Moderne europske nacije konacno su zaokruzene tek u 19. st., nakon dugotrajnoga povijesnoga procesa izgradnje. U tome je procesu prijedjen put od plemenske izmaglice ranoga srednjeg vijeka do moderne Drzave/Nacije, koja je postala zastitnim znakom danasnje Europe. Tragovi, pak, toga procesa jasni su i razgovjetni, vidljivi na gotovo svakom koraku. Nema nikakve dvojbe kako je isti put presla i moderna hrvatska nacija, ciji se dubinski korijeni kriju u onom hrvatskom ratnickom elementu koji je doselio iz Bijele Hrvatske (dijelovi danasnje Poljske i Ceske, sa sredistem u Krakovu) i zauzeo krajeve istocnojadranskoga zaledja. Hod vremena i povijesti stopio je tijekom stoljeca srednjeg vijeka ratnicke gospodare Hrvate i zatecenu "slitinu" amorfnih slavenskih masa i preostataka romaniziranoga pucanstva u jednu narodnosnu cjelinu, s hrvatskim imenom. U kojoj je mjeri taj hrvatski element bio nazocan, odnosno u kojoj je mjeri taj proces zahvatio i prostor danasnje BiH, pokusat cu odgovoriti na sljedecim stranicama.

U odgovoru na ovako postavljena pitanja svakako valja krenuti od neprijeporne cinjenice da teritorij danasnje BiH ukljucuje i veliki dio srednjovjekovnog Hrvatskog kraljevstva. Prvotno podrucje relativno guste naseljenosti hrvatskog ratnickog elementa, na kojemu je stvorena i prva hrvatska drzava, bilo je znatno vece od onoga teritorija na kojem se danas prostire Republika Hrvatska. To je podrucje ukljucivalo cijeli zapadni dio danasnje BiH, zakljucno sa slivovima rijeka Vrbasa i Neretve ali i zaledjem danasnjeg Dubrovnika. Dokle je sezalo ranosrednjovjekovno Hrvatsko kraljevstvo vrlo je dobro znao i znameniti arapski kartograf i zemljopisac XII. st. Muhamed as Sarif al Idrisi, koji je zivio i djelovao na Siciliji u vrijeme kralja Rogera II. U svome opisu pomorskoga puta do Draca navodi on kako je "Dubrovnik udaljen od Stona 30 milja”. Njegovi su stanovnici Dalmatinci koji imaju brojne brodove za dugu plovidbu. Ovo je posljednji grad u Hrvatskoj". Takvu granicu prvotnoga Hrvatskoga kraljevstva, koja ce ostati nenarusena sve do kraja 13. st.,jasno svjedoce brojni arheoloski nalazi. Cijeli jedan arheoloski kulturni sloj, obiljezen znakovitim proizvodima zapadnog, karolinskoga podrijetla, zajedno s toponimima kakav je onaj "Hrvacani", odnosno "Horvacani", koji su se sve do danas ocuvali kod Kotor Varesi i Prnjavora, precizno odredjuju granicu prvotnoga masovnijeg hrvatskog naseljenja. Na tome ce, dakle, podrucju stapanje hrvatskog ratnickog sloja i amorfne slavenske mase pomijesane s ostacima staroga romaniziranog pucanstva teci relativno brzo, tako da je vec u 13. st. bilo vrlo tesko razlikovati nekadasnje Hrvate i Slavene. Uspomena se na nekadasnji opseg i pripadanje Hrvatskom kraljevstvu cuvala u pojedinim dijelovima danasnje BiH sve do prosloga stoljeca, pa je tako i samo pucanstvo koje je zivjelo zapadno od rijeke Vrbasa svoj zavicaj nazivalo "Turska Hrvatska”.

Dalje je prema istoku danasnje BiH gustoca prvotnoga hrvatskoga naseljenja bila vec znatno niza i ovisna o razvoju politickih prilika u 10. i 11. st. Uspostavljanje vlasti hrvatskih kraljeva tijekom ta dva stoljeca nad Bosnom dovelo je i do daljega sirenja hrvatskoga etnickog elementa. Stvarnu kartu rasprostiranja iz toga vremena, medjutim, naprosto nije moguce danas napraviti iz jednostavnoga razloga sto suvremeni spomenici sacuvani ili jos nisu iskopani, usljed losih ili cak nikakvih arheoloskih istrazivanja. Stoga se u raspravi o tomu dokle je sezalo prvotno hrvatsko naseljenje moze govoriti samo na temelju rekonstrukcije iz kasnijega stanja, odnosno kasnije slike prostorne distribucije hrvatskoga pucanstva. Pri tomu je vise no znakovito ono sto se kao rezultat dobije kada se na zemljovid BiH nanesu podaci popisa pucanstva koji su provedeni od uspostave Austro-Ugarske vlasti, 1878., do danas. Na takvu se zemljovidu odmah uocavaju podrucja sa znatnijom i koherentnom koncentracijom hrvatskoga pucanstva. Sva su podrucja smjestena na zapad od crte koju grubo tvore slivovi rijeka Bosne i Neretve (sredisnja Bosna, zapadna i dio jugoistocne Hercegovine; desna obala Bosne u njezinu srednjem toku; Posavina). Oni koji bilo sto znaju o povijesti ovih krajeva odmah ce se sjetiti kako se zapravo radi o teritoriju koji je relativno brzo pao pod tursku okupaciju u drugoj polovici 15. st. Upravo negdje do granice do koje je prema zapadu dospio taj prvi veliki val turskih osvajanja, oko Jajca, seze i granica masovnije i kompaktnije naseljenosti hrvatskoga narodnosnog elementa. Dalje prema zapadu. medutim, sve do danasnje granice R Hrvatske i BiH na Uni, hrvatski se etnicki element odrzao tek u formi izoliranih manjih skupina u okruzenju novopridosloga pucanstva.

Objasnjenje takve slike prostorne distribucije hrvatskog etnickog elementa u danasnjoj BiH vrlo je jednostavno. Rijec je. naprosto o tomu da se na zapad od Jajca stere podrucje koje je tijekom druge polovice 15. i kroz cijelo 16. st. bilo prizoristem nesmiljenog i surovog rata dviju velikih civilizacija tadasnjega svijeta, pravoga "stogodisnjeg rata" za obranu Hrvatskog kraljevstva. Tu se, naime. zapadni krscanski svijet po prvi puta oci u oci sreo s osmanskom ekspanzijom, koja je do toga trenutka vec progutala staro Istocno-rimsko carstvo (Bizant). Rat se Zapada i Istoka ovdje sljedecih 150 godina vodio u formi nesmiljene pljacke i stalnih upada turskih vojnih snaga, odnosno protuudara krscanskih snaga dok su jos imale snage za takve pothvate. Rezultat je bio cinjenica da se staro, srednjovjekovno pucanstvo s toga prostora bilo prisiljeno spas traziti u bijegu ka sigurnijim podrucjima, dalje na zapad. Kada su, pak. osmanske snage konacno osvojile ove prostore u 16. st. (Bihac je. primjerice, pao 1592.), doslo je do naseljavanja novoga etnickog elementa. koji je u masi stizao s istoka, iz podrucja koja su Turci osvojili vec mnogo ranije.

Iz ovakvoga izlaganja jasno proizlazi zakljucak o predturskoj slici prostornoga rasporeda hrvatskog etnickog elementa. On je u kompaktnoj masi naseljavao cijeli teritorij do slivova Vrbasa i Neretve te je do te granice sezalo i srednjovjekovne Hrvatsko kraljevstvo. Dalje na istok, do sliva rijeke Bosne, etnicka je nazocnost hrvatskoga elementa bila modema hrvatska nacija. Ovakav, pak, zakljucak jasno potvrduju i rezultati do kojih se moze doci jezicnim rasclambama o predmigracijskoj dijalekatskoj slici danasnje BiH.

Srednjovjekovni politicki razvoj na podrucju danasnje BiH takoder jasno pokazuje sto je u tradicijama te zemlje doista hrvatska komponenta, pri cemu se odmah mora ukazati na problem koji je u najnovije doba posve ispolitiziran i.izvadjen iz svoga povijesnog konteksta. Rijec je, naime, o tomu da danasnja BiH nema nikakve forme kontinuiteta sa srednjovjekovnom Bosnom, osim franjevacke provincije kao jedine doista ocuvane institucije koja izravno potjece iz srednjovjekovnoga doba. Ta je srednjovjekovna Bosna stvarno fizicki i duhovno unistena 1463. i naprosto utopljena u okvire Osmanske imperije. Logicna je to posljedica cinjenice da je, kao islamska vjerska drzava, Osmansko carstvo bilo drzavna tvorba koja po svojoj naravi nije mogla otrpjeti ocuvanje bilo kakvih tradicija iz ranijega, predislamskoga razdoblja. Stoga nije nimalo nerazumljivo sto poznati povjesnicar Srecko Dzaja smatra kako je nemoguce "obuhavacanje sveukupne bosanske povijesti pojmovima drzava i (bosanski) narod, nego (samo) kategorijom povijesni krajolik kao “mjesto povijesne sinteze”, “tiganj naroda i drustva”.

Do svoga, pak, unistenja, srednjovjekovna je Bosna tipoloski bila vrlo slicna svim ostalim drzavnim tvorbama toga doba. To prakticno znaci da se tijekom povijesnoga gibanja ona stvarala i uredivala kao svojevrsna "federacija" razlicitih oblasti koje su vremenom prikljucivane sredisnjem podrucju na kojem je vlast prvotno drzala kasnija vladajuca dinastija. Prvotna Bosna, "zemljica" kako ju naziva bizantski car pisac 10. st. Konstantin Porfirogenet, zapremala je prostor izmedu srednjih tokova rijeka Bosne i Drine. Bila je to zapravo jedna od mnogih slicnih Sklavinija na rubovima Hrvatskoga kraljevstva. Tek od 12. st. pocinje ta "zemljica" postajati sredistem oko kojega se postupno okupljaju slicne drzavne tvorbe - "zemljice" - Usora i Soli. Preteziti hrvatski utjecaj na politicki razvoj tih tvorbi jasno je vidljiv vec i iz naziva njihovih vladara, koji su se odreda kitili titulom "banova". Banska, pak, titula poznata je samo u onim krajevima gdje su ratnicki Hrvati vodili glavnu rijec u politickom oblikovanju ranosrednjovjekovnoga drustva.

Politicki uspon bosanskih banova i potcinjavanje susjednih oblasti njihovoj vlasti stajali su u uskoj svezi s uspostavom vrhovnistva ugarsko-hrvatskih kraljeva negdje potkraj 11. ili pocetkom 12. st. Bosanski su, naime, banovi od toga doba stajali u odnosu politicke ("vazalske") potcinjenosti ugarsko-hrvatskome kralju. Ugarsko-hrvatski kralj je pri tomu polagao pravo na potvrdu svakoga novog bosanskog vladara te na odredjene "sluzbe" bosanskoga bana, prije svega na njegovu vojnicku potporu u slucaju rata. No, kako je svaki takav odnos u srednjem vijeku podrazumijevao dvostranu komunikaciju, to je ugarsko-hrvatski vladar istodobno pruzao i stanovite garancije sigurnosti svome potcinjenom "vazalu". Stvari se nece bitno promijeniti ni kod proglasenja Bosne kraljevinom. Tako je primjerice 1394. tadasnji kralj Dabisa jasno i nedvojbeno priznao ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda za svoga "prirodnog gospodara" kojemu nakon Dabisine smrti po pravu pripada bosansko kraljevstvo. Slicno se ponasao i kralj Stjepan Tomas, koji je 1445. u svecanom dokumentu dao zapisati kako "nas je za kralja prije recenog kraljevstva Bosne svecano postavio i potvrdio" upravo tadasnji ugarsko-hrvatski kralj Vladislav, uz posredovanje "gubernatora kraljevstva", Janka Hunjadija.

U situaciji, pak, kada je ugarsko-hrvatski prijestol ostao upraznjen krajem 13. st., funkciju politickoga nadzora nad bosanskim banom preuzeo je i preko dva desetljeca ocuvao stari i istaknuti hrvatski velikaski rod Subica-Bribirskih. Dio, pak, podrucja na kojemu se do kraja 13. st. sterala vlast bosanskih banova, onaj na sjevero-zapadu, izravno su preuzeli pod svoju vlast pripadnici drugoga istaknutog hrvatskog velikaskog roda, Babonica-Blagajskih. Sve ovo vise no jasno pokazuje izrazito jaki utjecaj hrvatskoga elementa u ranijem politickom razvoju srednjovjekovne Bosne. Iz toga na kraju valja izvuci i posljedak o bitnom jacanju hrvatskoga narodnosnog elementa u ovim krajevima.

No, u 14. st., u okviru globalnih politickih gibanja, doslo je do promjena u nacinu strujanja utjecaja, prije svega poradi sve vaznije uloge sto ce je u politickom razvoju dobijati bosanski vladari. S time u svezi stoji i sirenje teritorija pod njihovom vlascu. Najvece takvo teritorijalno sirenje vlast je bosanskih vladara dozivjela u prvoj polovici 14. st., za vladavine bana Stjepana IV. Kotromanica. Kao pouzdanik tadasnjega ugarsko-hrvatskog kralja, Karla Roberta, bosanski je ban sudjelovao u gusenju pobune hrvatskih velikasa u zaledju dalmatinskih gradova. Nagrada za obavljene "sluzbe" banu je Stjepanu IV. Bilo stavljanje pod njegovu izravnu vlast starih dijelova Hrvatskoga kraljevstva. Rijec je o krajevima na gornjem slivu Vrbasa i kraskim poljima na jugozapadnim granicama prvotne Bosne (Zupanije Pliva, Uskolje, Duvno, Glamoc). Uz to je bosanskome banu priznato vojnicko osvajanje i pokoravanje Huma.

Samo srednjovjekovno humsko knestvo predstavljalo je jednu od drzavnih tvorbi nastalih iz Hrvatskoga kraljevstva, a njegovo je pucanstvo nosilo jasne hrvatske narodnosne znacajke. Naime, na prostoru danasnje zapadne Hercegovine, donjeg Poneretavlja i Makarskog primorja, izmedju rijeka Cetine i Neretve te u neposrednom zaledju Dubrovnika, potkraj  11. st., u vrijeme rasapa sto ga je nakon smrti kralja Stjepana II. dozivjelo Hrvatsko kraljevstvo, osamostalila se nova politicka vlast - ona humskoga kneza. Politicki temelj stvaranju knestva predstavljala je cinjenica da su ti krajevi tvorili zasebnu oblast ranosrednjovjekovnog Hrvatskoga kraljevstva, nastalu iz jos starije Neretljanske Sklavinije. Tijekom 12. i 13. st. u Humu je vladala lokalna dinastija te su tijekom ta dva stoljeca izgradene tradicije humske posebnosti, koje ce nadzivjeti potcinjavanje zemlje bosanskome banu, pa cak i vrijeme turskoga osvajanja.

Osim, dakle, teritorijalnoga sirenja za vladavine bana Stjepana IV., teritorij se pod izravnome vlascu bosanskoga vladara, sada vec nakon 1377 .kralja, sirio i tijekom prvih desetljeca 15. st. Tada su Bosanskom kraljevstvu prikljuceni Livno, Grahovo i podrucje Unca na jugo-zapadu te krajevi oko srednjeg toka Sane na zapadu. Sve je ovo, pak, jos jasnije potcrtavalo i isticalo hrvatsku narodnosnu komponentu srednjovjekovne Bosne, sto se zorno zrcalilo u cinjenici da se kulturni identitet kasnosrednjovjekovne Bosne i Huma oblikovao pod pretezitim utjecajima koji su strujali sa zapada. To nedvojbeno potvrdjuju kako sacuvani pisani spomenici po gradovima na hrvatskoj obali Jadrana (Dubrovnik, Split, Trogir i Zadar), tako i ostaci materijalne kulture do kojih se doslo prije svega arheoloskim iskapanjima u godinama nakon II. svjetskog rata. Tako, primjerice, vladarski dvor iskopan na Bobovcu, u blizini Varesa i Kaknja, jasno ocituje utjecaje razvijene srednjoeuropske gotike, docim razvoj i ostaci druge prijestolnice, Jajca, potvrduju utjecaje iz hrvatskog primorskog pojasa. Takav, pak, ukupni kulturni identitet srednjovjekovne Bosne jasno je izrastao iz njezina pripadanja krugu krscanskih zemalja, zajednici koja ce stvarno roditi danasnju modernu Europu.