RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Koridor pet ce u Ljubuncima

Napisano 03.11.2011. 14:28

Reportaža – „Dani“ među preostalim Hrvatima i Bošnjacima u Rami

Koridor pet ce u Ljubuncima

Službena općinska stranica na internetu baš je bajkovita, ali nema veze sa stvarnošću grada i općine u kojima je sve, ama baš sve podijeljeno na hrvatsko i bošnjačko. Pero Brajko i Sulejman Memić nisu se mogli pomiriti s tim…

Piše: Dragan Stanojlović, Dani 

Tko zna kad bih se nakanio u Prozor da mi prije šest mjeseci velečasni Pero Brajko, župnik sarajevske župe Briješće, nije pustio mrmka crticom kako su on i Sulejman Memić - njegov komšija iz Ljubunaca i jaran od djetinjstva do dana današnjih, koji živi kao nastavnik u glavnom gradu - decembra prošle godine sjeli u auto i ukazali se na vratima prozorskog načelnika Joze Ivančevića.
„Hoćemo asfalt za naše selo“ rekli su iznenađenom načelniku koji se, međutim, brzo snašao i obećao da će učiniti nešto.
Općinski proračun već je bio usvojen i u njemu nije bilo ni i od ove investicije, ali načelnik Ivančević održao je riječ: polovicom oktobra općinskim parama završeno je asfaltiranje 850 od oko 2.500 metara užasnog seoskog, gotovo šumskog puta, koji se odvaja od hrvatske ceste Prozor - Uzdol i preko Ljubunaca vodi do Menjika. Ostatak iduće godine, dao je načelnik Jozo riječ Ljubunčanima, prije svih Memićima, do čijeg zaseoka asfalt još nije stigao.

Pravu vrijednost Perinog i Sulejmanovog gesta, uz koji je stao i načelnik Jozo Ivančević, čovjek može shvatiti tek kada ode u Prozor, središte općine Prozor - Rama. Službena općinska stranica na internetu baš je bajkovita, ali nema veze sa stvarnošću grada i općine u kojima je sve, ama baš sve podijeljeno po hrvatsko-bošnjačkoj liniji. Haj'mo redom.

KAFIĆ S POGLEDOM NA KAVANU - Po dolasku u Prozor na prvu jutarnju kafu s Perom Brajkom - ovoga puta u ulozi vodiča kroz njegov rodni kraj - ulazim u najbliži kafić, Pacific se zove. „Ovo ti je muslimanska kafana“ s dobroćudnim osmijehom veli Pero i pogledom pokazuje na drugu stranu trga doslovce zatrpanog vozilima i veliku tablu s natpisom GRADSKA KAVANA.
U Pacific ulazi Zijo Memić, srdačno se pozdravlja s Perom, a u diktafonu ostaje kratak zapis: „Ja sam Zijo Memić, Perin komšija iz Ljubunaca. Meni i mojima je bilo sve popaljeno i protjerani smo. U izbjeglištvu smo bili u Gornjem Vakufu. Vratili smo se 2000. Donacija je obnovila kuću. Ja sam bio profesionalni vojnik, ali sam napustio, dobio otpremninu 6.000 maraka i obnovio štalu. Imam ženu Enisu i troje djece. Nezir je drugi razred Karađozbegove medrese u Mostaru, a Šeherzada je šesti razred. Imam i majku, ona je u selu. Tamo živimo, ali sad smo u Prozoru, besplatno stanujemo. Kad odemo na selo pomognemo majci oko poljoprivrede. Ja ovdje radim pomalo, na crno, nema posla. Od toga živimo. Naši ljudi većinom su otišli u Bugojno i Sarajevo, tamo je lakše naći posao, poneko je tamo napravio kuću. Eto.“
Za sto u Pacificu eto nam i Nume Memića, istog onog koji je s Danima u ruci početkom juna s Perom otišao kod načelnika Joze da mu pokažu koliko mediji drže do njegove namjere. Petak je, Numo došao u Prozor na džumu i usput poveo ženu Šerifu zubaru. Evo njegove pomalo zbrdozdoljene priče: „Kako je načelnik reagovao kad je vidio mene i Peru zajedno? Pa lijepo nas je primio, on je nama obećao da će u njegovom mandatu put doći do Memića. Dosad je ispunio sve što je obećao. I više od toga.
Prije nekoliko godina, kad je išao onaj hrvatski put prema Uzdolu, mi Ljubunčani smo imali štete na našoj privatnoj zemlji. Onda smo mi malo razgovarali, nećemo nikakvu naknadu, ali hoćemo da nam srede put do našeg sela. Ljudi se okolo bore za svoje, pa što ne bi i mi! Jeste, Pero i ja smo s onim Danima otišli kod našeg načelnika, Sulejman nije mogao, pa sam ja uskočio. Tako smo dobili ovaj naš koridor pet ce. Zajedno, mi i Hrvati.
Mi se Ljubunčani dobro slažemo. A ovu politiku koja nas razdvaja, koja kaže da ne možemo zajedno, ja ne mogu shvatit'. Za mene postoje samo dvije vrste ljudi, oni što valjaju i oni što ne valjaju.
Od čega živim? Bio sam borac, ali mi nisu dali penziju, hoće li mi dati ne znam. Radio sam malo u firmi, staž mi je na vagi, imam li uslove ili nemam, ali mi se čini da i tamo para vrti bolje od burgije, k'o i svugdje što je. Sa svojih deset prstiju se snalazim. Dobro se slažem i sa komšijama i sa susjedima. Za mene nema prepreka ni kod Srbina, ni kod Hrvata. Radim poljoprivredu i svoju i tuđu, za nadnicu. Imam nešto traktorića...
Ne petljam se puno u politiku. Nekad sam pripad'o nekoj stranci, sad ne pripadam nikakvoj. Da pripadam možda bih imao i penziju, ovako ništa, ali meni je bolje iako sam oštećen. Meni je žao samo što se Bogu ne molim još više, a ove druge ne volim moliti. Nikoga.
Slušajte, u svakom žitu ima kukolja, pa tako i u crkvi i u džamiji. Mislim da je to tu negdje. Ima li politike u džamiji? Mislim da je nema, ali hajde ti znaj. Možda i mi ljudi neke stvari pogrešno shvatamo. Evo, ja u mojoj kući govorim samo lijepe stvari pa me ne razumiju. Tako možda ni mi ne razumijemo one što nam govore u džamiji i crkvi. Jednom sam vidio fratra iz Šćita, sjedi među hodžama i baš su se lijepo slagali. Od sloge i može nešto biti, ali od ovih što mute nema nikakvog dobra.“

POGLED KROZ PROZOR - S Numom ću se opet družiti popodne u Ljubuncima, za sofrom u kući Perinih roditelja Jele i Ive. Navratiće tamo poslije džume. Dotad Pero hoće da me odvede i na Uzdol i da me provede cijelom župom istog imena. Da vidim gdje sam. I šta je bilo. No, prije polaska još jedan pogled kroz prozor Pacifica.
Kad bi se pošteno brojalo, moglo bi se utvrditi da u Prozoru nekad bude više automobila nego stanovnika što ima. Nevjerojatna gužva za gradić u kome je gotovo polovina kuća prazna ili poluprazna. Izvan općinskih službi, policije i javnih poduzeća, općina sa četiri predratne fabrike danas u privredi nema nijedno radno mjesto. Općinski proračun puni se rentom koju Elektroprivreda Herceg-Bosne plaća na ime korištenje HE Rama. Renta nije mala, a nje su se, pričaju, Prozorani dosjetili tek kad su čuli da Posušje naplaćuje transport njihove struje iz Rame dalekovodom preko svoje teritorije u Hrvatsku.
Najviše ljudi u ovom dijelu Bosne i Hercegovine živi od penzija, ali tuđih. Kako to? Evo ovako: davno prije rata mnogi su Prozorani otišli u Austriju i Njemačku pa tamo zaradili dobre penzije, i preko hiljadu eura. U ratu i poslije rata mnogi su Hrvati otišli u Hrvatsku i tamo, što kao branitelji, što kao uposlenici, stekli baš solidna primanja. Od tih penzija i mirovina žive i njihovi nosioci, ali i neusporedivo brojniji ukućani, od djece, do prosjedih glava. Ovdje, naime, ima i četrdesetogodišnjaka bez ijednog dana radnog staža koji skupa sa svojim ukućanima žive od roditeljske penzije.
Ostali se snalaze kako znaju i umiju, uglavnom radeći na crno. Malo ih je nalik na Perine roditelje Jelu i Ivu Brajku, ili komšiju Numu Memića, čiji su dlanovi tvrdi ko kamen, a nokti crni i deformirani od teškog rada na zemlji. Zato su sela u čitavoj Rami gotovo prazna. Prazne su i obnovljene kuće, a one napuštene već grize vrijeme i čini ih sve sličnijim ratnim ruševinama.
Osnovna i srednja škola u Prozoru rade po hrvatskom nastavnom planu i programu. Zato u njih idu hrvatska djeca i tek poneko bošnjačko. Do prije dvije godine za ove male Bošnjake u Prozoru nije bilo vjeronauke, ali sad je ima. Ostala bošnjačka djeca svakog dana vozare do Jablanice ili 40 kilometara u jednom pravcu do Bugojna. Za mjesečnu kartu do Bugojna plaćaju 80, a do Jablanice 60 maraka. Plus hrana, a izgubljeno vrijeme i premor od svakodnevnog vozarenja se ne računaju.

KAFANE, KAVANE I KAFIĆI - Propisno parkiranje u Prozoru je nemoguće pošto parkinga nema. Prijevoz je najunosniji posao i svi se njime bave na crno. Ponedjeljkom i petkom u Prozoru su najveće gužve; ponedjeljkom je pazarni dan, a petkom ljudi dolaze u džamiju. U gradu sam ovoga petka vidio gužvu, ali pred džamijom nisam, iako je Bajram pred vratima.
Osim spomenutih Pacifica i Gradske kavane, Prozor ima i najmanje dvadeset kafića i svi rade, najviše za Božić i Novu godinu, kad dođe dijaspora. U kafiće zalazi samo omladina, Bošnjaci u svoje, Hrvati u svoje. Stariji znaju otići i među one druge, ali mladi to neće nipošto. U nogometu i ostalom svako navija za svoje. Kad igra BiH, onda navijaju samo Bošnjaci i oni organiziraju kolone automobila kroz grad. Obrnuta je situacija kad igra Hrvatska, kada Hrvati prave feštu po čaršiji. Jedni druge ne diraju.

ODRON NA PUTU – Dok nas vijugavim asfaltnim putem, punim opakog odronjenog stijenja i kamenja, od Prozora vozi ka Uzdolu, Pero Brajko priča:
„Vlasti bi morale da budu mnogo ozbiljnije kada su u pitanju problemi s kojima se suočavaju ljudi u ovom kraju. Sva ta izgradnja koja je u toku i koja se planira nema nikakvog smisla ako ljudi odu. A ljudi svakog dana odlaze. Ako je poslije rata i bilo malo euforije zbog onoga eto, ostali smo živi, poslije su se glave ohladile i vidjelo se da se nema od čega živjeti. Mladi ljudi se trebaju vratiti na selo, pogotovo oni koji nisu završili neke škole, i raditi na zemlji. Od toga se može živjeti. U Prozoru ima otkupna stanica za mlijeko, ali ne možeš dobro živjeti ako imaš jednu kravu. Ako imaš pet krava, to je druga priča. Pa dobiješ tele, napraviš sir... U svako doba godine zemlja nešto daruje, samo treba raditi. Pa što onda ne rade? Nemaju hrabrosti da se vrate zemlji. Zato nekako skuckaju 500 maraka mjesečno, rasporede ih i od toga žive. Ako bi se vratili zemlji, živjeli bi zdravije, imali više novca... Ni društvo nije organizirano u tom pravcu, da ima poticaje, otkupne stanice za sve proizvode.
Ovaj put od Prozora do Uzdola financirala je Vlada Republike Hrvatske. Prije toga bio je običan, jedva prohodan makadamski put. Za ovaj put najviše se borio župnik don Miljenko Džalto. Iz vlasti gotovo nitko.“

KRICI IZ UZDOLA – Uzdol, danas je 14. septembar 1993. godine. Tada su iz Hera u ovo ramsko selo stigli pripadnici Armije BiH i u nebranjenim domovima metkom i nožem ubili četrdeset i jednog mještanina. Hrvate, odreda civile. Jedno uz drugo iza zlikovaca ostali su dijete uz majku, unučad uz baku i djeda... Eno ih na lijepo uređenom groblju u krugu župne crkve. Za ovaj zločin, jedan od najtežih u prošlom ratu, još niko nije odgovarao. Niko, a sve se zna.
Zato je ovaj Uzdol zasebna priča.

IGRALIŠTE BEZ IGRAČA - Župa istog imena sva može stati u jedan pogled s nekog od okolnih visova. Krajolik je prelijep, ali je slika iz Perinog auta nešto drugačija. Duž puta od Uzdola, preko Hera i Menjika pa sve do Jurića ruševine upozoravaju na rat i iseljavanje, a table i žute trake na mine. Pero Brajko:
„Župa Uzdol je prilično raseljen kraj. Prije rata u školi na Uzdolu je bilo oko 600 do 700 djece, svake godine po dva razreda prvačića. Danas ima samo pedesetak đaka, a predavanja pohađaju djeca iz više razreda u istom školskom satu. Nakon rata nisu uspjeli pokušaji da se ljudi vrate unatoč svim nastojanjima. Prema statističkim podacima župnika don Džalte, samo na području Zagreba iz Uzdola ima preko 500 obitelji. Svake godine za njih mi u Zagrebu organiziramo susrete, župnik ima folklorno društvo i na taj način povezuje te iseljene ljude. U Austriji ima još jedna velika zajednica naših bivših župljana pa župnik i tamo odlazi s folklornim društvom s istim ciljem. Oni svakog ljeta dolaze ovdje i tako se održava ta povezanost. Da ljudi barem sačuvaju sjećanje na svoj rodni kraj ili rodni kraj svojih roditelja.“
U ruševnoj zgradi u Jurićima do rata je bila prodavaonica. Okolo naseljeno tek nekoliko kuća, ali na igralištu kod bivše prodavaonice nema djece da trče za loptom iako su postavljeni i golčići od brezovih motki.
Opet Pero Brajko: „U školu na Uzdolu idu samo hrvatska djeca. Bošnjačka idu u svoje škole, znatno udaljenije, do kojih putuju autobusima. Tako djeca iz Memića i Hera idu u školu u Šćipama, gdje uče po bosanskom programu. Dvije škole pod jednim krovom su u Prozoru, osnovna i srednja. Sve druge škole u ovom kraju su područne, ali je većina prazna jer su ljudi odselili i nema djece. Zato ima drugih stvari.
Evo, i moje rodno selo Ljubunci ima područnu školu, a pošto se Hrvati i Bošnjaci nisu mogli dogovoriti oko zajedničkog obrazovanja, naša škola je zatvorena. Zato hrvatska djeca idu autobusom na Uzdol, nekih sedam, osam kilometara odavde, a bošnjačka djeca još dalje, u Šćipe. Kad završe osnovnu školu, u srednju idu u Prozor, ali se tamo nastava izvodi po hrvatskom programu. Oni koji ne pristaju na to idu u školu u Mostar, Jablanicu, Bugojno. To je skupo školovanje.“

OD ČEGA ŽIVJETI - Najbolji i, naravno, najjednostavniji odgovor na pitanje od čega živjeti u ovakvom kraju izrekao je Perin otac Ivo:
„Pitate od čega ovdje ljudi žive kad niko ne radi? Ne znam. Evo, ja i žena imamo svoju dicu, Pero je u Sarajevu, a ostali u Hrvatskoj, tamo imaju svoje kuće i rade. Nas je u kući dvoje, meni šezdeset godina, njoj malo manje, a opet radimo više nego pola sela. Držim oko sto ovaca, imam kravu, pet svinja, poljoprivredu. Raditi se mora. U cijeloj župi Uzdol nema deset krava ukupno, a prije rata svaka kuća imala je najmanje tri.“   
Numo Memić završio svoje u Prozoru i evo ga u kući kod Jele i Ive. S Ivom se zna od malih nogu, bukvalno od rođenja. Zajedno išli u četverorazrednu školu u Ljubuncima, koja je sad zatvorena.
Evo nastavka Numine priče iz Prozora: „Ja i moja žena Šerifa imamo petero djece. Četvero muških i jedno žensko. Gdje su? Ha, po svitu! Šćer mi je udata, dva sina su oženjena i dva imam za oženit'. Jedan je kod mene, Salko. Osamdeset četvrto, šesto godište, tako nešto, otkud znam. Radi sezonski i studira vanredno pa kad skupi koju paru dadne godinu i tako. A ovo ću vam reći, pa vi pisali il' ne pisali. Moj mali je završio ekonomsku s odličnim uspjehom i pohvalom. Otišao je u Sarajevo, bio drugi na prijemnom i upisao fakultet, nešto oko' matematike. Kad je došao dan-dva prije početka nastave, reknu mu nisi ti ovdje. Kako nisam kad sam bio drugi! Oni ovo, ono i - daj hiljadu maraka pa ćeš biti upisan. Nismo imali i tako mu propadne godina. Iduće godine ode na isti fakultet, ali nije ništa uspio. Onda je treće godine upisao fakultet u Travniku, dao je jednu godinu, sad radi, ali nema para da upiše drugu. Kažem mu da zove Josipa Pejakovića da vidi može li mu se iz one njegove fondacije dati neka stipendija, a moj Salko neće. Što ga ne oženim dobro? Neću, nije ni mene niko ženio, nego sam se sam.“ 

ČEKAJUĆI PUT - U Ivinu i Jelinu kuću stigoše rođaci Filip Brajko i Željko Glibo, ali Numo Memić još nije završio svoju priču:
„Kad put prođe, i to asfaltni, neće to biti samo nekakva simbolika. Nadam se da će se mlađi svijet vratiti na zemlju, da radi, da se kući, da živi malo bolje nego pod kiriju, pod tuđim krovom s mizernom platom. Pitaš mogu li ljudi, građani, kako se to kaže, uticati na političare da budu odgovorniji? Mogu, ali kod urednih ljudi, kao što je naš načelnik Jozo. A kod onih iskvarenjaka ne može se bez debela džepa. Meni nekad pukne film, pa kad bi svi htjeli da skupa uzmemo...
Slušaj, kad su radnici radili put, mi smo im napravili ručak. Kod nas u ovim krajevima je takav običaj. Ivo i Jela su prvi krenuli, a onda smo se mi Memići pridružili koliko je ko mogao. Pitaj Jelu, ona je najviše potegla, na sofri je bilo janjetine, piletine, pite, pogače, kolača, pive, soka, rakije... Trideset i dvoje nas je u prošli utorak bilo za trpezom!
Za nas je ovaj put i Bajram i Božić. Sve. Jer, kad je čovjeku dobro, onda mu je vazda i Bajram i Božić. A ako mu je loše, onda mu je sudnji dan i gotovo.

Dođemo ja i moja Šerifa kod Ive i Jele na kafu. Ne baš često, ali dođemo. Dođu i oni kod nas na kafu, ali i da pomognu, nađemo se pri ruci jedni drugima.
Imam li problema među Bošnjacima zato što sam ovakav? Ako bih rek'o da nemam, možda bih malo slagao. Ali, ja se na te probleme ne osvrćem pa mi je baš i svejedno. Zbog toga što nam drugi podmeću klipove pod točkove trpimo svi. Hvala Bogu pa toga nema u mojoj džamiji. Evo, danas nam je na džumi hodža pričao kako treba za Bajram, to je blizu. Kaže, jedan dio kurbana uzima se za sebe i najbližu rodbinu, jedan dio je za prijatelje i komšije. A najpreči komšija ti je onaj čija su ti vrata najbliža, bez obzira na vjeru. Tako je danas hodža rekao na džumi.“
„Prije dva sata, Numo, bio si na džumi u Prozoru, a sada evo sjediš ispod križa u Ivinoj kući. Kakav je to osjećaj, života ti?“ - ote mi se nevjerničko pitanje.
„Lijep. Meni ovaj križ ne smeta. Smetao bi mi, kao što bi mi i drugo smetalo, kad bi neko ova sveta obilježja držao samo kao rekvizite. A Ivo i Jela su čestiti ljudi, vrijedni, imaju fino odgojenu djecu i oni su moji prijatelji. Ja se lijepo osjećam i u drugim kućama. Jučer sam bio na Uzdolu, tamo Bošnjaka nema, samo su Hrvati. Radio sam kod ljudi, kod Zelića i kod Zelenika. Mene to svakodnevno čeka. Ja moram raditi da zaradim paru, a u Uzdolu me ljudi fino prime. Ne čini drugome ono što ne bi želio da drugi učine tebi. Onda bi nam svima bilo bolje“ kaže Numo Memić, a pogled mu se ote ka našoj domaćici Jeli Brajko.
Taj detalj me je okuražio da ovoj ženi postavim pitanje koje mi stoji u grlu već dva sata.
„Gospođo Jelo, bio sam danas na groblju u Uzdolu, a Vama je i prije Numinog dolaska iz Prozora svaka druga riječ bila moja Šerifa, moja Šerifa…“.
„Meni se dogodilo k'o što u ovim krajevima nije nikome. Mojih je u Uzdolu dvanaestero zaklanih. Oni su od brata, a ja sam od sestre. Muslimani su to uradili. Prve komšije su mi muslimani. Bili su i prije, i sad su. Mi jedni bez drugih ne možemo živjeti. Dođu mi u kuću, i ja odem kod njih u kuću na kavu. Pričamo o svemu, samo rat ne spominjemo. Rane se ne mogu zaličit' ničim niti se mogu zaboravit.“

| Dani | HB.org |


Nema komentara

Anketa

Ustavi