14. kolovoza 1480. počinje operacija osvajanja Rima.

Osmanska invazija Italije i osvajanje Otranta izvršeno je prebacivanjem trupa na brodovima preko Otrantskih vrata s područja Albanije. Osmanski zapovjednik bio je Gedik Ahmed-paša, u službi tadašnjeg sultana Mehmeda II. Osvajača.

Nakon neuspješne opsade otoka Rodosa, kojega su hrabro obranili vitezovi Hospitalci Turci se okreću prema Apeninskom poluotoku.



Flota od 90 galija, 15 teško naoružanih galija i 48 galiota s 18 000 vojnika.
Njihov početni cilj bio je talijanski lučki grad Brindisi, u Apuliji, jugoistočnom dijelu poluotoka uzduž Jadrana. Grad je bio idealan izbor, jer je nudio veliku luku za brodove.
Zapovjednik Osmanske sile, paše Ahmeta, bio je jedan od najvažnijih Mehmetovih generala.
Cilj je bio zauzeti luku i odmah nastaviti na sjever prema Rimu.

Kretanje flote je znatno pridonosi i izostanak otpora pomorske sile Venecije. Mlečani i Osmansko Carstvo prije toga sklapaju primirje.
Pomorski rat između Osmanlija i Venecije za prevlast na Jadranu i istočnom Mediteranu traje od 1423.
Na Mehmetovo zadovoljstvo Osmanlije sklapaju mir s Mlečanima 1479.

Bez prijetnje na moru Mehmed započinje napad na Rodos, nakon neuspješne opsade kreće prema Italiji.

Nevrijeme i vjerovi prisiljavaju flotu da se iskrca 50 milja južno u blizini grada Otranta.
Područje je pod kontrolom Ujedinjenih Kraljevstava Napulja i Aragona.

U jutro 29. srpnja na horizont se pojavlju osmanski brodovi.
Zidine grada brani samo 400 vojnika.

Utvrda nije imala topove a zapovjednik garnizona, grof Francesco Largo, bio svjestan ograničenih zaliha hrane i vode.
Ostaje jedino opcija predaja ili smrt.

Samo da se zna. Po Islamu kraj svijeta će doći kada Rim padne u ruke muslimana. Tako piše kod Buharija.

Nakon pada Carigrada 1453 Mehmed sebi dodaje titulu Cezara Rima (Kayser-i Rum).

Sebe je smatrao nasljednikom prijestolja Bizantskog carstva i potomkom Theodora Kantakouzenosa (kćerke bizantskog cara Ivana VI Kantakouzenosa) koja je bila u braku s Sultanom Orhanom I (r.1326-1359).
Mehmed je objavio svoju namjeru da napadne Italiju, osvoji Rim i okupi obje polovice Rimskog carstva.
Kampanja je trebala označiti konačni poraz kršćanske Europe, islamizaciju papinskog grada i pretvaranje Bazilike Svetog Petra u osmansku konjušnicu.

Jako zanimljivo.
Ono sto mi je privuklo paznju je spominjanje nevremena i vjetrova u Jadranskom/Jonskom moru kao velike uloge na ratni ishod.
Kakvi su to brodovi bili kada ih malo vjetra onemoguci.
Nitko od nas u zivotu nije iskusio neko posebno nevrijeme na Jadranu, ali su grcki epovi puni
legendi o vremenu koje je u pravi trenutak potopilo brodove neprijatelja.

Starijim ljudima na našim otocima nije bio problem do prije 50 godina parićima doploviti do Italije. Pitaj bilo koju stariju osobu sa otoka i reći će ti da je to bilo jako učestalo. Hrvati su u srednjem vijeku imali jake trgovačke odnose sa Anconom tako da danas postoje dosta tragova tih trgovaca.

Dakle, ako je uspjelo običnim ribarima sigurno ne bi bio problem Turcima, osobito na Otranskim vratima.

Spominju se famozni jadranski vjetrovi, pohod je u kolovozu, možda olujni jugo?
Većinom su to bile ove galije kao na slici za prevoz vojnika dok je 15 teško naoružanih, nisu to baš brodići, morala je biti baš prava oluja.





Slika opsade Rodosa, ovakve galije kasnije napadaju i Otrant

Ako su igdje veliki valovi i jaki vjetrovi na Jadranu onda je to u otrantskim vratima.
Oplovio sam cijeli Jadran i dalje do Malte i Sicilije na istoku do juga Peloponeza, sve je
to slično klimatsko područje, Otrant je najopasniji čak i za mirna dana dižu se valovi do 1 metar.

Eh, prošao je moj mornarski staž na bijeloj floti sad se još jedino kupam u Jadranu.

Koji vjetrovi znaju izazvati oluju na Otrantu u kolovozu.
Ima kasnije još zanimljivosti da je vrijeme spasilo Rim u kojem su već počeli planirati evakuciju stanovništva.

Jugo i bura su jaki u Otrantu, jugo je vjetar visokih valova i težak je za plovidbu,
u kolovozu je vjerojatnost za buru vrlo mala.
Znači jugo ili lebić koji je još opasniji i zna iznenaditi ljeti.

Postoji i opasnost od pijavica osobito u kolovozu zbog visoke temperature mora.
Pomorci uglavnom znaju za ove opasnosti. Turci su izgleda bili manje informirani u to vrijeme.

Predaja ili smrt

Za građane Otranta je opsada Carigrada još svježa i poznata, od nje je prošlo samo 27 godina.
Znalo se kakva je sudbina snašla stanovništvo.

Kad je taj grad pao, otomanski vojnicima je bilo dopušteno opljačkati dijelove grada, ali ključni trenutak je došao kada su stigli do glasovite crkve Aja Sofije. Nakon što su razbili brončana vrata crkve, turski vojnici našli su ogromno mnoštvo Bizantinaca koji su tu našli utočište i koji su molili da grad bude spašen nekim nekim čudom.
Kršćani su zarobljeni i odvojeni s obzirom na dob i spol. Dojenčad i starijie osobe su brutalno ubijeni.
Vrh uključujući neke od gradskih najistaknutijih senatora-su prodani na tržište robova; a žene i djevojke su odvedene s vojnicima ili poslate u roblje.

Paša traži od građana da se predaju i bit će pošteđeni.
Građani odlučno odbijaju pašin zahtjev. Kada je poslan drugi turski glasnik pogođen je srijelama sa zidina. Zapovjednik obrane se penje na vrh tornja i baca ključeve u more kao poruku Turcima ali da se netko ne bi odlučio predati.
Ipak je ujutro uočeno da je dio branitelja pobjegao preko zidina.

Nekoliko stotina stanovnika i 50tak napuljskih vojnika ostaje suočeno s 18 000 Osmanlija.
Kreće opsada, topovi ispaljuju kamenje na zidine a valovi vojnika kreću prema zidinama i pokušavaju se popeti.
Stanovnici zasipaju napadače vrelim uljem i vodom, na kraju čak i kućnim namještajem i kipovima, pošto opsada traje 2 tjedna.
U ranim jutarnjim satima 12 kolovoza osmanski topovi ruše dio zidina. Očajni branitelji hrabro pokušavaju zaustaviti napade ispred razvaljenih zidina, umorni od opsade u borbi prsa u prsa s obučenim i ikusnim vojnicima nemaju šanse, grad pada.

Ovo je novoizgrađena osmanska flota, vjerovatno danak neiskustvu u plovidbi Jadranom ali i čista sreća za Talijane.

Da, dodao bih i jedan faktor iznenađenja koji u današnje vrijeme ne postoji zbog
satelitskih snimki i dugoročnih prognoza vremana.

U ljetnim mjesecima prije nego oluja počne, vrijeme je potpuno tiho, a često u zadnjim minutama prije nego počne, puše povjetarac,
jako kratko i to prema oluji tako da onemogućava da se čuju zvuci groma, zato je mnoge ljude oluja uhvatila potpuno nespremne i
takvi su slučajevi završavali kobno.

Klanje, svetogrđe i ropstvo

Turske trupe nakon što su svladale snažne branitelje upadaju u grad i ubijaju sve što im se nađe na putu do crkve.
Crva je ispunjena ljudima koji su se sklonili kako mole skupa u njoj su i nadbiskup Stefano Agricola, biskup Stefano Pendinelli i grof Largo.
Osmanlije traže od nadbiskupa da baci svoj križ, odbaci kršćanstvo i prihvati islam. Kada to odbija Turci mu sjeku glavu na mjestu pred uplakanim mnoštvom.
Biskup Pendinelli i grof Largo također odbijaju preći na islam pa ih čeka još gora smrt. prepilani su na pola.
Svi ostali svećeni su ubijeni, s crkve su skinuti svi kršćanski simboli a ista pretvorena u konjušarnicu.

Osmanlije su potom okupili preživjele ljudi iz Otranta i odveli ih kao zarobljenike. Njihova krajnja sudbina je sada u rukama Ahmed paše.

Smrt prije otpadništva

Pasha Ahmet je naredio da se ljudi iz Otranta, 800 iscrpljenih, pretučenih i gladnih zarobljenika koji su preživjeli bitku, dovede pred njega. Pasha ih je obavijestio da imaju još jednu jednu šansu da pređu u islam ili umru. Da ih uvjeri, uputio je talijanskog konvertita otpadnika svećenika po imenu Giovanni da propovijeda. Bivši svećenik pozvao je ljude iz Otranta da napuste kršćansku vjeru, prezru Crkvu i postanu muslimani. Zauzvrat će biti pošteđeni od paše i primati mnoge prednosti.

Jedan od ljudi iz Otranta, krojač po imenu Antonio Primaldi (Antonio Pezzulla u nekim izvorima) je istupio pred zarobljenike. Pozvao je da je spreman umrijeti za Krista tisuću puta.
"Braćo moja, do danas smo se borili u obrani naše zemlje, da spasimo svoj život, kao i za naše gospodare; Sada je vrijeme da se borimo da spasimo naše duše za Gospodina našega, tako nakon što je on umro na križu za nas, mi bi trebali umrijeti za njega, stojimo čvrsto i hrabro u vjeri, iz ovozemaljske smrti mi ćemo osvojiti vječni život i slavu mučenika"

Na to, ljudi iz Otranta povika u jedan glas da su i oni bili spremni umrijeti tisuću puta za Krista. Ljutiti paša Ahmed izgovara rečenicu: smrt.

http://www.ivonazivkovic.net/annuit%20c ... %20deo.htm

http://www.ivonazivkovic.net/

Kako se ova oligarhijska borba hiljadama godina odvijala u jednom sažetom istorijskom prikazu dao je istoričar Vebster G. Tarpli u svom eseju iz 1995 nazvanom
“Rat Venecijanaca protiv zapadne civilizacije”.

Tarpli se ovde posebno fokusirao na jedan od najmoćnijih oligarhijskih klanova u istoriji, a to je poznata Venecijanska oligarhija. Njihovo uzdizanje je počelo nakon propasti Rimskog carstva i kontinuirano se uz nekoliko kriza nastavilo do danas. Poslednjih 500 godina oni neprikosnoveno vladaju svetom i u posedu su najvećeg bogatstva na planeti.


Današnja britanska kraljevska porodica i aristokratija oko njih, koju oni formalno predstavljaju, ne samo da simboliše način vladanja Venecijanske Partije, već je i naslednik njihovog “fonda” tj. kontinuiteta imovine.

http://www.ivonazivkovic.net/VENECIJANC ... i-deo.html

http://www.ivonazivkovic.net/VENECIJANC ... i-deo.html