• Povratničke tegobe Hrvata (185547)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (165601)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (95258)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (92297)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9761
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Kraj listopada 1992. - Pad Jajca

Kraj listopada 1992. - Pad Jajca

■ 18 godina nakon tragičnih događaja u Središnjoj Bosni ■ Je li Jajce izdano, poslužilo u trampi za druge prostore ili su stvari izgledale drugačije?

U svojoj knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni“ Charles R. Shrader  početak otvorenog sukoba Muslimana i Hrvata u srednjoj Bosni veže uz pad Jajca u ruke bosanskih Srba i konstatira da je i tijekom 1991. – 1992. među njima rasla napetost.
HVO i ABiH sporili su se oko podjele oružja otetog od tzv. JNA, a dolazilo je i do brojnih uzajamnih lokalnih nasilnih incidenata. No, tek će krajem 1992. godine, prema Shraderu,  razlike između Muslimana i Hrvata dostići razinu građanskog rata.

Jajcu, gradiću smještenom duboko u bosanskim brdima, kao da je povijest odavna odredila da bude središnjicom značajnih događanja. Naselje je nastalo na području stare hrvatske županije Plive, jedne od 11 koliko ih u 10. stoljeća u sastavu tadašnje hrvatske države spominje djelo bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta.

Ovo naselje koje se do kraja 14. st. zvalo Pliva, a od tada Jajce, značajno je i radi križišta važnih prometnica, koja je Bosnu, pravcem istok-zapad, povezivala sa Sjevernom Hrvatskom. Drugi pravac je sjever-jug, povezujući Srednju Dalmaciju (Split – Trogir) s panonskom nizinom.

U vrijeme svoga utemeljitelja, Hrvoja Vukčića Hrvatinića, grad je zauzeo vrlo značajno mjesto u tadašnjem Bosanskom kraljevstvu. Poslije toga grad se i dalje nastavio razvijati, a može se reći da je svoj zenit dosegao onoga trenutka kada je postao prijestolnicom Bosanskog kraljevstva. Međutim tu čast grad Jajce imao je samo dvije godine, poslije toga nestaje srednjovjekovne bosanske države.

Pola svoga vijeka, grad je živio gotovo u neprekidnom ratu s Turcima, te njihovom opsjedanju i pljačkanju. O Jajcu su glavu razbili mnogi turski velikaši. Turci su dobro uvidjeli veliku važnost koju je nosio grad Jajce. Bilo je potrebno zauzeti samo neka ključna mjesta u Bosni i time bi Bosansko kraljevstvo bilo srušeno. To su oni i učinili zauzevši 1463. god. kraljevski grad Bobovac, Jajce i Ključ, a većina gradova poslije toga se uglavnom predala.
Ubrzo poslije toga događaja, a zahvaljujući ugarsko-hrvatskom kralju Matijašu Korvinu grad je ponovno oslobođen i vraćen u hrvatske ruke. Grad je postao glavno mjesto i središte obrane od navale od Turaka, te kao možda najvažnije, kao predziđe kršćanstva.

Jajce je odolijevalo turskim navalama više od šezdeset godina. Ono je preživjelo pad Beograda, Osijeka, katastrofu Mohača i Budima, te konačno svoju tužnu povijest, kroz srednji vijek završava 1527. godine dolaskom pod tursku vlast. Time je Jajce izgubilo onu veličinu koju je nekada imalo.

Događaji iz novije povijesti uglavnom su poznati. Srpski agresorski stroj se na samom početku preračunao sa Jajcem. Kako su u njegovoj okolici (Ključ, Donji Vakuf, Mrkonjić Grad, Skender Vakuf...) šaptom padali i kako se iz njih muslimanska nejač zaputila u Travnik i druge dijelove Središnje Bosne, vođeni politikom Alije Izetbegovića i tražeći neka nemoguća rješenja, Srbi su se prevarili u ocjeni da će tako završiti i sa Jajcem.

Dapače, hrvatska mladost se u okrilju HOS-a i HVO-a ovdje snažno organizirala i motivirala da obrani svoje. Mora se priznati da je u tome naišla na veliko odobravanje lokalnih Muslimana pa se na ovom prostoru dešavaju nelogične odluke, Muslimani Donjeg Vakufa odlaze put Bugojna, Novog Travnika... a njihova braća u Jajcu se odlučuju da ostanu u prijetećem srpskom okruženju.

MAP-1 kao približna ilustracija događaja iz 1992. zorno pokazuje položaj Jajca iz tog vremena. Jajce je odbilo prvi srpski udar koji je završio srpskim napuštanjem AVNOJ-evskog grada.

Demografski podaci iz 1991. govore da Srbi i nisu imali pravo na aspiracije za ovaj prostor jer su ovdje bili najmalobrojniji narod. Srba je ovdje, po posljednjem popisu, bilo 8.663 ili tek 19,2 %. Od ukupno 62 naselja jedino u 16 su Srbi imali većinu. To pokazuje i MAP-2.
S druge strane Hrvati su činili 35,1 % a Muslimani 38,6 % stanovništva.

Da Srbe vode neki drugi razlozi i da ne odustaju od Jajca govori prostorna slika MAP-1 iz koje se vidi da je Jajce u totalnom okruženju srpskih snaga i „otok“ je u golemom srpskom prostoru „vezan uzanim mostom“ sa ostalim dijelovima pod kontrolom HVO-a. Jedina komunikacija Jajca sa drugim dijelovima Herceg Bosne je „Put spasa“ koji slijepo završava u ovom gradu. Od Turbeta preko Karaule, trasom napuštene željezničke pruge, kroz bespuća Dnolučke planine ovaj put vodi kroz mjestašca Ćosiće, Dubrave, Krezluk do Rike i ulaza u grad. Taj je koridor djelomično bio tek „puškomet širok“. Njime se kretalo jedino noću bez upaljenih svjetala jer je tako bio najmanji rizik.
U svom izvješću oko neuspjele pomoći Jajcu general Ante Prkačin piše: „...na izlasku iz Turbeta gdje je jedno stravično suženje koje su Srbi mogli u svakom trenutku presjeći ali to po mojoj procjeni nisu namjerno činili da nas ne dovedu u potpuno okruženje i prisile da u očaju upotrijebimo svu snagu koju smo imali i koju Srbi očito nisu u potpunosti osjetili...“.

U tom poluokruženju linija obrane Jajca bila je duga cijelih 120 kilometara. Na drugom, sjeverozapadnom dijelu, bila je duboko uklinjena u srpske položaja kod Bareva gdje su locirane hidroelektrane na Vrbasu koje su cijelo vrijeme čuvale hrvatske snage.

Srbi su na Jajce atakirali i sa zemlje i iz zraka. Nekoliko je puta Jajce raketirano iz zrakoplova a ovdje su korištene i „čuvene“ Lune. Nakon jedne od njih u Carevom polju za obiteljsku kuću se nisu mogli ni temelji pronaći. 

Jasno da unutarnje, lokalne snage nisu bile dostatne da sve ovo izdrže. Jajce je cijelo vrijeme imalo pomoć Herceg Bosne i HVO-a prije svega onog iz OZ Središnja Bosna kojom je zapovijedao Tihomir Blaškić ali i snagama iz drugih dijelova HVO. Sva logistika je stizala iz Herceg Bosne „Putem spasa“ iz Hercegovine preko Rame, Uskoplja, Travnika...

Obrana Jajca je ulazila u kasnu jesen 1992. godine. Događaji u okruženju su se smjenjivali ali je obrana odolijevala. Muslimanske snage, malobrojnije i neorganiziranije u Jajcu, su bez okolišanja prihvatile koncept obrane i zapovijedanje HVO-a. Držali su znatno manji dio crta i u situaciji koja nije pružala alternativu imali su korektan odnos sa hrvatskim suborcima. Postoji snimak sa nekadašnje TV Sarajevo iz kojih se vidi kako se postrojba iz sastava Sedme muslimanske brigade iz Zenice vraća iz Turbeta odbijajući krenuti u pomoć Jajcu.

Razvoj događaja u 1992. nije u Središnjoj Bosni nikada do kraja razjašnjen. Posebno se to misli na organizaciju ABiH i njene zapovjedne kadrove. Tek pristizali iz redova tzv. JNA unijeli su nemir u dotada, kakve-takve korektno izgrađene odnose pretežito muslimanske TO i ranije ustrojenog HVO-a. Već smo u ranijim natpisima analizirali dolaske pojedinih oficira koji su u događajima iz ljeta 1993. imali odlučujuću negativnu ulogu.    
Oni su već u jesen 1992. stupali na scenu koja nije koristila Središnjoj Bosni. Kako je od događaja proteklo punih 18 godina sa brojnih dokumenata iz tog vremena je skinuta oznaka tajnosti i već su korišteni u sudskim procesima. Takvi dokumenti u mnogome oslikavaju situaciju koja je pridonijela padu Jajca i koja je poslužila kasnijim događajima koji će promijeniti odnose dotadašnjih saveznika i dovesti do otvorene agresije ABiH na Hrvate BiH.

Događaji koji slijede kraju listopada 1992., na osnovu tih dokumenata, otkrivaju da je postojao perfidan plan na stvaranju okolnosti koje će dovesti do slabljenja obrane Jajca i njegovom padu.
Na MAP-1 obilježene su četiri lokacije na „Putu spasa“ na kojima su se odigrali ključni događaji za to. Tempirani su za period od 19. do 28. listopada 1992.

Događaj broj 1 – Sukob ABiH i HVO u Novom Travniku, 19.- 23. listopada 1992.
U općini Novi Travnik, u području sela Šenkovići, Muslimani su napali zapovjednika HVO-a Jajce, Stjepana Blaževića i predsjednika HVO-a Jajce, Nikolu Bilića koji su se vraćali u Jajce sa jednog od brojnih odlazaka u Hercegovinu i Hrvatsku gdje su pojašnjavali najnovije prilike i tražili daljnju pomoć.
HVO pokušava nakon toga smiriti tenzije kada Refik Lendo, zapovjednik novotravničke brigade ABiH, nalazi razloge za novi sukob. On je sada „vezan“ za status benzinske crpke u gradu. Sve se dešava u trenutku kada je glavnina snaga HVO Novi Travnik na položajima prema Srbima Donjeg Vakufa (Kamenjaš, Mravinjac...) a dijelovi HVO-a susjednih općina su u Jajcu gdje se sprema nova srpska ofenziva.
19. listopada slijedi snažan napad Lendinih snaga na položaje HVO-a u gradu a sukob se prenosi i na sela Sinokos, Donje Pećine, Oparu...Muslimani prvi put koriste teško topništvo protiv Hrvata. Napadnuto je zapovjedništvo HVO-a u Novom Travniku, uništena Ratna bolnica, zapaljene dvije zgrade gdje su pretežito živjeli Hrvati. „Cilj napada“ benzinska pumpna postaja, zapaljena je.
Sukobi ne jenjavaju sve do 23. listopada, nakon brojnih poziva na obustavljanje. Lendo prestaje tek pred činjenicom da ne može ništa napraviti jer snage HVO odbacuju ABiH na periferiju grada. Grad je nakon toga podijeljen. U nepotrebnom sukobu, koji se mogao  razriješiti razgovorom, poginulo je 8 pripadnika HVO-a, a 16 je ranjeno.
Svu besmislenost Lendinog čina pojašnjava odluka uprave MMK „Bratstvo“ da Namjenska proizvodnja nastavi rad već u ponedjeljak, 26. listopada. Radne kolege, Hrvati i Muslimani  koji su se do prije 3 - 4 dana „gledali preko nišana“ nastavljaju raditi kao da se ništa nije dogodilo.
Veliku ulogu pri tome odigravaju generali Slobodan Praljak, Jasmin Jaganjac i Ante Prkačin upućeni od samog vrha hrvatske države da pomognu Središnjoj Bosni na prevladavanju nesporazuma.   

Događaj broj 2 – Ubojstvo zapovjednika HVO Travnik, Ivice Stojaka, 20. listopada 1992.
Mučko ubojstva se dogodilo 20. listopada 1992. godine na nadzornoj točki koju su na istočnom izlazu iz Travnika držali pripadnici bošnjačkih oružanih snaga. Zapovjednik nadzorne točke bio je Stojakov dobar poznanik, Travničanin Semir Terzić (danas profesor  sociologije u Medresi Travnik). Ubojstvo je izvršeno mučki, rafalnom pucnjavom kroz zadnje vjetrobransko staklo automobila u kojemu je bio Stojak i njegov pratitelj, načelnik stožera brigade Zvonko Gašo, koji je tom prilikom teško ranjen. Po iskazu svjedoka automobil je zaustavio Enes Aličić, pripadnik postrojbe ABiH zvane Sedma muslimanska brigada koji je bio i egzekutor.
Tog tragičnog dana Stojak je krenuo u Novi Travnik da bi svojim autoritetom i dobrim odnosima s bošnjačkim i hrvatskim zapovjednicima zaustavio žestoki sukob ove dvije vojne formacije u tom gradu, a koji je prijetio i ozbiljnom eskalacijom. No, očito je, nekomu nije bio interes da se sukob zaustavi (isti dan se proširio i na Vitez). Očekivalo se da će ovo ubojstvo /ili ubojstva/ "isprovocirati" travnički HVO da uzvrati a usput da budu proglašeni i krivcem za novonastalu situaciju.
Danas, isto tako nekomu nije interes da pravosudni organi otkriju i kazne počinitelja i nalogodavca ubojstva Ivice Stojaka.

Događaj broj 3 – Sukob ABiH i HVO u Uskoplju/G. Vakufu, 23. listopada 1992.
Pogoršanje sigurnosnog stanja u Operativnoj zoni Središnja Bosna redovito se preko Uskoplja/Gornjeg Vakufa odražavalo na rubnim područjima Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina pa je 21. listopada 1992., GS HVO izvješten da je u Uskoplju/Gornjem Vakufu i Rami/Prozoru stanje napeto i svakog momenta može doći do sukoba... U svezi s novonastalom situacijom u dijelu operativne zone poduzete su sve mjere sigurnosti da bi se spriječili sukobi snaga HVO i OS BiH, a posebno u Uskoplju / Gornjem Vakufu i Rami/Prozoru.
Do sukoba je ipak došlo 23. listopada nakon što su pripadnici ABiH, u blizini sela Dobrošin, iz zasjede ubili četiri pripadnika HVO-a. U tom sukobu Muslimanske oružane snage bezuspješno pokušavaju da ovladaju prometnicom Bugojno - Uskoplje.

Događaj broj 4 – Sukob ABiH i HVO u Rami/Prozoru, 23. listopada 1992.
Sukob iz Uskoplja prenosi se na Ramu gdje se 23. listopada 1992. vode borbe u samom gradu. Istovremeno otpočeli su napadi pripadnika ABiH na okolna sela potpomognuta snagama iz Uskoplja i Jablanice. Veliki broj civila muslimanske nacionalnosti je napustio grad Ramu/Prozor i smjestio se na područje susjedne općine Jablanica. Nakon prestanka sukoba (25.10.1993.) veći dio općine Rama/Prozor je pod kontrolom pripadnika HVO-a.
Kasnije tvrdnje da je HVO izvršio prepad na postrojbe ABiH u Rami/Prozoru su neutemeljene. Na sastanku predstavnika HVO i ABiH održanom 6. studenog 1992. u Jablanici, nakon svih događanja, predstavnici ABiH pristali su na zahtjev HVO-a za smjenom svojeg zapovjednika Općinskog štaba obrane Rama/Prozor, što je činjenica koja u razmatranju sukoba nije nevažna.

I ako su ovi lokalni sukobi završeni potpunim porazom lokalnih postrojbi ABiH oni su postigli glavni cilj – prekinuti pomoć Jajcu koji je trpio najžešće udare srpskih snaga.

Za ove događaje HVO sa razlogom optužuje Refika Lendu u Novom Travniku, Fahrudina Agića u Uskoplju/Gornjem Vakufu i Muharema Šabića u Rami/Prozoru. Sva trojica su do jučer bili oficiri tzv. JNA.

Spomenuti nekadašnji strogo povjerljivi dokumenti, korespondencija između zapovjedništava lokalnih postrojbi i njihovih Glavnih stožera govori da sukobi ABiH i HVO nisu bili niti spontani niti nepredviđeni.
Vanredno izvješće Zejnila Delalića od 20. listopada 1992. upućeno Štabu VK OS BiH – gospodinu Seferu – govori o „neredima“ u Prozoru „kojem G. Vakuf šalje pomoć“.

Stanje u HVO-u procjenjuju više nego ozbiljnim tako da predsjednik HZ Herceg-Bosna mr. Mate Boban dokumentom Dj. br. 606/92 od 21. listopada 1992. nalaže djelomičnu javnu mobilizaciju na cijelom području HZ HB.

Pukovnik Blaškić dana 22.10.1992. u 22.00 sata GS HVO Mostar šalje izvješće u kojem stoji da je održan sastanak sa muslimanskim predstavnicima u Vitezu uz posredovanje UNPROFOR-a. „Zapovjedništvo TO je u rasulu i međusobnom sukobu ekstremne struje i umjerenih. Situacija je pod punom kontrolom HVO-a.“

Načelnik Štaba VK OS Sefer Halilović dana 23.10.1992. dokumentom broj 02/1091 – 99 naređuje hitno obustavljanje svih vatrenih dejstava „jer pojedine grupe ekstremista iz Novog Travnika i Prozora isto nisu sprovele do kraja“.

Da Sefera i dalje „ne slušaju“ govori dokument od 25.10.1992. koga zapovjednik brigade „Eugen Kvaternik“ Jure (Jürgen) Shmit upućuje u Tomislavgrad /za Šiljega ili Glasnovića/. Shmit je od njih zadužen da pregovara sa zaraćenim stranama u cilju postizanja primirja. Shmit zapaža da je „situacija u G.Vakufu veoma kritična“ i da se vode povremene borbe.

Brojni su i drugi dokumenti iz tog vremena sa zaključcima o prekidu vatre i deblokadi „Puta spasa“, te jedine komunikacije koja je održavala na životu Hrvata i Muslimane u Središnjoj Bosni ali i šire.
Očigledno se jedno dogovaralo u uredima a sasvim drugo dešavalo na terenu. U pokušaju da se pomogne Jajcu u Hrvatskoj i Hercegovini se ustrojava posebna postrojba – bojna „Vitez Bosne Srebrene“ sastavljena od prekaljenih bojovnika Hrvata i Muslimana kojom zapovijeda general Ante Prkačin. U svom detaljnom, povjerljivom izvješću Prkačin obrazlaže kako je to bio samo neuspio pokušaj. Postrojba je iz Gruda „Putem spasa“ krenula prema Središnjoj Bosni 28. listopada 1992. Sve do tada nije bilo garancija za njezin nesmetan prolaz. U Rami / Prozoru im se pridružuje 30 specijalaca antiterorističkog voda sa Širokog Brijega i 20 mladića obučenih u Splitu a rodom iz Središnje Bosne. Već u Uskoplju / G.Vakufu ih zaustavlja postrojba ABiH ali ih propuštaju do Bugojna gdje je nova prepreka u postrojbi ABiH u čije ime pregovara Senad Dautović /danas na optuženičkoj klupi za zločine nad Hrvatima Bugojna/. Situacija se komplicira do usijanja jer se postrojbi ABiH pridružuju pripadnici Vojne policije i Diverzantska grupa koji prijete napadom na postrojbu upućenu kao pomoć Jajcu. Punih 5 sati se „koordinira“ sa Refikom Lendom u Novom Travniku koji treba dati konačno dopuštenje za put preko Rostova gdje je već poznata baza mudžahedina. Za to vrijeme obje strane su „otkočile“ svoje naoružanje. Sekunde dijele od sukoba. „Rješenje“ se nalazi u povratku prema Uskoplju / G.Vakufu i put preko Pavlovice do Novog Travnika. Izostaje obećana pratnja policije pa se konvoj sa Pavlovice zbog prepreke „na poluprivatnom punktu ABiH“ vraća nazad do Rame/Prozora. Ovdje im se pridružuje jedan vod pripadnika ABiH iz Mostara pa se sa novim garancijama kreće put Travnika. Uz manje probleme u Lendinoj Opari kod Novog Travnika ipak stižu do privremenog cilja.
Od pukovnika Blaškića dobiva informacije sa terena, prije svega one o stanju u Jajcu. Zaključak se sveo na jedno: Jajce je već „palo“. Ipak, Prkačin vozilom kreće put Jajca kako bi se sam uvjerio u stvarno stanje. Uz put sreće civile i vojnike u povlačenju prema Travniku pa se i sam vraća u zapovjedništvo ABiH. U naknadnom susretu sa Blaškićem i Kordićem stvaraju ideju da se sa 100. probranih bojovnika pokušaju vratiti prema Jajcu usput vračajući i bojovnike u odlasku. Međutim, dodatne pouzdane informacije su razočaravajuće - to više nije izvodivo. 

U međuvremenu, dok je postrojba – bojna „Vitez Bosne Srebrene“ 60 sati provodila u autobusima u pokušaju da se domogne Jajca, zapovjednik OZ SZ Hercegovina pukovnik Željko Šiljeg sa IZM Prozor, 28.10.1992. u 17.30 sati upućuje dramatičan akt nevjerice pukovniku Blaškiću da je 350 bojovnika „zapelo na putu“ i da traži alternativni prolaz preko Fojnice. „Zašto se to događa? Pomozi da pređu ti ljudi znaš i sam da su neophodni“ – stoji na kraju tog dokumenta. 

Sutradan, 29. listopada se u Prozoru sastaju vrlo visoke vojne (ali i civilne) delegacije Hrvata i Muslimana / Željko Šiljeg, Božo Raič, Petar i Marko Zelenika, Ivan Šarić, Zrinko Tokić, Ivica Lučić…s jedne i Safet Oručević, Ćamil Salahović, Midhad Hujdur, Arif Pašalić, Zijad Demirović… s duge strane/ u još jednom pokušaju da prevladaju narastajuće nesporazume. To, naravno nije pomoglo Jajcu.

Kao da već tada „Put spasa“ više nekima nije trebao. Napuštajući Jajce na punktu u Karauli Mečetovi, Nanetovi „policajci“ ali i oni Salke Bebe presreću hrvatske bojovnike i razoružavaju ih. To će naoružanje vratiti u Travniku tek nakon prijetnje međusobnim sukobom.
U odluci gdje da se postavi nova crta obrane prema Srbima čeka se sve dotle dok ovi ne priđu gotovo na vrata Travnika. I to bez ikakva otpora. Pri tome se prepušta prostor Karaule ali i položaji HVO na sjevernom dijelu turbetskog bojišta, u Đelilovcu, Potkraju, Škuljima…
Već za kratko vrijeme potpuno će izostati crta sučeljavanja na tom bojištu između HVO i srpskih snaga. To otvara ovdje dobro poznatu suradnju. ABiH više ne treba „Put spasa“ jer svoje potrebe zadovoljava preko Galice i Gostilja a iz pravca Banja Luke.

Pri tome se za poraz u Jajcu optužuje ne samo HVO nego i sam Tuđman. Nekoliko je pri tome „scenarija“. Jajce je „prepušteno“ za Posavinu, pa za dolinu Neretve…

MAP-3 pokazuje kako su raspoređene vojne i civilne snage Jajca nakon njihova odlaska iz ovog grada. Od oko 17.300 Muslimana njih 12.000 ostaje u Travniku. Obitelji se smještaju u objekte poput Gimnazije (danas dijelom Katoličkog školskog centra), Đačkog doma, „napuštene“ stanove Srba i Hrvata, garaže, sve moguće potleušice koje su imale krov.
Vojnici, prekaljeni ratnici sa jajačkog bojišta se smještaju u vojarnu ostalu nakon tzv. JNA spremajući se za rat protiv lokalnih Hrvata po principu ratnog plijena – što osvojiš, tvoje je.

Hrvati Jajca nisu imali gdje ostati u Središnjoj Bosni. Procjenjuje se da je od njih 15.700 tek 2.000 ostalo u dolini Lašve. Ostali su završili u Hercegovini, Hrvatskoj ali i diljem svijeta. Središnja Bosna je bila „prebukirana“ muslimanskim izbjeglicama – onim prije pada Jajca, Jajčanima ali i onim iz procesa napuštanja prostora Krajine ekskluzivno određenog za Srbe.
Tako se u potpunosti izmijenila demografska slika iz vremena kad su ovdje gotovo u paritetu živjeli Hrvati i Muslimani (kasnije Bošnjaci). To je bila jedna od bitnih pretpostavki za dominaciju u sukobu koji se pripremao. Nije trebalo dugo. Već u siječnju 1993., Zenica „testira“ Kordićevu Busovaču pri čemu zauzima komunikaciju između Busovače i Kiseljaka kod Kaćuna, spajajući tako snage III. I IV. Korpusa ABiH. Njima se, na čudan način, pridružuju snage opkoljenog Sarajeva iz I. Korpusa.
Nakon toga niti jedna granata, niti jedan metak sa Vlašića i drugih srpskih položaja iz okolice nije ispaljen na položaje ABiH.

Zbog toga se mora vjerovati iskusnom vojniku i povjesničaru Charlesu R. Shraderu da je pad Jajca uistinu potpuno promijenio okolnosti u Središnjoj Bosni, kako u narastajućem neprijateljstvu među bivšim saveznicima tako i u njihovom odnosu prema trećem kome je izvjestan građanski rat najviše odgovarao. 

Kada su se poslije Srebrenice, Bihaća i drugih prostora neke glave ohladile, put do srca Krajine, Banja Luke nije se više morao mjeriti mjesecima niti danima dovoljno su za to bili sati. A vodio je kroz oslobođeno Jajce.

| HercegBosna.org |