Tetovirani "divljaci" kao atrakcija u Evropi od 1560 do 1690 godine


Autor: Lars Krutak




PRVI DIO






(Vrijeme otkrica, karta)

U doba otkrica, sa putnicima svih vrsta - otkrivacima, vojnicima, mornarima, misionarima i avanturistima -u Evropu su stizale slike i izvjestaji o tetoviranim ljudima iz drugih kultura. Ti izvjestaji su oznacavali jasnu sliku kulturnih razlika izmedju evropljana i domorodackih naroda a u ovim prikazivanjima tetovirani pra-narodi su stereotipizirani kao "primitivni", "bezbozni" i izjednacavani sa "stokom" i "divljim zivotinjama". Ovi opisi odaju najmanje tako mnogo o ljudima, iz cijeg pera poticu, kao i o ljudima, kojih se opisuje.

Plemenski narodi su vazili ne samo kao kurioziteti, koje se "skupljalo" i izlagalo kao atrakcija godisnjih sajmova, vec se na njih gledalo kao na zivi dokaz toga, koliko nisko su "necivilizovani" narodi stajali na evolucijskoj ljestvici. Predstavljanje naroda u bakrorezima, litografijama, na uljanim slikama, pa i na samom posudju i stolnom priboru (vidi drugi dio ove serije) kao egzoticnih ljudi, golih u prirodi, pretjerano visoke kroz tetovaze, je bio dio jedne stereografijske prezentacije, u kojoj su se evrozapadne predstave urodjenika ogledavalo kao zive "artefakte", koje se skupljalo za razonodu a ponekad i za pravljenje profita.

Danas i u buducim blogovima zelim se baviti sa prakticno zaboravljenom (i tuznom) povijesti tetoviranih naroda, koji su odvedeni iz njihove domovine i glavnim gradovima Evrope gledali u neizvjesnu buducnost.

Radi toga zelim danas da se pozabavim sa vjerovatno najstarijim u Evropi poznatim prikazom Inuita (Eskima):
Jedan drvorez, koji je tiskan 1567 godine u Augsburgu. On je osim toga prvi reklamni oglas na svijetu, jer su se s njim tetovirane "divljake" uznosilo kao atrakciju godisnjeg sajma.
(Vidi sliku ispod!)

Zena nosi na licu tradicionalne ubode u kozi, takozvane "bojene znakove".

Deportovana zena i njeno dijete su u Belgiji bile izlozene za gledanje. O njihovoj daljoj sudbini nije nista poznato.
Tekst sadrzi mnogo pretjerivanja, izmedju ostalog o velicini tijela i o navodnim "kanibalistickim" sklonostima Inuita. Ocigledno je autor htio da pobudi paznju, tako da dodje i plati sto vise ljudi da bi vidjeli nevjerovatno posebne "divljake" i "bestijalne" kreature, koje su nosile tetovaze.
Njemacki tekst je zvucao otprilike ovako:

ISTINSKI OSLIKANO LICE JEDNE DIVLJE ZENE SA NJENOM KCERKICOM, PRONADJENO U KRAJOLIKU ZVANOM NOVA TERRA I DONESENO U ANTVERPEN, BILO JAVNO ZA VIDJETI I UBUDUCE ZA VIDJETI!

U godini 1566 dodje u Antverpen sa jednim brodom iz morske zemlje jedna divlja zena (jedna mala osoba), zajedno sa njenom kcerkicom, a ona je obucena i oblikovana kao na ovoj slici. One su pronadjene u Novoj Zemlji (Nova Terra), tako se zove novi krajolik, koji je otkriven od Francuza iPortugalaca tek prije nekoliko godina. Na ovu zenu, njenog muza i djetence naisli su Francuzi (koji su sa brodom u ovaj kraj putovali da bi pronasli strance i divne stvari). Tijelo muskarca je probodeno jednom strijelom. On se ipak nije dao zarobiti i branio se hrabro; U tome carkanju jedan drugi Francuz ga je tesko ranio sa bojnim macem. On nato uze u rsaku svoju vlastitu krv iz rane na boku i liznu je jezikom cereci se, a zatim se branio jos razjarenije nego prije toga. Na koncu je bio toliko zestoko pogodjen i povrijedjen u grlo, tako da je pao na tlo i umro od povrede. Taj covjek je bio 12 stopa visok (3,65 metara) i za dvanaest dana je vlastitom rukom ubio jedanaest ljudi, francuza i portugalaca - da bi ih pojeo. Jer ni jedno meso im nije sladje od ljudskoga. Kada su zenu uhvatili, branila je se kao da je potpuno bijesna i luda, zato jer je morala da ostavi svoje dijete kada su je mornari odveli na brod. Izgledalo je, da je radije htijela izgubiti svoj zivot nego napustiti dijete. Kako je tako ludacki divljala, ostavise je ljudi malo na miru i ona otidje na mjesto na kojemu je sakrila dijete. Nakon toga je bila mirnija, pa uzese zenu i dijete i odvedose ih. Niko od mornara nije razumio ni rijec toga sto je rekla i niko nije mogao sa njom razgovarati. Ipak su je za 8 mjeseci naucili dovoljno da bi saznali to da je ona pojela mnogo ljudi. Njena odjeca je bila napravljena od krzna tuljana, kao sto se vidi na slici. Obojeni znakovi u njenom licu su potpuno plavi, tako plavi kao nebo. Njih prave muskarci zenskim likovima, da bi ih prepoznali, jer se inace izmjesaju kao stoka. Ti znakovi se ne daju ni sa kakvom tecnosti ponovo ukloniti. Oni se prave iz soka jedne biljke, koja raste u zemlji. Njihovo tijelo je zuto-smedje. Zena je bila stara 20 godina kada je zarobljena u godini 66 u avgustu, djetetu je bilo 7.
Zahvalimo se Bogu svemogucemu za njegova dobra djela, da je nas prosvijetlio sa njegovom rijeci, tako da nismo takvi divlji ljudi i ljudozderi kao u ovome krajoliku u kojemu je ova zena uhvacena i ovdje dovedena. Jer ona ne zna nista o pravom Bogu nego zivi skoro gore od stoke. neka je Bog obrati da ga prepozna. Amen.

Tiskano u Augsburgu kroz Mattheusa Franckena



DRUGI DIO




(Zlatna solja,vrc)
Solja od zlata iz kljove jednorogog kita (Monodon Monceros)
Solja je napravljena 1663 godine i najstarija je evropska skulptura koja pokazuje Inuita sa Grenlanda. Danas se ona nalazi zajedno sa jednim odgovarajucim kalezom u kraljevskoj zbirci u zamku Rosenborg u Kopenhagenu.

Cetiri Inuita iz Grenlanda, o kojima se danas radi, su bili "nabavljeni kao etnografski objekti za kabinet Kurioziteta kralja Fridriha III (danska i norveska), tijekom jednog otkrivackog putovanja godine 1654 u neistrazenim predjelima visokog sjevera.


(Kralj Fridrih III, Danka i Norveska)

Naravno uslijedila su bezbrojna deportiranja Inuita u 17 i 18 stoljecu. Kada su Inuiti iz Godhaab Fjorda stigli u Evropu. Fridrih III je bio tako odusevljen, da ih je dao oslikati u velikoj uljanoj slici. I dao je da se naprave dvije minijaturne skulpture od zlata i srebra, koje su nasle mjesto na njegovom osobnom svecanom stolu.

(Zlatna skulptura)
Zlatna figura je jedan od od Inuita, koji su bili deportovani sa Grenlanda. On drzi kljovu jednorogog kita.

Prije nekoliko godina sam cak cuo, da su dvojica Inuita ovjekovjecena u jednom porodicnom grbu. Muskarac inuitske porodice doduse preminuo od neke bolesti na posljednjem dijelu putovanja iz brda (Norveska) do Kopenhagena. Dakle uljana slika mora da je sigurno bila napravljena u brdima. Slika pokazuje Inuite sa miroljubivim izrazom lica a tetovaze zena su brizljivo prikazane. Takve tetovaze su takodjer pronadjene na mumijama, koje su u sedamdesetim godinama 20 stoljeca otkrivene u Qilakitsoqu.


(Mumija iz Qilakitsoqa)

Qilakitsoq je u onome kraju, iz kojeg su Inuiti prije mnogo vremena bili oteti.


(Grenland, Qilakitsoq se nalazi na jugozapadu)


(Isjecak slike sa cetiri Inuita iz Grenlanda, zarobljenih 1654 godine blizu Nuuka (Godhaab Fjord) od jedne danske ekspedicije po nalogu Fridriha III.)

Kralj je zene htio da posalje nazad za Grenland cim budu prihvatile jezik i ucenje krscanske religije. Ali za vrijeme njegovog namjesnistva nije vise ni jedan brod odjedrio za Grenland. Inuiti su nekoliko godina zivjeli u Kopenhagenu i na koncu umrli od tifusa. U to vrijeme , tako izvjestava jedan izvor, "naucili su dobro Danski jezik i postali su pristojni".




TRECI DIO


Giolo je bio filipinski rob, koga je tetovirala jedna od njegovih zena i koga je 1691 godine kupio engleski moreplovac i avanturista William Dampier. Dampier je sa Giolom iz Mindaoa na Filipinima odjedrio za Englesku i tamo ga predstavio kao "obojenog princa". Giolo je brzo postao atrakcija, ali on umire od boginja tri mjeseca nakon njegovog dolaska. Giolo-izlozba je bio kratak uspjeh, ali su mnogi poduzetnici nanjusili biznis, koji se u Evropi mogao napraviti sa domorodcima, posebno ako su ovi jos bili i tetovirani.

(William Dampier)
Obojeni princ je prvobitno bio plemic sa grupe ostrva Mikronezije. Kapetan James Cook je bio taj, koji je polinezijsku rijec za tetoviranje (tatau "crtati, oznaciti") nakon povratka sa njegovog Tahiti putovanja uveo u engleski jezik kao "tattoo".

(James Cook)
Ipak, izdasno tetovirani Giolo je vec 1692 godine bio atrakcija u Londonu. Naravno da on nikada nije htio ici za London i obecano mu je, da ce on - nakon nekoliko javnih nastupa - uskoro kao slobodan covjek moci da se vrati kuci.

Giolo nije govorio engleski jezik i niko nije razumio njegov materinski jezik. Ipak je kroz predaju sacuvano nekoliko etnografskih detalja iz njegovog kratkog zivota, koji odaju ponesto o skoro nepoznatim stanovnicima i obicajima na ostrvu Meangis, izmedju ostalog i o njihovoj tradiciji tetoviranja. Ocigledno je Dampier ove informacije sakupio dok je boravio na Filipinima. Giolo, ili takodjer zvan kao Jeoly, je naucio Malay jezik za vrijeme njegovog cetvorogodisnjeg zarobljenistva u Mindanau (jedno od mikronezijskih ostrva).

Kako Dampier u knjizi "Novo putovanje oko svijeta" A New Voyage Round the World (1697) pise, Joely je bio:
"rodjen na jednom malom ostrvu po imenu Meangis; vidio sam ovo ostrvo dva puta, i jos dva druga pored. Svaka od ta tri su izgleda bili opsega oko 20 do 30 kilometara i prilicno visoki. Princ Jeoly mi je ispricao, da je njegov otac bio Raja (Kralj) toga ostrva, na kojemu je on zivio; da tamo nije bilo vise od 30 muskaraca i oko 100 zena; da je on sam imao pet zena i osmero djece i da ga je obojila jedna od njegovih zena.

za to upotrebljavaju u prah istucanu smolu jednog drveta. Na engleskom jeziku se naziva Iz negovog opisa, kako je to islo, razumio sam da je se za bojenje koza probadala i boja utrljavala. U Meangisu"dammar". On mi je ispricao, da je vecina muskaraca i zena na ostrvu na taj nacin obojena.

Rekao mi je to da su obicaji na drugim ostrvima i njihov zivotni stil bili isti kao na njegovom ostrvu, i to da su ovi bili jedini ljudi sa kojima su se druzili, i da ih je jednom, kada je on sa svojim ocem, majkom, bratom i dva ili tri druga muskarca bio na putu ka jednom od ostrva, jak vjetar oduvao do pred obale Mindanaoa, gdje su ih ribari sa ostrva doveli na zemlju i prodali kao robove.

Mala tiskana prica, koja se pojavila kada je on bio izlozen u Engleskoj, sadrzavala je romanticnu pricu o jednoj lijepoj sestri, koja je sa njima u Minandau bila kao ropkinja i u koju se je zaljubio sultan; ali je to zaista bila samo jedna prica. Oni su osim toga izvjestavali, da su njegovi crtezi (tetovaze) bili takve vrline, da su zmije i druge otrovne kreature od njega bjezale. Mislim da su ga iz ovog razloga, na njegovoj tiskanoj slici, predstavili sa tako mnogo gmizajucih zmija. Ipak nikada nisam drugdje vidio neke crteze koji su bili tako drazesni a sam Joely je izgleda imao isto toliko straha od zmija, stonoga i skorpija kao i ja.

Dobio sam zelju za svojom domovinom, bio sam umoran od skitanja i mislio sam da cu imati nemalu zaradu od mog obojenog princa, koji mi je (od njegovog robovlasnika) kompletno prepusten, pod uslovom da ce on dobiti pola dobitka. Sa tom zaradom, koju ce donijeti njegovo izlaganje pred publikom u Engleskoj, nadao sam se, da cu ga - kada budem sakupio nesto novaca - moci dovesti nazad u Meangis i upotrijebiti ga u njegovoj vlastitoj zemlji. Ja sam se osim toga nadao, da cu sa njegovom naklonosti i pregovarackim umijecem moci etablirati trgovacke veze za zacine i druge produkte ovih ostrva.

Ali cim sam stigao na Temzu, on je bio odveden na zemlju i vazni ljudi su ga pregledali. Meni je trebao novac i tako je naredjeno da prodam jedan od svojih udjela na njemu i na koncu malo po malo sve (bio sam uletio medju lesinare). Nakon toga sam cuo, da ga hoce izloziti kao atrakciju i to da je u Oksfordu preminuo od boginja."

Prevod: Branislav Knezevic