Energetski sustav Glamočko-Livanjsko-Duvanjsko polje - najperspektivnija investicija u Hercegbosni

Hrvatska je energentima siromašna zemlja, a njeni proizvodni kapaciteti, napose u proizvodnji električne energije, u iznimno su lošem i dotrajalom stanju. Ona nema vlastite proizvodnje ugljena, ima slabašne i uglavnom iskorištene vodne potencijale, na području eksploatacije vjetro i solarne energije nalazi se tek u povojima - unatoč ne malim potencijalima.
U posljednjih nekoliko godina preko državne tvrtke Plinacro užurbano se radi hrvatski plinski transportni sustav, a moguća izgradnja jadransko-jonskog plinskog koridora, kraka plinovoda Južni tok te LNG terminala na Krku mogli bi uvrstiti RH kao značajnog čimbenika na plinskoj karti EU-a. Obećavajuća nalazišta ugljikovodika u Jadranu i Dinaridima, te sigurni potencijali u bazenu Sava-Drava, sjeverorapadnoj Hrvatskoj i Slavoniji također čine nešto boljom energetsku sliku naših ukupnih energetskih potencijala.

Krivi potezi uništavaju i okoliš i život stanovništva

Međutim, cijela priča s plinom neće ozbiljnije utjecati (barem ne kratkoročno) na poboljšanje elektroenergetske slike zemlje, unatoč velikim najavama i planovima izgradnje termoelektrana (TE) na plin. Razlog za to je vrlo jednostavan, niski stupanj iskorištenja takvih objekata i iznimno visoka cijena plina kao energenta. Da je tome tako vidljivo je u grčevitom nastojanju svih hrvatskih vlada da izgrade TE Plomin C na ugljen, a ne plin, makar se plin nalazi u neposrednoj blizini Plomina - i to u svim kombinacijama (izgrađen plinovod, blizina plinskih polja u sjevernom Jadranu, te blizina budućeg LNG-a Krk). Njemački RWE, i ne samo on, pribjegao je masovnom zatvaranju svojih plinskih TE unatoč činjenici da su izgrađene najmodernijom tehnologijom i da se izvrsno uklapaju u vršno opterećenje velikog njemačkog energetskoga tržišta. Nadalje "udružene domaće snage", koje toliko uporno forsiraju TE Ploče, i to goleme snage od 800 MW, računaju na uvozni ugljen, a nikako ne na plin koji će u Ploče stići iz dvaju pravaca prije očekivanog dovršetka izgradnje tamošnje elektrane planirane snage. Ne zaboravimo da ovaj projekt podupire ugledna njemačka konzultantska tvrtka Fichtner. Naravno, ovdje se ne vodi računa o ekološkim posljedicama katastrofalnim po dolinu Neretve, kao ni u slučaju Plomina koji je sa svoja dva bloka već nanio nemjerljive štete za okoliš i ljudsko zdravlje na Kvarneru, u Gorskom kotaru i dijelovima Like. Unatoč sve prihvatljivijim tehnologijama tremoelktrana na ugljen i sigurnim još većim dostignućima glede ekološke prihvatljivosti takvih objekata (zbrinjavanje CO2, desumporizacija, kvalitetnije upravljanje s pepelom i sl.) obje planirane TE na Jadranu su ekološki neprihvatljive, a posebice ona u Pločama. Uz nakradni program Gornji horizonti - koji bi promjenio čitavu ovdašnju hidrologiju krša i riječnih tokova te povećao salinitet Neretve do Čapljine, zadnji smrtni čavao u lijes bisera plodne doline, hrvatskog Misira, bila bi izgradnja TE Ploče na ugljen.
Činjenice da je ugljen doista jeftin energent na svjetskom tržištu, gdje ga ima u izobilju, da termoelektrane na ugljen s novim tehnološkim rješenjima bitno manje onečišćuju okoliš, da se užurbano radi na rješenju problema zbrinjavanja CO2 i da je za prihvat velikih količina ugljena potreban lučki prostor, daje pravo energetičarima za lobiranje u korist TE na ugljen uz Jadran. Međutim, na njihovu žalost, Hrvatska jest, ili bi trebala biti, visokorazvijena turistička zemlja, a u dolini Neretve je i iznimno bogata poljoprivrednim potencijalima i vrijednostima flore i faune pa su to dostatni razlozi za otpor gradnji tih termoelektrana.
Istini za volju, jedan od važnijih atributa suvereniteta svake države je i njena energetska sigurnost (dostatna količina energenata u svakom trenutku pod prihvatljivim cijenama - za industriju, turizam, poljoprivrednu proizvodnju i kućanstava). Međutim, sve dosadašnje energetske strategije Hrvatske su mrtvo slovo na papiru, nijedna vlada o ovoj temi nema pojma te ne uvažava mišljenje struke, koja je u Hrvatskoj uistinu respektabilna i većim svojim dijelom nekorumpirana. Priučeni ćate i kojekakvi šarlatani nalaze se u vrhovima državne administracije, a to je osobito pogubno za energetiku - koja je velika hrvatska komparativna prednost i motor koji ju treba izvući iz dubokog gliba. Napose u tom kontekstu treba respektirati hrvatsku pomorsku orijentaciju (uključujući Isključivi gospodarski pojas, kojeg RH još uvijek nije ozakonila) te njezin geoprometni položaj.
No, vratimo se elektroenergetici kao jednoj od važnijih sastavnica ukupnog energetskog razvoja.
Državna tvrtka HEP u svojem vlasništvu ima ukupno instaliranih 3654 MW u proizvodnji te polovicu udjela u NE Krško i TE Plomin 2, što zajedno u HEP-ovu dijelu iznosi dodatnih 448 MW.
Veći dio instalirane snage je u HE, a od TE na ugljen Hrvatska ima dva bloka u TE Plomin 115+220 MW). Godišnja potrošnja u uvjetima gotovo uništene industrije, nešto većeg konzuma u turizmu (klime, topla voda i sl.) i općenito slabog BDP-a iznosi otprilike 19 TWh. Uvoz je otprilike jedna trećina potreba, ali u hidrološki iznimno dobroj 2013. HEP je uvezao 19 posto u svojoj bilanci raspoložive energije. Budući da je elektroenergetsko tržište liberalizirano još 2008., a u novije vrijeme je počelo funkcionirati, ove brojke treba neznatno korigirati.
Hrvatski vodeni potencijali su gotovo iskorišteni, a s obzirom na sve rigorozniju zaštitu okoliša ostaje minimum za izgradnju novih objekata. U postojećim HE uz, u većini slučajeva, nužnu revitalizaciju agregata može se računati s izvijenim povećanjem snage, ali tek pod uvjetom raspoloživih vodenih resursa i transportnih kapaciteta za iznos proizvedene energije. Hrvatska ima doista velike potencijale u vjetru i suncu, no sve manje subvencije, skupa proizvodnja i birokratske zavrzlame spriječit će brži razvoj ovih dviju elektroenergetskih grana. U velikim gradovima Hrvatska će dio proizvodnje ostaviti u TE i to isključivo na plin jer je važna proizvodnja toplinske energije iz njih za opskrbu velikih gradova i industrijskih potrošača.

HEP-ova razvojna strategija mora se vezati na okruženje, posebice na BiH

U doba dok je HEP bio socijalističko poduzeće njegovi direktori su razmišljali o investicijama u susjednim republikama, napose u energentima bogatima Srbiji i BiH, gdje je HEP imao značajnije udjele u velikim TE. Da su menadžeri HEP-a više vodili računa o razvojnoj strategiji oni bi po okončanju rata na Balkanu nastavili tražiti takve mogućnosti, napose u BiH. Unutar ove države danas djeluju tri državne elektroprivrede - i to EP HZHB, EP BiH te ERS. Prva od njih spomenuta je "hrvatska" tvrtka, koja u svojem portfelju ima isključivo HE, od kojih je vrlo značajna reverzibilna HE Čapljina snage 420 MW. Ova EP djeluje na prostorima pretežito nastanjenima Hrvatima, i kao druge dvije proistekla je iz ratnog djelovanja koje je nekad jedinstveni EP BiH razbilo u tri kompanije. Dok je EP HZHB uvoznik el. energije (između ostalog iz zbog Aluminija Mostar) druge su dvije EP izvoznice, grade ili revitaliziraju s izgradnjom novih blokova mnoge značajne elektrane, a planiraju gradnju novih kapaciteta velikih snaga. ERS tako ulazi s Rusima u gradnju trećeg bloka TE Ugljevik, planira drugi blok TE Gacko, brojne HE na dijelu sliva Drine - na teritoriju RS-a ili graničnoj crti prema Srbiji. Naravno, čitavi slijev Drine radit će se u suvlasništvu s EP Srbije uz stranog investitora kao dominantnog vlasnika (Srbi nemaju novac), sustav tri nove HE u sklopu Gornjih horizonata, dok na području RS-a privatno poduzeće EFT u suvlasništvu Vuka Hamovića i s Kinezima kao glavnim investitorima gradi (Kina daje kredit, a njene kompanije rade elektranu po načelu ključ u ruke) TE Stanari (300 MW) i HE Ulog na Neretvi, a itekako ima interes ulaska u čitavi hidroenergetski sustav HES Gornji horizonti. "Bošnjačka" elektroprivreda uz kapitalni remont i povećanje kapaciteta u TE Kakanj i Tuzla namjerava graditi veliku TE Bugojno (350 ili čak 2x300 MW) te manje HE Vranduk, Ustikolina..., kao i vjetropark Podveležje.
Na području EP HZB-a u planu je gradnja TE Kongora, i dvije HE na području Livna/Duvna - HE Vrilo i Kablić, svaka od oko 50 MW. Za HE Kablić bi se radila akumulacija na području Glamočkog polja i tunelom bi se voda dovodila na njene turbine. Vjetro potencijali na prostorima Hercegovačko-neretvanske, Zapadno-hercegovačke i Herceg-bosanske županije su iznimno veliki i u njihovu se eksploataciju već obilato krenulo, uglavnom sa stranim kapitalom.

Projekt igradnje energetskog sustava Dinara

Nakon izgradnje velike akumulacije Buško blato koncem 60-ih godina prošlog stoljeća razmišljalo se i o drugoj fazi izgradnje hidrotehničkih objekata na području Livanjsko-grahovskog polja, kako bi se ovladalo vodama koje u većem dijelu godine prave štetu, a mogu se iskoristiti za proizvodnju el. energije te njihovim kroćenjem za neslućene mogućnosti proizvodnje hrane u poljima s obje strane Dinare. Zbog razlike u nadmorskim visinama od skoro 400 m polja na istočnoj strani Dinare i već izgrađenoga Peručkog jezera i uređenog slijeva rijeke Cetine na hrvatskoj strani Dinare ove bi se vode višestruko mogle koristiti i znatno doprinositi hrvatskoj energetskoj sigurnosti, kao i povećanju proizvodnje EP HZHB. Usto, kako smo već spomenuli, vode iz Glamočkog polja bi se prebacivanjem u Livanjsko polje, a potom u slijev Cetine također iznimno mogle iskoristiti. Samo ove vode bile bi dovoljan razlog da se Energetski sustav Dinara proglasi najperspektivnijom investicijom u regiji. Uz veliki hidropotencijal na sjevernoj strani Livanjskog polja utvrđene su i značajne zalihe ugljena, a zbog konfiguracije i raspoloživost terena te povoljnog smjera vjetrova na tom lokalitetu bi se mogla graditi TE instalirane snage veće od 1000 MW. Toplinska energija iz te elektrane našla bi veliku primjenu u stakleničkoj proizvodnji hrane (povrtlarske kulture), cvijeća i sadnica u poljima s obje strane Dinare, u kojima je zbog oštrih klimatskih prilika nužna njena uporaba. Svime ovim bi se doprinijelo naglom razvitku mikro regije za hrvatske strateške interese značajne Sinjske krajine i HB županije, koje su zbog potpune gospodarske zaostalosti demografski opustošene. Prije nego donesemo kratki opis scenarija gradnje elektrana riječ dvije o iznimno vrijednom Livanjsko-Grahovskom polju.
Ono je kraška tektonska rasjedlina, okružena visokim, zimi vrlo surovim planinama, pruža se pravcem sjeverozapad-jugoistok s Buškim Blatom na jugoistoku i Grahovom na sjeverozapadu. Kod prijevoja Ždralovac Livanjsko polje, između zadnjih obronaka Dinare i Šatora, prelazi u Grahovo polje. Polje okružuju visoke planine Dinara i Kamešnica na jugu, Tušnica na istoku, Cincar i Golija na sjeveru, te Šator i Staretina na zapadu. Polje ima površinu veću od 500 km², izduženo je više od 75 km (njegova najveća širina iznosi 12 km). Smiješteno je na prosječnoj nadmorskoj visini od 720. Ispitivanja tla pokazuju da je veći dio ovog prostora tijekom neogena bio pod vodom, čemu i dalje doprinosi veliko slivno područje okolnih širokih planina. Ovdje se nalazi nekoliko zaostalih jezera, od kojih je Buško jezero najveća umjetna akumulacija u ovom dijelu kontinenta, a valja spomenuti i Brežinsko jezero na SZ polja. Kroz Livanjsko polje protječe nekoliko rijeka-ponornica, koje pripadaju Jadranskom slivu. Najznačajnije su: Sturba, Žabljak, Bistrica, Brina, Plovuća, Jaruga, Ričina, kao i mnogi ponori, odnosna vrela. U polju uspijevaju kontinentalne povrtne kulture, a na njegovim obroncima i razno voće. Kraj je još uvijek poznat po stočarstvu, posebno uzgoju krava i ovaca, te proizvodnji mlijeka, i čuvenog livanjskog sira.

TE Livno budući kapitalni energetski objekt HB županije

Livanjsko-duvanjski kraj je iznimno bogat ugljenom. On se za sada eksploatira na četiri lokacije: Kongora, Tušnica , Prolog i Table. No, najzanimljiviji je lokalitet Čelebić na SZ Livanjskog polja na površini od 78,7 km² s utvrđenim i pretpostavljenim pričuvama od od oko 634 milijuna tona.
U slučaju izgradnje TE Livno trebalo bi odustati od TE Kongora, čime bi se smanjio štetni utjecaj na okoliš. Ugljen s lokaliteta Kongora-Eminovo Selo bi bez problema transportirao u veliku TE Livno. Naime razdaljina između ta dva lokaliteta je oko 50 km, a na istom su pravcu postojeći livanjski ugljenokopi Tušnica, Table i Prolog, što bi činilo zajednički transport jeftinijim. U rudnicima Kolubara u Srbiji, najvećem bazenu Europe, izgrađena je elektrificirana željeznička mreža u duljini od preko 100 km koja je vlasništvo rudnika, a nešto slično bi se za potrebe ovog bazena još lakše napravilo. Termoelektrana TE Livno locira se u rajonu Čaprazlija i koristila bi za svoj rad vode iz retencije Čaprazlije i nove akumulacije Sajković, dok bi za rad TE Kongora veće snage nedostatak vode predstavljao veliki problem.
Cijeli ovaj projekt pokreće tvrtka Ugljenivest iz Livna s tvrtkom Kamen dent iz Mostara, a računaju na partnerstvo sa splitskim Brodosplit-Div Groupom, EP HZHB i HEP-om do završnog prikupljnja sve potrebite dokumentacije za izgradnju, a potom sa strateškim partnerom do dovršetka izgradnje TE.
Velika prednost ovog projekta je kvaliteta ugljena, njegova beznačajna radioaktivnost (što nije slučaj kod uvoznog ugljena) optimalna i ekološki prihvatljiva lokacija same TE – prostor slabo naseljen bočno obrubljen visokim lancima planina, a uzdužno dugačko protegnut, zatim uporabljivost toplotne energije (nus produkt) u proizvodnji hrane i hortikultura u okolnim poljima.

Hidroelektrana i nova akumulacija s bosanske strane Dinare podižu vrijednost slijeva Cetine

Retencija Čaprazlije najvažniji je objekt u hidroenergetskom potencijalu slijeva Cetine i njenog prirodnog donora Livanjskog polja. Izgradnjom Buškog blata, predviđena je i II. faza sustava Orlovac, i to kao dio sustava melioracije Livanjskog polja, zaštita od poplava šireg područja te za navodnjavanje u ljetnim mjesecima i proizvodnju struje. Višak vode odlazi(o) bi sustavom izgrađenih kanala u Buško blato. Na području Ždralovca u SZ dijelu polja izvedena je osnovna mreža odvodnih kanala koja je trenutno spojena na prirodnu jarugu po čijoj trasi bi se izgradio kanal Brežine - Vrbica. Izgradnjom tunela kroz Dinaru (dugačkog oko 10 km) od retencije do Peručkog jezera tekla bi akumulirana voda na turbine nove HE u rajonu Peručkog jezera, a odatle u jezero i opskrbu nizvodnih HE na Cetini (ne uključujući HE Orlovac). Kod pojave velikih voda u Livanjskom polju, ustavom Plovuća, na istoimenoj rijeci skreću se vode prema prirodnim ponorima Kazanci, Rujani i Čaprazlije, odakle se one podzemnim tokovima probijaju prema Cetini i Jadranu. Ove vode treba akumulirati zajedno s vodama koje bi iz Glamočkog polja preko HE Kablić bile prevedene u Livanjsko polje u novu akumulaciju smještenu između sela Sajković i Čaprazlije na južnom obodu polja, smještenih uz samu Dinaru. One bi se koristile za rad (hlađenje) TE Livno, a njihov višak bi se usmjeravao prema novoj HE na Peruči ili prema Buškom blatu, integriranim sustavom površinskih kanala u Livanjskom polju. Hidrolektrana na Peruči trebala bi raditi kao reverzibilna elektrana, a vodu bi pumpala iz Peručkog jezera istim tunelom kojim bi tekle i vode iz Livanjskog polja. S obzirom da se u neposrednoj blizini kapitalnih objekata ovog projekta planiraju značajni vjetroenergetski kapaciteti, pa i oni solarni, višak struje s njih naročito tijekom manje potražnje konzuma bi se "skladištio" u akumulaciji Sajković. Tijekom ljeta dio voda iz akumulacije bi se mogao koristiti za navodnjavanje geotehničkim mjerama novopridobivenih obradivih površina, a proizvodnja na njima bi se odvijala i u zimskim uvjetima, putem zagrijavanih plastenika vodom iz TE Livno. Slična bi se korisnost mogla postići i na području Sinjskog polja, koje je po svojim klimatskim obilježjima slično bosanskim poljima.
Uz hidrotehnički tunel njemu usporedno bi trebalo izgraditi i drugi tunel koji bi služio za transport prema Dalmaciji i Jadranu, najprije el. energije putem kabela, topline putem toplovoda, a potom nafte i plina, čija je izvjesnost proizvodnje na Dinaridima vrlo velika.

Anketa