|
Za
proucavanje nase hrvatske proslosti osobito je znacenje,
da nam se otvore i ucine pristupnima turski izvori.
Turska historijska literatura obiluje dragocjenim podacima
iz hrvatske povijesti XVI.-XIX. vijeka, a da i ne govorimo
o rukopisnim dokumentima, koji leze po raznim arhivima
i u privatnim rukama, neprouceni i neobjavljeni. Takvo
jedno veliko djelo svakako je Evlija Celebijin putopis,
koji u petoj i sestoj knjizi cesto spominje Hrvate i
daje nam podataka iz naseg zivota u sedamnaestom vijeku.
Evlija Celebija, ili kako on sam sebe naziva Evlija
Muhamed Zilli sin Dervisev "globetrotter"
(sejjahi alem) rodio se u Carigradu 1611., a umro iza
1679. U toku od cetrdeset godina (1631.-1670.) poduzeo
je vise velikih putovanja po tadasnjem turskom carstvu
i izvan njega, a ucestvovao je i u ratovima na Kretu,
Hrvatsku, Madzarsku, Austriju i dr. pod sultanima Ibrahimom
i Muhamedom IV.
O
svima svojim opazanjima i dozivljajima u miru i ratu
napisao je opsezno djelo u deset knjiga pod imenom Sejahatnama
ili Tarihi sejjah.l Ovo je djelo dugo ostalo nepoznato
i turskoj i evropskoj javnosti. Prvi je put stampan
u Carigradu 1843. mali izbor iz prve knjige pod naslovom
Muntehabati Evlija Celebi. U Evropi je prvi Josip von
Hammer objelodanio 1846.-1850. engleski prijevod prvih
dviju knjiga,2 posto je u II. svesku svoga poznatog
djela "Die Osmanische Staatsverfassung etc.",
p. 450-470., donio iscrpan sadrzaj iz prve cetiri knjige.
Hammer tada nije ni nasao vise rukopisa, pa je mislio
da je Evlija Celebija medutim umro i da nije ni dovrsio
svoga djela. Tek pod konac prosloga vijeka otkriven
je u Pertevpasinoj knjiznici u Uskudaru (Skutari u Carigradu)
potpun rukopis citava Evlijina djela. Poznati turski
nakladnik Ahmed Dzevdet, vlasnik i urednik "Ikdama"
poduzeo se odmah da izda ovo veliko djelo pa je vec
1897. tiskao prvu i drugu knjigu, a brzo iza toga trecu,
cetvrtu i petu. Kada je iza toga bio malo zapeo s izdavanjem,
pomogla je madzarska akademija nauka izdavanje seste
knjige. Iza toga nastaje dulja pauza u izdavanju ovog
putopisa. Steta je, sto je ovih prvih sest knjiga tiskano
pod apsolutistickim rezimom sultana Abdulhamida II.,
kada je cenzura bila vrlo stroga, pa su mnoga zanimljiva
mjesta brisana. To se vidi najbolje po sedmom i osmom
svesku, koji su izasli u novije doba, bez ikakve izmjene,
pod slobodnim republikanskim rezimom. Deveta i deseta
knjiga jos cekaju da budu objelodanjene. U nasem su
jeziku prevodili dijelove, koji se ticu hrvatskih i
srpskih zemalja; Dim. Cohadzic3 sejh Sejfudin Fehmi
Kemura4 i Glisa Elezovic5 iz originala, a Jov. Radonic6
iz madzarskog prijevoda od Dra Imre Karacsona, koji
je cijelu sestu knjigu, a i jedan dio pete, protumacio
i objavio 1904. u izdanjima Madzarske akademije nauka.
U
ovogodisnjem kalendaru "Napretku" objavio
sam ja njegovu posjetu Nikoli Zrinskom, banu hrvatskom,
u Cakovcu u studenom 1660., s kratkim predgovorom poput
ovoga ovdje. Glisa Elezovic je takodjer napisao i neku
studiju o Evlija Celebiji.7 Sto se tice licnosti i zivota
pisceva, upuceni smo jedino na njega samoga. Otac njegov,
Dervis Muhamed Zilli, bio je po tome sa sultanom Sulejmanom
I. pod Biogradom, Rodom, Budimom, Stonim Biogradom i
Sigetom, sudjelovao je pri osvajanju Cipra, te u vojni
Muhameda III. na Egru. Pored toga bio je dvorski zlatar
(kujumdzibasi ili zerkeri dergiahi li). Od Sulejmana
I. do Ibrahima sluzio je deset sultana i umro 1648.,
kada mu je bilo 117 godina. Njegov djed po ocu, Demirdzi
oglu Kara Ahmedbeg bio je bajraktar sultana Muhameda
II. fatiha te je ucestvovao u osvajanju Carigrada i
dozivio 147 godina. I djed mu po materi, Javuz Ozbeg,
bio je Fatihov bajraktar. Mati mu je bila sestra Melek
Ahmed pase, velikog vezira (umro 1662.). Evlija Celebija
se odao nauci, pa je u ramazanu 1045. (veljaca 1636.)
prvi put nastupio kao hafiz u Aja Sofiji. Tom je zgodom
na njega upozoren sultan Murad IV. te ga je uzeo u dvor
kao musahiba. Tu je sluzbu napustio iza dvije godine
i postao spahija s placom. Otada on stalno putuje, cas
na svoju ruku, cas u pratnji velikih dostojanstvenika,
poimence svoga ujaka Melek Ahmed pase. Prati ga kako
na putovanjima, tako i u ratovima. Smirio se tek 1673.
Evlija Celebija jest pisac pun fantazije, koji trazi
samo cudnovate stvari i pustolovine; njemu su cesto
draze price nego historijska predanja, pa u svojim prikazivanjima
dosta puta i pretjera. Ako mu to odbacimo, njegovo je
djelo prava riznica kulturno-historijskih, folkloristickih
i zemljopisnih podataka 8
Iz
te riznice probrana su ovdje sva ona mjesta, gdje Evlija
spominje Hrvate, bilo kao narod, bilo pojedine krajeve
kao hrvatske zemlje, bilo da jezik naziva hrvatskim,
ili uopce, bilo u kakvoj drugoj vezi da navodi ime Hrvat.
Prije jos nego je dosao u nase krajeve, on je znao za
Hrvate. Kada je u septembru 1657. bio u Lavovu, on opisuje
poljski narod, pa tim povodom nabraja sve njemu poznate,
slavenske narode, medu kojima spominje i Hrvate (V.
146). Na njegovim putovanjima po nasim krajevima, sad
cesce, sad rjedje, susrecemo se s imenom Hrvat. Mi cemo
ici za njim, kako on putuje i izlaze svoja opazanja.
Opisujuci Biograd navodi, kako se rijeka Sava, izmedu
ostalog sabire iz voda, koje dolaze sa granica Bosne,
Hrvatske i Slavonije (V, p. 370). Istim povodom govori
o srpskom jeziku kao o iskvarenu dijalektu, premda su
Srbi u neposrednoj blizini Bugara i Bosnjaka (te tu
onda kaze, kako mnogo Biogradjani, medu ostalim poznaju
i hrvatski jezik /V, 382/). Za Sarajevo najprije navodi,
kako tamosnje stanovnistvo govori "bosnjacki",
turski, srpski, latinski, hrvatski i bugarski (V, 435),
da onda poslije kao da (V, 439) identificira. "bosnjacki"
i hrvatski jezik kao jedan te isti, kojim se u tim krajevima
govori. On na tome mjestu veli od rijeci do rijeci:
"Jezik bosnjackog i hrvatskog naroda. Narod ovog
kraja svijet zove Bosnjacima. Ali im je draze, ako im
se kaze "Bosanci" (Bosnavi). I zaista jezik
im, a i oni sami cisti su ljudi, koji (sve) ispravno
prosudjuju. Jezik im je blizak latinskome".9 Tu
donosi nekoliko primjera u prozi i stihu iz hrvatskoga
jezika.
Pri
opisivanju Livna (Hlivna), spominje Hrvate kao stanovnike
toga grada pred dolazak Turaka (V, 448). Za grad Knin
kaze, da ga je sagradio hrvatski plemic (beg) Zrinski
(V, 464). Iduci dalje kroz Dalmaciju, cesto spominje
Hrvate. Za grad Nadin veli, da ga je od hrvatskih i
slavonskih stanovnika osvojio Gazi Husrevbeg 944. po
Hidzri (pocinje 10. lipnja 1537.). Iza poraza Mustafa
pase Tekelije zauzese ovaj grad Mlecani, a Hrvati i
muslimani, koji bijahu u njemu nastanjeni, prijedose
zajedno sa svojim porodicama u grad Knin. Isto tako
navodi, da su i grad Skradin sagradili hrvatski plemici,
a iz hrvatskih ruku ga je osvojio 938, (poc. 15. kolovoza
1531.) Gazi Bektas beg (V, 466). Za grad Obrovac kaze,
da je to hrvatska gradevina. (V, 467). Pri opisivanju
Zadra dolazi ime Hrvat dva puta kada navodi, kako 943.
(poC. 20. lipnja 1536.) nije Turcima uspjelo da osvoje
Zadar, kaze, kako su Gazi Husrev beg, Gazi Murad beg
i Gazi Memi beg Arnaut okrenuli protiv Mlecana, pa tom
prilikom osvojili sto i sedamdeset mletackih, hrvatskih,
slavonskih i "duduskih"10 gradova. Prikazujuci
dalje, kako su jednom Spanjolci pokusali da opsjednu
Zadar, kaze, kako su iskrcali vojsku na kopno, ali su
ih docekali svi Hrvati i Slavonci, koji se nalaze u
okolici grada, potukli ih i natjerali u more. (V, 469).
Na 15. rujna 1660. krenuo je Evlija ispod Zadra natrag
u Livanjsko, a zatim na Kupresko polje. Na tome putu
spominje grad Vranu, za koji kaze da je hrvatska gradjevina,
a onda veli od rijeci do rijeci: "Svu ovu zemlju
zvali su Hrvatskom i u njoj je bilo tri stotine gradova"
(V, 474). S Kupreskoga polja poduzeli su tada Turci
pljackasku ekspediciju prema Sibeniku, Splitu i Klisu,
u kojoj je ucestvovao i Evlija Celebija. Na tom putu
spominje u blizini Sibenika neki brijeg, gdje je nekoc
bilo jedno hrvatsko selo, koje je jos onda bilo razruseno
(V, 479). Na tome pohodu opisuje Evlija i neki grad,
koji zove Renica ili Rinica, pola sata istocno od Sibenika.
U tome se gradu bio utvrdio Hrvat, odmetnik, po imenu
Sark (Saric), koji je prebjegao iz turskog podanistva
Mlecanima i postao njihov uskok. Iz toga svog skrovista
provaljuje u gradove Sinj i Knin te pljacka. Tu Evlija
na siroko opisuje borbe, koje su vodili s tim uskokom,
a u kojima i na turskoj strani igra vaznu ulogu ceta
od dvije stotine hrvatskih junaka (V 484). Na povratku
s ovoga pohoda, u kojem su izvojstili pobjedu nad ovim
uskokom, spominje grad Mandalinu na moru, za koji veli,
da je to luka Hrvatske (V, 488).
Odatle
su krenuli prema jugoistoku, i prosavsi Danilovo polje,
tu su zastali da se dogovore o svom daljem kretanju.
Nakon dogovora odabrase osam hiljada konjanika i tri
hiljade probranih pjesaka, hrvatskih junaka, pa uzviknuvsi
muhamedanski ratni poklik, razvise Smail begov bajrak.
Ta ceta, s kojom je krenuo i Evlija, posla je prema
jugu (V, 489). Na tome putu spominje grad Kamen, za
koji kaze da je hrvatska gradjevina. Odatle su, iduci
prema jugoistoku stigli u grad Drnis. Za taj kraj veli
da je vrlo plodan, pa su ga naselili i kultivirali Hrvati,
narod "Duduske" i Slavonije (Slovenije), koji
su ostavili svoja krsna mjesta. (V 489). Na tom istom
mjestu, pod napisom "Jezik Hrvata" tumaci
nekoliko hrvatskih rijeci i konverzacija, slicno kao
i kod Sarajeva (V, 490). Govoreci o Splitu, opisuje
velike ladje (galije), kojima veslaju muslimanski zarobljenici.
Medu onima, koji naoruzani vrse sluzbu na tim ladama,
spominje na prvom mjestu Hrvate (V 498). Kada je na
putu iz Banja Luke preko Gradiske u zemlje na drugoj
strani Save, stigao u Jasenovac, kaze da se to "broji
Hrvatska". (V, 509). Opisujuci na tom putu Kostajnicu,
kaze da je silom osvojena od Hrvata. (V, 520). Za posadu
u Kostajnici kaze da su gazije,11 koji su dan i noc
u borbi s Hrvatima. Isto tako za Novi kaze da su ga
sagradili hrvatski plemici (V, 510). Za grad Bihac veli,
da ga je sagradio Zrinski (V, 510), a za vlade Murada
III. opsjednuo ga je bosanski namjesnik Hasan pasa,
pa su ga Hrvati predali na vjeru (V, 511). I grad "Liku"
su sagradili Hrvati (V 511). Govoreci o Zagrebu, za
koji veli, da su ga sagradili hrvatski plemici, navodi
kako u njemu i njegovoj okolini ima dosta velikih crkava.
To je stoga, sto u Hrvatskoj ima mnogo krscana (V, 513).
Tu opisuje borbe Rustem pase s Hrvatima i Slavoncima
1003. god. (poc. 16. rujna 1594.), - oko Zagreba i po
Turopolju (V 514). Iduci iz Siska i Zagreba prema sjevero-zapadu,
pise kako su ti krajevi Hrvatske kultivirani i plodni.
Na tom putu spominje vise gradova. Za "Pudak"
kaze da ga je osvojio bosanski vezir Mustafa pasa od
Hrvata Zrinskog. Grad Zrin sagradio je ,"veliki
Zrinski". I gradovi "Velim" i "Kolard"
su hrvatske gradevine (V, 515). Turske posade u ovim
krajevima odijevaju se drukcije nego li po drugim gradovima.
Evlija potanko opisuje njihovu nosnju, pa medu ostalim
kaze, kako na glavu stavljaju hrvatske kape od crvene
cohe (V, 516). Za grad Cernik kaze, da ga je 946. (pocinje
19. svibnja 1539.) osvojio Mehmed beg Jahjapasic od
Hrvata (V, 517.). U tom je kraju klima vrlo ugodna,
pa se tu i tamo nailazi na hrvatske ljepotice (V, 518.).
Pakracki je grad, prema Evliji, sagradio "erdeljski
kralj i austrijski car, pa ga dao hrvatskim hercezima"
(V, 519). Iz Pakraca je dosao u grad Sirac. Tu prijeki
put vodi preko planine Gravice, ali se on bojao hrvatskog
zla, pa je okrenuo drugim putem i dosao u grad Stupcanicu
(V, 520). Viroviticu su takoder sagradili hrvatski plemici
(V, 521). Djakovo opisuje kao tvrd grad, pa kaze, da
je to bila jaka tvrdava hrvatskih i slavonskih zemalja.
Tu je od djakovackog pase Ibrahima, koji se izgovarao
da ne pripada pod Bosnu, jedva isposlovao da mu dade
od svoje posade pratnju. Kad mu je najzad dao tri stotine
momaka, trazio je da mu ih sto prije vrati, jer da je
Hrvatska "zemlja gladi i skupoce" (V, 523).
Na
putu banu Nikoli Zrinskom u Cakovac opisuje kule-motrilje
na Muri, Dravi i Savi, pa kaze, s koje god se strane
pojavi neprijatelj, iz svih 367 kula, koliko ih ima,
zapucaju topovi, pa se zapali sva Hrvatska i za cas
je tu spremno citavo more ljudi (V, 525). Kada je iza
povratka od Zrinskoga dosao u Carigrad, u audijenciji
kod velikog vezira medu ostalim su citani izvjestaji
iz Bosne. Na jednom se mjestu u tim izvjestajima kaze,
kako su gazije s granice iz Knina, Pakraca i Nadina,
njih oko pet hiljada, iz "Duduske" provalili
unutra u Slavoniju, Hrvatsku i Medjimurje, popalili
te krajeve, mnogo imetka
napljackali i doveli bezbroj zarobljenika (V 538). Opisujuci
Osijek kaze, da tu sjede zastupnici od sedam banova
(hercega), a na prvom mjestu navodi hrvatskoga (VI,
179). Za rijeku Dravu kaze, da dolazi sa dva kraja,
od kojih jedan dio dolazi iz gora Hrvatske (VI, 184).
Kad je zapovjednik odreda, u kojemu je bio Evlija, Ibrahim
pasa Kadic, stigao sa svojom vojskom u Osijek, odrzan
je mimohod njegove vojske pred velikim vezirom Fadij
Ahmed pasom Cuprilicem. Opisujuci taj mimohod Evlija
spominje 770 sejmena iz Hrvata, Bosnjaka i Arnauta,
od kojih svaki pojedini nalici na velikog lava (VI,
186). Opisujuci Budim govori o borbama koje su se vodile
oko njega, pa pri jednoj opsadi spominje hrvatske plemice,
koji su u tome ucestvovali. (VI, 218). 19. travnja 1664.
krenuo je Evlija Celebija iz Biograda, da ponese neka
pisma i naredbe velikog vezira hercegovackom namjesniku
Suhrab Mehmed pasi. Na tome putu po svome obicaju, opisuje
pojedina mjesta, sad opsirnije, sad krace. Na putu iz
Foce preko Ustikoline na Zagorje CengiCa odzacima opisuje
neki starinski grad "Plac", koji je za vlade
sultana Mehmeda II. Fatiha osvojio Ahmed pasa Hercegovic.
Mjesto je vrlo vrletno, a citav kraj opasan i nesiguran,
jer ga ugrozavaju katorski uskoci. U tome mjestu su
dali Evliji za pratnju pedeset hrvatskih junaka (VI.
436).
Iz
Hercegovine je isao Evlija Celebija kao pasin izaslanik
u Dubrovnik, pa je tom prilikom proputovao citavu juznu
Dalmaciju. Opisujuci te krajeve kaze da je najveca vecina
stanovnistva u Herceg-Novome Arnauti, Bosnjaci i Hrvati
(V. 454). Iz grada Risna posla je tada vojska da upokori
odmetnike po planinama Pive i Niksica, kojoj se prikljucio
i Evlija. Najprije su stigli u nahiju Pivu. Tu kaze,
da su to sve cisti, pravi Hrvati, kojima daje i pridjevak
dusmani (VI. 467). Ovdje Evlija oznacuje dakle jugoistocne
krajeve Crvene Hrvatske. S ovog pohoda stigla je vojska
u Gatacko polje. Odatle je dubrovacki posjanik, koji
je nosio ostatak blaga (danka) krenuo u Carigrad. Sutradan
stigose glasonose od poslanika, da su ih napali kotorski
uskoci. Suhrab Mehmed pasa naredi Evliji, da ide spasavati
blago. U vojni odred, koji je posao tada u pomoc odredeno
je i tri stotine "dobro opremljenih, savrsenih
gazija Hrvata". Opisujuci grad Siget kaze, da su
mu stanovnici Bosnjaci, a da ispravno i lijepo govore
madzarski i hrvatski (VI. 517). Na putu iz Sigeta u
Kanjizu spominje hrvatske camce na Dravi u luci moslavini
(Vi. 518). Govoreci o pohodu na "Dudusku",
koja granici s Mjecima i izlazi na Jadransko more, kaze
da stanovnistvo tih krajeva govori ispravnp tri jezika:
njemacki, hrvatski i "franacki" (VI. 452).
Kad
na povratku s ovog pohoda govori u Koprivnici tumaci,
kako to na hrvatskom jeziku oznacuje koprive (VI. 544).
Sesti svezak zavrsava ponovnim dolaskom u Kanjizu, gdje
je odrzano vijece i odatle odaslan sin tatarskog hana
Ahmed Gizaj, da hara i pustosi susjedne zemlje, medu
kojima se spominju Hrvatska i Slavonija kao i zemlje
Zrinskoga. Naprijed smo vidjeli, kako Evlija spominje
posebne cete u turskoj vojsci, koje su sastavljene od
Hrvata. On ih redovito naziva hrvatskim junacima. Za
nasu rijec junak, on gdjekada upotrebljava turski jigit,
sto znaci hrabra, mlada covjeka, dakle junaka uopce,
a nekada izraz gazija, sto znaci junaka pobjednika.
Samo se ovaj posljednji pridjevak daje jedino muslimanima.
Sudeci po tome i po onome muhamedanskom ratnom pokliku,
sto ga je uzviknula jedna ovakva ceta, kad je posla
prema Drnisu, ovi su Hrvati primili islam, ali su i
u turskoj sluzbi sacuvali svoje nacionalno ime i karakter.
Ovdje je upravo vidna tragika hrvatskog naroda, koji
je podijeljen u razlicne vjere stajao u srednjem vijeku
u dva neprijateljska tabora i medu sobom se krvio.
Na
danasnjem je narastaju da izbrise sve ove tragove tragicne
proslosti, pa da svaki Hrvat, i musliman i krscanin
zna brata za brata i da se zbog vjere ne cini nikakva
razlika. Osim vec naprijed spomenutih odreda, sastavljenih
od hrvatskih junaka koji su operirali po nasim zemljama,
on ih spominje i na drugim krajevima. Tako u Erdelju,
gdje ih nazivlje "nase hrvatske gazije" (VI.
29). Na putu iz Vidina u Biograd, spominje, kako se
njegov zapovjednik Ibrahim pasa Kadic u palanci Radini
odvojio od svoje vojske i otisao naprijed u Biograd
velikom veziru s hiljadu aga konjanika i 670 hrvatskih
junaka sejmena (VI. 171). U Ugarskoj, opisujuci jednu
postavu vojske u blizini Ostrogona (Gran), kazuje i
kako su ovi hrvatski junaci bili opremljeni: nosili
su crvene prsluke i crvene kape, koje su se zvale "brata"
ili "bartula", a puske im bijahu od sedam
do osam pedalja (VI. 286). Osim toga ih istice kao hrvatske
gazije pri osvajanju Ujvara u septembru 1663. (VI. 334).
Na
kraju da navedemo i onaj najtugaljiviji i najtezi polozaj
Hrvata, u kojemu ih Evlija Celebija spominje, a to je
ropstvo. On vrlo cesto govori o robovima, prica o provalama
u tudje zemlje i dovodjenju roblja, muskog i zenskog,
stara i mlada, o prodaji dovedenih robova i najzad o
njihovoj sluzbi kod njihovih vlasnika. U ovom posljednjem
polozaju spominje Hrvate na dva mjesta. Za robinje u
Sarajevu, kaze, da su velikom vecinom srpskog i bugarskog
podrijetla, a ima dosta i Hrvatica. U Budimu su robovi
Madzari, Nijemci i Hrvati, a robinje Erdeljke, Svedjanke,
Madzarice i Hrvatice. - Ali, hvala Bogu, davno je nestalo
ovog srednjevjekovnog ropstva, pa ce doci kraj i robovanjima
druge vrste. Eto, i domovina nasega Evlije, nekada mocna
autokratska carevina, u kojoj su ovisili ljudski zivoti
o volji i hirima pojedinih vlastodrodrzaca, danas je
slobodna republika.
---------------------------------------------------------------
1
Po carigradskom stampanom izdanju djelo se zove Sejahatnama
(putopis), a po Dr. G. Flugelu u beckim rukopisima (br.
1281), Tarihi sejjah (Kronika putnika).
2
Narrative of Travels in Europe, Asia, Africa by Evliya
Efendi, London 1846-1850; sv. I i II
3
Spomenik Srpske kr. Akademije, XLII, 1905, p. 1-34.
4
Glasnik zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XX,
1908, p. 185-202 i 289-342.
5
Glasnik Jugoslavenskog profesorskog drustva, XI, 1931,
brojevi za ozujak - travanj - lipanj 1931.
6
Godisnjica Nikole Cupica, XXIX, XXX i XXXI, 1910, 1911
i 1912.
7
Srpski knjizevni glasnik, broj od 1. prosinca 1931.
8
I. H. Mordtmann u Enzyklopedie des Islam, II. 35.
9
Zanimljivo je da i ljudi nasega roda, koji su se sluzili
turskim jezikom, drze hrvatski jezik blizak latinskom.
Tako pisac najstarijeg hrvatsko-turskog rjecnika Muhamed
Uskufi (Hevai), pisao 1631.
10
Evlija zove Duduskom zemlje zapadno od Hrvatske, danasnju
Sloveniju i Istru. Toj rijeci ce biti korijen talijanski
"tedesco"
11
Gazija = junak, pobjedilac (kaze se samo za muslimane)
12
sejmen ili segbabn prvobitno 35. legija janjicara, poslije
i druge vrste vojske
|
