaci i Turci su (sunitski) muslimani (17%).

Jugoslavija je dakle bila konglomerat nacija, jezika, kultura i religija. Uz to, iz proslosti su naslijedjeni elementi iz cetiri razlicita kulturno-civilizacijska kruga: bizantskog, mediteranskog, srednjoeuropskog i islamskog, koji su ostavili pecate u drustvenom zivotu juznoslavenskih naroda. Razlike u stupnju moderniteta bile su vece nego izmedu najrazvijenije i najzaostalije europske zemlje. Tako, npr., nacionalni dohodak per capita u Sloveniji je bio sedam puta veci od onoga na Kosovu.

  U Europi, a mozda i u svijetu, ne postoji tako maleni geografski prostor na kojemu su se stekle tako velike razlike kao sto je to bio slucaj s Jugoslavijom. Moze se reci da su se u njoj isprepleli svi glavni problemi suvremene svjetske civilizacije. Uz spomenute razlike, valja znati da su do osnivanja Jugoslavije 1918. njezini narodi milenij i pol zivjeli odvojeno.

  Jugoslavija je za 70 godina testirala sve moguce drustvene sustave 20. stoljeca, sto je jedinstven slucaj u Europi. Od 1918. do 1941. osam je godina zivjela u sustavu kraljevom voljom ogranicene parlamentarne demokracije (19211929), zatim sest godina u sustavu vojno-monarhisticke diktature s elementima fasizma (1929-1935), a nakon toga sest godina u obnovljenom pseudoparlamentarizmu (1935-1941). U II. svjetskom ratu (1941-1945) dozivjela je, osim oslobodilackog, i surov medjunacionalni gradjanski rat u kojemu je poginulo oko milijun ljudi, od toga vise u medjusobnim sukobima nego u borbi protiv okupatora. Za 46 godina nakon II. svjetskog rata (1945-1991) Jugoslavija je od 1945. do 1952/53. imala staljinisticki sustav; zatim ga je mijenjala i tijekom 26 godina (1965-1991) od izrazito centralisticke postala konfederalna zajednica s razvijenijim trzisnim mehanizmom od bilo koje socijalisticke zemlje Europe.

  Dakle, Jugoslavija je imala i kapitalizam i komunizam - oba i u "meksem" i u "tvrdjem" obliku - ali i fasizam, okupaciju i gradjanski rat 1941-1945.

  U stvaranju, odrzavanju, zivotu i smrti Jugoslavije sudjelovale su i velesile, mozda i vise nego njezini narodi. Sile pobjednice u I. svjetskom ratu - Velika Britanija, Francuska, SAD i Italija - podrzale su 1918. stvaranje Jugoslavije, i to prikljucenjem juznoslavenskih naroda porazene Austro-Ugarske, tj. Hrvata, Slovenaca i Srba, odnosno Hrvatske, Slovenije, BiH i Vojvodine, imajuci na umu dva osnovna cilja: stvoriti od nove drzave snaznu barijeru protiv moguceg obnavljanja novoga njemackog imperijalizma (Drang nach Osten) i ukljuciti ju u cordon sanitaire protiv sirenja boljsevizma iz Rusije. Time je Jugoslavija postala vazan element europskoga versailleskoga poretka izmedu dva svjetska rata.

  Jugoslaviju, instrumentaliziranu od strane Antante izmedju dva svjetska rata, sile Osovine - Hitlerova Njemacka i Musolinijeva Italija - razbile su 1941. sto na drugi, tragican nacin potvrduje tezu da njezina sudbina nije bila u rukama njezinih naroda.

  Sile pobjednice u II. svjetskom ratu - Velika Britanija, SAD i SSSR - podrzale su obnovu Jugoslavije jer im je ratni cilj bio obnoviti sve zemlje koje je Hitler bio razbio.

  Po svrsetku II. svjetskog rata Titova je komunisticka Jugoslavija od 1945. do 1948. bila najvjemiji, najdosljedniji i najekstremniji saveznik SSSR-a. Nakon sukoba Tito-Staljin 1948, Jugoslavija je izborila status izvanblokovske drzave ali je na specifican nacin bila ukljucena u takozvani hladni rat. Naime, ona se 1948. istrgnula iz sovjetskoga satelitskog rezima. Buduci da je to bilo prije stvaranja NATO pakta 1949. i prije stvaranja Varsavskog ugovora 1955, oba su ta pakta tolerirala izvanblokovsku poziciju Jugoslavije sve do raspada sovjetskog imperija.

  Sustina medjunacionalnih sukoba i trajne sedamdesetgodisnje krize i raspada Jugoslavije u ideologijama je stvaranja nacionalnih drzava. U tom se pogledu juznoslavenske nacije ne razlikuju od procesa i stvaranja nacionalnih drzava u Europi i svijetu. Svi europski narodi - veliki i mali, razvijeni i zaostali - oblikovali su nacionalne ideologije koje su vecinom zeljele stvoriti velike nacionalne drzave, a koje su obuhvacale i najudaljenije ogranke svoje nacije i najudaljenija podrucja koja su bilo kada bila u okviru "stare, ranije" drzave. Presudna je bila povijesna cinjenica da su juznoslavenske nacije nastale prije stvaranja Jugoslavije 1918. i u nju usle sa svojim ideologijama stvaranja samostalnih drzava. I tada je nastala konfliktna situacija. Pobjednicka Srbija dozivjela je stvaranje Jugoslavije kao ostvarenje svoje nacionalne ideologije, s nadom da ce se ostale nacije stopiti u jugoslavensku, a s vremenom u srpsku naciju. Hrvati i Slovenci su se pak, zbog visestoljetne opasnosti od njemackoga, talijanskog i madjarskog imperijalizma htjeli spasiti ulaskom u "veliku" jugoslavensku drzavu. Makedonce nitko nije nista pitao - njih su podijelili Srbi, Bugari i Grci. Albance i muslimane takoder nitko nista nije pitao. Srbija je 1918. anektirala Crnu Goru.

  Buduci, dakle, da su sve nacije bile formirane vec prije, u novoj su drzavi nastavile borbu za svoju drzavnost i time dosle u sukob sa Srbijom, koja je Jugoslaviju dozivjela kao svoju jedinu, uzu i siru domovinu, tim vise sto je oko 40% Srba zivjelo u svim jugoslavenskim zemljama, osim u Sloveniji.

  Zestoka, uporna i avanturisticka agresija Srbije koju su podrzali gotovo i svi Srbi izvan Srbije imala je, osim nacionalnog i druge motive, kako emotivne, tako i materijalne. Naime, pobjedom ili porazom ponovno se dobivaju ili gube svi prijasnji ratovi Srbije: srpsko-bugarski rat 1885. (Slivnica), srpsko-tursko-albanski rat 1912. (Kosovo-Makedonija), srpsko-bugarski rat 1913. (Bregalnica), Prvi svjetski rat 1914-1918, Drugi svjetski rat (1941-1945). Svi su ti ratovi odnijeli goleme zrtve za stvaranje Velike Srbije, odnosno Jugoslavije. Rezultati svih minulih pobjeda moraju se obraniti, pa makar i novim ratom. Srbija odnosno Jugoslavija bez dviju razvijenih republika - Slovenije i Hrvatske, a posebno bez bisera, Jadranskog mora - bila bi osakacena mala drzava.

  JNA, golema vojna sila, jedna od najjacih u Europi, u raspadu Jugoslavije vidjela je slom svojih komunistickih ideala i profesionalnu propast za oko 70.000 stalnoga starjesinskog sastava.

  Iz perspektive poraza Srbije u 1999. godini postavlja se pitanje je li Srbija, koja je zajedno sa Srbima iz ostale Jugoslavije cinila 36% ukupnoga stanovnistva, bila svjesna odnosa snaga kao najpresudnijeg elementa za procjenu mogucnosti pobjede u ratu.

  Kada je S. Milosevic 1989. najavio mogucnost rata, toga je trenutka Srbija imala zastrasujucu nadmoc u usporedbi s njezinim potencijalnim protivnicima. Koji su to instrumenti na koji su Srbija i JNA racunali da ce svladati ostalu Jugoslaviju? Evo glavnih:

  a) Potpuno razvijen svesrpski nacionalisticki pokret, kako u Srbiji, tako i izvan Srbije, a narocito u BiH i u Hrvatskoj. Zastrasujuce su djelovali mitinzi na kojima se okupljalo i po nekoliko stotina tisuca, a dva puta i po oko milijun ljudi zapaljene mase (28. lipnja 1989. na Gazimestanu i 19. studenoga 1989. u Beogradu). Totalna homogenizacija srpstva nadmasila je cak onu iz vremena balkanskih ratova 1912. i 1913.

  b) Savez komunista Jugoslavije. Cijela povijest stvaranja i odrzavanja bivse Jugoslavije pokazala je da onaj tko u rukama ima tako mocnu politicku organizaciju, sigurno vlada zemljom. Taj instrument je vec i tada morao biti jako sumnjiv, jer se SKJ vec bio gotovo raspao, ali to stanje vodstvo Srbije nije moglo vidjeti, vec je vjerovalo da u njemu jos ima politicke energije i volje da stane u obranu Jugoslavije.

  c) Jugoslavenska narodna armija, indoktrinirana komunistickom ideologijom i jugoslavenstvom, vojna sila koja se cijelo vrijeme od svoga postanka pokazala pouzdana u obrani tadasnjeg rezima. Vodstvo Srbije, a jos vise srp= ski narod, posebno njegov dio izvan Srbije, bio je apsolutno siguran u spremnost vojske da brani i obrani Jugoslaviju i od unutarnjih protivnika rezima.

  d) Federalne drzavne strukture od Predsjednistva, savezne vlade i politickih organizacija do diplomacije takoder su misljene kao instrumenti Srbije. Iako su te strukture vec bile u procesu raspadanja, kao i u SKJ, vodstvo Srbije racunalo je da ce ih jos moci iskoristiti u odsudnom trenutku.

  e) Sredista financijske moci - Narodna banka, tzv. velike savezne banke i najvece vanjskotrgovinske tvrtke - koncentrirani i centralizirani u Beogradu.

   f) Spremnost, pa cak i odlucnost, cijele medjunarodne zajednice da odrzava cjelovitost Jugoslavije i potpora onim snagama koje se za nju zalazu, a to je Srbija. Istocni blok, na celu s SSSR-om, uvijek je bio spreman skociti u obranu komunistickoga rezima u Jugoslaviji, unatoc njezina revizionistickoga grijeha. Zapadni blok, na celu s SAD-om, punih je 35 godina pruzao politicku, vojnu i ekonomsku pomoc za stabilnost Jugoslavije. Zapad je cak izgradio mit o Titovoj Jugoslaviji koja mu je, svojom nezavisnoscu i samoupravljanjem te otvorenoscu prema svijetu, sluzila za podrivanje ostalih komunistickih zemalja u Europi i SSSR-a.

  Vjerujuci da u rukama imaju spomenute instrumente - dakle SKJ, JNA, federalne strukture, financijski kapital zemlje, potporu Istoka i Zapada - nacionalisticki pokret Srbije i JNA, racunali su da mogu slomiti sve otpore na putu vracanja Jugoslavije s federalno-konfederalnog na unitatristicko-centralisticko ustrojstvo i uspostavu hegemonije nad nesrpskim narodima. Takva zastrasujuca prednost u odnosu snaga smatrala se tako jakom da moze samim svojim postojanjem i bez upotrebe sile, dakle bez rata, obeshrabriti svaki otpor i volju za nezavisnoscu nesrpskih naroda.

  Uz navedene, ali varljive, pretpostavke o prednosti Srbije nad njezinim protivnicima krajem osamdesetih godina, treba dodati i srpske iluzije o postojanju jakih projugoslavenskih i unitaristickih snaga medju svim narodima bivse Jugoslavije koje ce biti oslonac Srbije u odlucnom trenutku obrane zemlje od "nasrtaja hrvatskih i slovenskih separatista i secesionista". Na zalost Srbije i JNA, 1989/90. dogodila se takva prekretnica kakva se u povijesti rijetko dogada. Preko noci su nestale sve prednosti koje je imala uoci rata.

  Sijecnja 1990. raspao se SKJ, stozer jugoslavenskoga rezima. Slovenski i hrvatski komunisti odbili su sve inicijative srpskih komunista o obnovi centralizma u SKJ i on se raspao. Pocetna vojna intervencija u Sloveniji i Hrvatskoj pokazala je da gotovo ni jedan jedini Slovenac i Hrvat nije uzeo pusku da bi branio Jugoslaviju. Tako je pala i posljednja iluzija da Ce se iz Slovenije i Hrvatske barem minimalne snage pridruziti Srbiji. Pokusaj sporazuma Beograda s muslimanima iz BiH 1991. takoder je propao. Tzv. beogradska inicijativa, nazvana po pregovorima S. Milosevica s Adilom Zulfikarpasicem, vodom Bosnjacke stranke, propala je. Glavna politicka stranka muslimana, SDA - na celu s Alijom Izettregovicem, nije prihvatila inicijativu Srbije da BiH ostane u Jugoslaviji.

  Svjetsko-povijesni dogadaj koji je najjace i napresudnije utjecao na razvoj i rasplet jugokrize, a narocito na sudbinu Srbije, bio je slom komunizma u europskim zemljama 1989/90, raspustanje Varsavskog pakta i raspad SSSR-a u kolovozu 1991, u trenutku kad su tenkovske kolone iz Beograda krenule u istocnu Slavoniju prema Vukovaru. S raspadom SSSR-a i agonijom Rusije Srbija je izgubila sigurnog saveznika, a to je presudno olaksalo borbu za stvaranje samostalnih drzava na tlu bivse Jugoslavije, no takodjer omogucilo i Zapadu da vec u jesen 1991. napusti ideju ocuvanja Jugoslavije i usvoji politiku priznanja svih republika koje to zatraze.

  U novijoj povijesti tesko je naci primjera da je zemlja imala uoci rata tako velike prednosti, a da ih je vec na pocetku rata izgubila. Pa ipak, nosena na krilima nacionalne ideologije stvaranja Velike Srbije, vladajuca elita, podrzana masovnom euforijom gotovo cjelokupnoga naroda, nije uzela u obzir svjetskopovijesnu prekretnicu 1989. vec je jurnula u avanturisticki rat.