Moderne
europske nacije konacno su zaokruzene tek u 19.
st., nakon dugotrajnoga povijesnoga procesa izgradnje.
U tome je procesu prijedjen put od plemenske izmaglice
ranoga
srednjeg vijeka do moderne Drzave/Nacije, koja
je postala zastitnim znakom danasnje Europe. Tragovi,
pak, toga procesa jasni su i razgovjetni, vidljivi
na gotovo svakom koraku. Nema nikakve dvojbe kako
je isti put presla i moderna hrvatska nacija,
ciji se dubinski korijeni kriju u onom hrvatskom
ratnickom elementu koji je doselio iz Bijele Hrvatske
(dijelovi danasnje Poljske i Ceske, sa sredistem
u Krakovu) i zauzeo krajeve istocnojadranskoga
zaledja. Hod vremena i povijesti stopio je tijekom
stoljeca srednjeg vijeka ratnicke gospodare Hrvate
i zatecenu "slitinu" amorfnih slavenskih
masa i preostataka romaniziranoga pucanstva u
jednu narodnosnu cjelinu, s hrvatskim imenom.
U kojoj je mjeri taj hrvatski element bio nazocan,
odnosno u kojoj je mjeri taj proces zahvatio i
prostor danasnje BiH, pokusat cu odgovoriti na
sljedecim stranicama.
U
odgovoru na ovako postavljena pitanja svakako
valja krenuti od neprijeporne cinjenice da teritorij
danasnje BiH ukljucuje i veliki dio srednjovjekovnog
Hrvatskog kraljevstva. Prvotno podrucje relativno
guste naseljenosti hrvatskog ratnickog elementa,
na kojemu je stvorena i prva hrvatska drzava,
bilo je znatno vece od onoga teritorija na kojem
se danas prostire Republika Hrvatska. To je podrucje
ukljucivalo cijeli zapadni dio danasnje BiH, zakljucno
sa slivovima rijeka Vrbasa i Neretve ali i zaledjem
danasnjeg Dubrovnika. Dokle je sezalo ranosrednjovjekovno
Hrvatsko kraljevstvo vrlo je dobro znao i znameniti
arapski kartograf i zemljopisac XII. st. Muhamed
as Sarif al Idrisi, koji je zivio i djelovao na
Siciliji u vrijeme kralja Rogera II. U svome opisu
pomorskoga puta do Draca navodi on kako je "Dubrovnik
udaljen od Stona 30 milja”. Njegovi su stanovnici
Dalmatinci koji imaju brojne brodove za dugu plovidbu.
Ovo je posljednji grad u Hrvatskoj". Takvu
granicu prvotnoga Hrvatskoga kraljevstva, koja
ce ostati nenarusena sve do kraja 13. st.,jasno
svjedoce brojni arheoloski nalazi. Cijeli jedan
arheoloski kulturni sloj, obiljezen znakovitim
proizvodima zapadnog, karolinskoga podrijetla,
zajedno s toponimima kakav je onaj "Hrvacani",
odnosno "Horvacani", koji su se sve
do danas ocuvali kod Kotor Varesi i Prnjavora,
precizno odredjuju granicu prvotnoga masovnijeg
hrvatskog naseljenja. Na tome ce, dakle, podrucju
stapanje hrvatskog ratnickog sloja i amorfne slavenske
mase pomijesane s ostacima staroga romaniziranog
pucanstva teci relativno brzo, tako da je vec
u 13. st. bilo vrlo tesko razlikovati nekadasnje
Hrvate i Slavene. Uspomena se na nekadasnji opseg
i pripadanje Hrvatskom kraljevstvu cuvala u pojedinim
dijelovima danasnje BiH sve do prosloga stoljeca,
pa je tako i samo pucanstvo koje je zivjelo zapadno
od rijeke Vrbasa svoj zavicaj nazivalo "Turska
Hrvatska”.
Dalje
je prema istoku danasnje BiH gustoca prvotnoga
hrvatskoga naseljenja bila vec znatno niza i ovisna
o razvoju politickih prilika u 10. i 11. st. Uspostavljanje
vlasti hrvatskih kraljeva tijekom ta dva stoljeca
nad Bosnom dovelo je i do daljega sirenja hrvatskoga
etnickog elementa. Stvarnu kartu rasprostiranja
iz toga vremena, medjutim, naprosto nije moguce
danas napraviti iz jednostavnoga razloga sto suvremeni
spomenici sacuvani ili jos nisu iskopani, usljed
losih ili cak nikakvih arheoloskih istrazivanja.
Stoga se u raspravi o tomu dokle je sezalo prvotno
hrvatsko naseljenje moze govoriti samo na temelju
rekonstrukcije iz kasnijega stanja, odnosno kasnije
slike prostorne distribucije hrvatskoga pucanstva.
Pri tomu je vise no znakovito ono sto se kao rezultat
dobije kada se na zemljovid BiH nanesu podaci
popisa pucanstva koji su provedeni od uspostave
Austro-Ugarske vlasti, 1878., do danas. Na takvu
se zemljovidu odmah uocavaju podrucja sa znatnijom
i koherentnom koncentracijom hrvatskoga pucanstva.
Sva su podrucja smjestena na zapad od crte koju
grubo tvore slivovi rijeka Bosne i Neretve (sredisnja
Bosna, zapadna i dio jugoistocne Hercegovine;
desna obala Bosne u njezinu srednjem toku; Posavina).
Oni koji bilo sto znaju o povijesti ovih krajeva
odmah ce se sjetiti kako se zapravo radi o teritoriju
koji je relativno brzo pao pod tursku okupaciju
u drugoj polovici 15. st. Upravo negdje do granice
do koje je prema zapadu dospio taj prvi veliki
val turskih osvajanja, oko Jajca, seze i granica
masovnije i kompaktnije naseljenosti hrvatskoga
narodnosnog elementa. Dalje prema zapadu. medutim,
sve do danasnje granice R Hrvatske i BiH na Uni,
hrvatski se etnicki element odrzao tek u formi
izoliranih manjih skupina u okruzenju novopridosloga
pucanstva.
Objasnjenje
takve slike prostorne distribucije hrvatskog etnickog
elementa u danasnjoj BiH vrlo je jednostavno.
Rijec je. naprosto o tomu da se na zapad od Jajca
stere podrucje koje je tijekom druge polovice
15. i kroz cijelo 16. st. bilo prizoristem nesmiljenog
i surovog rata dviju velikih civilizacija tadasnjega
svijeta, pravoga "stogodisnjeg rata"
za obranu Hrvatskog kraljevstva. Tu se, naime.
zapadni krscanski svijet po prvi puta oci u oci
sreo s osmanskom ekspanzijom, koja je do toga
trenutka vec progutala staro Istocno-rimsko carstvo
(Bizant). Rat se Zapada i Istoka ovdje sljedecih
150 godina vodio u formi nesmiljene pljacke i
stalnih upada turskih vojnih snaga, odnosno protuudara
krscanskih snaga dok su jos imale snage za takve
pothvate. Rezultat je bio cinjenica da se staro,
srednjovjekovno pucanstvo s toga prostora bilo
prisiljeno spas traziti u bijegu ka sigurnijim
podrucjima, dalje na zapad. Kada su, pak. osmanske
snage konacno osvojile ove prostore u 16. st.
(Bihac je. primjerice, pao 1592.), doslo je do
naseljavanja novoga etnickog elementa. koji je
u masi stizao s istoka, iz podrucja koja su Turci
osvojili vec mnogo ranije.
Iz
ovakvoga izlaganja jasno proizlazi zakljucak o
predturskoj slici prostornoga rasporeda hrvatskog
etnickog elementa. On je u kompaktnoj masi naseljavao
cijeli teritorij do slivova Vrbasa i Neretve te
je do te granice sezalo i srednjovjekovne Hrvatsko
kraljevstvo. Dalje na istok, do sliva rijeke Bosne,
etnicka je nazocnost hrvatskoga elementa bila
modema hrvatska nacija. Ovakav, pak, zakljucak
jasno potvrduju i rezultati do kojih se moze doci
jezicnim rasclambama o predmigracijskoj dijalekatskoj
slici danasnje BiH.
Srednjovjekovni
politicki razvoj na podrucju danasnje BiH takoder
jasno pokazuje sto je u tradicijama te zemlje
doista hrvatska komponenta, pri cemu se odmah
mora ukazati na problem koji je u najnovije doba
posve ispolitiziran i.izvadjen iz svoga povijesnog
konteksta. Rijec je, naime, o tomu da danasnja
BiH nema nikakve forme kontinuiteta sa srednjovjekovnom
Bosnom, osim franjevacke provincije kao jedine
doista ocuvane institucije koja izravno potjece
iz srednjovjekovnoga doba. Ta je srednjovjekovna
Bosna stvarno fizicki i duhovno unistena 1463.
i naprosto utopljena u okvire Osmanske imperije.
Logicna je to posljedica cinjenice da je, kao
islamska vjerska drzava, Osmansko carstvo bilo
drzavna tvorba koja po svojoj naravi nije mogla
otrpjeti ocuvanje bilo kakvih tradicija iz ranijega,
predislamskoga razdoblja. Stoga nije nimalo nerazumljivo
sto poznati povjesnicar Srecko Dzaja smatra kako
je nemoguce "obuhavacanje sveukupne bosanske
povijesti pojmovima drzava i (bosanski) narod,
nego (samo) kategorijom povijesni krajolik kao
“mjesto povijesne sinteze”, “tiganj naroda i drustva”.
Do
svoga, pak, unistenja, srednjovjekovna je Bosna
tipoloski bila vrlo slicna svim ostalim drzavnim
tvorbama toga doba. To prakticno znaci da se tijekom
povijesnoga gibanja ona stvarala i uredivala kao
svojevrsna "federacija" razlicitih oblasti
koje su vremenom prikljucivane sredisnjem podrucju
na kojem je vlast prvotno drzala kasnija vladajuca
dinastija. Prvotna Bosna, "zemljica"
kako ju naziva bizantski car pisac 10. st. Konstantin
Porfirogenet, zapremala je prostor izmedu srednjih
tokova rijeka Bosne i Drine. Bila je to zapravo
jedna od mnogih slicnih Sklavinija na rubovima
Hrvatskoga kraljevstva. Tek od 12. st. pocinje
ta "zemljica" postajati sredistem oko
kojega se postupno okupljaju slicne drzavne tvorbe
- "zemljice" - Usora i Soli. Preteziti
hrvatski utjecaj na politicki razvoj tih tvorbi
jasno je vidljiv vec i iz naziva njihovih vladara,
koji su se odreda kitili titulom "banova".
Banska, pak, titula poznata je samo u onim krajevima
gdje su ratnicki Hrvati vodili glavnu rijec u
politickom oblikovanju ranosrednjovjekovnoga drustva.
Politicki
uspon bosanskih banova i potcinjavanje susjednih
oblasti njihovoj vlasti stajali su u uskoj svezi
s uspostavom vrhovnistva ugarsko-hrvatskih kraljeva
negdje potkraj 11. ili pocetkom 12. st. Bosanski
su, naime, banovi od toga doba stajali u odnosu
politicke ("vazalske") potcinjenosti
ugarsko-hrvatskome kralju. Ugarsko-hrvatski kralj
je pri tomu polagao pravo na potvrdu svakoga novog
bosanskog vladara te na odredjene "sluzbe"
bosanskoga bana, prije svega na njegovu vojnicku
potporu u slucaju rata. No, kako je svaki takav
odnos u srednjem vijeku podrazumijevao dvostranu
komunikaciju, to je ugarsko-hrvatski vladar istodobno
pruzao i stanovite garancije sigurnosti svome
potcinjenom "vazalu". Stvari se nece
bitno promijeniti ni kod proglasenja Bosne kraljevinom.
Tako je primjerice 1394. tadasnji kralj Dabisa
jasno i nedvojbeno priznao ugarsko-hrvatskog kralja
Sigismunda za svoga "prirodnog gospodara"
kojemu nakon Dabisine smrti po pravu pripada bosansko
kraljevstvo. Slicno se ponasao i kralj Stjepan
Tomas, koji je 1445. u svecanom dokumentu dao
zapisati kako "nas je za kralja prije recenog
kraljevstva Bosne svecano postavio i potvrdio"
upravo tadasnji ugarsko-hrvatski kralj Vladislav,
uz posredovanje "gubernatora kraljevstva",
Janka Hunjadija.
U
situaciji, pak, kada je ugarsko-hrvatski prijestol
ostao upraznjen krajem 13. st., funkciju politickoga
nadzora nad bosanskim banom preuzeo je i preko
dva desetljeca ocuvao stari i istaknuti hrvatski
velikaski rod Subica-Bribirskih. Dio, pak, podrucja
na kojemu se do kraja 13. st. sterala vlast bosanskih
banova, onaj na sjevero-zapadu, izravno su preuzeli
pod svoju vlast pripadnici drugoga istaknutog
hrvatskog velikaskog roda, Babonica-Blagajskih.
Sve ovo vise no jasno pokazuje izrazito jaki utjecaj
hrvatskoga elementa u ranijem politickom razvoju
srednjovjekovne Bosne. Iz toga na kraju valja
izvuci i posljedak o bitnom jacanju hrvatskoga
narodnosnog elementa u ovim krajevima.
No,
u 14. st., u okviru globalnih politickih gibanja,
doslo je do promjena u nacinu strujanja utjecaja,
prije svega poradi sve vaznije uloge sto ce je
u politickom razvoju dobijati bosanski vladari.
S time u svezi stoji i sirenje teritorija pod
njihovom vlascu. Najvece takvo teritorijalno sirenje
vlast je bosanskih vladara dozivjela u prvoj polovici
14. st., za vladavine bana Stjepana IV. Kotromanica.
Kao pouzdanik tadasnjega ugarsko-hrvatskog kralja,
Karla Roberta, bosanski je ban sudjelovao u gusenju
pobune hrvatskih velikasa u zaledju dalmatinskih
gradova. Nagrada za obavljene "sluzbe"
banu je Stjepanu IV. Bilo stavljanje pod njegovu
izravnu vlast starih dijelova Hrvatskoga kraljevstva.
Rijec je o krajevima na gornjem slivu Vrbasa i
kraskim poljima na jugozapadnim granicama prvotne
Bosne (Zupanije Pliva, Uskolje, Duvno, Glamoc).
Uz to je bosanskome banu priznato vojnicko osvajanje
i pokoravanje Huma.
Samo
srednjovjekovno humsko knestvo predstavljalo je
jednu od drzavnih tvorbi nastalih iz Hrvatskoga
kraljevstva, a njegovo je pucanstvo nosilo jasne
hrvatske narodnosne znacajke. Naime, na prostoru
danasnje zapadne Hercegovine, donjeg Poneretavlja
i Makarskog primorja, izmedju rijeka Cetine i
Neretve te u neposrednom zaledju Dubrovnika, potkraj
11. st., u vrijeme rasapa sto ga je nakon smrti
kralja Stjepana II. dozivjelo Hrvatsko kraljevstvo,
osamostalila se nova politicka vlast - ona humskoga
kneza. Politicki temelj stvaranju knestva predstavljala
je cinjenica da su ti krajevi tvorili zasebnu
oblast ranosrednjovjekovnog Hrvatskoga kraljevstva,
nastalu iz jos starije Neretljanske Sklavinije.
Tijekom 12. i 13. st. u Humu je vladala lokalna
dinastija te su tijekom ta dva stoljeca izgradene
tradicije humske posebnosti, koje ce nadzivjeti
potcinjavanje zemlje bosanskome banu, pa cak i
vrijeme turskoga osvajanja.
Osim,
dakle, teritorijalnoga sirenja za vladavine bana
Stjepana IV., teritorij se pod izravnome vlascu
bosanskoga vladara, sada vec nakon 1377 .kralja,
sirio i tijekom prvih desetljeca 15. st. Tada
su Bosanskom kraljevstvu prikljuceni Livno, Grahovo
i podrucje Unca na jugo-zapadu te krajevi oko
srednjeg toka Sane na zapadu. Sve je ovo, pak,
jos jasnije potcrtavalo i isticalo hrvatsku narodnosnu
komponentu srednjovjekovne Bosne, sto se zorno
zrcalilo u cinjenici da se kulturni identitet
kasnosrednjovjekovne Bosne i Huma oblikovao pod
pretezitim utjecajima koji su strujali sa zapada.
To nedvojbeno potvrdjuju kako sacuvani pisani
spomenici po gradovima na hrvatskoj obali Jadrana
(Dubrovnik, Split, Trogir i Zadar), tako i ostaci
materijalne kulture do kojih se doslo prije svega
arheoloskim iskapanjima u godinama nakon II. svjetskog
rata. Tako, primjerice, vladarski dvor iskopan
na Bobovcu, u blizini Varesa i Kaknja, jasno ocituje
utjecaje razvijene srednjoeuropske gotike, docim
razvoj i ostaci druge prijestolnice, Jajca, potvrduju
utjecaje iz hrvatskog primorskog pojasa. Takav,
pak, ukupni kulturni identitet srednjovjekovne
Bosne jasno je izrastao iz njezina pripadanja
krugu krscanskih zemalja, zajednici koja ce stvarno
roditi danasnju modernu Europu.
|