Knjige se mogu naručiti preko sljedećih on-line knjižara:

http://www.fram.ba/
Ziral d.o.o. Mostar - Nakladnička kuća

http://www.interliber.com/
Interliber Vodeća bošnjačka online knjižara

http://www.knjiga.hr/01.asp
KIS ~ knjižni informacijski sustav

http://www.sveznadar.com/
Sveznadar Vodeća hrvatska online knjižara

Mirjana Kasapović: Bosna i Herecegovina Podijeljeno Društvo i Nestabilna Država
Politička kultura, Zagreb, 2005.

Ocjena: 5

Recenzija: Knjiga Mirjane Kasapović, politologinje s Fakulteta političkih znanosti Zagrebačkoga sveučilišta, vjerojatno je najbolja i najrealističnija analiza društvenih i političkih odnosa u suvremenoj Bosni i Hercegovini. U šest poglavlja (1. Uvod: Je li BiH suverena država ?; 2. Teorije i obrasci konsocijacijske demokracije; 3. Konsocijalizam u Bosni i Hercegovini: povijesne pretpostavke i oblici; 4. Bosna i Hercegovina kao ustavna konsocijacijska demokracija; 5. Nedostaci konsocijacijskog modela u Bosni i Hercegovini: Zašto ne funkcionira demokratska država ?; 6. Zaključno razmatranje: Ima li izgleda za demokratsku državu ?) dan je povijesni prikaz BiH kao zemlje u kojoj nikad u razdoblju nakon sloma stare bosanske države (1463.) nije postojala suglasnost o tom treba li ta zemlja uopće postojati kao individualizirana politička jedinica, a što je situacija i danas kad je ta država upisana u međunarodni politički zemljovid isključivo voljom bitnih čimbenika međunarodne zajednice. Kao model u kojem bi takva «neželjena» zemlja uopće mogla kako-tako funkcionirati, autorica predlaže sudruštveni ili konsocijacijski model kakav je na snazi u zemljama u kojima postoji trajna i snažna društvena podijeljenost (primjeri su Nizozemska, Austrija i Švicarska). U praksi bi se to svelo na teritorijalno-nacionalno razgraničenje-koje je ionako provedeno u zbilji- oplemenjeno nizom društvenih i političkih mehanizama koji bi onemogućavali preglasavanje i diskriminaciju manjinskih zajednica na bilo kojoj razini. Kako su to primijetili politički teoretičari, sudruštvena je demokracija «dragovoljni apartheid», oprimjeren parolom «odvojeni, ali jednaki», što je ilustrirano primjerima npr. Nizozemske u kojoj je provedena društvena podjela između katolika, protestanata i svjetovnjaka na svim razinama, od bolnica i TV postaja do sportskih društava i sindikata. Budući da su teoretičari demokracije odavno primijetili da je za opstojnost demokratskoga društva nužna volja većine stanovništva, te da u slučaju ako takve volje nema (Hrvati, Bošnjaci i Srbi imaju oprječne i suprotstavljene vizije prošlosti, sadašnjosti i budućnosti BiH), jedino je rješenje konsenzus među političkim elitama i konsocijalizacija društvenoga ustroja. Nakon što je detaljno izložila načine funkcioniranja konsocijalnih demokracija, te citirala glavne stavove bošnjačkih, hrvatskih i srpskih političkih čelnika, predstavnika međunarodne zajednice, analize sociologa, povjesničara i politologa, autorica završava svoju knjigu pesimističkim tonom: budućnost Bosne i Hercegovine je ili u konsocijacijskoj demokraciji (za koju postoje dosta slabe pretpostavke poglavito zbog bošnjačke želje za pretvaranjem BiH u bošnjačku nacionalnu države i srpske nezainteresiranosti za bilo kakvu Bosnu i Hercegovinu koja prelazi granice Republike Srpske kao etnički srpske države, te netolerancije i radikalizma i u elitama i u pučanstvu triju nacionalnih zajednica BiH) ili u slijepoj ulici truljenja i propadanja kao kolonijalnoga protektorata stranih sila.
Ova je studija naišla na odobravanje u hrvatskoj i srpskoj javnosti, te na odbijanje u bošnjačkoj, što je rezultiralo i polemikama, od kojih se neke mogu naći na web stranici http://www.hercegbosna.org/ostalo/kontro.html

Robin Harris: Povijest Dubrovnika
Golden Marketing-Tehnička Knjiga, 2006.

Ocjena: 5

Recenzija: Britanski povjesničar Robin Harris utrošio je cijelo desetljeće na prvu temeljitu i u svakom pogledu impresivnu studiju o Dubrovačkoj republici napisanu na engleskome jeziku. Na oko 450 stranica odvija se priča o gradu-državi i hrvatskoj Ateni, od utemeljenja do ugasnuća 1808. (pisac je posvetio i kratko završno poglavlje od tridesetak stranica razdoblju od francuske uprave do srpsko-crnogorske agresije 1990-ih). Služeći se mnoštvom vrela na više jezika (latinski, engleski, talijanski, hrvatski, srpski, francuski), Harris je ispričao zanimljivu i dojmljivu priču o povijesti, politici, diplomaciji, trgovini, ratovanju, običajima, vjerskom životu, te, riječima auktora, «bogatim kulturnim dostignućima jedinstvenima za Hrvatsku, za širi slavenski svijet i povremeno, za Europu kao cjelinu.». Knjiga je podijeljena u sljedeća poglavlja: 1. Začeci i zagonetke Raguse: Nastanak Raguse/Dubrovnika, 2. Daleki prijatelji i opasni susjedi: Dubrovnik pod bizantskom zaštitom (oko 800.-1205.), 3. Podanici Serenissime: Dubrovnik pod mletačkom vlašću (1205.-1358.), 4. Djelomična neovisnost: Autonomni razvoj Dubrovnika pod ugarskom vrhovnom upravom (1358.-oko 1433.), 5. Istočni pristup: Dubrovnik pod okriljem Osmanskoga carstva (oko 1396.-1526.), 6. Rat, diplomacija i kaos: Dubrovnik između Habsburgovaca, Mlečana i Porte (1526.-1667.), 7. Strast vladanja: Institucije uprave i izazovi s kojma su se suočavale (oko 1272.-1667.), 8. Trgovački duh: Gospodarski razvoj (oko 1272.-1667.), 9. Dubrovačko društvo: Društvene strukture i običaji Dubrovnika (oko 1300.-oko 1667.), 10. Vjerski život: Crkvene organizacije i duhovnost u Dubrovniku (oko 1190.-1808.), 11. Kulturni život: Književnost, znanost, slikarstvo i glazba (oko 1358.-oko 1667.), 12. Izgradnja Dubrovnika: Naseljavanje i urbano planiranje, utvrde i obrana, javna i privatna izgradnja u Dubrovačkoj Republici (oko 1272.-1667.), 13. Smrt i uskrsnuće: Velika trešnja i njezine posljedice (1667.-1669.), 14. Godine zalaza: Politički, gospodarski i kulturni život (1669.-1792.), 15. Pad Dubrovačke Republike: Pozadina i okolnosti ukidanja Republike 1808. Post Scriptum: Dubrovačke sjene: Epizode i teme iz kasnije povijesti Dubrovnika. Za stranoga je čitatelja ova knjiga najbolji prikaz Republike dostupan u koricama jedne knjige; za domaćega izvrsna suvremena studija koja je inkorporirala najbolje radove hrvatske i svjetske raguzeistike i kroatologije, napose temeljna djela Foretića, Franičevića, Kombola, Vojnovića, Banca, Novaka, Lučića i ostalih.

Dubravko Lovrenović: Na klizištu povijesti: Sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska
Zoro, 2006.

Ocjena: 4.5

Recenzija: Lovrenovićevo djelo, koje detaljistički pokriva cijeli period-osim prvih deset godina- srednjovjekovnoga bosanskoga kraljevstva, besumnje je najčitkija, najmodernija i najenciklopedičnija knjiga o tom razdoblju stare Bosne. Usporedi li se s drugim djelima pokrivajućima to doba (među kojima se ističe modernošću Ćirkovićeva «Istorija srednjovekovne bosanske države», 1964.- koja, doduše, obaseže šire razdoblje), razvidno je da ih je auktor premašio multidisciplinarnošću pristupa, jasnoćom vizure, poredbenim paralelama te eruditskim asocijacijama natopljenom stilistikom u funkciji pojačanja živopisnosti obradbe opisivane i objašnjavane povijesne materije. Da se potencijalni čitatelj ne izgubi u narativnim labirintima, sažeto se središnja tema knjige može prikazati u nekoliko teza: staro je bosansko kraljevstvo po svojoj fizionomiji pripadalo krugu istočno-centralnoeuropskih država katoličke Europe (a ne bizantske); presudni je utjecaj u samoj državi kao posrednički model i dominantan susjed igrala Ugarska; Crkva bosanska nije bila ni heretičko-dualistička ni istočno-pravoslavna, no domaća autokefalna crkva slavenskoga obreda nastala na zasadama katoličanstva; obred krunidbe prvoga bosanskoga kralja izveo je «djed» Crkve bosanske; jedan od središnjih simbola autohtonosti i, modernim rječnikom, suverenosti stare bosanske države bijaše bosanska kruna- izvor niza povijesnih zapleta, pretenzija i vojno-političkih urota i pohoda. Težina je autorova izlaganja na diplomatsko-dinastičkim, političkim, svjetonazorskim i vojnostrateškim zamislima, ciljevima i sukobima, dok je gospodarske, prometne, etničko-jezično-kulturalne, demografske, umjetničke i općenito civilizacijske u užem, etničkom smislu, strujnice samo ovlaš spomenuo i dodirnuo, ponajviše ih povezujući sa srednjoeuropskim civilizacijskim kompleksom. Stoga, unatoč čestom auktorovu zazivanju jednoga od otaca moderne historiografije Ferdinanda Braudela, njegova monografija o starobosanskoj državi ostavlja dojam inoviranoga i virtuoznoga «remakea» tradicionalnih povijesnih pripovijesti Klaića, Ćorovića ili Ćirkovića, a manje mozaika integrirajućega sve oblikovne historijske silnice, od gospodarskih do jezičnih (uostalom, dvojbeno je može li jedan povjesničar kompetentno pokriti sva ta opsežna područja). Središnja teza o krunidbi Tvrtka I. u bosanskom Mileševu/Milama kod Visokog, i to ne od katoličkih ili srpsko-pravoslavnih crkvenih dostojanstvenika, nego od biskupa (djeda) Crkve bosanske, iznesena je u dodatku na kraju knjige. Autor je u argumentiranju te tvrdnje pokazao zavidan stupanj obaviještenosti i poznavanja onodobnih prilika, ilustriranih mnogobrojnim svjedočanstvima o međuigri manifestacija moći svjetovnih i crkvenih autoriteta. No, neovisno o tom hoće li buduća povjesnica prihvatiti ili odbaciti teze o ključnim ulogama bosanske krune ili o zasnivanju legitimiteta bosanskoga kraljevstva na karizmi Crkve bosanske, Lovrenovićeva opsežna (oko 800 stranica velikoga formata) studija zasigurno je izuzetan udjel u oblikovanju velike moderne historiografske sinteze o bosanskome srednjovjekovlju.

Vatroslav Murvar: Na izvorima srpskih neistina
Croatiaknjiga, Zagreb, 1999

Ocjena: 4

Recenzija: Knjiga Vatroslava Murvara, autora koji je nakon sloma NDH potražio utočište u Italiji i SAD (po struci je bio pravnik, s doktoratom iz pravnih i političkih znanosti), objavljena je prvi puta pod naslovom Na izvorima neistina u Zagrebu 1941. Koliko je poznato, radi se o prvome djelu koje sustavno razotkriva sav stupanj i opseg bujice laži koja je, financirana i promovirana od velikosrpske intelektualne i političke elite, zasipala europska i svjetska središta političke moći. Na izvorima srpskih neistina stoga nije obično historiografsko, nego povijesnopublicističko djelo. Rad je podijeljen na dvije knjige i deset poglavlja, od kojih su najinteresantnija: Hrvatski narod i Hrvatska; Dalmatinska Hrvatska; Bosanska Hrvatska, Hrvatski književni jezik i narodne pjesme; Hrvatska književnost i kultura; Država Hrvatska. Glavna je vrijednost Murvarova uratka u obilju točno navedenih citata i vrela- sam auktor ništa nije izmislio, «dodao» niti krivotvorio.
U mnoštvu detalja vidljiva je zajednička nit: od Vuka Karadžića, osnivača velikosrpske ideologije u prvoj polovici 19.stoljeća, preko najeminentnijih pojava srpske kulture i znanosti (Jovan Skerlić, Jovan Cvijić, Aleksa Ivić, Slobodan Jovanović, Stojan Protić, Stanoje Stanojević)-teče jedna te ista rijeka laži, izmišljotina i krivotvorina. Sljedeći primjeri bi mogli poslužiti dobrom ilustracijom sadržaja knjige: Vuk Karadžić, skupljajujući folklornu baštinu katolika i muslimana po Hrvatskoj i Bosni, izbacuje «nepoćudna» inonacionalna imena i ubacuje srpsko, kojega u samim navedenim pjesmama nije ni bilo- što je vidljivo i iz drugih folklorističkih zbirki, kao i nezgrapnosti pjesama kojima je poremećen ritam kazivanja i sročnost umetanjem nepostojećega srpskog imena; također, u radu o Boki Kotorskoj, Karadžić se upire iz petnih žila da Hrvatima-katolicima u Boki pripiše etničko srpstvo- sam priznavši da srpskoga imena ni samosvijesti među katolicima tamo nema, ubacuje bajkovita objašnjenja o nastanku toga kraja (što bi, tobože, trebalo biti uzročnikom nepostojanja srpskih nacionalnih osjećaja kod Kotorana), i to sve uz bizarne pripomenke tipa «...kaže se..», «..narod priča...», «..postoji u narodu...»... Tu tradiciju jezičnog srbovanja (sam je Karadžić «izumitelj» slavne formule po kojoj su svi Srbi štokavci. On, kao ni njegovi zatrovani sljedbenici, nije primijetio da time iz korpusa srpskoga naroda isključuje velik dio ozemlja i pučanstva južne i istočne Srbije koje izvorno govori neštokavskim torlačkim narječjem; isto tako, da je počinio trivijalnu logičku pogrješku izjednačivši podskup (Srbi), s cijelim skupom (štokavci)- jednako kao da se iz tvrdnje da su svi Šveđani Europljani izvodi zaključak da su svi Europljani- Šveđani. Ta je šovinistička nezajažljivost još vidljivija uzme li se u obzir da je preko tri stoljeća prije Karadžića i njegovih skutonoša razvijana hrvatska književnost na štokavskom narječju u Hercegovini, Bosni, Dubrovniku, Dalmaciji i Slavoniji s hrvatskim imenom i svim nacionalnim obilježjima-dok srpske štokavske književnosti nije ni bilo.) Kulturna «krađa» nastavlja se prevođenjem na srpski i izdavanjem pod lažnim imenima hrvatskih auktora Gundulića, Kačića-Miošića, Došena, Reljkovića, Šenoe,..(nazivci «ilirski», «slovinski» i «hrvatski» obvezno se krivotvore pod imenom «srpski»). U području je pak zemljopisa i etnografije naveću količinu fantazijskih projekcija «proizveo» Jovan Cvijić: nabrojio je proizvoljno milijune Srba koji nisu postojali nigdje do u njegovoj imaginaciji («elegantno» i samovoljno pribrojivši mnoštvo Hrvata, Muslimana, Albanaca i Bugara), također, njegova je povijesna fantazmagorija jednako komična: mučeći se da dokaže povijesno srpstvo Bosne i Hercegovine (a ne imavši vjerodostojnih argumenata) pribjegao je krivotvorenju zemljovida i povijesnih karata. Cvijićevi povijesni uradci o Bosni i Hercegovini (kao i Albaniji i Makedoniji) potpuno su bezvrijedno štivo koje sada nema odjeka nigdje nego u glavama velikosrpskih mitomana.
Među samo još nekim bizarnim krivotvorinama i malignim šovinističkim izmišljajima koje je Murvar strpljivo nabrojio spadaju i: tobožnje «pravoslavlje» biskupa Grgura Ninskog; navodno «srpstvo» povijesne Dalmacije, kao i kipara Ivana Meštrovića; izmišljeni interview s Augustom Šenoom- srpskoga krivotvoritelja Mite Đorića koji je 1892. izdao posrbljeno «Zlatarovo zlato»; mimikriju i oportunizam hrvatskoga filologa, slavista Vatroslava Jagića, koji je zbog karijerističkih razloga prošao 5 faza kvazinacionalne «identifikacije»: hrvatsku, hrvatsko-srpsku, rusko-srpsku, slovensku i srpsko-hrvatsku. Autentičnost iskaza nacionalne pripadnosti (kao i utemeljenost znanstvenih radova koji se dotiču jezično-nacionalnih prijepora) Jagića, kao i nekih drugih hrvatskih herostrata poput Tome Maretića- više su nego dvojbeni. Tu nalazimo i posve proizvoljno baratanje demografskim, povijesnim i etnografskim odrednicama (Jovanović, Ivić, Cvijić) koje nikakva znanstvena istraživanja niti statistike nisu potvrdile-ni prije, a ni kasnije. Murvarova je nevelika knjiga (oko 150 stranica) pravo obilje podataka o sustavnoj velikosrpskoj promičbi zasnovanoj na falsifikatima i lažima. Jedan je dio te propagande ušao u učevnike i kulturnopovijesna djela stranih autora, no većina je raskrinkana i bačena na smetljište pseudoznanosti. Posljednje su joj utočište srpske «znanstvene» institucije koje se još koprcaju u živome pijesku propaloga velikosrbizma.

Warren Zimmerman: Izvori jedne katastrofe
Znanje, Zagreb, 1997

Ocjena: 1

Recenzija: Jedna riječ iz naslova Zimmermanove knjige, «katastrofa», može se mirne duše primijeniti na vrijednosnu prosudbu ovih političkih memoara. Zimmerman, posljednji američki veleposlanik u propaloj komunističkoj Jugoslaviji dao je svoje ignorantsko viđenje «godina zapleta» u doba raspadanja SFRJ. Poruka knjige se dade sažeti u jednu rečenicu: Jugoslavija kao «ideja» je sjajna stvar koju su razorili reakcionarni nacionalisti izmanipuliravši «jugoslavenske» narode i pri tome uništivši jednu «naprednu» državnu tvorevinu, orijentiranu prema budućnosti. Cijela se Zimmermanova knjiga sastoji od proizvoljno interpretiranih povijesnih činjenica (koje auktor očito dobro ne poznaje, tako da dolazimo do ekstravagantnih besmislica poput one da je rijeka Sava dobila ime po srpskom svecu Savi), osobnih preferencija i odbojnosti (mrski Tuđman i Milošević, «dobri» i pošteni Ante Marković), s kulminacijom na svršetku kada Zimmerman zaziva duha nekog budućeg Broza koji će ponovo «ujediniti» bivše Jugoslavene u jednoj državi, nakon što shvate da im je u njihovim vlastitim nacionalnim državama gore nego što je bilo u, po Zimmermanu skoro idiličnoj, Titovoj komunističkoj Jugoslaviji.
Obvezatno štivo za Jugonostalgičare, kao i za analitike promašenosti američke politike u sudbonosnim mjesecima velikosrpske agresije na razvalinama propale Jugoslavije.

Milan Moguš: Povijest hrvatskoga književnoga jezika
Globus, Zagreb, 1993

Ocjena: 3.5

Recenzija: Akademik je Moguš svoju Povijest hrvatskoga književnoga jezika (do sada jedinu cjelovitu «vanjsku povijest» hrvatskoga jezika- monumentalno djelo Zlatka Vincea je usredotočeno ponajvećma na 19.stoljeće, dok je magistralna Brozovićeva studija o povijesnim mijenama hrvatskoga jezika previše sažet i širemu čitateljstvu ne suviše intrigantan ni dostupan spis) utemeljio na spoznajama iz, u kroatističkim krugovima općeprihvaćene raščlane Dalibora Brozovića o hrvatskom jeziku, tiskane kao uvod u knjigu «Hrvatska književnost u evropskom kontekstu» u Zagrebu 1978. Stoga, budući da je ovo jedina knjiga koja «pokriva» izraz, rast i uobliku hrvatskoga jezika u zadnjih tisuću godina, auktoru često treba «progledati kroz prste»-jer, jednostavno, «konkurencije» nema. Djelo sadrži sedam poglavlja, od kojih su najznačajnija Prva stoljeća pismenosti u Hrvata; 16. stoljeće i čakavska i štokavska stilizacija književnoga jezika; 17. stoljeće (Ozaljski krug), te razdoblje 18. i 19. stoljeća koje je obrađeno u tri poglavlja koja se ne podudaraju s kronološkim, nego jezičnopovijesnim razdjelnicama. Dvadeseto je stoljeće pokriveno u jednom odjeljku. Neke od sjajnih odlika knjige su: mnoštvo pretisaka naslovnica izvornih tekstova i, općenito, obilje slikovnih priloga koji omogućuju lakše praćenje Moguševe naracije o meandarskim putovima hrvatske jezične standardizacije; minuciozno prikazano doba najstarijih zapisa i natpisa hrvatskoga jezika (Bečki listići, Baščanska ploča, Mihanovićevi fragmenti, Humačka ploča, Grškovićevi fragmenti, ..), te prijelaznih remek djela hrvatskoga pisarstva (Hrvojev misal, Misal kneza Novaka,.); i, naposljedku, sustavan prijegled najvažnih predilirskih pokušaja standardizacije hrvatskoga slovopisa i pravopisa (Kašićev, Ozaljskoga kruga, Rajmunda Đamanjića, Joakima Stullija). Hrvatska leksikografija i književnost su dobro pokrivene u svom tronarječnom vidu (golemi Belostenčev kajkavski «ilirski» rječnik s preko 2.000 stranica, jezični izričaj dubrovačke štokavsko-ijekavske književnosti u glavnih autora (Menčetić, Gundulić, Palmotić,..), te monumentalni rječnik Joakima Stullija, dubrovačkoga franjevca koji je na koncu 18. i početku 19. stoljeća ostvario najveći rječnik hrvatske književnosti do Julija Benešića, s preko 80.000 riječi (najviše štokavsko-ijekavskih i ikavskih, ali i čakavskih i kajkavskih) iz djela 120 pisaca na preko 4.700 stranica).
No, nažalost, nezanemarivi su i nedostatci ove ambiciozne studije: prikaz je ponešto kaotičan, tako da neupućeni čitatelj može doći u situaciju da «od drveta ne vidi šumu». Rasplinuvši se u detaljima, Moguš je mjestimice izgubio narativnu nit koja je mogla biti bolje potkrijepljena jezičnopovijesnom argumentacijom poredbenoga vida. Također, u ovoj su Povijesti načinjeni i neki krupni prijevidi, a to se poglavito odnosi na prinos bosanskih i hercegovačkih franjevaca standardizaciji hrvatskoga jezika. Može se «oprostiti» to što u knjizi nije spomenut značajni hrvatski štokavski rječnik hercegovačkoga franjevca Ljudevita Lalića, koji je na preko 1900 stranica manuskripta, pisan glagoljicom i bosančicom i datiran 1702. godinom, ostvario veliko trojezično (latinski-talijanski-hrvatski) leksikografsko djelo. Taj je rukopis postao poznat javnosti tek 1999., dakle nakon prvoga izdanja Moguševe Povijesti. No, nedopustivi je prijevid koji graniči s ignorantskim nemarom nehajni odnos prema značajnim jezikoslovnim djelima koja su povezana s franjevačkom provincijom Bosnom Srebrenom, prije svega prema gramatici Lovre Šitovića Ljubušaka iz 1713., djelima Stjepana Matijevića i Matije Divkovića, te utjecaju bosanskoga izričaja na opus osnivača hrvatskoga jezikoslovlja Bartula Kašića. Ipak, uza sve zamjerke, ovo je do sada najcjelovitiji prijegled rasta i prikaz prijevoja kroz koje je hrvatski jezik protjecao do svoje konačne uoblike- prolaskom kroz mnoge mijene istodobno sačuvavši sve bitne značajke, od sućine narodnoga izraza rano oslobođenoga crkvenoslavenskih dogmatskih propisa do tvorbene bujnosti i jezičnoga čistunstva.

Davor Marijan: Smrt oklopne brigade
Naklada Zoro, Zagreb-Sarajevo, 2002

Ocjena: 5

Recenzija: Knjiga Davora Marijana Smrt oklopne brigade: Prilozi za istraživanje rata za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 1990.-1992. je najdetaljnija i najozbiljnija pristupačna studija o tome razdoblju rata. Autor, član tima koji radi na projektu Domovinskog rata na Hrvatskom institutu za povijest rata, prije dolaska na Institut šest je godina radio u Vojnom arhivu MORH-a, kao i u arhivu HIS-a, te je uspio prikupiti i dokumente iz privatnih izvora (uključujući i one sa srpske strane). Djelo je razdijeljeno u 5 poglavlja, s uvodnim Polazištima, te Prilozima, Kraticama, Izvorima i literaturom. Prvo poglavlje “JNA u agresiji na Republiku Hrvatsku 1990.-1992. godine” podrobno raščlanjuje taj dio rata (i usput obračunava s dosta stereotipa o JNA, dokazujući da je već uoči višestranačkih izbora većim dijelom bila preoblikovana u vojsku upregnutu u ostvarenje velikosrpskih ciljeva). Drugo poglavlje “Slavonija u ratnoj 1991. godini” daje prijegled i raščlanu ključnih borbi za opstanak Hrvatske, dok je treće poglavlje posvećeno jednoj važnoj bitci- “Borbe za Kupres u travnju 1992.”. I pored svih dubioza oko službeno objavljenih brojki, Marijan je dao najvjerojatnije procjene za tu stratešku bitku, pobjeda u kojoj je omogućila srpskim snagama velik manevarski prostor sve do svršetka rata: JNA i Srbi su angažirali oko 6.000 ljudi, s 3-4 divizijuna haubica, topova i minobacača, preko jednoga oklopnog bataljuna, kao i potporu zrakoplovstva. Hrvatske su snage bile bitno slabije: nisu prešle brojku od 2.500 ljudi, a u oružju je nerazmjer bio još veći: raspolagale su s manjim brojem minobacača, nekoliko haubica i tenkova, te protuklopnim naoružanjem kao najvrjednijom bojnom silom. Procjene srpskog generala (onda pukovnika) Lisice su upravo smiješne u svojoj promašenosti: njemu su se priviđale cijele hrvatske oklopne bojne naoružane tenkovima “Leopard”. U četvrtom je dijelu, naslovljenom “Smrt oklopne brigade”, dana sustavna analiza ustroja JNA (sastav oklopnih, mehaniziranih i motoriziranih brigada, popunjenost ljudstvom, nacionalna i ideološka profilacija Jugoslavenske Armije)-te, a to je najanalitičniji dio studije, strateški promašaj JNA kao udarne sile velikosrpskoga plana, koja je potpuno zakazala kao moderna pokretna vojska i, zaustavljena na svih 5 pravaca kojima je naumila ispresijecati i raskomadati Hrvatsku, te ju prisiliti na bezuvjetnu kapitulaciju- degenerirala u statičku paljbenu mašineriju sposobnu jedino za dalekometno razaranje i nesposobnu za otpor protivničkom (u ovom slučaju hrvatskom) ofenzivnom manevru. Peto poglavlje minuciozno raščlanjuje dvije kontroverzne teme: t.zv. “Špegeljev plan” i angažman Hrvatske vojske u ratu koji se od 1993. do 1994. vodio između Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini. Auktor se najviše “oborio” na Špegeljevu knjigu Sjećanja vojnika, pokazavši neutemeljenost, pače lažnost teza stožernoga generala poslije bitke (primjer za kratkovidnost plana za napad na vojarne JNA tijekom kratkotrajnoga rata u Sloveniji je podatak o borbenom postroju 5 oklopnih i mehaniziranih brigada JNA, koje su samo čekale takav hrvatski samoubojstveni potez; za Hrvatsko-Muslimanski rat dani su točni podatci o ukupnom broju vojnika iz hrvatskih gardijskih brigada koji su sudjelovali u tome ratu kao pojedinci i skupine, a ne kao borbene jedinice-sveukupni broj, tijekom cijeloga sukoba, nije prešao brojku od 800 ljudi (autor spominje maksimalnu brojku od 2.000 vojnika, no tu su uključeni i unovačeni hrvatski bjegunci iz Bosne i Hercegovine), a iz samih je gardijskih brigada bilo manje od 200 vojnika). Sažeto je ta kritika dana u interviewu za “Večernji list”, na adresi http://www.vecernji-list.hr/7DANA/2002/11/09/Pages/nemamo.html
Knjiga je izuzetno dobro opremljena popisom literature (uključujući sve upletene strane, pa i one inozemne), kao i zemljovidima i faksimilima dokumenata. Zamišljena kao mozaična slika sastavljena od studiozno analiziranih izabranih tema (a ne, kao Domazetova knjiga, cjelovita vojno-politička analiza svih čimbenika (više političkih nego vojnih) svih ratova u ex-Yu do 2000. godine i dalje), Marijanova je studija do sada najozbiljniji prikaz rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u početnoj fazi. Sva ostala dosadašnja poluozbiljna memoarska literatura pada u drugi plan u usporedbi s ovim radom.

Senahid Halilović: Pravopis bosanskoga jezika
Preporod, Sarajevo, 1996

Ocjena: 3.5

Recenzija: Halilovićev je Pravopis bosanskoga jezika prvi pravopisni priručnik kojega je auktor Bošnjak-musliman, te koji smjera postaviti pravopisne odredbe za bošnjački standardni jezik i pomoći u njegovu razlikovanju kako od hrvatskoga, tako i srpskoga jezika. Stavimo li na stranu najčestotniju zamjerku hrvatskih i srpskih jezikoslova i javnosti samomu nazivku «bosanski jezik» (jer bi ime «bošnjački jezik» nacionalnomu jeziku Bošnjaka bilo primjerenije), i usredotočimo li se na sadržaj samoga djela, lako ćemo uočiti glavne značajke ovoga pravopisa: «ekvidistancu» spram hrvatskog i srpskog u pravopisnim i oblikoslovnim preskripcijama (propisano je otcijepiti i hemija kao u srpskom, a ne odcijepiti i kemija, što je hrvatska norma; no, preferiraju se oblici poput organizirati ili nogomet, koji su dio hrvatskoga standarda), te izrazi koji se drže karakterističnima za bošnjačku normu (uvedba fonema «h» u nekoliko desetaka riječi (mehko, lahko, kahva, mahrama,..), kao i geminacija u prijeslovu imena islamske provenijencije (Allah, Muhammed,..)). Većina je odredaba ilustrirana tekstovima iz djela bošnjačkih pisaca 20. stoljeća, dok nema pozivanja na kontinuitet pismenosti književnih ostvaraja nastalih u osmanskom ili u još ranijem razdoblju. Opći je dojam nakon proučavanja Pravopisa bosanskoga jezika da se radi o uratku koji nasljeduje «srpskohrvatski» pravopis iz predratnoga doba, no, također, mijenja stanovit broj pravila zbog dva razloga: autor je svjestan da je tijekom komunističke Jugoslavije sustavno srbiziran «službeni» općeporabni jezik u Bosni i Hercegovini, pa je njegovo djelo i pokušaj ispravljanja toga nasilja nad jezikom i povratka na uglavnom «mehko» normiran jezični izraz bošnjačko-muslimanskih pisaca novijega doba, s naglaskom na predratne književnike (Muradbegović, Alić, Bašagić, Mulabdić,..) koji su rabili pravopis bliži hrvatskomu nego srpskom uzusu; drugi je razlog poglavito političke naravi, jer teži oblikovati pravopisni (a i morfološki, sudeći po pravopisnom rječniku) bošnjački standard koji vidljivo nije ni hrvatski ni srpski. Pravopisac Halilović nije bio pred lakim zadatkom: valjalo je ustrojiti propis koji će zadržati osnovna svojstva «srpsko-hrvatskog», kojega su Bošnjaci-muslimani osjećali kao «prirodni», «normalni» jezični izraz, a opet naglasiti izvornu bošnjačku jezičnu baštinu koja je velikim dijelom istovjetna s hrvatskom i istodobno eskivirati prigovore o navodnom pohrvaćivanju jezika.
Glavni prigovori Pravopisu bosanskoga jezika nisu u tome što Halilović želi oblikovati nacionalni jezični standard, niti u tome što je propisana norma bliža ili udaljenija književnom jeziku Hrvata ili Srba. Nedostatci su prije svega u argumentirano osporavanom imenu nacionalnoga bošnjačkoga jezika i u dvostrukostima jezičnih normi koje nerijetko dovode do pravopisne kaotičnosti. No te, kao i druge značajke (nepotkrijepljenost glasoslovnim i narječnim istraživanjima, prijekid sa starijom bošnjačkom književnom baštinom koja se, iako pisana uglavnom arabicom i bosančicom, mogla presloviti u latinično pismo) ne mogu imati pretegu nad pozitivnim učincima ovoga djela koje još nije postalo normativnim u bošnjačko-muslimanskim priopćilima, kako tiskanim, tako i elektronskim. Halilovićev će Pravopis vjerojatno (p)ostati kamenom temeljcem budućega bošnjačkoga pravopisnoga standarda, kojim se taj jezik, zajedno s rječnicima i gramatikom književnika i jezikoslovaca Isakovića i Jahića, profilirao kao zaseban nacionalni književni jezik.

Franjo Tuđman: Bespuća povijesne zbiljnosti
Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994

Ocjena: 3.5

Recenzija: Bespuća su najpoznatije djelo prvoga hrvatskog predsjednika, prevođena i na strane jezike (doduše, u «pročišćenoj» verziji zbog navodno mutnih dijelova koji su senzibilizirali židovsku zajednicu-no, o tome će još biti riječi). Ako pogledamo cjeloviti Tuđmanov spisateljski opus, Bespuća povijesne zbiljnosti se nameću kao knjiga središnja po važnosti i utjecaju, ali ne i kao njegovo najvrjednije djelo. Tuđmanov povjesničarski magnum opus ostaje Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji; uz nju, tu je i vrijedna rasprava Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, dok je polemičar i strateg Tuđman najbolje predstavljen u Usudbenim povjesticama i u zbirci intreviewa stranim novinarima, Hrvatska riječ svijetu. U tome korpusu pisanih djela, Bespuća se nameću kao čudan križanac: dijelom polemika s političko-ideološkim protivnicima iz Tuđmanovog komunističkog razdoblja (ako koji od jugokomunističkih «kadrova» i ostane zapisan u povijesnom sjećanju, to će, ironijom sudbine, biti zahvaljujući upravo ovoj knjizi); dijelom historiozofski pokušaj meditacije nad nasiljem u svjetskoj povijesti- a najviše pokušaj artikulacije auktorove težnje za profiliranjem političke aktivnosti koja će svoj najbolji izraz dobiti u borbi za hrvatsku samostalnu državu. Već u početku valja reći da je Tuđman kao «filozof povijesti» neoriginalan i ne previše uvjerljiv: najveći broj ilustracija njegovih tvrdnji je iz dosta popularne knjige Barbare Tuchman o zlosretnom 14. stoljeću. Klasični pisci filozofije povijesti, od Sv.Augustina preko Gioacchina da Fiore i Giambattiste Vica i Hegela do Marxa, Toynbeea do Spenglera u Tuđmanovovu svjetonazoru ne igraju veliku ulogu. Interesantno je da su i najugledniji domaći analitičari hrvatske geo- i povijesnopolitičke sudbine kao Ivo Pilar i Milan Šufflay slabo zastupljeni u ovome djelu. Štoviše, u svome je pojmovnom instrumentariju Tuđmanova knjiga bila pomalo zastarjela već u trenutku izlaska: autorovo pozivanje na marksističke autoritete i ljevičarsko pravovjerje predstavljalo je anakronizam i 1989., kada se knjiga prvi puta pojavila. I, vjerojatno najrazvikaniji Tuđmanov ideološki crimen, njegov tobožnji antisemitizam, nazočan je jedino u ovome djelu. O čemu se zapravo radi ? Franjo je Tuđman, pobijajući glavni velikosrpski mit, onaj o Jasenovcu, statistikama potkrijepljivao proizvoljnost raznih dotada nedodirljivih procjena o žrtvoslovlju u 2. svjetskom ratu. Naveo je i dosta izraelskih i drugih židovskih povjesničara koji problematiziraju brojke o stradanju Židova pod nacističkim režimom, držeći upitnom tezu o 6 milijuna poubijanih Židova. Ti istraživači smatraju da se točna brojka ne može odrediti, ali da je bliža procjeni od 4 milijuna, a ne 6 milijuna. Naglasivši to, kao i otvorivši neugodnu temu židovskih kapoa u koncentracijskim logorima (tj. o «suradnji» židovskih logoraša s nacističkim nadzornicima), Tuđman je, stavimo li na stranu i nezgrapnost pojedinih njegovih formulacija, dirnuo u «svetu kravu» židovske novovjeke nacionalne mitologije koja je ugrađena i u temelje izraelske države. Ukratko- autor je perspektivizirajući židovsko mučeništvo kao samo jedno od stradanja u općoj povijesti genocida, dirnuo u srž moderne političke korektnosti i političkoga vrijednosnoga sustava koji majorizira nacističko i minorizira komunističko zlosilje.
Trajne vrijednosti Tuđmanove knjige se mogu sažeti u dvije izuzetne odlike: rušenje centralnog modernoga velikosrpskoga mita, Jasenovca, koji je u svojem histeričnom goebbelsovskom obliku, po stupnju opsesivne malignosti, lažljivosti i patološke fiksiranosti daleko nadišao srpsku Kosovsku mitologiju koja pripada predmodernomu razdoblju nacionalne kristalizacije, te odigrao zloćudnu ulogu u novijoj povijesti. Više no desetorostruko napuhivanje brojki i «nacionalno profiliranje» Jasenovačkih žrtava poslužilo je glavnim sredstvom za stvaranje slike o Hrvatima kao dijaboličnim krvolocima i u oblikovanju morbidne mješavine paničnoga straha i genocidne agresivnosti, i zatrovavši stanje duha srpske nacije odigralo je kobnu ulogu u masovnoj mobilizaciji cijeloga Srpstva koje se sunovratilo u istrjebljivački rat protiv Hrvata i Bošnjaka-muslimana. Doduše, moglo bi se dodati da su neki suvremenici (kao povjesničar Ljubo Boban, i, kasnije, matematičar-publicist Josip Pečarić) također obrađivali temu goebbelsovske mitologizacije i instrumentalizacije logora Jasenovac u službi velikosrpske ekspanzionističke agresije-no, nitko nije kao Tuđman otvorio taj tumor protuhrvatskoga šovinizma niti je uporno ustrajao u njegovu demaskiranju do konca. Povijest je, uza svu nemoć da se egzaktno odredi broj žrtava u Jasenovačkom logoru, potvrdila validnost Tuđmanovih procjena, isto kao što je srušila lažnost srpskih histeriografskih projekcija.
Drugo, pomalo neočekivano trajno nasljeđe Tuđmanovih Bespuća povijesne zbiljnosti je na polju ponovnoga pohrvaćivanja hrvatskoga jezika. Neke su Tuđmanove novotvorenice ušle u hrvatski jezik, većina nije, no, važnijom se pokazala njegova upornost u oživljavanju izvornih hrvatskih riječi koje su razni jugorežimi gurali u zaborav. Već legendarni naslov jednoga poglavlja: «Svedobna sveudiljnost genocidne činidbe», izazvao je pravi užas jugounitarista jer je ukazao na smjer slobode kojim je otada krenuo hrvatski jezik- makar se taj put nerijetko i razilazio s Tuđmanovim. Ovaj je učinak ponovno potvrdio staru istinu: jezik i politika su neodvojivi, a ovaj se puta, nasreću, politika našla na strani hrvatskoga jezika.

Dušan Bilandžić: Hrvatska moderna povijest
Golden Marketing, Zagreb, 1999

Ocjena: 4.5

Recenzija: Bilandžićeva Hrvatska moderna povijest spada u najbolja djela suvremene hrvatske historiografije-i po modernosti pristupa, i po obuhvatnosti i temeljitosti raščlane, kao i po monumentalnosti ostvarenja. Radi se o knjizi većega formata od preko 800 stranica, s obiljem podataka, tablica, brojki, citata i statistika. Pokriveno je razdoblje od 1848. do 1999., no, na nejednak način. Doba od 1848. do 1941. zauzima svega oko 120 stranica (cijela Kraljevina Jugoslavija je «dobila» odjeljak od 68. do 120. stranice). Nakon izvrsnog prikaza 2.svjetskoga rata na tlu bivše Jugoslavije (vjerojatno najboljega sustavnoga opisa u modernoj historiografiji koji se nije rasplinuo u nevažnim detaljima), Bilandžić se bacio na obradbu svoje «uže specijalnosti»: komunistička Jugoslavija se rastegla od 204. do 779. stranice (sam je velikosrpski projekt, koji je u konačnici srušio SFRJ, prikazan na 30 stranica). Knjiga završava epilogom koji, nakon izričitoga auktorova iskaza da je vremenska distanca premala e da bi se dao povjesničarski mjerodavan prikaz, daje kratki oris Bilandžićeva poimanja ratova na području propale Jugoslavije od 1991. do 1999. Tako je u 17 poglavlja i epilogu autor ocrtao posljednje stoljeće i pol u povijesti hrvatskoga naroda, istodobno pokrivši dobar dio onoga što bi se, u nedostatku boljega imena, moglo nazvati «povijest Jugoslavije».
Bilandžićev je svjetonazor razvidan već nakon čitanja prva dva-tri poglavlja: auktor drži zapadnu liberalnu kapitalističku civilizaciju za «najbolji od svih svjetova» (ili «najmanje loš»), Hrvate pak kao integralni dio te i takve uljudbe, i u svojoj knjizi prati putove i stranputice hrvatskoga naroda u borbi za nacionalnu individualizaciju i samobitnost. Katkada su piščevi iskazi protuslovni: npr., nije jasno koliko je komunistički pokret «dobar», «zao» ili, jednostavno, «nužno zlo» za Hrvate u 2.svj. ratu- ima li se na umu da se u konačnici komunizam pokazao ne samo kao sterilan, nego i maligni društvenopovijesni projekt. Čini se da je Bilandžićeva komunistička prošlost utjecala na to da sam autor, možda i nesvjesno, mijenja vrijednosne procjene tijekom pisanja. Također, vidljiva je značajka Bilandžića kao povjesničara «nevjera» u mogućnost malih naroda da ostvare svoje nacionalne ciljeve ako nisu u skladu s interesima velesila (doduše, tu se mora priznati da je auktor izrijekom nekoliko puta naglasio da postoje povijesni trenutci kada je moguće, smjelošću i mudrošću, aktivno uobličiti vlastitu budućnost-pa i kada se radi o «malim» narodima. Nije baš jasno da li u takvim situacijama «veliki» ionako provedu svoju volju, ili, što se može protumačiti iz dijelova knjige o 2.svj. ratu i poraću- «veliki» nekad ustuknu ili jednostavno «dignu ruke» suočeni s odlučnošću «malih».) Osebujnosti (a i slabosti) Hrvatske moderne povijesti su u trajnoj Bilandžićevoj fascinaciji životom i djelom Josipa Broza Tita što nerijetko daje iskrivljenu sliku zbivanja. Autor nije prešutio negativne pojave Titove diktature, bleiburških zločina i kulta ličnosti, ali ih je, uzmu li se u obzir ostala povijesna vrela i živo ljudsko iskustvo- u priličnoj mjeri umanjio. Još je vidljivija druga glavna «mana» knjige: nerazmjer u kojemu razdoblje komunističke Jugoslavije (oko trećine opisanoga perioda) «dobija» skoro četiri petine cijele knjige. Dobar dio knjige i nije povijest Hrvata u Jugoslaviji, nego prije povijest Jugoslavije iz hrvatskoga motrišta.
No, usprkos navedenim dubiozama, neprijeporno je da Hrvatska moderna povijest ostaje do sada jedinstvenim pothvatom: tako cjelovit opis novije hrvatske historije još nitko nije dao. Knjiga obiluje svježim idejama i propitivanjima: npr. nasuprot prevladavajućim stavovima o nezrelosti hrvatske političke elite u razdoblju 1.svjetskoga rata, Bilandžić argumentirano obrazlaže da «jugoslavenska opcija» i nije bila baš lutanje «gusaka u magli», nego možda najmanje loš potez. Isto tako, doba NDH i sudjelovanje Hrvata u različitim sukobljenim vojskama obrađeni su najsustavnije i bez premca u dosadašnjoj literaturi- auktor je eruditski, a opet vrlo pregledno prikazao sraz nacionalnih stremljenja i ideologija postavljenih na šire platno svjetskopovijesnog vrtloga događaja. Bilo koji «ljubitelj» komunističkih spletkara i njihovih ideoloških sukobljavanja koja su imali dugotrajne posljedke po budućnost naroda na jugoistoku Europe, može u ovoj knjizi naći pravo obilje materijala i dosad neobjavljivanih dokumenata. Uzme li se sve to u obzir, Hrvatska moderna povijest ostaje najambicioznijim hrvatskim suvremenim historiografskim prikazom s najviše vrlina i najmanje mana.

Zdravko Tomac: Tko je ubio Bosnu ?
Birotisak d.o.o., Zagreb, 1994

Ocjena: 2

Recenzija: Knjiga Zdravka Tomca, uglednog hrvatskog političara (potpredsjednik Sabora, član hrvatske «vlade nacionalnoga jedinstva») nastavak je prethodne uspješnice Iza zatvorenih vrata, u kojoj Tomac razglaba o pikanterijama i političkim natezanjima oko borbe Hrvatske za međunarodno priznanje i obranu od srpske agresije. Ovomu je pak djelu, objavljenom u listopadu 1994., glavna tema hrvatska politika u i prema ratu u Bosni i Hercegovini. Iako opsežna (oko 490 stranica) i puna zanimljivih materijala (od raznih dokumenata do tračeva o političkim i medijskim skandalima), Tomčeva pisanija ostavlja dojam pomalo zamorne autorove struje svijesti- čitatelj je obasut hrpom informacija upakiranih u Tomčeve vrijednosne prosudbe, naklonosti, predrasude i jednostavno lijenost da se do konca izvuku zaključci iz predočenoga materijala.
Najprije valja primijetiti da su se osnovne autorove procjene i prognoze pokazale pogrješnima: Tomac je smatrao da će srpska paradržava u Hrvatskoj biti legalizirana kao «corpus alienum» unutar Hrvatske; također, čvrsto je vjerovao da je američka i njemačka politika «prijateljska» spram hrvatskih i bošnjačko-muslimanskih interesa, te da jedino zagriženi prosrpski olinjali imperiji poput Francuske, Britanije i Rusije zagovaraju stvaranje srpske države na 49% područja BiH; vjerovao je da je Milošević na rubu ostvarenja velike Srbije, a da bi s rušenjem Miloševića propala bilo kakva srpska politička jedinica u Bosni i Hercegovini. Sve u svemu- Tomac je promašio u svim glavnim predviđanjima. No, političar ne mora biti gatar, pa je stoga zanimljivije raščlaniti u kojima je političkim zapletajima autor jednostavno morao vidjeti što mu je bilo pred očima- a nije.
Ako bi se Tomcu tražila ključna karakterna slabost zbog koje nikada nije uspio profilirati jasan stav i nametnuti se bilo kao operativni političar, bilo kao politički analitik, to je oportunizam. Samo su oportunizam i laviranje spriječili autora da iz mnoštva pojedinosti koje je iznosio izvede banalne zaključke. Npr., Tomac stalno prigovara predsjedniku Tuđmanu zbog pregovora s Miloševićem, dok istodobno iznosi podatke o cijeloj seriji diplomatskih pritisaka europskih zemalja, Rusije i SAD da Hrvatska mora pregovarati s Miloševićem. Nejasno je onda što bi bilo tko na funkciji hrvatskoga predsjednika trebao učiniti. Odbiti sve te pritiske? Možda, no onda je nužna posljedica izolacija od koje Tomac bježi kao đavo od tamjana. Zatim, Tomac raspreda o izgubljenoj bitci za Bosansku Posavinu. Prema popularnom javnom mnijenju, kojemu se priklanja i autor, «Posavina» je dogovorno «prodana», jer se mogla vojno obraniti. No, vojne su analize (npr. u knjizi Davora Marijana Smrt oklopne brigade) pokazale da se radi o naklapanjima diletanata. Štoviše- vrlo je očita Tomčeva sljepoća glede muslimanskoga odbijanja da se ratificira sporazum s Hrvatskom koji bi omogućio legalni angažman Hrvatske vojske u Bosanskoj Posavini. I to dovodi do jednoga od dvaju najspornijih leitmotiva cijele knjige: ocjene političke pozicije Bošnjaka-muslimana. Autor je potpuno svijestan prevladavajuće unitarističke svijesti kod Muslimana i stava da je Bosna i Hercegovina praktički ekskluzivno bošnjačko-muslimanska domovina u kojoj su Hrvati (i Srbi) stranci za koje bi bilo najbolje da ih nema, a kad su već tu, onda ih valja (koliko mogućnosti dopuštaju) majorizirati i preglasavati po receptima koji se ne razlikuju previše od onih primjenjivanih u unitarističkoj Jugoslaviji. Dakle-bilo kakav, pa i «najmekši» hrvatski nacionalni program, i dominantna muslimanska nacionalna ideologija, jednostavno su nespojivi-pod bilo kakvim okolnostima. Tomac je, zapomažući nad činjenicom srpskoga razaranja Bosne i Hercegovine, previdio da su, čak i u slučaju rata protiv zajedničkoga protivnika, nacionalni interesi Hrvata i Bošnjaka-muslimana u BiH, i kratkoročno (a kamoli dugoročno)-suprotstavljeni po samoj svojoj naravi. Ili- snatreći o protimbama koje razdiru područje Bosne i Hercegovine, Tomac je samo ojađeno nabrojao koloplet kaotičnih silnica koje motiviraju djelovanja Hrvata, Srba, Muslimana, Rusa, Nijemaca, Britanaca, Francuza,.... Bilo koje «rješenje» koje je ponudio pokazalo se promašenim ili neostvarivim.
Druga je piščeva opsesija «međunarodna zajednica». I tu je Tomac dao opise u kojima ima valjanih i vrijednih uvida, kao i naivnih i iracionalnih projekcija. Njegove su prosudbe uloge SAD, EU, pojedinih zemalja i političara teško održive (primjer je skoro u potpunosti zaboravljeni ruski diplomat Vasilij Čurkin koji je prikazan kao makijavelistički velemajstor koji određuje, praktički solistički, sudbinu naroda upletenih u ratove izazvane srpskom agresijom). Ni u drugim procjenama Tomac nije bio sretnije ruke- po njemu bi rušenje Miloševića automatski povuklo u propast velikosrpski projekt u svim vidovima. Izgledalo mu je nemoguće da se ostvari situacija u kojoj bi Milošević sjedio u haškoj tamnici, Kosovo bilo praktički otrgnuto od bilo kakvoga srpskog utjecaja- a srpska politička jedinica i dalje opstojala na polovici Bosne i Hercegovine.
No, tako bi se mogli nabrajati desetci i desetci primjera. I pored brojnosti zanimljivih isječaka iz života, knjiga ostavlja dojam monotonosti-čitatelju se čini da stalno prečitava istih deset-dvadeset stranica. Kao zaključak, moglo bi se reći da je Tomac primjer čovjeka koji se politikom bavi desetljećima, i kao karijerni profesionalac, i kao strastveni analitik- no koji jednostavno nije za tu vrstu aktivnosti (ako se svijesno odreknemo ciničnoga stava po kojemu je ipak politika «najstariji zanat na svijetu»). Ili, kao što su rekli politički filozofi od davnina: za značajnoga oblikovatelja političke sudbine nisu presudni ni naobrazba, ni bogatstvo, čak ni inteligencija. Ključan je karakter. Stoga, za recenzenta je neprijeporno da je Tomac osuđen na vječno vrludanje, na (stavi li se oportunističko preživljavanje kao glavni cilj na stranu) ono što je Krleža označio kao život bez kompasa.

Smail Balić: Kultura Bošnjaka:muslimanska komponenta
R&R, Tuzla, 1994

Ocjena: 4

Recenzija: Smail je Balić (nadsavjetnik za orijentalne jezike i lingvistiku Austrijske nacionalne biblioteke te istraživač Instituta za povijest arapsko-islamskih znanosti na Sveučilištu »J. W. Goethe« u Frankfurtu) u ovome prijelomnom djelu po prvi puta sustavno prikazao kulturu Bošnjaka, tj. bošnjačko-muslimanskoga naroda, do tada različito nazivanoga (Muslimani, Jugoslaveni muslimani,...). Važnost je Kulture Bošnjaka mnogostruka: to je pionirsko djelo (Bašagićeva su djela slične tematike uglavnom slabije dostupna, a i dobrim dijelom anakrona) koje je postavilo temelje za moderno istraživanje i daljnji razvitak jedne potiskivane (a, valja reći, i od velikoga dijela samih Bošnjaka zanemarivane) kulturne tradicije; auktor je stvorio eruditsko, a opsegom neveliko djelo (oko 330 stranica «srednjega» formata)- erudicija je vidljiva već i u činjenici da knjiga ima preko 900 bibliografskih jedinica; bogato ilustriran rad koji se nije pretvorio u dosadnu akademsku studiju, te je istodobno vrlo čitko štivo oslobođeno trivijalnosti i površnosti. Sam je pisac priznao da je podnaslov: muslimanska komponenta danak vremenu-naime, knjiga je prvi puta objavljena 1990. godine, u doba nacionalnih previranja u bošnjačko-muslimanskom narodu, kada su se još vodile bitke oko nacionalnoga imena (nažalost, ta je dilema nazočna i u današnjici, i to u degeneriranome obliku, kada bosansko-muslimanski unitarizam želi nametnuti dominaciju Hrvatima i Srbima u Bosni i Hercegovini preko «uskrslog» kvazi-Kallayevskoga vampira unitarnoga bošnjaštva. Nepotrebno je reći da Smail Balić s takvom povijesnopolitičkom patologijom nema veze.) Kultura je Bošnjaka podijeljena u nekoliko poglavlja, od kojih se ističu: Narodna kultura; Kultura školskoga tipa, s poddijelovima Osmansko razdoblje, Austrijsko, Jugoslavensko i hrvatsko (1918-1945), te Novo doba, koje pokriva period od 1945. Svako je razdoblje podrobno raščlanjeno u glavne smjerove stvaralačke djelatnosti: duhovna i materijalna kultura, književnost, prirodne i društvene znanosti, glazba, popularna kultura. Knjiga obiluje ilustracijama ambijentalne arhitekture, fotografijama značajnih stvaralaca (Safvet Beg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Mehmed Selimović,..), te prijeslicima iluminiranih rukopisa i kaligrafije islamske provenijencije. Posebnu vrjednotu ovomu djelu daje opsežan prikaz kulturnoga stvaralaštva Bošnjaka na orijentalnim jezicima, što je zbog izoliranosti islamskoga uljudbenoga kruga (u poslijesrednjovjekovnom dobu) u odnosu spram zapadne civilizacije činilo taj dio duhovne tvorbe skoro «nevidljivim» za zainteresiranu laičku javnost. Suvremenomu čitatelju će sigurno biti intrigantna dvojba koju auktor iskazuje glede naziva jezika- potvrđujući povijesnu utemeljenost nazivku «bošnjački jezik», priklonio se dnevnopolitičkoj odluci o imenu «bosanskoga jezika».
Ako bi se išlo u traženje propusta i slabosti ove knjige, moglo bi se navesti da je dan samo «arhivski» prijegled razdoblja i tvoraca, bez povijesnokritičke raščlambe i naracije o ispreplitanju niti književnog, znanstvenog i umjetničkoga stvaralaštva, te postavljanja istih u povijesno surječje. No, to bi bio sitničav pristup koji previđa osnovnu namjenu Kulture Bošnjaka, a ta je u što manjemu obujmu komprimirati što veći broj činjenica i informacija koji će dati orlovski pogled na cijelo područje duhovne i materijalne baštine Bosanskih Muslimana. Stoga je ovo vrlo pregledno i čitko djelo koje obiluje bogatstvom detalja svakako štivo vrijedno pozornosti-kako za same Bošnjake, tako i za njihove hrvatske ili srpske sugrađane koji se mogu iz Balićevoga uratka vjerodostojno obavijestiti o do sada često prešućivanome i podcjenjivanom nasljeđu svojih susjeda.

Alija Isaković (ured.): Biserje: Antologija muslimanske književnosti
Otokar Keršovani, Rijeka, 1990.

Ocjena: 5

Recenzija: Biserje, prijelomna antologija urednikom koje bijaše istaknuti bošnjačko-muslimanski pisac i svestrani kulturni djelatnik Alija Isaković (autor za bošnjačku nacionalnu samosvijest još utjecajnijih knjiga, poput Rječnika karakteristične leksike u bosanskome jeziku i Rječnika bosanskoga jezika ), ima poseban položaj koji unekoliko priječi objektivan prikaz same knjige. Naime, to je djelo, prvi puta izašlo u Hrvatskoj 1972. godine (najnovije je izdanje Ljiljana, Sarajevo 2002, promijenjenoga naslova Biserje: Antologija bošnjačke književnosti) odigralo takvu ulogu u samopotvrdi i emancipaciji bošnjačko-muslimanskoga naroda (naravno- to se odnosi poglavito, no ne i isključivo, na kulturnu elitu) da samo estetski kriteriji nisu dostatni. Nužno je primijetiti da je usprkos «službenom» priznanju muslimanske (sada bošnjačke) nacije u komunističkoj Jugoslaviji, ipak raznim preprjekama kočena i sprječavana njena punija afirmacija. Iako su mnogi bošnjački pisci izdani u «državnoj» ediciji «Kulturno nasljeđe BiH», nije bilo politički podobno javno iskazati da ti autori ne pripadaju samo hrvatskoj i srpskoj književnosti (ili amorfnoj područnoj «bosanskoj»), nego i nacionalnoj muslimanskoj. Kao što je auktor Isaković primijetio, tu je Hrvatska odigrala, kao i u slučaju makedonskoga jezika (temeljenoga na djelu Koče Racina izdanoga u Zagrebu uoči 2.svjetskoga rata), ulogu katalizatora nacionalne emancipacije drugih naroda. Jer, usprkos jedva promrmljanim pohvalama, ova se knjiga teško mogla prvi puta pojaviti u tamnom vilajetu komunističke Bosne i Hercegovine.
Samo se djelo sastoji od četiri glavna dijela: narodna književnost i poezija, stvaralaštvo na orijentalnim jezicima (turski, arapski, perzijski), aljhamijado književnost na narodnom jeziku pisana arabicom, te moderna književnost. Bogato i ukusno ilustrirana slikama i grafikama Mersada Berbera, knjiga je, u prikazbi pojedinih pisaca, vrlo ekonomično ustrojena: dani su osnovni biografski podatci, kratka bibliografija te reprezentativni isječci iz djela auktora. Osim najpoznatije balade «Hasanaginica», dio posvećen narodnom književnom stvaralaštvu sadrži mnoge poznate epske i lirske pjesme, kao i priče. Orijentalni su autori skromnije zastupljeni (među njima su zainteresiranomu širemu općinstvu poznatiji Sirrija, Bašeskija i Fadil-paša Šerifović), kao i aljhimijado literatura (Uskjufi, Pruščakov «Duvanjski arzruhal»). Najzastupljenija je moderna (uvjetno rečeno, jer su tu stavljeni pisci čija djelatnost počinje Austro-Ugarskom okupacijom i muslimansko-bošnjačkim preporodom na prijelazu 19. u 20. stoljeće) književnost: od Rize Kapetanovića, Bašagića i Ćazima Ćatića preko Muradbegovića, Nametka, Alića i Čolakovića do Selimovića, Kulenovića, Dizdara, Idrizovića,Tahmiščića, Džumhura, Sidrana i Horozovića (naravno-ovo su samo neki spomenuti autori).
Na koncu valja reći da za prosudbu ove antologije (osim nespornih estetskih i književnopovijesnih dosega) treba uvažiti-možda još i više- i izvanknjiževne čimbenike. A to je da je pojava Biserja bio čin hrabrosti koji je imao, kako je povijest pokazala, prijelomni značaj u utemeljenju i priznanju opstojnosti bošnjačke nacionalne književnosti.

Mirko Marković: Descriptio Bosnae & Hercegovinae: Bosna i Hercegovina
na starim zemljovidima
AGM, Zagreb, 1998

Ocjena: 4

Recenzija: Ovo je opsežno djelo (preko 470 stranica velikoga formata) akademika Markovića sintetički pokušaj prikazbe povijesnih mijena granica zemalja Bosne i Herecgovine, kako su ih bilježili suvremenici (ponajviše zapadni Europljani). U knjizi su isprepleteni piščevi komentari i pripovijest o nastanku pojedinih zemljovida, kao i auktorovo izlaganje o mnogim razdobljima bosansko-hercegovačke povijesti. Samo djelo ima, osim uvoda i popratne literature, osamnaest poglavlja, poredanih uglavnom kronološki. Na koncu su i sažetci na engleskom i njemačkom jeziku. Zamisao knjige je uspjela: autor je, da izbjegne suhoparno redanje podataka o nastanku pojedinih zemljovida, dao i obilje interesantnih činjenica koje oslikavaju političkopovijesni okvir u kojemu je pojedina zemljopisna karta nastala (jedan od intrigantnih primjera je politički orkestrirani nestanak pojma «Turska Hrvatska» (koji je na svim zemljovidima od 17. do konca 19. stoljeća obuhvaćao područje Bihaća i Banja Luke). Habsburški su kartografi sredinom 19. stoljeća, pripremajući teren za okupaciju sadašnje Bosne i Hercegovini, da bi «primirili» tamo naseljeno posrbljeno pravoslavno vlaško pučanstvo, koje je iritirala sama pomisao da su došljaci na nekom dijelu Hrvatske (pa makar i «Turske»)- «izumili» pojam Bosanske Krajine koji se održao ovako-onako do danas, a nikada prije u prošlosti nije ni spomenut. Taj je slučaj izmišljenoga nazivka koji se održao već kojih 150 godina dobar primjer političko-kartografskoga inženjeringa, kakav je često nazočan u području kartografije-discipline koja je, usprkos tehničkom i znanstvenom napretku, ipak ostala veoma ideologiziranom djelatnošću.).
Nabrojat ćemo samo neka poglavlja, e da bismo dali prijegled ustroja knjige: Bosna i Hercegovina u prapovijesno i antičko doba; Topografija srednjovjekovne Humske zemlje; Prikazi BiH na zemljovidima iz razdoblja humanizma i renesanse; Zemljopisno poznavanje BiH u 17. stoljeću; Naselja BiH na planovima i vedutama iz 17. stoljeća; Pogranični krajevi Bosne i Turske Hrvatske na zemljovidima nastalim povodom zaključivanja Karlovačkog mira (1699. godine); BiH na «ratnim zemljovidima» od 1718. do 1780. godine; Naselja Turske Hrvatske, Bosne i Hercegovine na planovima 18. stoljeća; Turska Hrvatska, Bosna i Hercegovina na zemljovidima od sredine 19. stoljeće do 1878. godine; Pad turske vlasti i prvi geodetski premjer Bosne i Hercegovine.
Iako je auktor temeljito proučio i sva relevantna povijesna vrela (osim preobilja radova iz subspecijalističkoga područja histrorijske kartografije, što i jest prava tema ove knjige), u porabi je tih izvora bio manje sretne ruke. Ukratko, Markovićevi su «izleti» u povijest ili ponavljanje banalnosti, ili često prepisivanja zastarjelih djela koje je pregazilo vrijeme (primjer je njegova upotreba pojma «bogumilska crkva»). Katkad autor upadne u naivno-smiješne pogrješke (spominje «hercegovačke banove» koje je našao kod Evlije Čelebija; također, tu je i nekoliko bizarnih rodoslovnih promašaja). No, ti su prijevidi marginalni u odnosu na glavnu namjenu knjige, usredotočenu ne na opću povijest nego na povijesnu kartografiju. U svojoj je znanstvenoj oblasti Marković pokazao zavidan stupanj erudicije, a to je znanje prenio u ovoj izuzetno bogato ilustriranoj knjizi velikoga (24 cm x 31 cm) formata. Praktički na svakoj stranici nalazimo detaljne i velike zemljovide propraćene piščevim stručnim i zanimljivim komentarima koji situiraju nastanak i namjenu pojedinih karata. Stoga je ovo djelo nezaobilazno za poznavanje povijesnih mijena kroz koje je prolazila sadašnja Bosna i Hercegovina- od granica do prikaza raznih područja i naselja.

Eduard Hercigonja (urednik): Hrvatska i Europa-Srednji vijek i renesansa
Školska knjiga, Zagreb, 2000

Ocjena: 5

Recenzija: Hrvatska i Europa-Srednji vijek i renesansa drugi je svezak kapitalne edicije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koja smjera reprezentativno prikazati sažetak sveukupnoga korpusa hrvatske civilizacije. Nakana je cijeloga projekta u 5 opsežnih svezaka, prinosnici-autori kojih su najugledniji hrvatski znanstvenici iz raznih područja, dati detaljan, no čitak i zanimljiv prijegled hrvatske nacionalne baštine od 7. do 20. stoljeća. Prvi je svezak, koji «pokriva» rano razdoblje hrvatske kulture (7.-12. stoljeće) izašao na hrvatskome jeziku, kao i u francuskom i engleskom prijevodu. Ovaj je pak dio, koji obrađuje srednji vijek i renesansu (13. do 16. stoljeće) raskošan i sustavan prikaz hrvatske uljudbe u burnim vremenima političkih, vojnih, demografskih i inih potresa. Uz engleski i francuski prijevod koji će izaći do konca 2003. godine, pripremljena je i većina tekstova za ostale sveske (treći, koji će dati prijegled baroka i prosvjetiteljstva (17.-18. stoljeće); četvrti, posvećen modernoj hrvatskoj kulturi 19. stoljeća, te peti, koji obrađuje 20. stoljeće.) Drugi dio, koji je pred nama, djelo je vrhunskih hrvatskih stručnjaka (samo neka od imena uključuju najuglednije znanstvenike iz područja povijesti, glazbe, književnosti, likovnosti, filologije, znanosti i filozofije poput Tomislava Raukara, Branka Fučića, Luje Margetića, Eduarda Hercigonje, Josipa Vončine, Rafe Bogišića, Milana Moguša, Andre Mohorovičića, Krune Prijatelja, Radovana Ivančevića) koji su u raskošno ilustriranoj knjizi (obilje slika u kamenu uklesanih glagoljičnih i ćirilićnih natpisa, iluminiranih evanđelistara, misala, psaltira, pretisaka prvih tiskanih knjiga kao i vrijednih književnih ostvaraja, te mnoštvo reprodukcija umjetničkih slika, kipova, arhitektonskih dostignuća iz svih krajeva Hrvatske- u širokom rasponu od Hrvojevog misala i Bernardinovog lekcionara, preko naslovnica Zoranićevih «Planina» i Ranjininih «Pjesni razlikih» do šibenske katedrale, Kneževog dvora u Dubrovniku i pavlinskog samostana u Lepoglavi), vrlo opsežnom (preko 880 stranica) djelu velikoga formata ( 22 cm x 30 cm) uspješno predočili hrvatsku civilizaciju toga burnoga doba, temeljeći svoje prinose na suvremenim spoznajama oslobođenima zastarjelih nacionalnoromantičarskih naplavina. Tako je dobiven reprezentativan, vizualno izuzetno dojmljiv i znanstveno maestralno orkestriran kompendij koji se sastoji od sljedećih velikih poglavlja (s mnoštvom podpoglavlja): Hrvatska i europski prostor; Arheološka baština razvijenoga srednjovjekovlja: Epigrafika; Društvo, pravo, religija i kultura; Jezik i književnost. Pisma; Tiskarstvo; Urbanizam i arhitektura; Likovne umjetnosti. Umjetnički obrt; Glazbena umjetnost; Znanost i filozofija. U ovako kratkome prikazu nemoguće je nabrojati sva poglavlja, dijelove velikih poglavlja (ima ih preko 40), no samo ćemo spomenuti naslove nekih, e da bi se stekao dojam o opsegu i dosegu cijeloga pothvata: Hrvatska i Osmansko Carstvo; Zakoni, pravni običaji, statuti i privilegiji; Prožimanje glagoljice i ćirilice na hrvatskom prostoru;Hrvatski glagoljaši i početci hrvatskoga književnog jezika; Jezik renesansne književnosti; Hrvatski latinizam; Hrvatska književnost XV. i XVI. stoljeća; Hrvatske inkunabule; Razvoj naselja i gradova na području sjeverne Hrvatske; Arhitektura od romanike do manirizma, Kiparstvo; Iluminirani latinični i glagoljični rukopisi; Renesansni teoretici i pisci o glazbi; Egzaktne znanosti; Početci hrvatske leksikografije; Medicina u Hrvata; Početak hrvatske gospodarskoznansvene misli. Možda bi najbolji svršetak prikaza ovoga djela bio citat proslavljenoga francuskoga povjesničara i kulturologa Jacquesa Le Goffa, koji je u predgovoru za francusko i englesko izdanje prvoga sveska napisao:»Na ovim stranicama autori-svi Hrvati- predočuju na eruditski, inteligentni i briljantni način da je Hrvatska istodobno i kulturalno različita, pa ipak korjenito zapadnoeuropska sastavnica bogatoga sklopa koji tvori Europu, i da je, od ranoga srednjovjekovlja, doprinosila Europi na izuzetan način u području posebno važnom za nju-naime, civilizaciji...........Ne sumnjam da će čitatelji ovoga djela u njemu naći odlučne razloge da iskažu današnjem hrvatskom narodu, s onu stranu nesreća našega tragičnog stoljeća, svoje divljenje, svoje prijateljstvo i svoj žar, pomažući mu da se prizna njegovo više no tisućljetno mjesto u europskoj cjelini.»

Evlija Čelebi: Putopis
Sarajevo Publishing House, Sarajevo, 1996

Ocjena: 5

Recenzija: Najglasovitiji je turski putopisac Evlija Čelebi (1611.- poslije 1682.) dugo bio zanemarivan- kako u vlastitoj zemlji, tako i u inozemstvu. Tek je 20. stoljeće, prvo na poticaj europskih turkologa i orijentalista, a zatim i nošeno plimom naraslog interesa turskih kulturnih djelatnika vidjelo izdanje Evlijine Sejahatname, živopisnoga remek djela i riznice podataka o mnoštvu zemalja i krajeva Azije, Europe i Afrike koje je neumorni globtrotter Evlija Čelebi skupio na dugogodišnjim putovanjima, tjeran ponajviše vlastitim nemirnim duhom. Deset opsežnih svezaka pokriva njegova putovanja po europskom dijelu Osmanskoga carstva, po Krimu i Kavkazu, dijelovima Turske i srednje Azije, Siriji, Palestini i sadašnjoj Saudijskoj Arabiji, te Egiptu, Sudanu i još nekim područjima afričkoga dijela turske imperije. U ovoj su knjizi sabrani izvadci koji se odnose na Evlijina putovanja po zemljama «bivše Jugoslavije», od sjeverne Hrvatske (Međimurje, Zagreb) do Makedonije. Prijevod je remek djelo učenosti i mara vrsnoga turkologa Hazima Šabanovića koji je dugogodišnjim strpljivim radom dešifrirao mnoga mutna mjesta (koja je ili sam auktor krivo upisao ili izmislio, ili su jednostavno tiskarske pogrješke).
Sejahatnama Evlije Čelebija, u ovome izdanju, pokriva putovanje iz Jedrena u Beograd, zatim u Veliki Varadin, te dosta opsežan opis stanja u Bosni (Sarajevo, Livno) i Dalmaciji ( Sinj, Knin, Split, Zadar). Zatim se autor «seli» u Slavoniju, pa nakon kratkotrajnoga boravka opet dolazi u Bosnu gdje se na Kupresu pridružuje vojnom pohodu na Šibenik. Onda se ponovno vraća na područje Duvna i Livna, ide u Split, pa preko Jajca u Tursku Hrvatsku (Banja Luka, Bihać), te u Liku i druga područja Hrvatske (Petrinja, Zagreb). Slijedi detaljan opis posjeda Zrinskoga u Slavoniji i Međimurju (gdje je boravio kao gost u poslovno-političkom posjetu). Nakon prijekida zatičemo Evliju u Makedoniji, Beogradu, Srbiji i Crnoj Gori. Kasnije je sudjelovao u pohodu na Ugarsku, nakon čega se preko istočne Bosne i Hercegovine spustio u Dubrovnik. Slijedi opis susjednih mjesta u Boki Kotorskoj i Hercegovini, te opet ruta Sarajevo-Bosanski Novi-Slavonija-Beograd-Ohrid.
Za hrvatske je i bošnjačke čitatelje Evlijin Putopis zahvalno štivo, jer je čestota spomena hrvatskoga i bosanskoga (ili bošnjačkoga) imena vrlo velika (npr. kada piše o Sarajevu, Evlija Čelebi navodi primjere «jezika bošnjačkoga i hrvatskoga naroda»). No, ni srpsko ime nije izočno, i pojavljuje se najčešće u dijelovima putopisa koji referenciraju Podrinje, Srbiju i Kosovo. Ipak, selektivno čitanje ove knjige s naumom «dokazivanja» povijesne nacionalne pripadnosti područja o kojemu Evlija piše-više je nego problematično. Iako je pravio bilješke tijekom putovanja i rabio starija povijesna djela poput Pečevijinog- sam je Evlija Čelebi vrijedan, no ne i potpuno pouzdan svjedok događaja i vremena. Kao pravo dijete svoga doba, pun je praznovjerica, pogrješnih atribucija (piše o «hercegovačkim banovima», ili vrlo često pripisuje osnutak pojedinih mjesta i gradova legendarnim ličnostima koje nisu postojale), pretjerivanja u orijentalnom stilu ( o krjeposti i ljepoti Sarajki, o broju protivničkih vojnika u raznim bitkama- često je brojnost «nevjerničkih» postrojbi umnožavao preko deset puta), kao i nehajnih bilježaka (kao govorni jezik u oblastima Bosne često se spominje latinski, a katkad i bugarski). Glavna vrijednost Sejahatname ostaje u živopisnom prikazu načina života pojedinih krajeva, u realističkim opisima događaja i situacija u koje je sam Evlija bio upleten kao posrednik (npr. kao gost Zrinskoga u procesu otkupa zarobljenoga ličkoga kapetana Mustajbega), te u podatcima o raznim objektima (džamijama, zgradama, kućama,...) za koje ne postoji drugi spomen osim Evlijinoga, pa ga se mora uzeti u obzir (iako s dozom skepse zbog razloga koje smo naveli). Na koncu, ponovo valja naglasiti da bi ovaj putopis bio slabo razumljiv da prevoditelj Šabanović nije uspio, s velikim naporom, dešifrirati mnogobrojne Evlijine pogrješne upise (npr. «Duduška» je identificirana kao Koruška), neistinite historiografske podatke, kao i dosta česte Evlijine izlete mašte i istočnjačka pretjerivanja- učinivši tako ovaj odjeljak Sejahatname ne samo čitkijim, nego i uvelike vjerodostojnijim.

Radoslav Katičić: Litterarum studia
Matica hrvatska, Zagreb, 1998

Ocjena: 5

Recenzija: Vjerojatno je najbolje da za recenziju ovoga djela navedemo napis objavljen u povodu predstavljanja Litterarum studia.
«Knjigu »Litterarum studia«, s podnaslovom »Književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja« istaknutoga hrvatskog klasičnog filologa i kroatista, akademika Radoslava Katičića, i prije nego što je predstavljena javnosti, u utorak u Matici hrvatskoj, već su mnogi proglasili najznačajnijim književnim događajem u ovoj godini. Na 760 stranica akademik Katičić rasvijetljuje rano srednjovjekovlje, najstarije razdoblje hrvatske povijesti i kulture u kojem je izgrađena hrvatska usmena i pisana književnost.
»Da bi opisao književnost i naobrazbu ranoga hrvatskog srednjeg vijeka, autor se morao služiti ne samo filološkim disciplinama, književnom poviješću, jezikoslovljem i folkloristikom, nego i dostignućima arheologije i povijesti, povijesti umjetnosti i hagiografije. Time se višestruko izložio mogućnostima prigovora znanstvenika-specijalista koji bi, u okviru svojih područja, mogli imati kakve primjedbe na način kako se služio dostignućima njihove discipline. Da se tako izložite, nije dostatna samo znanstvenička samosvijest: držim da je prije svega riječ o autorovu duboku uvjerenju da je takva knjiga nužna da bi se povijesnom tijeku koji zovemo hrvatskom književnošću odredilo ishodište i da bi se napisalo prvo poglavlje povijesti te književnosti«, riječi su prof. dr. Stjepana Damjanovića koje svjedoče o iznimnom znanstvenom radu akademika Katičića.
Kada je prije petnaest godina počeo pisati tu opsežnu i temeljitu studiju, akademik Katičić namijenio ju je Austrijskoj akademiji znanosti, koje je član, te ju je pisao na njemačkom jeziku, ali je, kako je rekao, od početka pomišljao i na hrvatsku verziju koju je objavila Matica hrvatska. U mozaiku kulturnih događanja u tom najstarijem razdoblju hrvatskog postojanja akademik Katičić je razmatrao prapovijesni kulturni razvoj, pitanja dolaska i pokrštenja Hrvata, kontinuitet latinske pismenosti u dalmatinskim gradovima, jezičnu indoeuropeizaciju između Save i Jadrana, uključivanje ilirskih zemalja u kulturni svijet antike, glagoljašku baštinu, najraniju književnost dalmatinsko-hrvatske crkve, kršćansku kasnu antiku, najstarije očuvane književne tekstove - sve do praga razvijenoga srednjeg vijeka.
Po riječima akademka Katičića, knjiga je nastala iz svijesti o tome da postoje pitanja što traže odgovore i da postoji dosta nakupljenog znanja koje omogućuje da se ti odgovori daju. Da je na mnoga pitanja o tom »tamnom« razdoblju hrvatske povijesti akademik Katičić odgovorio, uvjerit će se svi koji budu uzeli u ruke njegovo živo vrelo spoznaje.”

Noel Malcolm: Povijest Bosne
Erasmus, Zagreb, 1995

Ocjena: 3.5

Recenzija: Povijest Bosne Povijest Bosne Noela Malcolma je besumnje najpoznatija i najčitanija cjelovita povijest područja koje pokriva sadašnja Bosna i Hercegovina. Knjiga je to koja zbog svoga utjecaja u oblikovanju inozemnih predočaba o jednome od globalnih kriznih žarišta zavrjeđuje nešto širi osvrt.
Među mnogim vrijednostima koje knjiga uključuje nalazimo sljedeće: rijetkost je naći u relativno kratkom djelu cjeloviti prikaz prošlosti od početaka povijesti do razdoblja bosansko-hercegovačkog rata; prijegled ranijega, predturskoga doba je, uz određene zamjerke, vrlo detaljan; nijedna široko pristupačna druga knjiga ne sadrži toliko podroban i moderan prikaz kontroverze o srednjovjekovnoj Crkvi bosanskoj; period opadanja Osmanskoga carstva sjajno je pokriven, a suvremena je povijest (poglavito 20. stoljeće) pregledno prikazana-pogotovo ako se uzme u obzir zamršenost političkih igara i spletki koje su pratile razdoblje od 1918. do 1991. Konačno, autorov živi publicistički stil, protkan bizarnim anegdotama kao u engleskih putopisaca 19. stoljeća po egzotičnim zemljama, doprinosi čitkosti knjige i o temama koje inače zamaraju prosječnoga čitatelja.
No, nažalost, isto tako su brojne i mane Malcolmove Povijesti Bosne. Središnji nedostatak toga rada nije u vidljivom iskrivljavanju ili krivotvorenju navedenih podataka, nego u odabiru tema i prešućivanju mnogih činjenica koje ne idu u prilog autorovoj glavnoj intenciji, a koja se može sažeto prikazati kao teza o neprekinutom povijesnom trajanju bosanske političke jedinice od početaka društvenog ustroja u ranome srednjem vijeku. Tomu je narativnom središtu podređena druga ključna pripovijest: postanak i rast nacionalnoga bića Bosanskih Muslimana/Bošnjaka. Nedopustivi je ( premda najvjerojatnije namjeran ) prijevid pisca koji opisuje sveukupna zbivanja i sukobe na jednome području, uzrokovane ( nakon odlaska starih feudalnih imperija s povijesne scene ) prije svega vjersko-narodnosnim ustrojem i divergentnim stremljenjima nacija koje žive u Bosni i Hercegovini- ne prikazati proces postanka nacionalnih identifikacija i ideologija u cijelome području. Budući da je žarište ove povjesnice sudbina Bosanskih Muslimana, nimalo ne čudi što je, kroz cijelu knjigu, autor minorizirao hrvatsku i srpsku ulogu u oblikovanju BiH-civilizacijski, demografski, kulturno i ideološki.
Sukladno tomu, auktor je dosljedno ignorirao hrvatsku (a i srpsku) predosmansku kulturnu baštinu koja je nastala na ozemlju sadašnje Bosne i Hercegovine. Općenito, Malcolmov je prikaz kulturnoga nasljeđa BiH površan i uglavnom ostaje na anegdotalnoj razini. Neupućeni čitatelj ne može iz Povijesti Bosne izvući jednostavni zaključak koji bi bio porazan po vjerojatne auktorove ciljeve: sva je predislamska i neislamska civilizacijska baština nastala na tlu Bosne i Hercegovine isključivo hrvatska ili srpska, od spomenika pismenosti i književnosti do likovne umjetnosti.
Jednu je od najvažnijih prijelomnica koje su odredile budućnost Bosne i Hercegovine, islamizaciju, Malcolm prikazao na potpuno neodgovarajući, skoro ignorantski način. Autor nije krivotvorio podatke, ali je, prešutjevši ili minorizirajući osmanlijski teror nad kršćanskim podanicima (što je bilo glavnim uzrokom većega dijela prelazaka na islam), dao lažnu sliku o tobožnjem «idiličnom» (ili neuvjerljivo snošljivom) međuvjerskom životu tijekom turske vladavine. Njegove razjasnidbe o uzrocima i procesima islamizacije su plošne i tendenciozne- i tu je kao povjesničar počinio «smrtni grijeh», grijeh propusta. Budući da je nedavni rat Bošnjaka-muslimana, Srba i Hrvata u BiH nastao zbog sraza nacionalnih ideologija, Malcolm je, ne prikazavši kako su i otkuda nastale te nacije i pripadajuće nacionalne ideologije koje su se tijekom prošlosti (a najčešće u 20. stoljeću) sukobljavale- površno i nedostatno obavio zadatak povjesničara kao tumača i razjasnitelja opisanih zbivanja. Primjeri toga su slabašni opis 2.svj.rata na tlu Bosne i Hercegovine, kao i neprimjeren prikaz ideologije «jugoslavenstva» koja je odigrala kontroverznu, a vjerojatno i kobnu ulogu u povijesti.
Zato valja reći da knjiga Noela Malcolma Povijest Bosne, u cjelini vrijedno štivo, zaslužuje pohvale kao publicističko-povijesni oris toga područja, no, zbog svoje namjene vida inteligentno sročene pro-muslimanske promičbe, ne može biti prihvaćena kao «neutralna» povjesničarska obradba ove zanimljive teme.

Dominik Mandić: Etnička povijest Bosne i Hercegovine
Ziral, Mostar (pretisak izdanja iz 1982., Toronto-Zurich-Roma-Chicago)

Ocjena: 3.5

Recenzija: Knjiga hercegovačkoga franjevačkog povjesničara-erudita, marljivoga arhivarskoga znalca i političkog emigranta, svojevrstan je kuriozum. Sam je pohvalni spomen toga djela u doba komunističke Jugoslavije bio dovoljan za političku i javnu diskreditaciju. Stoga, knjiga takve reputacije zaslužuje i temeljitu raščlanu.
Prije svega valja reći da se ne radi o «klasičnom» povjesničarskom uratku, nego više o «apologetskoj», propagandističkoj knjizi kojoj je cilj bio dokazati i pokazati povijesno hrvatstvo Bosne i Hercegovine- što je tema od koje je hrvatska historiografija u obje Jugoslavije bježala kao od kuge. Sam je autor dugogodišnjim istraživanjima povijesnih vrela sakupio mnoštvo podataka, interpretirao je velik broj prijepora i složio na jedno mjesto impresivan skup činjenica koje potkrjepljuju povijesno i etničko hrvatstvo (ili, objektivnije rečeno, hrvatski udio ) Bosne i Hercegovine.
Knjiga je sastavljena od četiri dijela: Etničko stanje BiH u srednjem vijeku; Islamizacija Bosne i Hercegovine; Hrvati katolici i muslimani za turskoga i austro-ugarskoga zaposjednuća; te Postanak i doseljenje Srba u Bosnu i Hercegovinu. Glavne vrjednote Etničke povijesti su sljedeće: obilje izvornih citata iz stranih historiografskih djela (povijesni osvrti u kojima se spominje Bosna i Hercegovina na grčkom, latinskom, talijanskom, njemačkom, francuskom, engleskom, ruskom); minuciozna analiza nekoliko glavnih spomena etničkih imena u Bosni koja su bila uzrocima povjesničarskih sporova; prikaz turskih popisa kao neprocjenjivo vrijednih vrela za etničko-konfesionalni sastav Bosne; svjedočanstva o prelasku na islam domorodnoga stanovništva, uglavnom iz pera stranih putopisaca; prijepise iz franjevačkih ljetopisa; podatke o seobama muslimanskoga pučanstva u Bosnu iz oslobođenih krajeva Hrvatske u 17. i 18. stoljeću; kratke biografije znamenitih Hrvata Bosne i Hercegovine (katolika i muslimana) u doba turske i austro-ugarske vladavine, kao i kraljevine Jugoslavije, te, na koncu, detaljna raščlamba problema doseobe Vlaha u Bosnu i njihove postupne srbizacije. Ukratko: vrijednost je Mandićeve knjige poglavito kao riznice mnoštva autentičnih, obično manje dostupnih povijesnih zapisa, te u detaljističkom, «arhivarskom» tumačenju velikoga broja uskostručnih točaka prijepora.
U drugome vidu, kao suvremeno historiografsko djelo (pa i publicističkoga oblika), Etnička je povijest zastarjela-pogotovo u svjetlu događaja u drugoj polovici 20. stoljeća. Nekoliko glavnih zamjerki, na kojima «padaju» Mandićeve središnje teze, lako se mogu primijetiti i pri površnome čitanju: autorove starčevićanske teze o nacionalnome hrvatstvu muslimana i katolika u Bosni i Hercegovini stvarnost je sama opovrgla- sve činjenice o etničkom hrvatskom «korijenu» većine Bosanskih Muslimana, potkrijepljivane i zajedničkim dijalekatskim osobinama Hrvata i Muslimana te svjedočanstvima o islamizaciji pretežito katolika, kao i svjesno nacionalno hrvatstvo većine bosanske muslimanske inteligencije koncem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća- ne znače puno za modernu nacionalnu identifikaciju Bosanskih Muslimana koji su se kristalizirali kao zasebna nacija. Također, franjevački je povjesničar pristaša hipoteze o «bogumilskoj herezi», koju je suvremena povijesna znanost srušila; isto, njegova tvrdnja o navodnom sjevernoafričkom (maurskom) podrijetlu Vlaha nije potvrđena (doduše, mora se napomenuti da moderna biogenetička istraživanja ne isključuju tu mogućnost koja je često odbacivana kao fantastična konstrukcija). I, na koncu: Mandićevo djelo, iako izuzetno vrijedno kao pravi izvor obilja autentičnih svjedočanstava, po svomu obliku pripada starijem razdoblju historiografije: etnogeneza, kao i postanak modernih nacija, ne mogu biti razjašnjeni pojmovnim instrumentarijem koji je Mandić držao dostatnim- politologija, sociologija, socijalna psihologija, te etnopsihologija nužne su discipline bez kojih se ne mogu dobiti odgovori na pitanja koje je autor tražio u ovome djelu.

Nada Klaić: Srednjovjekovna Bosna
Eminex, Zagreb, 1994

Ocjena: 2.5

Recenzija: Djelo Srednjovjekovna Bosna Nade Klaić, ikonoklastičke hrvatske povjesničarke, nastalo je kao «povjesnica s tezom». Naime, jasno vidljivi cilj cijele knjige je pobijanje validnosti historiografske slike sredovječne Bosne koju je dao ugledni srpski povjesničar Sima Ćirković u svome djelu Istorija srednjovekovne bosanske države. Otprilike polovicu knjige zauzima doba mutnih početaka bosanske politije, dok druga polovica pokriva 14. stoljeće i političke i ine spletke Tvrtka Kotromanića i njegovih suparnika. Ovaj rad, hvaljen preko svake mjere, poslužio je jedino kao pokušaj afirmacije bosanske državnosti naspram srpskih (a dijelom i hrvatskih) povijesnopolitičkih pretenzija na stariju bosansku povijest. No, slabašnost Srednjovjekovne Bosne je više nego očita: nasuprot kontroverznim remek djelima kakvo je Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, ova knjiga Nade Klaić predstavlja svojevrsni nazadak; štoviše- pad u zastarjeli historiografski pristup. Slabost je ovoga uratka ne u tezičnosti i pomanjkanju «objektivnosti» autorice (što i nije bogznakakav «grijeh», jer je Srednjovjekovna Bosna polemička, a ne «čisto» historiografska knjiga), nego u proizvoljnosti i zastarjelosti argumentacije i cijeloga pristupa. Klaićeva je napravila doslovno isti «prekršaj» kao i autori koje kritizira (Ćirković, Šišić, Vjekoslav Klaić,..)- a to je potpuno proizvoljno postupanje s povijesnim vrelima: neki se izvori prihvaćaju, dok se drugi odbacuju (ili se niječe njihova autentičnost, ili se interpretiraju na bizarni paušalni način ), a jedini je kriterij slažu li se s glavnim autoričinim tezama ili ne. Djelo ne resi najvrjednija odlika ostaloga opusa Klaićeve – cjeloviti prikaz teme, koji uključuje i opis kulture, umjetnosti, gospodarstva, politike, arheološke nalaze, paleografsku analizu, etničke, jezične i druge sastavnice. U tome je pogledu Srednjovjekovna Bosna ne samo tendenciozno, nego i staromodno djelo. Praktički cijela knjiga se svodi na nabrajanje beskrajnih spletki raznih vladara u i oko Bosne, od Borića i Mateja Ninoslava preko Šubića i Žigmunda do Kotromanića. Također, osnovna teza autorice ostaje vrlo upitnom: budući da nije dala nikakvih argumenata ni opisnih dijelova koji bi potkrijepili tezu o bosanskoj samosvojnosti na bilo koji način (dapače, Crkva bosanska, glavni potporanj zagovornika «srednjovjekovne bosanske autonomnosti», u njenom je prikazu marginalizirana kao nebitni političko-civilizacijski činitelj, čiji navodni utjecaj počiva na krivotvorenim ispravama)- ostaje problematičnim po čemu bi uopće srednjovjekovna bosanska politička jedinica imala išta više od efemernoga značaja ? Ako se srednjovjekovni Bošnjani (prikazani kao heterogena smjesa) nisu izdvajali od susjednih Hrvata i Srba ni po čemu, tj. ako je Tvrtkova država bila «zapravo» hrvatsko-srpska, od jezika i umjetnosti do civilizacijskih tokova i vjerske pripadnosti- onda bošnjanski ili bosanski identitet etnički i civilizacijski ne postoji odvojeno od hrvatskoga i srpskog, pa je stoga dvojbena njegova utemeljenost kao osnovice na kojoj se može graditi država koja se ne bi, da nije bilo osmanske invazije, u konačnici raslojila na hrvatske i srpske dijelove. Isto tako: ukoliko je temelj bosanske državnosti jedino spletkarska umješnost domaćih velikaša, i praktički ništa više- legitimno je pitanje koliko je takva «državnost» otporna na koroziju vremena, čak i da nije bilo turskoga osvojenja ?

Ivo Pranjković: Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene
Matica hrvatska, Zagreb, 2000.

Ocjena: 5

Recenzija: Knjiga Ive Pranjkovića ( profesora na katedri za hrvatski standardni jezik Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu) djelo je koje je nastajalo dva desetljeća: naime, auktor je na skupovima posvećenima djelovanju bosanskih franjevaca objavio više rasprava, recenzija i eseja koji su ovom prilikom skupljeni na jedno mjesto. Predmetom autorovih raščlana djela su devetorice bosanskih i hercegovačkih franjevaca nastalih tijekom 18. i 19. stoljeća (Marko Dobretić, Nikola Lašvanin, Jako Baltić, Ivan Frano Jukić,..), kao i jezik Ljetopisa kreševskoga samostana te umjetničkih i filoloških djela pisaca kao što su Grga Martić i Stjepan Marijanović. Jezik je to vrlo poseban, štokavski ikavski, kao i štokavski jekavski protkan hiperjekavizmima (prijedsjednik, sjerotinja,..) i hrvatskim arhaizmima (njetko, njekoliko,..).Vrijednost knjige je u spoju dvaju često oprječnih sastavnica: stroge lingvističke i filološke analize primijenjene na različite vidove (tvorbene, oblikoslovne, rječničke, semantičke, pravopisne, slovopisne) proučenih djela, kao i težnje da se popularnoznanstvenim i esejističkim stilom ta djela učine što pristupačnijima širemu čitateljstvu.
Već je postalo općim mjestom povijesnoga jezikoslovlja ustvrditi da je hrvatska književnost Hercegovine i Bosne bila bitnim činiteljem konačne uoblike hrvatskoga standardnoga jezika na novoštokavskom narječju. No, možda je točnija prosudba da je ta baština, pomalo izvan «ideološke» matice u kojoj se oblikovao hrvatski jezični propis, bila u istoj ili sličnoj jezičnoj «struji» tako da se post festum može utemeljeno tvrditi da hrvatski standardni jezik ima bogatu baštinu u opsegom velikome jezičnom ostvaraju bosanskih i hercegovačkih franjevaca. Najvjerojatnije će tek korpusna lingvistika moći u punoj mjeri dati konačni sud o razini utjecaja jezika hrvatske književnosti i jezikoslovlja, nastalih na tlu BiH, na konačni oblik hrvatskoga književnog jezika.

Mladen Ančić: Tko je pogriješio u Bosni
Pan liber, Zagreb, 1999

Ocjena: 5

Recenzija: Profesionalni povjesničar Mladen Ančić (bivši suradnik Instituta za istoriju u Sarajevu, sada predavač na sveučilišnim Hrvatskim studijima u Zagrebu) u ovoj je knjizi napravio «izlet» u područje političke publicistike. Doduše, i ova zbirka eseja nosi pečat povijesnika (vidljiv u mnogobrojnim referencijama na historiografska djela i zbivanja locirana u daljnjoj prošlosti)- no, njeno je središte interesa u suvremenosti. Takve sporne teme kao što su uloga i neravnopravni položaj pojedinih nacija u Bosni i Hercegovini prije rata 1991-1995 (i sam autor odbija «službenu» interpretaciju da je rat u BiH počeo tek 1992., nego tvrdi da se radi samo o proširenju srpske agresije na Hrvatsku), divergentni ratni ciljevi Hrvata, Srba i Muslimana u tome ratu, pouzdanost i nepouzdanost ratnih savezništava, kristalizacija nacionalnih ideologija u prošlosti, zloporaba povijesnih činjenica u dnevnopolitičke svrhe (već «legendarni» slučaj bošnjačko-muslimanskog ideologa Muhameda Filipovića i «bosanskog duha», kao i politizacija novokomponirane mitologije o «bogumilima», tj. krstjanima Crkve bosanske), dvojbena pretpostavka o navodnom kontinuitetu bosanskohercegovačke državnosti, politikanstvo stranih povjesničara sumnjive profesionalnosti (Robert Donia), «pregrupiranje» jugokomunističkih apologeta u novi tabor Sorosevoga «Otvorenoga društva»- sve je to temeljito analizirano i obrađeno u navedenome djelu.
Ako bi se htjelo istražiti koja je auktorova pozicija, kao i koje su glavne točke prijepora oko kojih se «lome» ideološka koplja, došlo bi se do sljedećega: Ančić je protivnik površne multikulturalističke vizure koja želi istinski različita (i često sukobljena) nacionalna stremljenja Hrvata, Srba i Muslimana u BiH svesti na jednostavne obrasce nacionalističke indoktrinacije i nedostatka političke kulture. Autor je očito svjestan da takav pojednostavljen pogled na međunacionalna trvenja, kao i politika inozemnih pokrovitelja B&H protektorata temeljena na simplifikacijama koje ignoriraju čvrstu ukorijenjenost nacionalnih samosvijesti sva tri naroda koji obitavaju u Bosni i Hercegovini- može dovesti jedino do još većega stupnja konfliktnosti i netolerancije, te odigrati ulogu generatora novih kriza i potaknuti razbuktavanje međunacionalnih obračuna. Također, Ančić je jasno suprotstavljen kako mitskoj svijesti koja krivotvori prošlost u svrhu ostvarenja sadašnjih nacionalnih aspiracija, tako i utopijskim projektima («bosanska nacija») koji, koja god bila njihova motivacija, mogu nanijeti samo još veće zlo nacijama i ljudima koji žive u Bosni i Hercegovini. Stoga bi se moglo zaključiti: cilj je djela Tko je pogriješio u Bosni rast kritičke i racionalne svijesti. Ta se racionalna svijest mora očitovati u prihvaćanju često neugodnih spoznaja o tome da je neizmjenjiva zbilja život antagonističnih nacija jednih pokraj drugih: nacija i pojedinaca koji imaju radikalno drugačije predočbe o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. I jedino ta spoznaja može postupno stvarati temelje za dugoročno snošljiv život- sve je ostalo iluzija koja vodi u ponor.

Laura Silber-Alan Little: Smrt Jugoslavije
Otokar Keršovani, Rijeka, 1996

Ocjena: 1.5

Recenzija: Novinarski uradak Smrt Jugoslavije (nastao zajedno s BBC-jevom dokumentarnom serijom), visoko je cijenjena, praktički obvezatna literatura u krugovima čitatelja zainteresiranih za propast komunističke jugoslavenske države. Radi se o tipičnom žurnalističkom ostvarenju, temeljenom na mnoštvu interviewa, tračeva, neprovjerenih informacija i anegdotalnih pitoresknosti. Kao takvo, vjerojatno je ne samo uvod, nego i vrhunac razumijevanja krize i raspada SFRJ za prosječnu globalnu čitateljsku publiku. I, time je sve rečeno: ova žurnalistička senzacija je potpuno nedostatna i kao povijesno, i publicističko-analitičko, i kao književno djelo. Njena je jedina «vrlina» u pristupačnosti i jasnoći prikaza za strane čitatelje kojima je propala Jugoslavija (a i problematika nacionalnih lojalnosti, kao i međucivilizacijski sukobi) terra incognita.
U rijetke vrijednosti Smrti Jugoslavije valja ubrojiti jasnu konstataciju da je glavnim uzrokom (koliko god se petljalo s pokušajima površnih objasnidbi) rata na području raspadnute Jugoslavije velikosrpski agresivni šovinizam. Stavimo li to na stranu, za nekoga tko nije potpuni ignorant, u ovoj knjizi ima malo vrijednoga: autori su pribjegli nizanju nepotkrijepljenih naklapanja, uloge su pojedinih vanjskih čimbenika (SAD i razne europske zemlje) prikazali na posve neadekvatan, možda i svjesno lažan način (ispada da su strane vojne i političke sile nekakva zbunjena nevinašca ili kratkovidni, neobaviješteni «turisti»), dok je raščlana nacionalnih ciljeva, težnji i povijesnih korijena nacija koje su tvorile Jugoslaviju upravo smiješna u svojoj površnosti.
Sve u svemu, Smrt Jugoslavije se može preporučiti jedino krajnjim neznalicama da se upoznaju s imenima i više-manje stereotipnim ulogama glavnih sudionika ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Za sve je ostale ova knjiga bezvrijedna.

Ivan Lovrenović: Bosanski Hrvati
Durieux, Zagreb, 2002.

Ocjena: 2.5

Recenzija: Djelo Ivana Lovrenovića, hrvatskoga pisca iz Sarajeva, esejistička je raspra o usudu bosanskih Hrvata. Knjiga je hvaljena i prevođena na strane jezike pod pokroviteljstvom Malcolmovog «Bosanskog instituta», pa već zbog toga zavrjeđuje pozorniji osvrt. Budući da se radi ne o sustavnoj studiji, nego o književnome djelu koje asocijativno povezuje povijesne teme (nastanak i aktivnost bosanskih franjevaca, bosanstvo i hrvatstvo kod katolika u sadašnjoj Bosni i Hercegovini, portete pojedinih istaknutih osoba u bosanskoj prošlosti) i moderne kontroverze (rat u BiH, uloga Hrvatske i Franje Tuđmana, uloga HVO-a)- očito je da različiti slojevi ovoga eseja, isprepleteni naracijom samoga auktora, nemaju istu «statističku», a pogotovo ne vrijednosnu težinu.
Centralna se Lovrenovićeva pozicija dade lako iščitati: hrvatska nacionalna ideologija (ovdje imenovana «svehrvatsvom») je sama po sebi- zlo. Glavni je «demon», naravno, predsjednik Tuđman (što je i razumljivo ima li se na umu njegova povijesna uloga), no ima i neočekivanih, «manjih demona» (kardinal Kuharić, kardinal Puljić, praktički svi hrvatski političari i «ideolozi» ). Stoga, knjiga je izvrsna ilustracija stanja duha pripadnika manjinske nacionalne zajednice koji smatra da je preživljavanje ugroženoga i majoriziranoga etnosa moguće jedino «životom na koljenima» (što možda i nije pogrješno uzme li se u obzir auktorovo okruženje)- no, također je potpuni promašaj ako se sagleda cjelovita situacija hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Lovrenovićeva je frustriranost najvidljivija kada piše o suvremenim temama: nikako se ne može pomiriti s činjenicom da su se Hrvati u Bosni i Hercegovini golemom većinom opredijelili za «zločinački» HDZ (tu nalazimo i mnoge, blago rečeno, bizarne situacije: autor je iritiran činjenicom što su hrvatski/HDZovski zastupnici u skupštini Federacije glasovali za političku odluku kojom je nacionalno ime dotadanjim Muslimana «službeno» promijenjeno u Bošnjaci. Ostaje nejasnim što su, po Lovrenoviću, trebali učiniti). Također, njegovo baratanje statističkim podatcima je, u najmanju ruku, nonšalantno. Ukratko: središnja je vizura auktora ahistorijska projekcija o tome kako su se bosansko-hercegovački Hrvati trebali (a nisu) ponašati u proteklom ratu, temeljena na potrošenoj ideološkoj matrici «bosanstva» kao, recenzentovo je mišljenje, regionalnom substitutu «jugoslavenstva». Demonsko «svehrvatsvo» (esencijalno, obična zrela nacionalna samosvijest ) je za Lovrenovića izvor svih zala- stoga, nije neobična autorova iskrena i neglumljena histerija u napadajima na većinu hrvatskih protagonista rata u Bosni i Hercegovini: po piscu je hrvatski narod povijesno promašio, i to definitivno, samom činjenicom što se u BiH ratu opredijelio za borbu za vlastite nacionalne interese ne podredivši ih «općebosanskim» (za koje Lovrenović nije uspio pokazati da uopće postoje).
No, knjiga sadrži i nemali broj vrjednota. To se prije svega odnosi na mnoštvo pitoresknih detalja o kulturnoj prošlosti franjevačkih pisaca, jezikoslova i kroničara (premda i tu ima dosta zastarina, ponajviše o jeziku, kada Lovrenović, pišući o imenu i ustroju jezika ne razlikuje dijalekte i standardni jezik- po njemu su hrvatski, srpski i bošnjački jedan, «srednjejužnoslavenski jezik»- iako je taj naziv ( u Bosanskim Hrvatima pogrješno pripisan akademiku Radoslavu Katičiću ) ugledni hrvatski jezikoslovac Dalibor Brozović primijenio na krovni pojam dijasistema, a ne na nacionalne standardne jezike); anegdotalnih prikaza i navoda iz starih ljetopisa koji slikovito opisuju situaciju tijekom Osmanske vlasti; sjajnih vinjeta u kojima se daju dojmljivi portreti poznatih, kao i manje poznatih likova iz bosanske i hercegovačke prošlosti (kraljica Katarina, Lovro Šitović, Lovro Karaula,..).
Lovrenovićeva će knjiga najvjerojatnije «preživjeti» svoju izvornu namjenu. Promašivši kao politički pamfletist, auktor je uspio kao portretist jedne živopisne tradicije, one bosanskih franjevaca, koja ostaje trajnom sastavnicom hrvatskoga nacionalnoga bića.

Davor Domazet-Lošo: Hrvatska i veliko ratište
Udruga Sv. Jurja, Zagreb, 2002

Ocjena: 5

Recenzija: Knjiga admirala Davora Domazeta, bivšega načelnika Glavnog stožera OS RH, vjerojatno je najbolja analiza rata na području propale Jugoslavije u razdoblju 1991-1995. Ime «Hrvatska» u naslovu nije ograničujuće, jer je u Domazetovu djelu potpuno pokriven i rat u Bosni i Hercegovini. Odlike ove knjige su sljedeće: pisana je kao stručna raščlamba, no autor nije dopustio da se pretvori u zamornu skolastičku studiju, te je izbjegao zamke i suhoparnoga specijalističkoga izlaganja, kao i senzacionalističke publicističke sapunice; prva je to i najobuhvatnija knjiga na svijetu u kojoj je dana raščlana i događaja na terenu, i geneze sukoba, i uloge «međunarodne zajednice», i geopolitičkih interesa i ambicija velikih (i nešto manjih) sila. U Hrvatskoj i velikom ratištu primijenjen je do sada najmoderniji pristup: dosta statične geopolitičke teorije, kojima je obilovala svjetska literatura (Brzezinski: Velika šahovska ploča, Huntington: Sukob civilizacija ), raspravljene su kao integralni dio suvremene strategije, koju je auktor razjasnio preko pojmovlja teorije determinističkoga kaosa. Knjiga je podijeljena u 9 poglavlja: Strategijske odrednice ili sveobuhvatni pristup ratu; Kako je pripremana agresija na Hrvatsku ili preoblikovanje JNA u srpsku imperijalnu silu; Uloga JNA kao srpske imperijalne sile u bosanskohercegovačkom ratu; Strateški pristup operacijama oslobađanja okupiranih područja RH-pripreme; Oslobodilačke operacije Hrvatske vojske- uvjerljivost vojne moći i/ili promjena strategijskog odnosa; Vojne, političke i diplomatske igre na velikom ratištu od godine 1993 do 1995; Sukob interesa ili Tuđmanove strateške odrednice u Domovinskom ratu; Nova strategija integracije prostora ili konstanta 2K; Odrednice suvremenoga modela rata. Djelo je bogato ilustrirano shematiziranim zemljovidima koji pokazuju različite vojne i političke parametre tijekom rata, kako u Hrvatskoj, bivšoj Jugoslaviji, tako i u svijetu; također, grafovima su prikazane simulacije međuodnosa različitih varijabli kojima operira suvremeno ratovodstvo. No, da se ne stekne dojam kako se radi o nepristupačnoj akademskoj studiji, valja reći da je Domazetova knjiga izvrsno (premda ne i žurnalistički «lagano») pisano djelo koje daje objasnidbu mnogih, širemu čitateljstvu zanimljivih tema: zašto je Hrvatska izbjegla stratešku zamku napada na vojarne («Špegeljev plan»); zašto je od Hrvatske «međunarodna zajednica» «pravila» agresora; zašto Hrvatska nije službeno objavila rat; zašto je pala Bosanska Posavina; tko je i kako spasio Bosnu i Hercegovinu; zašto je pala Srebrenica ? Te, kao i druge kontroverze i mitove (o navodnoj «neobaviještenosti» i «nesnalaženju» vanjskih čimbenika rata, od SAD preko Britanije, Francuske i Njemačke do Rusije; ili, o tobožnjoj «ravnopravnosti» u JNA, koja je još u 80im godinama, više od 5 godina prije izbijanja rata, ozbiljno počela preobrazbu u vojnu silu podređenu srpskim imperijalnim interesima), Domazet je lucidno analizirao i protumačio na do sada nedosegnutoj razini.