Rodio se 16. svibnja 1940. u Stocu, u Hercegovini. Nakon pucke skole u rodnom mjestu i gimnazije u Zagrebu, upisao se na Zagrebacko sveuciliste.
Tu je doktorirao iz veterinarske medicine 1962, magistrirao biologiju 1965, te doktorirao iz medicine 1968. Kao znanstvenik bavio se istrazivanjima u biologiji, fiziologiji i toksikologiji, te fiziologiji i patologiji kostiju u Zavodu "Rudjer Boskovic" i Zavodu za medicinska istrazivanja u Hrvatskoj.
U emigraciju odlazi 1968. Nastavlja istrazivati metabolizam osteotropskih radionuklida i toksikologiju transuranskih elemenata na Atomic Energy Research Establishment u Harwellu, u Engleskoj, te na National Research Council u Ottawi, u Kanadi (1968-1972). Nakon toga se poceo baviti istrazivanjima s podruicja nuklearne medicine u raznim kanadskim i ameriCkim bolnicama (1973-1980). Godine 1980. ulaci u americku vojsku i postaje casnikom, sada pukovnikom americkoga vojnog lijecnickog zbora, navlastito se posvecujuci istrazivanjima i docenturi na podrucju nuklearne medicine.
Ovaj iznimno nadareni, jedan od najneobicnijih hrvatskih migranata i visestrano naobrazen znanstvenik, takoder je od 1969. dervis (redovnik) halvetijevskog reda, a jedno je vrijeme bio imam Sufi dzamije njujorske tekije (samostana). Clan je brojnih americkih i kanadskih lijecnickih i znanstvenih drustava. Medu iseljenim je Hrvatima poznat kao nenadmasiv govornik.
Durakovic pise vrlo strucne znansivene clanke, studije i prirucnike na vise svjetskih jezika, ali takoder pjesme, te kulturnopolitickke clanke i eseje. S podrucja svoje struke objavio je sam ili kao koautor oko 140 znanstvenih radnja i clanaka, te 11 prirucnika.
Suradjuje u brojnim hrvatskim iseljenickim publikacijama. Napisao je cetiri zbirke pjesama (Tamne alge, Dimovi i magle, Stazama ahasvera i Kad su sve nade mrtve i bez moci...), ali iz njih je dao objaviti u "Hrvatskoj reviji" tek pojedine cikluse. Osim toga, objavio je nizove pjesama islamskoga i tesavufskog sadrzaja.
Dva djela kulturolosko-politickog sadrzaja posebno su mu objavljena:
Mjesto muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici, Toronto, 1972.
Od Bleiburga do muslimanske nacije, Toronto, 1974.
N.B.
Ovaj prikaz, preuzet iz zbirke hrvatskih emigrantskih pisaca, nuzno je zastario. Gospodin Durakovic, koji je tijekom osamostaljivanja Hrvatske bio i osnivacem Hrvatsko Muslimanske Demokratske Stranke, u svojstvu casnika americke vojske vise je puta svjedocio pred americkim kongresom i drugim institucijama, upozoravajuci na smrtonosni ucinak uporabe streljiva napravljenog od osiromasenog urana. Kao posljedica svega toga, Durakovic je napustio vojsku
i sada predaje na Georgetown sveucilistu u Washingtonu, D.C.

ZAPIS O ZEMLJI HRVATSKOJ

l.
Ja bard usklađujem strune dok vječno vrijeme teče
Od Gebalima drevnog u nove zore plave.
Sijedu mi bradu mrsi vjetar i jesenje veče,
Korak mi čekaju staze od Jadrana do Drave.

Lijepa si, voljena zemljo. U kršu voda živa
Stijenama bisere toči. Preda mnom jesen od zlata
Povrh šuma što plamte nebo se valja, pliva
I divljih gusaka jata.

Kazuju zvjezdane staze san je u travama blizu
Kreni, jer mirise jesen iz šuma i velikih voda
Jedre nebeske lađe zorom u beskrajnom nizu
Listopad poljima hoda.

Kroz šipražje i trsku polja u nedogled
Vjetrina povija hukom redove smeđih trava
Obzorom pogled šumi. Crni se šuma red
Tiha je pjesma zviježđa nad zemljom koja spava.

Ne budi umornu zemlju. Njoj su nemiri strani
Što ako plugovi oru, što ako razdiru rijeke
Uvijek se poslije noći rađaju novi dani
I snažnije se bude obzorjem gore daleke.

2.

Danas je vjetar i jesen poljima pognuto juri
I drveće se sprema na smrt u svečanom ruhu.
Zapis o zemlji pišem, nebo nad glavom žuri
I vitla nada mnom vjetar hrastovu granu suhu.

I tko ne želi da klone mora da na put krene
U polja gdje je magla prekrila strništa gola,
U polja gdje se čuje dah naše zemlje snene
U žetvenoj pjesmi težaka i škripi seoskih kola.

I mali pauk što je pao na moju ruku
Odlijeće sitan. Krijepi me njegova malena snaga
I ja odlazim miran. Nebom se oblaci vuku
Vjetar mi taknu lice kad prijeđoh preko praga.

Rodna me zemlja čeka. Ona mi nemir znade
Jedno je srce u nas. Zna uzrok mojega bijega
Radosna darove sprema da svome sinu dade
Polja prepuna sunca. Planine prepune snijega.

3.

Nestajem od ljepote u toplom vjetru juga
I tako postajem sjena. Svi me putnici znadu,
Svaka me travka pozna. I svaka cesta duga
I samotni šumarci. I magle što se kradu.

Putniče, kao u miru pijanog ljetnog dana
Usneš u polju sam uz pjesmu šturaka snenu
Poslušaj, klokoće voda, šumi lisnata grana,
Čujes li glasove zemlje? Prastaru povijest njenu?

S tobom sam u svakom času. S tobom ću mokar od rose
Korakom mjeriti ceste i prelaziti rijeke.
S tobom u svakom polju, što ga ne taknuše kose
S tobom u noći na moru, u mirisu jadranske smreke.

Na nebu ćeš me vidjeti u tisućama zvijezda
Ponirem u tišinu drevnih hrastovih suma.
Kraj loga divljeg zeca. Kraj grmušina gnijezda
Sam pratim te u sumrak preko polja i huma.

Moja se sijeda kosa vidi na vrhu gora.
Oči u rosi trava. U vatri uranka gorim
Dah mi je zrak planina. Magla sam povrh mora,
Nad svojom domovinom levitski blagoslov zborim.

PRIČA O DOBROM

Netko mudar i star zastade povrh kuća
U oku čudesno sjajnu mnoge galaksije plove
Ali ne ispruži ruku. Grli ga dodir svanuća
Strah guši jablanove.

On je došao sam. I sam je otišao
Ostade ništavna, prazna, uznemirena sjeta
Daleko se je oblak na obzor pomakao
Mirišu pašnjaci ljeta.

A ja zastadoh sam u prahu nekog druma
O Allahu. O sjaju. Čudesna sunčeva zrako
Velika crvena svjetlost lije se povrh šuma
Tko li je nebo dotako.

U RAKITI

U rakiti gustoj uz maglu i rosu
Potočnica vila češlja dugu kosu.

U zelenu sagu na uranku plavom
Raščešljana kosa vijori nad travom.

Udaraju konje tri junaka čila
Zvonkim glasom vjetra smijala se vila.

POVRATAK

Iz vlaka gledam tihi san
Borova hrvatskih planina
Nad prostorima klone dan
Krajem je zastala tišina.

Ocvala bazga opada
Kuće se nizu s bojom njiva
Groblja u tami ograda
Tako su tužna. Tako siva.

Hrvatska revija, sabrano u zbirci “Hrvatska poezija u emigraciji”

http://www.cmj.hr/1999/40/3/4003Poetry.htm