|
 Razlicit
od Ujevica vec i prilozima u Hrvatskoj mladoj lirici, Ivo Andric
(1892-1975) imao je i posve drukciju zivotnu i knjizevnu sudbinu.
Hrvat iz Bosne (roden u Travniku), Andric se kao sarajevski gimnazijalac
kretao u drustvu omladinaca iz buntovnicke "Mlade Bosne",
a kao zagrebacki student upoznao je Matosa, i premda se nije svrstao
u krug matosevaca, Matosevu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu
hrvatskih studenata "Zvonimir" u Becu ("Vihor",
1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist,
poslije "ujedinjenja" usao je u diplomatsku sluzbu, u
kojoj brzo napreduje do pomocnika ministra vanjskih poslova i najzad
izvanrednog poslanika i opunomocenog ministra u Berlinu. Drugi svjetski
rat proveo je povuceno u Beogradu, a poslije 1945. bio je prvi predsjednik
Saveza knjizevnika Jugoslavije.
Godinama su
se oko Andrica mnozile nejasnoce i kontroverze. Primjerice: je li
ustrajavao u jugoslavenstvu zbog vjernosti mladenackim idealima,
ili zbog karijere, ili zbog cega drugog? Je li ostao dosljedno Jugoslaven
ili je mozda i njemu jugoslavenstvo bilo samo prijelaz prema srpstvu?
Nadalje, je li svoj bijeg od hrvatstva u sebi ikada prebolio, ili
je bio spreman da mu se vrati u nekom povoljnom trenutku, koji medjutim
nije dozivio? Je li se 1941. zaista namjeravao vratiti u Zagreb
i staviti na raspolaganje vladi NDH, do cega nije doslo samo zato
jer to vlada NDH nije prihvatila? Ili do toga nije doslo jer su
ratna zbivanja ubrzo, prije nego sto je do realizacije te namjere
doslo, upozorila pronicljiva diplomata, da ce tijek dogadaja opravdati
njegovo ostajanje u Beogradu? Izbjegavanjem da se ocituje o tim
pitanjima, Andric kao da je jos i poticao, da takvih nejasnoca i
kontroverzi bude sto vise, da bi se najzad i otvoreno postavilo
pitanje o njegovoj osobnoj nacionalnoj pripadnosti, kao i o pripadnosti
njegova djela.
Vec je njegov
becki hommage Matosu nosio klicu razocaranja, i to upravo u matosevske
ideale; i premda je jos nekoliko godina poslije prvoga rata knjizevno
vezan uz Zagreb i hrvatsku knjizevnu sredinu, odlaskom u Beograd
i ulaskom u diplomatsku sluzbu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca
sve je intenzivnije nazocan u srpskom knjizevnom zivotu, prihvativsi
najzad i srpski jezik. Ipak, nikada nije ekavizirao i leksicko-sintakticki
posrbio svoje prve, hrvatskim jezikom pisane radove - pjesme, novele,
clanke i kritike. Dvije zbirke refleksivnih, artisticki izbrusenih
pjesama u prozi, ispunjenih prigusenim bolom i tragicnim osjecajem
zivota (Ex Ponto, Zagreb, 1918; Nemiri, Zagreb, 1921), pripovijetka
Put Alije Djerzeleza (Beograd, 1920) i prva knjiga Pripovetke (Beograd,
1924), unatoc samom naslovu potonje, napisane su biranim hrvatskim
jezikom, kao i brojni clanci i kritike u hrvatskoj periodici tih
godina. Sljedeca njegova knjiga, takodjer pod naslovom Pripovetke
(Beograd, 1931) donosi pripovijetke pisane i hrvatskim i srpskim
jezikom; tek Pripovetke (Beograd, 1936) pisane su sve do jedne dosljedno
srpskim jezikorn, kao sto su pisana i sva kasnija njegova djela:
romani Na Drini cuprija (1945), Travnicka hronika (1945) i Gospodjica
(1945), pa Nove pripovetke (1948), roman Prokleta avlija (1954),
nedovrseni roman Omerpasa Latas i sjajna knjiga refleksivnih zapisa
Znakovi pored puta, koja izlazi posthumno, u sastavu njegovih sabranih
djela (1976).
Cesto je upravo
to bio poticaj nekim znanstvenicirna da, u usmenim raspravama i
privatnom krugu (jer se javno o tome nije moglo slobodno govoriti)
dijele njegov opus na hrvatski i na srpski dio. Ali Andricevo djelo,
samo u sebi, krije razloge protiv takve podjele. Iako je drugi,
pretezitiji broj njegovih radova formalno pisan srpski jezikom,
duhovni prostor iz kojega su ta djela nastala i koji ih je obiljezio,
svjetonazorom i stilom, upucuje na njihove hrvatske izvore i korijene.
Interpretacija svih njegovih djela, poglavito najvaznijih, uvjerava
nas da Andric nikada nije gledao na zivot i pojave u njemu srpskim
ocima, nego ocima Zapadnjaka i Latina. Primjerice, u romanu Na Drini
cuprija, koji se proslavio glasovitim, pedantno naturalistickim
prizorom nabijanja na kolac, kad govori o austrougarskoj okupaciji
Bosne i Hercegovine 1878., Andric ne krije da je ona odmah pokazala
pozitivne posljedice svih promjena sto ih je uvela u svakodnevni
zivot dotad zaostale bosanske sredine. To su red, cistoca, gradjevinski
pothvati, gospodarski prosperitet i pravna sigumost, koja je proizlazila
iz djelotvome upravne i sudske vlasti, za razliku od istocnjacke
"pravde" izrazene uzrecicom "kadija tuzi, kadija
sudi"; a zna se, da je srpska prosudba austrougarske vlasti
u Bosni i Hercegovini u svemu suprotna ovoj Andricevoj. Dokazuju
to knjizevni spisi bosanskog ideologa srpstva Petra Kocica.
Slicnih je
primjera i u drugim Andricevim djelima, pa i u "najsrpskijem"
njegovu djelu, romanu Gospodjica. U svim njegovim prozama, u kojima
se pojavljuju franjevci, a takvih je zaista puno (romani Travnicka
hronika i Prokleta avlija, pripovijesti Prica o vezirovom slonu,
U musafirhani, U zindanu, Ispovijed, i niz drugih), upravo oni su
zagovornici Andricevih pogleda i razmisljanja, kao sto u pripovijetki
Pismo iz 1920. godine njegove misli iznosi Max Levenfeld, koji bjezi
iz Bosne jer je ona "zemlja mrznje". I Andricev stil uvjerljivo
govori o zapadnjackom, hrvatskom ishodistu njegova djela. To je
realisticki stil u njegovoj talijanskoj, veristickoj varijanti,
kojega u srpskoj knjizevnosti nije bilo ni prije ni poslije Andrica.
Srz Andriceva
djela cini osobni dozivljaj svijeta, gledan kroz bosansku optiku,
a to je duboka ljudska patnja, koju kao sudbinu nosi u sebi, a izrazava
diskretnim, lirski nijansiranim izrazom humanosti, osjecajima koji
ne traze ni velike izjave ni upadne geste (pjesme u prozi, prve
pripovijetke), da bi na toj suzdrzljivosti izgradio svoj stil odmjerenog,
naoko hladnog, objektiviranog, bescutnog i bestrasnog pripovijedanja
u kome se, na razne nacine, nesavrsen smrtni covjek suocava s vjecnoscu
zivota. Od prve pripovijesti predstavio se kao pjesnik Bosne, u
kojoj se mijesa, a cesto i sukobljava, Orijent s Europom i Europa
s Orijentom, s ponekad u pojedinostima komicnim, a u krajnjem rezultatu
uvijek tragicnim posljedicama. Kao nitko, osvijetlio je mracne dubine
ljudske duse u slozenom prostoru etnicko-psiholoskih suprotnosti,
nastalih u povijesnom spletu krvi i kultura, koje se nikada nisu
amalgamirale nego su se samo privremeno i prividno pricinjavale
uskladenim mozaikom nacionalnih, vjerskih i civilizacijskih razlicitosti.
Otkrio je svijet upravljan osjetilima, koja uzbuduju i unose u zivot
groznicavo vrenje emocija i strasti svake vrste s jasnim tragovima
fatalisticke filozofije, koja pozna i trenutke ironije i trenutke
rezignacije, unoseci u nesklad zivotnih pojava sklad umjetnickog
pripovijedanja, a epska snaga njegova djela, uzeta u cjelini, navedena
je u odluci Svedske akademije glavnim razlogom zbog kojega mu je
1961. dodijelila Nobelovu nagradu za knjizevnost. Andricevo se djelo
odlikuje unutarnjim jedinstvom bez ikakvih oscilacija -misaonih,
emotivnih ili stilskih, ono je kompaktna cjelina; umjesto da ga
nasilno dijelimo na hrvatski i na srpski dio, bolje je da ga obje
knjizevnosti u cjelini smatraju svojim, jer za to imaju opravdanje
i jedna i druga.
U prvim godinama
poslije drugoga svjetskog rata Andric je objavio i nekoliko pripovijedaka
koje izlaze iz njegova svijeta, s nekima je i platio dug "socijalistickom
realizmu" (pripovijetka Elektrobih ), ali one su bile samo
kratkotrajna epizoda koja u njegovu stvaralastvu nije ostavila nikakva
traga.
PUT
ALIJE ĐERZELEZA
..........................................
Ona se zvala Katinka i bila je kći Andrije Poljaša, nesrećna zbog
svoje ljepote o kojoj su pjevali dvije pjesme po svoj Bosni. Na
kuću su im udarali zbog nje. Nikad nije smjela izlaziti. Svecem
bi je vodili zorom na ranu misu u Latinluk, i tad umotanu u bošču
kao Turkinju, da je ne poznaju. Rijetko je silazila i u avliju,
jer je odmah do njih bila islahana, za čitav boj viša od njihove
kuće, a đaci te škole slabo hranjeni i mnogo bijeni mladići, provodili
su, blijedi od želje, sate na prozorima, loveći je pogledom po avliji.
A kad god bi izišla, ugledala bi za prozorom nacereno lice ludog
Alije, žuta i krezuba idiota, koji je bio sluga u toj školi.
Dešavalo se, poslije burnih večeri, kad bi askeri ili sarajski momci
vriskali i nakašljavali se ispod prozora i udarali na vrata, da
bi je majka ni krivu ni dužnu, grdila i u čudu se pitala „u koga
se umetnu“ da je rad nje grad lud i kuća nemirna, a ona bi je slušala,
skopčavajući ječermu na grudima, bez zračka razumijevanja u velikim
očima. Ona je često povazdan plakala ne znajući kud će sa životom
i sa svojom proklinjanom ljepotom. Ona je klela samu sebe i grizla
se i uzalud mučila, u svojoj velikoj nevinosti, da dokuči šta je
to „bezobrazno i tursko“ na njoj što zaluđuje sve muškarce i rad
čega se uspaljuju i mame oko njine kuće askeri i balije, i zbog
čega to mora ona da se krije i stidi a njeni da žive u strahu. I
svaki dan je bivala ljepša.
Otad zaređaše Đerzelezu popodnevi u halvedžinici. Počeše se kupiti
i neke Sarajlije. Dolazio je i mladi Bakarević, pa Derviš-beg sa
Širokače, riđ i podbuo od pića, a sad, zbog posta, ljut kao ris;
i Avdica Krdžalija, sitan, mrčav i žustar kao vatra, poznat ukoljica
i ženskar. Tu, u polumračnoj halvedžinici, gdje je svaka stvar bila
potamnjela i ljepljiva od šećera i isparivanja, čekali bi da pukne
top i vodili duge razgovore o ženama samo da zaborave žeđ i duhan.
Sa gorčinom i zapaljenim ustima i nekim bolnim nemirom u svakom
mišiću, Đerzelez ih je slušao, smijao se, pa i sam pokatkad pričao,
zaplićući se i uzalud tražeći riječi. A pred njim je uvek Katinkina
kuća zatvorenih vrata i nepomičnih pendžera.
............................................
Put Alije Đerzeleza, 1920
ISPOVIJED
Seljak Petar
Ljoljo krenuo je još za mraka s planine, i sada od ranog jutra čeka
u avliji da gvardijan doručkuje pa da ga primi. Neće ni s kim drugim
da govori. Tupka okorjelim opancima o zamrzlu zemlju, huče u ruke,
i čeka. Dugo je trebalo dok je mogao da iziđe pred gvardijana, fra
Julijana Kneževića, čovjeka književna i dobra, ali lijena i spavaćiva
za priču. Tu svoju manu nije fra Julijan više morao ni na ispovijedi
da kazuje, toliko je bila poznata, čuvena i nepopravljiva. On će
s njom, to je već sigurno, i na Sudnji dan izići, jer na ovoj zemlji
joj nema suda ili lijeka. Konačno, seljak je stajao pred gvardijanom,
i gužvao čvornatim rukama fes i razmotan uvijač. Taj Ljoljo je bio
sijed i čist starčić, a sramežljiv kao dijete. Zivio je u planini
inokosan. Imao je samo žensku djecu pa poudavao. Neke godine je
obudovio i nije se više ni ženio. Propirale su ga i krpile kćeri
iz sela. Tako je živio sam, izgonio trgovačku stoku na planinu,
i rijetko silazio u selo a još rjeđe u varoš. Sad je stajao pred
gvardijanom; na licu mu onaj seljački izraz koji izgleda kao osmijeh,
a u stvari je zbunjenost. Obarao je svaki čas pogled pred pogledom
gvardijanovih krupnih očiju, koje su ga mirno gledale iz velikih,
pravilnih i blijedih podočnjaka.
- Pa ima, mnogopoštovani, ima eto... bolesnik - odgovarao je nesigurno
na gvardijanovo pitanje.
- Ko ti je bolestan? - pitao je fra Julijan nestrpljivo i već htio
da zove kapelana.
- Ama nije, mnogopoštovani, molimo vas, običan bolesnik, nego
. . . onako . . .
- Kako onako?
Šta mrsiš?
- Ama eto, mnogopoštovani . . . - i tu seljak steže svu rječitost
i izgovori skoro nadušak. - Ima u nas u planini hajduk, onaj Roša,
pa znate, molimo vas, razbolio se i nema ništa od njega, pa sam
došao vama kao . . .
Kad gvardijan ču u čemu je stvar, ne dade mu da dovrši nego odmah
pozva još dvojicu fratara. I tada seljak ispriča sve po redu.
Ivan Roša, koji se prije desetak godina odmetnuo u hajduke i bio
čuven po kreševskoj okolini, proveo je posljednje godine po Dalmaciji
i Hercegovini, pa kad su ga Francuzi otale otjerali, on se sklonio
u Crnu Goru. Ove jeseni je zajedno s nekim Crnogorcima orobio kod
Sjenice francuskog kurira koji je išao za Carigrad. Francuzi su
odlučno tražili da se krivci pronađu i kazne. Zbog toga su Turci
počeli da ga gone u stopu. Misleći da je najsigurnije da se skrije
u blizini svoga mjesta, gdje je najmanje vjerovatno da će ga tražiti,
on je prešao u Bosnu. Još na putu se razbolio. I eno ga sada u planini
gdje leži. Bogu dušu daje, a Bog je neće.
- Pa tebe poslao po misnika? - pita jedan fratar.
- Nije, molim vas, ujaci, - brani se Ljoljo, kome je očito neobično
teško da govori istinu, ali ne smije drukčije. - Evo kako je. Ja
neko jutro, baš u utorak, pošo u drva, kad iz jednog grma neko zapomaže:
“Ljoljo, Ljoljo!” Priđem ja, kad imam šta da vidim. Leži čovjek
potrbuške, po modrio i naduo se, pa ne mogu da ga poznam, k’o nisam
ga vidio tolike godine. Kaže mi se: Ja sam Ivan Roša. Pomagaj, kaže,
ako si kršten. Ima, kaže, ovdje negdje ispod puta, u stjenjaku nad
potokom, jedna pećina, samo ne mogu da je potrefim gdje je. Skloni
me, kaže, odavde da me Turci ne uhvate ili da se ne smrznem noćas.
I zaklinje me s božije strane. Te ja traži, traži. Nadem rupu u
stjenama, sve kako mi je reko. Uprtim ga na leda (on trup k’o trup)
i snesem u pećinu. Tek tada vidim da je poganac na njemu i da je
čovjek samrtni. Odem te mu donesem hljeba i rakije. Vidim: nema
ništa od njega, Ne može ni rakije. Žedan sam, kaže. Ali ne može
ni vode da pije. Zagrcava se. Hoću da mu naložim vatru hajdučicu,
ali on ne da. Nemoj, kaže, ja je poticati ne mogu, pa ili ću se
ugušiti, ili će me dim odati Turcima. Nadem suha lišća pa mu naspem
da mu je toplije.
Gvardijan nestrpljiv kašljuca, ali seljak priča dalje.
- Obiđem ga sutradan. Malo mu k’o lakše. Da mi kupiš, kaže, ljute
rakije, isiota i meda, da privijem na ovaj otok. I dade mi mletački
dukat. Nabavim mu sve to i još mu dam dvije ovčije kože da se zgrije.
Obidem ga opet; bolje mu. Tako prodoše tri-četiri dana. Ne smijem
mnogo da ga obilazim, da me ko ne vidi, a opet žao mi ga, ako je
hajduk….
Opet jedan od fratara pogleda u gvardijana i htjede da prekine pričanje,
ali seljak, koji se očito spremio šta će da kaže, ne pometa.
-Tako juče po podne. Spremim malo hljeba i sira, i odem. Kad on,
ječi kao bodenik. Pitam ga šta mu je, ali ne odgovara nego se samo
hvata za moj gunj i ropti, bi reko izide mu duša. Neće ni da pogleda
hljeb i sir. Prihvatio se mene, pa ne pušta; i sve očima nešto traži.
To je tebe studen dohvatila, kažem ja. Istom on, pošto se iskašlja,
jedva progovori: ”Nije, Petre, brate”, kaže, “nego velika je grjehota
u mene na duši.” Pa jednako to pa to. I sve prstima hvata pod grlo:
“Velika me je grjehota pritisla, pa nit mogu živjet nit umrijet!”
………………………
Ispovijed,
1928
TRUP
Iako mučen
bolešću i prikovan odavno za postelju, fra Petar je još uvek mogao
da priča dugo i lepo, samo kad bi našao slušače koji su mu po volji.
Nikad se ne bi moglo potpuno kazati u čemu je upravo bila lepota
njegovog pričanja. U svemu što je govorio bilo je nečeg nasmejanog
i mudrog u isto vreme. Ali, pored toga, oko svake njegove reči lebdeo
je još naročit prizvuk, kao neki zvučni oreol, kakvog u govoru drugih
ljudi nema i koji je ostajao u vazduhu i titrao i onda kad je izgovorena
reč ugasla. Zbog toga je svaka njegova reč kazivala više nego što
ona u običnom govoru znači. To je izgubljeno zauvek.
U fra-Petrovoj ćeliji bilo je velikih i malih časovnika, koji su
ceo prostor ispunjavali svojim jednomernim šumom i povremenim iskucavanjem
časova, bilo je oružja, delova od pušaka, razne gvožđurije i alata.
On je bio majstor u tim stvarima i zato mu je ostao od mladosti
nadimak Tufegdžija. Jedan od tih čudnih drvenih časovnika otkucavao
je jedanaest sati. Zamišljen, fra Petar je slušao njihov zvuk, gledajući
u raf na duvaru na kom su bile dve-tri knjige, staklo rakije sa
travama, i red dunja i jabuka. Još odjek poslednjeg udarca nije
bio zamro kad je fra Petar počeo da priča.
- Kad sam bio u progonstvu u Maloj Aziji, nagledao sam se svakojakih
čuda i vidio zla i dobra. Više zla nego dobra, jer dobra je malo
manje pod ovim nebom pod kojim živimo. Tu sam vidio jednog čovjeka
koji je bio živi spomenik nesreće i slika svih zala koja vrebaju
živo čeljade.
Ja sam, eto, neki tufegdžija. Batal-majstor od zanata. To mi je
ostalo od djetinjstva i to sam oduvijek radio u manastiru. Opravljao
sam mlinove, brave, satove i puške. I tako sam uvijek ponekom bio
potreban jer, kao što znate, sve se na ovom svijetu troši i kvari,
i više ima štete i batala nego sreće i napretka. Ta mi je moja vještina
valjala i u Akri. Popravio sam i naoštrio mome apsandžiji kaveni
mlin. Od toga mi se pročula slava. Najposlije su mi davali da popravljam
i brave na našem zatvoru. Počeli su da me zovu i po varoši. Prvo
kod kajmakama, pa zatim i kod drugih uglednih ljudi gdje ima šta
da se popravi. Tako sam došao u kuću Čelebi-Hafiza, koja nije bila
kao druge kuće što su, kao što ni njen gazda nije bio kao drugi
ljudi.
To je bio čitav dvor, napola sakriven u gustom šumarku koji je izdaleka
izgledao kao čuperak na žutoj strmini na brijegu. Tek kad čovjek
prođe veliku kapiju, vidi da je to prava tvrđava, sa nasipima i
mostovima i kulama od štura kamena. A šumarak krije hladovite bašte
i vrela žive vode. Samo u Aziji ima takvih iznenađenja. Otkako sam
ovamo došao, nisam čuo da česma romoni. I taj šum vode dođe mi drag
i poznat kao materinji jezik. Kao da nisam ni u ropstvu ni u Aziji,
nego usred Sarajeva, u našoj fratarskoj avliji, pored česme. Ali
osim toga sve je drugo bilo zapušteno, iako veliko i bogato.
Stražar koji me je doveo predade me jednom blijedom čovjeku neodređenih
godina, ugasla pogleda i duboka glasa. Taj me je vodio dugo uz kamene
basamake, preko nekih doksata, kroz neke hladne i prazne prostorije,
sve od istog sivog kamena. Sve tvrda građa i velika majstorija.
Dohvatismo se drvenih basamaka i uspesmo se na kulu na kojoj je
bio veliki sat koji je juče odjednom stao i zbog kojeg su me dozvali
iz apsa. Čim sam ga otvorio, vidim šta je i kako je. Građa mletačka
i dobra, ali sat rđavo usađen pa mu drob zakisava sve do zereka.
Vidim: ovo je radio jali Grk jali Jermenin, a oni nisu za taj posao,
jer tu nema prevare i ne pomaže lagati.
Tražim gasa i zejtina, dvije-tri peruške i jednu turpiju, jer je
turpija jedina alatka koju mi u apsu ne daju da držim. Donese mi
sve to jedan momak pa ode. Onaj koji me je doveo ostade pored mene.
Tu na tavanu, ispod sata, bilo je dasaka od nekog dobrog tvrdog
drveta. Na njima sam poredao alat. Na jednu od tih dasaka sjede
i onaj momak. Sad sam mogao bolje da ga vidim. Bio je već u godinama,
mršav i povijen u pasu. Sad kad se sjetim, mislim da je morao biti
rob, ali davnašnji, možebit od djetinjstva, pa poturčen i oslobođen.
To su te doživotne sluge po turskim gospodskim kućama, kojima se
ne zna dobro ni šta su ni odakle su, ni koji im je pravi posao u
kući. Pošto su se potpuno odrekli svoje vjere i svoga imena i svog
života samog, oni uistinu vladaju svima oko sebe i ostaju na mjestu
dok se sve oko njih mijenja, rađa, umire, ili udaje i odlazi. Oni
znaju najbolje kako stoji kuća i u kući mal i imanje, znaju sve
druge tajne u duši i ćud svakog od svojih gospodara i od posluge.
Svak traži od njih poneku uslugu, pomoć ili savjet, i oni svakom
pomognu, a ne traže ništa za sebe, samo šute i gledaju oko sebe
i kao da im je sva nagrada u tome što sve znaju a ništa ne žele.
Tako gospodskim kućama često vladaju robovi i stranci, lukavi Čivuti
i tajanstveni poturčenjaci, samo zato što su potpuno pregorjeli
i što nemaju one požude i ona vitia kojima robuju njihovi gospodari.
I za ovoga sam odmah osjetio da je takav neki kućni dušmanin.
Ja skidoh kapak i zasukah rukave. Prekrstim se u sebi i počnem posao.
Šutim ja, šuti Turčin. Pogledam ga malo iskosa i vidim ga gleda
kroz onaj mali otvor ispod sata.
- Jesi li vidio? – odjednom me upita Turčin.
- Nisam – odgovaram je, a ne smijem da podignem oči s posla. A i
nisam ništa ni vidio. Nisam čestito ni pogledao. Bojim se da nisu
neka čeljad iz harema i da Turčin ne pomisli štogod i da mi ne zamjeri.
Šta ja znam? Nisam uradio ništa, ali i za manje stvari se degenek
jede i glava gubi.
- Pogledaj slobodno – kaže mi opet Turčin – nije ono ženskinje ni
hare. Pogledaj, pa ću ti nešto ispričati.
Podignem glavu s posla i pogledam. Vidim dolje, duboko ispod nas,
na kamenim pločama, koje su još u hladovini, prostrte serdžade i
na njima sjede dva roba, jedan kahvaji a drugi sasvim crn. Pored
njih neka nosila, jastuci i šargije. Naprijed, do same kamenite
ograde, do koje dopiru vrhovi drveća iz bašte i koju već obasjava
sunce, stoji nešto, kao dijete, kao baba, ne mogu da razaznam. Vidim,
ljudska prilika u žutoj i zelenoj anteriji do same zemlje, na njoj
glava sa bijelim kaukom, ama nema ni ruku ni nogu, samo trup. Stoji
i ne miče se s mjesta, samo što glavom kreće i klanja se čudno.
Bože me ne pokaraj, kao pokojni fra Filip Bravadžić kod velike mise,
kad ga ministrant kadi tamjanom a on se samo klanja glavom i ne
umije da prestane. Ne znam otkud se sjetih fra-Filipa, Bog mu duši
dao lako, a bio je dobar kao hljeb, samo skrupulant i smiješan čovjek,
ali me Turčin prekide u mislima.
- Vidiš ono dolje pod nama. Ono je Čelebi Hafiz, koji je nekada
Siriju pokorio. Slušao si za njega.
- Nisam, da mu je sretno gospodstvo, nisam. Ja sam izdaleka i odskora
ovdje.
Turčin me je gledao čudnim očima, koje tek sada pravo sagledah,
očima čovjeka koji zbog nečega pati, i stoga mu pogled liči na pogled
krštena čeljadeta. Gledao me je kao da je htio da se nagleda čovjeka
koji nije nikada čuo za Čelebi-Hafiza. I tada je počeo da priča
priču o trupu i njegovoj sudbini.
Dok je on pričao, ja sam pomalo bacao pogled na doksat ispod nas.
Tu su robovi jednako sjedili na kamenim pločama, u sjeni bedema,
a pored ograde stajao je Čelebi Hafiz, trup u žutoj i zelenoj svili.
Sjena se pomicala i sunce je bilo prešlo na njega, ali on je nepomičan,
samo što glavom kreće. Najprije – diže glavu uvis – diže! diže!!
– nisam vidio živa čovjeka da tako visoko i ponosno digne glavu.
A onda stane da polagano kreće glavom, ulijevo, pa udesno, strahovito
polagano, kao zvjerka kad njuši vjetar i predosjeća vrijeme. I sve
tako: ulijevo, pa udesno, dok se ne zamori i spusti glavu za trenutak.
Pa opet ponovo. Kad se okrene ovamo put sahat-kule, onda mu bolje
nazirem lice i vidim da je kao spečena jabuka. Ni nosa, ni očiju,
ni usnica, ni brade, ni brkova. Sve samo jedan veliki ožiljak, prevučen
zategnutom novom kožom.
A Turčin pored mene je pričao, živo, bez prekida, sve brže i žustrije.
Ja sam radio svoj posao. U početku mi je bilo nezgodno što on to
meni priča, ali sam brzo uvidio da on to kazuje zbog sebe a ne zbog
mene. A kako sam bio zauzet poslom, nisam mu morao ništa odgovarati.
Samo dok bi ja štogod krupnije kucao ili turpijao, Turčin bi malo
zastao i predahnuo, ponavljajući riječi za koje je mislio da ih
nisam dobro čuo ni razumio. A ja nisam baš sve dobro razumio i nisam
mu mogao svaku riječ dobro uhvatiti, jer nisam mogao zapitkivati,
ali sam glavno razabrao.
Turčin je pričao ovo:
“Stari su im bili gospoda u Siriji, ali su četiri posljednja naraštaja
bila posve prešla u Stambol. Tamo su bili ulema, i to jaka, sa oca
na sina. I kad se ono uzmuti po unutrašnjoj Siriji, a tamo su muti
često, poslaše na nju vojsku. Ali vojska kad ne može da utvrdi zapt
i red, samo povećava muku i nesreću. Sa tom vojskom pošao je iz
Stambola i Čelebi Hafiz. Poveo ga je sam komandant, kao čovjeka
koljenovića, starinom iz tih krajeva. I kao što često biva za nemirna
i luda zemana, malo-pomalo, osula se i razišla vojska – niko još
haira u Siriji nije vidio! – jedan po jedan vratile se starješine.
I na kraju, sve je ostalo na jednoj četi i na Čelebi-Hafizu, jer
je on primio na sebe ono što niko nije htio da primi: da za svoj
račun umiruje Siriju i dotjeruje pod carski zakon i svoju volju
sve što je živo u njoj. U stvari, to je bila njegova vojska i plaćao
je i izdržavao od vilajeta koji je umirivao.
Prvo je uzeo sve zemlje koje su, po njegovim tapijama, nekad pripadale
njihovoj kući. A zemlje je bilo koliko hoćeš, jer je ispred Čelebi-Hafiza
bježalo sve što bježati može. I bez sidžila i bez tapije sve je
postajalo njegovo na dva dana hoda pred njim. Svak je ostavljao
sve što ima i spasavao go život, ali i Hafiz je gazio i ostavljao
sve za sobom i jurio samo za životima kao za lovinom.
Došao je na vojsku pravo sa škola kao vitak i miran mladić, neobično
bijele kože, crnih očiju a riđih obrva i nausnica. I taj mladi Hafiz
odjednom, ali to odjednom: kao mlijeko kad se provari, pretvori
se u četovođu i krvoloka ratnika. I sve se zaboravilo, i raniji
ustanci protiv vlasti i redovna vojska koja je bila došla da ih
uguši, ostali su samo Hafiz i ta zemlja koju je on gazio i kaišao
kako je znao i koliko je mogao.
Taj je žario i palio. Zemlja ga je pozvala Vatreni Hafiz. Smetalo
mu je i dražilo ga sve što je živo i što stoji uspravno. Zato je
sve palio i rušio. I samo se ljutio što je poslednju travku ne može
da sabije u zemlju, što i kamen ne može da gori. „Samo ću nebo nad
Sirijom ostaviti“, govorio je, kad bi se udostojio da nešto kaže,
a ono što je radio potpuno je odgovaralo onome što je govorio.
U svojoj nevolji, svijet se pitao kako se od onog bojažljivog softe
sa obrazima kao krv i mlijeko napravi zmaj što kolje i davi, i ne
može da zaspi dok nebo nad njim nije crveno od požara. Kakve su
to škole koje je izučio i knjige koje je čitao? U kojoj se medresi
ovakav nauk daje? I ko je, i kada, usadio ovu mržnju u njega, i
otkud ova vatra kojom sve sažiže i ruši, a nit se zamara nit dogorijeva?
Pitali su se ljudi tako, ne znajući zašto se pitaju i nikad ne nalazeći
odgovor. I molili su se bogu, ne što su se nadali pomoći, jer je
bog tada još bio na Hafizovoj strani, nego što Hafizu nije vrijedilo
moliti se.
Ljudi su bježali u pustinju gdje je smrt bila manje-više sigurna,
ali ipak manje strašna od Hafizovih kopljanika ili njihovih luča
i katrana. Tu, u pustinji, sakupljali bi se u rupama koje bi iskopali
u strmim obroncima gdje je pijesak sabijen i tvrd. Ali žeđ i glad
su ih izgonili noću da po okrajcima oaza traže vode i hrane. Tu
su ih sačekivali Hafizovi ljudi i ubijali kao zvjerinje po pojilima.
Zato se po stazama koje idu ka vodi i pored potoka samih uvijek
moglo naći leševa i ranjenika.
Tako su prolazile godine, a Hafiz je jednako umirivao Siriju, koja
se bila već umrtvila. Drugima je uništavao i rasipao, a sebi je
sticao i podizao. Zidao je i gradio tvrdo i visoko i na sve udarao
teške brave i mahsuz ključeve i mandale.
I šta da ti kazujem kad se iskazati ne može? Žario je, palio je,
sjekao i vješao, silovao i globio, i sve mu je polazio za rukom,
i niko mu ništa nije mogao, ni božji zakon ni carska ruka, ni suza
ni mržnja onih koje je gonio. Ali vidiš (rob izgovori tu riječ polagano
i značajno, tako da mu ja pogledah u ruke kao da će mi zaista nešto
pokazati; on se samo malko ispravi i napola sklopljenih očiju, jedva
rastavljajući usne, poče da niže riječi brzo i jasno kao u molitvi),
vidiš, ima jedan lijek svakoj muci i svakom zlu, a to je: da u svakom
minutu u životu čovjeka postoji mogućnost da čovjek pogriješi, koliko
za dlaku pogriješi, ali to je dosta za njegovu smrt i potpunu propast.
A pomisli koliko ima minuta u životu. I pomisli da lakše pogriješi
onaj koji goni i kreće se, nego onaj koji pati sakriven i nepomičan.
Tako su, eto, svi mislili i za Hafiza: ne može mu niko ništa i kraja
mu nema. Ali jednog dana, u jednoj sekundi, i on se prevario: sažalio
se nad jednom slabom i polumrtvom ženom koju je sreo na svom putu.
Za jedan tren oka prestao je da mrzi i goni, i to je bilo dosta
da se i za njega nađe sablja.
Goneći neku uglednu i mnogobrojnu porodicu koja se bila sklonila
u pustinju, Hafiz se odvojio od svoje čete. Trag je vodio jednom
od onih pustinjskih puteva koji idu ka vodi i doveo ga do jednog
gotovo presušenog potoka. Na žutom pijesku pod mršavim drvetom koje
nije imalo sjenke, našao je klonulu devojku. Bila je polunaga, sa
ostacima odijela na sebi, sva preplanula od pustinjskog vjetra,
krvavih nogu i koljena od posrtanja i padanja. Dalje nije mogla.
Velike oči, u groznici, nisu više imale otkud da plaču, ali su joj
niz opaljene obraze nazirale dvije crvene brazde kao rane, tragovi
presahlih suza.
Ona je podigla oči sa zemlje i ugledala njegovu sablju, kratku a
tešku, kao satarica, i gledaju visoko iznad sablje i ratnika, izgovorila
je brzo kratku molitvu: „U ime Boga koji je milosrdan iznad svakog
milosrđa.“ Prošaptala je to kao stvorenje koje se više ne boji i
ne brani, jer je već mrtvo i samo još odnekud ima dar govora. Umjesto
udaraca, Hafiz je raširio ruke. Njegovi ljudi, koji su pristizali
za njim, zatekli su ga još tako. Na zglobu desne ruke visila mu
je o gajtanu ispuštena sablja.
Zapovjedio je da se ova devojka skloni i da niko u nju ne dira.
Toga dana uveče, kad su je doveli pred njega, ogrnutu nekim muškim
haljetkom, naredio je da je odvedu u njegov harem.”
Rob, koji je dotle pričao bez prekida, pogleda odjednom kroz onaj
mali prozor ispod sata, i zastade. I meni se pogled ote napolje.
Tamo dolje sluge su spremale nosila, kao tezgere, samo napravljena
od platna i puna nekih jastuka i prostirke. U njih lagano i oprezno
posadiše Hafiza, kao trupac, i izgubiše se niz kamene basamake.
Ovaj moj Turčin se uznemiri, diže se oklijevajući, kao da žali.
Izgledalo je kao da će otići ne završivši priču, i bez oproštaja,
ali zastade pored samih merdevina i poče brzo i skraćeno, preplićući
riječima, da priča kao čovjek koga svaki čas mogu da odazovu, a
koji želi da kaže nešto važno i potrebno, bar najglavnije od najglavnijeg.
Govoreći, nije ni gledao više u mene, nego u jednu tačku na zidu,
kao da čita. Ono što je još stigao da ispriča bilo je manje jasno,
ali življe.
“Eto, ta žena je s vremenom zavladala i haremom i svim imanjem Hafizovim
i Hafizom samim. Njoj jedinoj je vjerovao. Njoj je ostavljao ključeve
kad bi polazio na svoje pohode. On nije znao, ili je zaboravio,
da u Siriji ima poslovica, zna je svako dijete, koja kaže za kućne
ključeve: ako hoćeš da si bez brige podaj ih najvjernijem sluzi;
a ako hoćeš svoju propast podaj ih ženi. I tako je, poslije toliko
godina zajedničkog života, Hafiz, jedne večeri kad se vratio s vojske,
dočekan u svojoj rođenoj avliji od oružanih ljudi. Tu mu je sva
pratnja pobijena, osim jednog jedinog čovjeka koji je nekako uspio
da neopaženo pobjegne u mrak. Hafiz je ranjen i svučen sa konja.
Tada je počela neobična noć po mnogobrojnim i velikim stanovima
Čelebi-Hafizovim. Roblje, pušteno iz tamnice, onako polugolo, izmršalo
i osakaćeno, pljačkalo je, lomilo i palilo. U velikoj glavnoj avliji
bio je vezan uz gredu na bunaru Čelebi Hafiz, razdrljen i izranjen.
Oko njega je urlalo roblje koje se otelo i ciktale žene, puštene
iz harema: vitlali su noževima i svakojakim oruđem i mahali rasplamsalim
mašalama sa kojih je prštala i kapala smola.
Kolo je vodila ta ista najmilija žena Čelebi-Hafizova, Sirijanka.
Ona je ovo godinama smišljala i spremala, vješto se pretvarajući
i čekajući zgodan trenutak da svoju osvetu izvrši. I dok je imao
oči da gleda, mogao je da vidi: najdraže biće od svih bića, jedino
stvorenje nad kojim se sažalio, koje mu je bilo blisko i kome je
u životu povjerovao, skakalo je oko njega, izbezumljeno i zapjenjeno,
i dobacivalo mu je nejasne riječi i uvrede. Ona nije dala da ga
ubiju, a nju su svi slušali, jer je htela da ga gleda kako se muči,
i da on vidi da ga ona gleda. Prebili su mu ruke ispod lakata i
noge ispod koljena i udarali su ga zapaljenim mašalama. Ali tada
se, u neko doba noći, začu konjski topot. Onaj konjanik koji je
uspio da pobjegne dojavio je sve Hafizovom bratu, i on je stigao
sa svega nekoliko konjanika, ali takvom neočekivanom brzinom da
se ono roblje, pijano i zasićeno, zamoreno tolikim bijesom, odjednom
raspršilo i razbježalo bez otpora, misleći da to neka velika vojska
dolazi.
Jedina koja je ostala pored vezanog Hafiza bila je Sirijanka. I
prije nego što je prvi vojnik stigao da je uhvati ili posiječe,
ona je udarila nekoliko puta Hafiza u samo lice zapaljenom mašalom,
zakrenula njome i ugasila je na njemu. Uto je vojnik pristigao i
oborio je jednim udarcem.
Hafizov brat Sabit brzo je povratio red. Kad je svanuo dan, sve
je bilo savladano, pohvatano ili pobijeno, harem, posluga i oslobođeno
roblje. Izgorio je potpuno samo jedan udaljeni čardak. U nesvijesti
i strašno unakažen ležao je Čelebi Hafiz u pustom haremluku, dok
su najbrži konji poslati po hećime. Ukratko: spasili su mu život,
ali je ostao onakav kakvog si ga vidio. Napustili su sve u unutrašnjosti
i preselili se ovamo na morsku obalu. Vatreni Hafiz, krilati Hafiz,
postao je trup, klada od mesa koju sevap i bratovska ljubav održavaju
u životu. Sudbina mu je oduzela ruke i noge i očinji vid, a on sam
neće više da govori. I tako provodi vijek. Samo što udiše malo božji
vazduh i sluša čereke koje iskucava ovaj sat sa kule. A u Siriji...”
Uto neko ozdo zapljeska rukama, a rob prekide govor u pola riječi
i samo me lagano gurnu rukom u grudi, kao veli: gotova je priča,
radi svoj posao. I poče da se spušta što brže može niz merdevine.
Dosta sam posla imao oko sata, a kad sam završio, pustio sam ga
da iskucava dok ne dođe na mjeru. Izveli su me istim putem, ali
nisam više vidio ni Čelebi-Hafiza ni onog roba. Vodilo me jedno
golobrado momče i predalo zaptiji.
Ima otada mnogo godina, i sam znaš, ali ja niti mogu da zaboravim
ono što sam vidio i čuo na sahat-kuli u Akri, niti umijem sebi da
rastumačim. Šta je bio onaj blijedi presamićeni Turčin? Možda iz
neke od onih raspršenih sirijskih porodica? Možebit poturčenjak
ili sin poturčenjaka? Zašto mi je sa onoliko strasti i žustrine
pričao stvari koje se apseniku i rajetinu ne pričaju? I da li je
baš sve to istina i onakao kako mi je kazivao, ili je rob izmišljao
i dodavao iz svoje glave? A da nije on bio malo onako, bir tahta
eksik? To sam se pitao onda, to se pitam i dan-danas kad se sjetim
Čelebi-Hafiza. Da sam san usnio, ne bi mogao biti čudnovatiji. Ali
šta ćeš? U Aziji je bilo, u zemlji gdje je sve mogućno i gdje se
svak živ cijelog života pita kako ovo i zašto ono, a gdje niko nikom
ne može ništa da odgovori ni objasni, gdje se pitanja ne rješavaju
nego zaboravljaju. I toliki puci i narodi traju tako. Žive na zemlji,
zadužujući se na onom svijetu, pa eto. Tako i ja sam sebi ne umijem
da odgovorim na ova pitanja, nego se opet sam pitam šta li je sa
Čelebi-Hafizom, da li je živ u onom strašnom liku koje mu je dalo
božje pokaranje i da li sluša iskucavanje onog velikog sata koji
sam zdušno i pošteno popravio?
I u snu mi se javi Čelebi-Hafiz. Neke godine, malo prije nego što
ću se razboljeti, usnio sam ga. Kao na javi, Čelebi Hafiz, samo
zdrav i čitav, sa očima, sa rukama i nogama, stasit i naočit Turčin,
ama karli, bože me ne pokaraj, kao duša iz čistilišta željna molitava.
I kad god mi je tako, u snu ili na javi, dođe Čelebi Hafiz na misao,
ja se odmah sjetim i moga druga iz Apsa u Akri, koji je u vrijeme
proveo četiri mjeseca sa mnom u istoj sobi, dok jednog dana nije
pobjegao. Pomiješao se sa hamalima koji su nosili robu na jednu
rusku lađu i tamo nestao.
Bio je kršćanin iz Libana, kaligraf po zanimanju. Zvali smo ga Karajazidži.
Drugog, pravog imena nisam mu ni ja znao. Pisao je nekim Jermenima
u Stambolu nešto što Turci ne vole i što ne treba da se piše. Neki
arzuhal, tako nešto. (“Pero je mene, kaže, u ropstvo dovelo.”) I
kad su bili pohvatani, bilo im je suđeno: da se onima koji su stvar
smislili odsiječe glava, a onome koji je pisao, ruka. Glave su onima
odsjekli, a njega je jedan njegov ugledni zemljak poslao na dugu
robiju, ali mu je spasio ruku. Tu desnu ruku nosio je uvijek za
pojasom i krio je kao neku dragocjenost koju je jedanput gubio pa
našao. Meni je pričao da često sanja kako su mu odsjekli ruku, pa
kad se probudi ruka ga još dugo poslije boli bolom. Ja sam ga sam
u noći zaticao, pored svijeće, gdje plače od bola nad tom rukom.
Taj čovjek je govorio samo danju. Čim padne veče, on se pokrije
onom tankom kabanicom, gleda u mene i sluša me, ali sam ne govori
ništa. Tako, dok ne svane, on ne bi progovorio ni za živu glavu.
Izgleda da se zavjetovao. Svakako je bio čudan, ali pametan. Umio
je lijepo da govori, ali je znao mnogo više nego što je govorio.
Sa njim sam jedinim razgovarao o trupu koji sam tih dana vidio sa
kule i o priči koju sam slušao. Nekome čovjek mora da kaže. I od
njega sam tada čuo jednu riječ koju uvijek pamtim.
-Jeste, kaže, takav je Turčin. Isijeci ga na komade, svaki komadić
tijela mu opet živi za sebe. I posljednji dram mesa miče se isto
onako i gamiže u istom pravcu u kom bi se i živ i čitav Turčin kretao.
A kršten čovjek je kao srča: kucneš ga na jedno mjesto, a on prsne
na komade, i nema mu lijeka ni popravke.
Time je obično ili završavao ili počinjao fra Petar svoju priču
o Čelebi-Hafizu.
Trup, 1937
TRAVNIČKA
HRONIKA
.........................................................
Samo su se fra Julijan i Defose odvojili i kao stari poznanici raspravljali
malo življe.
Bosanski fratar i mladić iz Francuske imali su očigledno još od
onog prvog susreta na Kupresu osećanje simpatije i poštovanja jedan
prema drugom. Docniji susreti u Gučoj Gori samo su ih još više zbližili.
Obojica mladi, vedri i zdravi ljudi, oni su zalazili u razgovor
pa i u prijateljsku prepirku sa zadovoljstvom, bez zadnjih misli
i lične sujete.
Izdvojivši se malo i posmatrajući kroz zamagljeni prozor gola drveta
posuta sitnim snegom, oni su razgovarali o Bosni i Bosancima. Defose
je tražio podatke i objašnjenja o katoličkom življu i radu fratara.
A zatim je i sam kazivao svoje dosadašnje utiske i iskustva, iskreno
i mirno.
Fratar je odmah video da „mladi konzul“ nije gubio vreme u Travniku,
nego da je sakupio mnogo podataka o zemlji i narodu, pa i o katoličkom
življu i radu fratara.
Obojica su se slagala da je život u Bosni neobično težak i narod
svih vera bedan i zaostao u svakom pogledu. Tražeći razloge i objašnjenja
tome stanju, fratar je sve svodio na tursku vladavinu i tvrdio da
nikakvog boljitka ne može da bude dok se ove zemlje ne oslobode
turske sile i dok tursku vlast ne zameni hrišćanska. Defose nije
hteo da se zadovolji tim tumačenjem, nego je tražio razloge i u
hrišćanima samim. Turska vladavina stvorila je, tvrdio je on, kod
svojih hrišćanskih podanika izvesne karakteristične osobine, kao
pritvorstvo, upornost, nepoverenje, lenost misli i strah od svake
novine i svakog rada i pokreta. Te osobine, nastale u stolećima
nejdnake borbe i stalne odbrane, prešle su u prirodu ovdašnjeg čoveka
i postale trajne crte njegovog karaktera. Nastale od nužde i pod
pritiskom, one su danas, i biće i ubuduće, velika prepreka napretku,
rđavo nasleđe teške prošlosti i krupne mane koje bi trebalo iskoreniti.
Defose nije krio da je iznenađen uporstvom kojim se u Bosni ne samo
Turci nego i ljudi svih ostalih vera brane od svakog uticaja, pa
i najboljeg, opiru svakoj novini, svakom napretku, pa i onom koji
je moguć i pod sadašnjim prilikama i zavisi samo od njih. Dokazivao
je svu štetnost te kineske ukočenosti, takvog zaziđivanja od života.
-Kako je mogućno - pitao je Defose - da se ova zemlja smiri i sredi
da primi bar onoliko civilizacije koliko njeni najbliži susedi imaju,
kad je narod u njoj podvojen kao nigde u Evropi? Četiri vere žive
na ovom uskom, brdovitom i oskudnom komadiću zemlje. Svaka od njih
je isključiva i strogo odvojena od ostalih. Svi živite pod jednim
nebom i od iste zemlje, ali svaka od te četiri grupe ima sedište
svoga duhovnog života daleko, u tuđem svetu, u Rimu, u Moskvi, u
Carigradu, Meki, Jerusalimu ili sam bog zna gde, samo ne onde gde
se rađa i umire. I svaka od njih samatra da su njeno dobro i njena
korist uslovljeni štetom i nazatkom svake od ostale tri vere, a
da njihov napredak može biti samo na njenu štetu. I svaka od njih
je od netrpeljivosti načinila najveću vrlinu i svaka očekuje spasenje
odnekud spolja, i svaka iz protivnog pravca.
Fratar ga je slušao sa osmejkom čoveka koji smatra da zna stvari
i nema potrebe da svoja znanja proverava ili proširuje. Očigledno
rešen da mu protivreči po svaku cenu, on je dokazivao da njegov
narod, s obzirom na prilike u kojima se nalazi, može da živi i postoji
samo ovakav kakav je, ako ne želi da se odrodi, izmetne i propadne.
Defose mu je odgovarao da jedan narod, ako počne da usvaja zdraviji
i razumniji način života, ne mora zato da se odrekne svoje vere
i svojih svetinja. Po njegovom mišljenju upravo fratri bi mogli
i morali da rade u tom pravcu.
-Eh, dragi gospodine, - govorio je fra Julijan sa onom koketerijom
čoveka koji brani konzervativne teze - eh, lako je vama govoriti
o potrebi materijalnog napretka, i o zdravim uticajima, i kineskoj
ukočenosti, ali da smo mi bili manje kruti i otvarali vrata raznim
„zdravim uticajima“, danas bi se moji parohijani Pero i Anto zvali
Mujo i Huso.
- Dozvolite, ne treba odmah ići u krajnost, u tvrdoglavost.
- Šta ćete? Mi smo Bošnjaci ljudi tvrde glave. Takve nas svak zna
i po tome smo čuveni - govorio je fra Julijan sa onom istom samodopadnošću.
- Ali, izvinite, što se vi brinete kakvi ste u očima drugih ljudi
i šta se o vama misli i zna? Kao da je to važno! Važno je koliko
čovek ima od života i šta u životu načini od sebe, od svoje sredine
i svoga potomstva.
- Mi čuvamo svoj stav i niko se ne može pohvaliti da nas je naterao
da ga promenimo.
- Ali, oče Julijane, nije važan stav, nego život; stav je u službi
života; a gde vam je ovde život?
Fra Julijan upravo zausti da, po običaju, kaže neki citat, kad ih
domaćin prekinu u razgovoru. Fra Ivo se bio digao. Crven od dobrog
ručka, on je biskupski pružao svima svoju tešku ruku, kao omanji
jastuk, i teško dišući i šišteći uveravao da je zima i mećava, da
je Doca daleko i da im valja kretati, ako žele za vida da stignu.
Mladić i fratar se rastaše sa žaljenjem.
…………………………………………………
Travnička
hronika, 1945
ZNAKOVI PORED PUTA
..........................
*
Ono što je vredelo nešto u meni i na meni bilo je redovito izvan
moje volje i moga znanja i saznanja. Ono što sam bio, hoteći da
to budem, takvo je da u većini slučajeva, ne vredi mnogo, a ponekad
čak ne služi na čast ni mom karakteru ni mojoj pameti, i bolje bi
bilo da nije nikad ni bilo, ili da se bar može zaboraviti, kad se
već ne može izbrisati.
Tako mi se ponekad čini da je kod samog postanka mog duha i karaktera
učinjena greška koju ništa više ne može popraviti.
Ko sam ja koji delam i živim na svoju bruku i na svoju štetu, a
ko je onaj drugi koji, ne poznavajući sebe, živi u istoj koži sa
mnom, stideći se svog nerazdvojnog parnjaka.
*
Čini mi se kad bi ljudi znali, koliko je za mene napor bio živeti,
oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam
propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale.
…………………………….
Znakovi
pored puta, posthuma, 1976
http://www.borut.com/library/a_andrii.htm
http://www.moljac.hr/biografije/andric.htm
http://www.xs4all.nl/~eteia/kitabhana/Rizvic_Muhsin/Bosanski_Muslimani_u_Andrichevu/index.html
|
