Matija
Divković (Jelaške
kod Vareša 1563.- Olovo 1631.) ima povijesnu zaslugu kao utemeljitelj
hrvatske književnosti u Bosni (naravno, govorimo o književnosti
u modernom značenju riječi- većina je spomenika srednjovjekovne
pismenosti nastalih u i oko stare Bosne i Huma, poput Grškovićevoga
apostola, Hrvojevoga misala, Hvalovog zbornika ili Mletačke apokalipse
također dijelom hrvatske pisane baštine, no, ne i književnosti u
užem smislu).
Vjerojatno je da je u franjevački red stupio u najbližem samostanu,
u Olovu, gdje je primio temeljno znanje. Školovanje je nastavio
u Italiji, poslije čega se vratio u Bosnu na rad. God. 1609. bio
je kapelan u Sarajevu. Čini se da je osim kapelanske dužnosti vršio
i kakvu drugu s1užbu, jer su u to doba imali uz samostane i škole.
Ovdje je dovršio prvo svoje djelo Nauk krstjanski za narod slovinski,
a počeo je prevoditi Sto čudesa aliti znamenja blažene i slavne
Bogorodice.
God. 1611. Matija Divković putuje u Mletke, gdje su mu salili slova
bosančice i gdje je oba djela tiskao. God. 1612. Divković je u samostanu
Kreševo, gdje je počeo pisati svoje najveće i najvažnije djelo Beside
Divkovića vrhu evandelja nedjeljnieh priko svega godišta koje je
dovršio u Olovu (1614). I ono je tiskano u Mletcima bosančicom 1616.
(II. izdanje 1704). Ovdje mu izađe 1616. i Nauk krstjanski s mnoziemi
stvari duhovniemi (u više izdanja).
Matiju Divkovića je pomagao savjetom i potporom pri izdavanju njegovlh
djela Bartul Kačić-Žarković, biskup makarski (1615—1645), koji je
upravljao i nekim župama u Bosni, a fratri su bosanski imali svezu
sa franjevačkim samostanima u Makarskom primorju (Živogošće, Zaostrog,
Makarska). O Divkovićevu se životu na žalost više ne zna, ali je
poznato da je umro u Olovu 21. kolovoza 1631.
Ove su knjige
nastajale zbog potrebe vjere katoličkog puka pa je tako Nauk krstjanski
(1611) koji zovu i veliki, namijenjen kleru, dok je drugi Nauk krstjanski
(1616), nazvan mali, postao čitanka za narod; on je pisan u obliku
dijaloga između učitelja i učenika, u kome veći dio zauzimaju stihovi
i proza, različitog nabožno-poučnoga sadržaja. Ova je knjiga bila
jedna od najraširenijih knjiga u Bosni i Hercegovini, a upotrebljavala
se i u susjednoj Dalmaciji. Dok je veliki Nauk krstjanski sastavljen
od više dosad neustanovljenih latinskih djela (iz propovijedi Ivana
Herolta, Bernardina Bastija i dr.) mali Nauk krstjanski doživio
je preko osam izdanja. U njemu su pouke koje Divković “od Ledezmova
i Bellarminova nauka u jedno stisnu”. Točnije da kažemo, Divković
se služio hrvatskim prijevodom katekizma Jakova Ledezme (1578),
talijanskim izvornikom Roberta Bellarmina i hrvatskim prijevodom
njegove knjige (A. Komu1ovića). U ovom posljednjem je i Plač blažene
Divice Marije u osmercu, što je napisano kao varijanta ovakovih
“plačeva” koji su postojali iz vremena hrvatske glagoljske književnosti.
Verši (~ stihovi) kako Abram hotijaše prikazati Ižaka u istom ovom
Nauku krstjanskom jest parafraza Vetranovićeva Posvetilišta Abrahamova;
život sv. Katarine, koji je također u stihovima, parafraza je starije
hrvatske legende.
Sto čudesa...
nešto su slobodniji prijevod srednjovjekovnih legenda Ivana Herolta
(Promptuarium discipuli de miraculis B. M. Virginis, mletačko izdanje
1598). Beside... su zbirka propovijedi namijenjenih svećenicima
i redovnicima; većinom su sastavljene prema Heroltovoj zbirci (Sermones
discipuli de tempore et de Sanctis), kao i prema zbirkama nekih
drugih katoličkih pisaca.
Kako se moglo iz svega navedenoga razabrati, Divković nije izvoran
pisac; on prevodi i prerađuje. Kao prevodilac “nije pedantan prema
svojim izvorima”, što mu daje kakvu-takvu stvaralačku mogućnost
te mu koristi da sve to prenese u pučki način izražavanja štokavskim
narodnim narječjem, pomiješano ikavsko-ijekavskim govorom koji se
govorio između Olova i Kreševa u Bosni.
Obzirući se
na izvore njegovih djela kojima se pomagao u suradnji na protureformaciji,
izbor je njegov već u ono vrijeme bio zastario, pošto u barokno
katoličko doba traži i nalazi uzore u katoličkoj književnosti kasnoga
srednjeg vijeka. Znači li to, možda, da nije dobro poznavao literaturu
predmeta ili što drugo? Istraživači misle, ako ih ne vara osjećaj,
da je Divkoviću mnogo značila sredina kojoj su njegova djela bila
namijenjena, pa je birao djela zbog jačeg utjecaja na puk, jer će
to pomoći i cilju komu su ona namijenjena, tj. katoličkoj protureformaciji.
Zbog toga je Divković izabrao i oblik priča i stihova. To bi možda
bio glavni razlog da se Divković tako uspješno približio puku, te
ga je učinilo popularnim da ga je mogao potisnuti nešto kasnije
jedino Andrija Kačić Miošić. Divković se najviše približio narodnom
piscu. To se vidi iz njegovih Besida...; u njima ima neposrednosti.
Dok se protureformatori, zbog napretka u vremenu drže više-manje
racionalizma da bi privukli što više svijeta, Divković ulazi u srednji
vijek i tu ostaje i time osvaja.
Divkovića su nasljedovali u stilu i načinu brojni poznati i manje
poznati hrvatski pisci, te su svi oni zaslužni za pobjedu štokavskoga
narječja u hrvatskoj književnosti. Na Divkovića su se ugledali Stjepan
Margitić u Bosni, Toma Babić iz Skradina i Pavao Stošić iz Like,
zatim Antun Depope na Krku, Đuro Matijašević u Dubrovniku i drugi.
Na koncu treba reći da je Divković svojim jezikom pridonio konačnoj
odluci da su Hrvati definitivno prihvatili štokavsko-ijekavski govor
za svoj književni jezik u 19. st.
Iz
“Besjeda” Mateja Divkovića
Razlike besjede
svarhu evanđelia nedeljnijeh priko
svega godišta, Mletci 1616.
KOLIKO
SU SLATKE PJESNI NEBESKE
Bješe
jedan redovnik dobra i sveta života i moljaše Gospodina Boga, da
bi mu očitovao kojugodi slatkost nebeske slave. Ovi redovnik budući
na molitvi, i zapjeva kod njega jedna ptičica, i usta, da ju uhiti,
i ptičica prid njim pobježe u gaj, koji gaj bješe blizu manastijera,
i padši na jedno drvo pjevaše na onomu drvu. I ovi redovnik bješe
pod onijem drvom i slišaše onu ptičicu gdi pjevaše. Potom toga ova
ptičica odletje i ovi se redovnik povrati opet u manastrijer. I
scijenjaše, da ne bijaše za jednu kruhopeču slišao one ptičice.
I dođe na vrata, na koja bješe izašao, i bjehu ona vrata zazidana
i zid bješe ostario. I nađe druga vrata sagrađena na drugomu mjestu,
dođe i poče kucati, i dođe vratar i otvori mu i poče ga pitati:
“Otkuda si i tko si i što išteš?” Odgovorivši reče ovi redovnik:
“Ja sam izašao iz manastijera, i ovo sam se sad opet povratio i
nahodim, da je manastijer na drugi način učinjen.” Vratar ovo čuvši
otide k starješini i skaza mu svekoliko. Došadši starješina na vrata
pitaše ga govoreći mu: “Tko si i otkuda si?” Odgovorivši ovi redovnik
reče mu: ”Ja sam fratar od ovoga manastijera i malo sam prije iz
manastijera izašao u gaj, i ovo sam se vratio sada i nikoga ne poznajem
od manastijera.” Tada starješina s ostalijemi fratri od manastijera
počeše ga pitati govoreći mu: “Tko je bio starješina u ovomu manastijeru
onda, kada si izišao nadvor?” I počeše iskati, koliko je, da je
izašao iz manastijera, i nađoše, da bješe slišao i ćutio one ptičice
trista i četrdest godišta. I ovo ne bješe ptičica, negoli anđeo
u kipu jedne ptičice, koji toliko čudno slatkijem glasom pjevaše.
O krstjanine, o krstjanko, nut procijeni i viđi, je li ovo vele
čudna i velika stvar, da ovi redovnik za trista i četrdest godišta
ni oćuti glada, ni žeđe, ni zime, ni vrućine, ni goloće, ni bosoće
od tolike slatkosti pjevanja ove ptičice tako, da se ni od česa
ne spominaše: ni od vremena, koje prohođaše, ni od stvarih koje
se činjahu na svijetu. Ako je dakle tolika i taka slatkost i razgovor
u pjevanju jednoga anđela, kolika će dakle radost, koliko veselje
i koliko uživanje tada biti u kraljestvu nebeskomu kada uspoje devet
kora anđeoskijeh, blažena Gospa i svekoliko mnoštvo svetijeh Božijeh
hvaleći i slaveći Gospodina Boga bez pristanka, dan i noć govoreći:
Svet, svet, svet gospodin Bog Šabaot!
VELE
STRAŠNO ZLAMENJE OD SMRADA PAKLENOGA
Bjehu dva brata,
obadva plemenita. Ova dva jedanput bjehu zajedno gdi se pripovijedaše
od muka paklenijeh i veljaše oni pripovjedalac da su muke paklene
vele strašne. Jedan od ovijeh dviju poče se smijati i rugati ništa
ne vjerujući onomu što se govori od muka paklenijeh, a drugi se
skrušivši, učini se redovnik. Oni koji se rugaše razbolje se, i
budući na smrti moli ga oni koji se bješe učinio redovnik i reče
mu: Molim te, ako bude volja Božja, ukaži mi se po smrti. I tako
po smrti mu se ukaza jednu noć i upita ga oni živi i reče mu: Kako
si, brate? Odgovorivši reče mu: Vele teško, mučno i žalosno zašto
sam uvijek osuđen u muke paklene. Opet mu reče živi: Danu, brate,
je li istina što pripovjedaoci pripovijedaju? Jesu li onako kako
oni govore? Odgovori oni osuđeni i reče: O brate, svikolici jezici
na svijetu ne bi mogli isgovoriti ni skazati koliko su strašne,
žestoke i gorke muke paklene. Reče mu živi: Brate, bih li ja mogao
po koji način oćutiti koliko su gorke muke paklene. Reče mu osuđeni:
Možeš li ti vidjeti iliti taknuti iliti okusiti. Reče mu: Da vidim
zašto sam strašiv, ako vidim takove stvari strašne, umrijet ću;
neću takojer ni taknuti zašto sam plemenit. Takojer neću okusiti
zašto sam unutra slab, nego samo da malahno primirišim, toliko malahno,
koliko manje možeš. Tada osuđeni otkuči malahno haljinu kojom se
bješe zaogrnuo i tudje iz one haljine iziđe toliki smrad i toliki
smrdež zao, i otrovan tako da svi redovnici onoga manastijera hoćahu
kako maneni i kako izvan sebe vičući i vapijući i tomu ne nahodeći
nikakove ljekarije i najposlije ostaviše oni manastijer zaradi tolikoga
smrada koji osta od onoga prokletoga i osuđenoga.
Besjede,
1616.
|