Babić Toma (Babich, Babych) (Velim kraj Skradina, oko 1680— Šibenik, 31. VII. 1750), vjerski pisac, himnodijski pjesnik i gramatičar. U samostanu Visovcu stupio u franjevački red 1701. god., a nakon završena novicijata odlazi 1702. na studij teologije i filozofije u Budim. Godine 1708. postaje vikar visovačkog samostana, a takoder je djelovao kao gvardijan samostana u Kninu, župnik u Ravnim kotarima, Dubravicama i Skradinu. Poznat je i po nadogradnji visovačkog samostana. Godine 1723. bio je izabran za vijećnika redodržave Bosne Srebrene, a 1735. raščlanjivanjem te provincije postaje članom dalmatinske franjevačke provincije. Potrebu za ujednačavanjem hrvatskoga književnog jezika B. je oblikovao u latinsko-hrvatskoj gramatici Prima grammaticae institutio pro tyronibus illyricis accomodata, tiskanoj 1712. u Veneciji. U prvom izdanju autor je imao za uzor djela E. Alvaresa i M. A. Bonciarija, dok drugo izdanje (1745) ima sličnosti s gramatikom fra Lovre Šitovića, te ima pridodan i hrvatsko-latinski rječnik. Prema mišljenju Karla Kosora, Babić je u sva tri hrvatska narječja gledao jedan jezik.

Ipak Babić je poznat u prvom redu po svom Cvitu razlika mirisa duhovnoga. Ta opsežna knjiga bila je ne samo priručnik nego i svojevrsna suvremena praktična katolička enciklopedija za vjernike. Autor ističe da piše za neuk svijet, za one koji ne znaju latinski a “na korist duhovnu našega naroda slavnoga i jezika arvackoga”.

Knjiga je u prvom dijelu sadržavala najprije pregled čitave povijesti: “stvari od početka svita”, pa kalendar, pa “nauk krstjanski ukratko”, zatim razne molitve, “istumačenje virovanja apostolskoga”, pa “istumačenja” drugih moli tava. U drugom dijelu nalaze se pjesme dakako sve od reda duhovnoga. religiozno-moralizatorskog karaktera.

Babićeva knjiga bila je u svoje vrijeme veoma popularna. Poslije Kačićevih Razgovora bila je najčitanija knjiga 18. stoljeća. Popularno je nazvana Babuša. Razlog tome treba tražiti u Babićevoj sposobnosti da svoje propovijedi, navlas­tito one u stihu, zaodjene u oblik narodne pjesme, deseteračke. U tome je Babić bio pravi majstor, pa mi i danas u tim pjesmama jako su sadržajem i motivacijom izrazito jed­nolično religiozno usmjerene otkrivamo svježinu narodnog kazivanja i izražavanja, otkrivamo vješto utkane pojedinosti izraza i izričaja narodne pjesme. Ritmičke pogrješke odnosno mjestimične nedosljednosti u broju slogova u desetercu Ba­bić objašnjava na svojovrstan način, pri čemu otkrivamo i praktičnu pijevnu namjenu Babićeva nastojanja: “I prem u niki ima više slova ili ti silaba, ništa ne manje glas lipo iznosi u naš jezik i slaže se pivajući tko je pravi Arvat i pivalac. Ako bi koje slovo manjkalo neka on izgovori i reče kako je njemu draže i lipše”.

Prvi dio knjige sadrži kalendar, kršćanski nauk i razne molitve, a u drugom, književno važnijem dijelu, nalaze se himnodijske duhovne i vjersko-didaktične pjesme. Karakterističan himno­dijski prijenos duhovnih pjesama Babić slijedi prema djelima Stipana Margetića (Ispovid karstjanska, Venecija, 1704), Ivana Bandulavića, Lovre Šitovića i rukopisnih glagoljaških zbirki. Poznatu pjesmu Gospin plač sastavio je služeći se Divkovićevom preradom srednjovjekovnih plačeva, a ta je pjesma potom utjecala na verziju plača Petra Kneževića. Od svih himnodijskih zbirki 18. st. “Cvit” se najviše približio stilu usmenoga narodnog pjesništva, te su se njego­vi stihovi odrazili u narodnim pjesmama (zbirke J.Šetke i L. Plepela). Uvodeći oblik poskočice u crkvenu himnodiju, autor je pokazao da su franjevci iznimno cijenili, a ne potiskivali narodne pjesme, te su ih postupkom kontrafakture rabili za vjerske funkcije. Osim interpolacije elemenata usmene narodne poezije, Babićeve pjesme stilistički obilježava buj­no retoričko ukrašavanje, te hiperbolizirana i zastrašujuća slikovitost sa svrhom poticanja na moral­niji život. Oblikujući pjesme u osmercima pod na­zivom “Verši” i u narodnim deseteračkim stihovima pod imenom “Pisme” autor je označio temeljne smjernice svojega književnog djelovanja: slijeđenje starije hrvatske pisane tradicije i stvaralačko imitiranje us­mene narodne baštine. Izrazitijim uvođenjem dese­terca u crkvenu poeziju Babić je utirao put književnom radu Filipa Grabovca i Andrije Kačića Miošića. Budući da su se tijekom 17. i 18. st. hrvatski redovnici najin­tenzivnije bavili izdavanjem knjiga, školovanjem i moralnim odgojem, Babića uvrštavamo u istaknute vjerske i crkvene prosvjetitelje hrvatskog naroda.

Djela: Prima grammaticae institutio pro tyronibus Illyricis accomodata a. p. f. Thoma Babych a Vellim, Venecija, 1712, 1745; Cvit razlika mirisa duhovnoga. Upisan i dan na svitlost po ocu F. Tomasu Babiću, Venecija, 1726. i 1736.

PISMA OD TAŠTE SLAVE

Pivaj, druže, da te gora čuje,
gora, druže, i tko njom putuje.
Neka čuje pisme glasovite
i od svita stvari varovite.
Koje tužna varaju čovika
kojino je od magle prilika.
Jutrom se vidi i na mnogo mista,
u podne se obrati u ništa.
Al kakono munja u oblaku
časom sine pak stane u mraku.
Al kakono kapljica od lista
koju vitar obrati u ništa.
Ali rosa kad na travi leže
koju sunce s vrućinom sažeže.
I tako se tužan čovik vlada
koji ima umrit iznenada.
Nu pogledaj čovika bogata
koji uživa i srebra i zlata!
Njemu pisme pivaju u dvoru,
slave čine, igraju po dvoru.
Diple diple i glasne svirale,
mukle gusle i trubljice male.
Tu su sprave gozbe svakojake
i izbine svakomu jednake.
A pak vidi čudo priveliko
gdi se u čas smuti svekoliko,
iznenada pusti se ozgara
smrt umori od kuće glavara.
Svi se tanci u plač obratiše
gusle s diplam muklo zamuknuše.
Tu gost gosta pod mučem upita:
što je ova graja jadovita.
Jutros se rano veselo popiva
a sada se svak suzam obliva.
Jedan drugom pod mučem govori:
muči tužan o tom ne govori.
Smrt umori od kuće glavara
svu obitelj u tugu obara.
Sad razmisli, milo dobro moje,
kako ljudi sve kod smrti stoje.
Jutrom vidiš radosti velike
a pak smrti i žalosti prike
koja mori posve vike vika
jere od nje ne imade lika,
i ne gledaj ni stara ni mlada
jer će umrit svaki iznenada,
već pripreman svaki ima stati
kad ga bude Isukrst zazvati.
Dragi brate, sad oči otvori
jer ti ovo Isukrst govori,
jere će te umoriti mlada
i doći će po te iznenada.
Tko nas čuje sva čas neka mu je,
nek se budi, neka ne luduje.

Cvit razlika mirisa duhovnoga, 1726.