Nesto prije medjunarodnog priznanja Hrvatske, koje se ocekivalo sa strepnjom hoce li ga ili nece biti, zaredalo je nekoliko dogadjaja koji su me ponukali da napisem ogled "Kako komponirati Bosnu", dok je Bosna bila jos prividno nenaceta, i u njemu podvrgnem kritici ponasanje bosnjackog vodstva s prijedlogom kantonalne artikulacije Bosne, ne doticuci pitanja ni broja, ni vecine, ni granica kantona, jer bi to, ako se prijedlog prihvati, bio posao eksperata.

Obistinile su se moje sumnje izrecene u prvom ogledu o Bosni i Bosnjacima, sumnje da ce Bosnjaci, kao nacija ciji proces konacnog formiranja nije zavrsen, bez ikakva jedinstvenog i cvrsceg nacionalnog programa, ne ubrajajuci u to nasljedje islama  i  ono sto su bastinili od komunizma i jugoslavenskog federalizma, u odsudnom trenutku raspada komunizma i jugoslavenske federacije pokazati neodlucnost i kolebljivost, pokazati ono pogrdno "prelivodstvo" koje im je sudbina namijenila kao oblik prezivljavanja izmedu dva posesivna politicka centra. Sumnja da ce prigrliti unitaristicki koncept, onaj sto proizlazi iz islamskog ucenja o umetu i onaj sto proizlazi iz jugoslavenskog federalizma, koji je bio njihova kolijevka, mjesto izrastanja iz malog u veliko slovo M. Sumnje da ce, zauzimajuci ekvidistancu prema hrvatskom i srpskom nacionalizmu, pruziti otpor razbijanju federacije i nastanku novih drzava, pogotovo njihovu medjunarodnom priznanju.

U tim danima iscekivanja hoce li ili nece uslijediti medjunarodno priznanje, Izetbegovic je uz podrsku Kire Gligorova cinio sve da Hrvatska ne bude priznata, sto je u Hrvatskoj izazivalo vise cudjenje nego gnjev, jer je hrvatska politicka misao, bastinjena od ekspanzionistickog nacionalizma koji je idealizirao muslimane kao "cvijet" ili kao "prirodne saveznike", bila potpuno ne-pripremljena da shvati o cemu se tu radi. Da shvati kako je Izetbegovicevo protivljenje priznanju Hrvatske svodjenje Hrvatske na isto ono na sto je Srbija samu sebe svela, na agresora koji ce sada, kad se osamostali i dobije medunarodno priznanje, sa Srbijom dijeliti Bosnu. Taj rezon prosjecni i natprosjecni politicki mozak nije mogao shvatiti, jer je on rezonirao drukcije: ako svijet prizna Hrvatsku, priznat ce i raspad Jugoslavije, pa ce i Bosna uskoro biti priznata. Kako je protivljenje priznanju s bosnjacke strane moglo uroditi i negativnim posljedicama, cak I takvima da se Hrvatska u tom trenutku ne prizna, posvjedocit ce nam,"Vjesnikov" dopisnik iz Bonna Nenad Ivankovic u svojoj odskorasnjoj reminiscenciji. De Cuellar samo dan prije negoli je Genscher u Bruxellesu dobio definitivnu bitku za diplomatsko priznanje Hrvatske i Slovenije, i samo nekoliko dana prije negoli je Njemacka de facto, kao prva vazna zapadna drzava, priznala Zagreb i Ljubljanu, pokusao svim silama odvratiti Bonn od tog cina. U dva je navrata pisao ondasnjem bonskom ministru vanjskih poslova Genscheru, upozoravajuci ga na svu “opasnost” koju u sebi nosi priznanje, svaljujuci istodobno na Bonn i buducu krivicu za posljedice koje bi mogao izazvati takav “nekontroliran i selektivan” proces priznanja.U svojem drugom pismu, kad su mu ponestali svi ostali argumenti, De Cuellar se pozivao i na pisma Predsjednistva Bosne i Hercegovine te Makedonije, u kojima su te dvije republike odVijeca sigumosti, odnosno od generalnog tajnika, trazile da se zalozi protiv priznanja Hrvatske i Slovenije, i to zato da se rat ne bi prosirio i na njihove republike. Rijecju, argumentacija je isla u pravcu gledista da je sve tako drugo dobro dok rat hara samo u Hrvatskoj, pa zato Zagreb i ne treba diplomatski priznavati. Moja ostrina prema tadasnjoj kolebljivosti i sveukupnoj politici Alije Izetbegovica proizlazila je iz osjecanja tjeskobe da vec na prvom koraku hrvatsko-bosnjacki savez ne funkcionira, da je "prirodno saveznistvo" na kusnji, a "cvijece" je ionako odavno uvelo. Osim u glavama s fosilnim cvjetovima! To ni uvenuti nece!

Najvjerojatnije u dosluhu s muslimanskim otporom medjunarodnom priznanju Hrvatske i raspadu jugoslavenske federacije, dosluhu s misljenjem o podjednakoj krivnji i srpske i hrvatske strane za raspad Bosne, u Zagreb je tih dana uoci priznanja doslo "otvoreno pismo dr. Franji Tudjmanu, predsjedniku Republike Hrvatske", Sto su ga 6. sijecnja (na Sveta Tri Kralja) napisala petorica hrvatskih knjizevnika iz Sarajeva koje cemo, radi kratkoce i zbog njihove politicke orijentacije, zvati , "hrvatski Bosanci". Pismo je, uz komentar pod naslovom "Danajski dar za Hrvatsku" tadasnjeg Predsjednikova savjetnika profesora doktora Zvonka Lerotica, objavljeno 14. sijecnja 1992., dva dana prije dana nase velike radosti, kad je od srce plakalo sve sto hrvatski dise u zemlji i u svijetu. Vec 22. sijecnja, dok se slavlje jos nije stisalo, "Vjesnik" je objavio odgovor petorice "hrvatskih Bosanaca", koji i po korespondenciji s muslimanskom teorijom ekvidistance, I po stavu o jednakoj krivnji dvaju ekspanzionistickih nacionalizama i po bezobzirnu odnosu prema trenutku kad je objavljen, predstavlja vecu blasfemiju od samog pisma. Pismo u hrvatskoj javnosti nije ostavilo dubljeg traga jer je doslo u dane velikog slavlja, ali je ono u daljim politickim zbivanjima odigralo odredjenu ulogu, jer je bilo kvasac stvaranju "hrvatskih Bosanaca" kao politicke formacije, i jer je preko te formacije postalo kocnica nastajanju jedinstvenog hrvatskog politickog programa prema Bosni i hrvatsko-bosnjackim odnosima. Sve do Washingtonskog sporazuma, kad su "hrvatski Bosanci" bar sto se hrvatske politike tice, potpuno marginalizirani. I radi deskripcije povijesnog trenutka i zbog posljedica koje ce imati u hrvatskoj politici prema Bosni, pismo petorice "hrvatskih Bosanaca" donosim u cijelosti.

Otvoreno pismo dr. Franji Tudjmanu, predsjedniku Republike Hrvatske

Gospodine Tudjman,

Ovo pismo ne saljemo ni "Timesu" ni "Associated Pressu", odakle smo uglavnom saznavali Vase stavove o nama, vec se obracamo hrvatskoj javnosti kojoj pripada i Vase uvazeno misljenje.

Bosna i Hercegovina je pred politickim nestankom, a da njezin narod o tome nije imao priliku demokratski se izjasniti. Vazna cinjenica za Vas bi morala biti i to da je dio tog naroda i sedamsto pedeset tisuca Hrvata, rasporedjenih na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.

Podvlacimo, Bosna i Hercegovina je pred prijetnjom politickog nestanka: antibosanske sile u njoj i oko nje prisvojile su si takva prava i takvu moc da ih u njihovom naumu nema tko omesti. Da se gorko nasalimo: Bog je visoko, Washington je daleko, a Kadijevic tako blizu. Ma koliko medju sobom razlicite, pa i krvavo suprostavljene, svim tim koncepcijama zajednicka  je politicka fiks-ideja - razoriti Bosnu i Hercegovinu. Bosanskohercegovacka vlast, pak, pred svim tim stoji u potpunoj paralizi, gledajuci vec odavno na sve akte rastakanja Republike s "filozofskim mirom".

Velikosrpska politika nastoji Bosnu i Hercegovinu cijelu ukljuciti u veliku Srbiju, kojoj se jos uvijek tepa "nova Jugoslavija", ili formirati unutar Bosne i Hercegovine srpsku republiku. Na zalost, oba ova plana na veliko se vec ostvaruju, bilo u formi novih jugoslovenskih novcanica, bilo u obliku beogradskog teferica pod nazivom "Konvencija o novoj Jugoslaviji". A sve to u debeloj, hladnoj sjeni prethodno obavljene vojne okupacije Bosne i Hercegovine, koja je reorgnnizacijom vojske od 3. sijecnja dobila informalni okvir. Vojska je sebi osnovala drzavu! Od naroda ce je znati "braniti", zestoko i efikasno, o tomu nakon zlocinackog pustosenja Hrvatske valjda vise nitko i ne dvoji...

Na sve to dolazi vasa politicka ,"analiza" u kojoj bi cijepanje Bosne i Hercegovine "moglo odgovarati dugorocnim interesima sva tri naroda I interesima stabilnosti u ovom dijelu Europe". Vi tako, i ovom prilikom,ne propustate pokazati svoju vec dokazanu gluhocu i neosjetljivost na stvarne dugorocne interese naroda Bosne i Hercegovine, a osobito hrvatskoga. Nije nam jasno kako cete objasniti vlastitoj politicko javnosti, kojoj ste, valjda, odgovorni, kako su se to odjedanput poceli idealno podudarati Vasi pogledi i procjena interesa s Milosevicevim i Karadzicevim?! Jer upravo su oni bili i ostali najgorljiviji zagovornici razbijanja Bosne i Hercegovine, prije svega opetovanim "velikodusnim" nutkanjem zapadne Hercegovine da se pripoji Hrvatskoj. Znaci li to da Vi i nemate neku konzistentnu vlastitu politiku spram "trajnoga rjesenja hrvatsko-srpsko muslimanskih odnosa", vec se svaki put hvatate za rep velikosrpske inicijative, htijuci otkinuti nesto i za sebe? Ako je tako onda je to neshvatljivo kratkovidno i neodgovorno spram stvarnih interesa hrvatskoga i svih drugih naroda u Bosni I Hercegovini, te jednako tako i spram stvamih interesa Republike Hrvatske, a neuljudno i nemornlno spram muslimanskoga naroda, kojemu se u Vasoj "elaboraciji" nudi, umjesto dosadasnje stoljetne drzave i domovine, nekakva "muslimanska enklava".

Gospodine Tudjman,

Kao slobodni ljudi, kao Hrvati, kao drzavljani Bosne i Hercegovine, koja nije manje hrvatska od Hrvatske, odgovorni pred svojom povijescu, svojom zemljom, svojim narodom, svojom obitelji, mi samo mozemo javno konstatirati:

- onaj tko u politickomu unistenju Bosne i Hercegovine moze vidjeti bilo kakav interes hrvatskoga, ili ikojega drugog naroda, i "uvjet trajnoga mira", taj o stvarnomu interesu hrvatskoga naroda malo zna, i taj je politicki neodgovoran:

- onaj tko prema muslimanskomu narodu u Bosni i Hercegovini kani provoditi onakvu politiku kakva se trenutno provodi prema hrvatskomu narodu u Hrvatskoj, sam sebi oduzima pravo da zastupa povijesne interese hrvatskoga naroda u cjelini.

To pravo mozete sebi povratiti tako da se svim svojim snagama zalozite za cjelovitost i medjunarodno priznanje Bosne i Hercegovine jer je jedino to u dugorocnom interesu svih njenih naroda, pa tako i hrvatskoga.

S uvazavanjem,

Miljenko Jergovic, knjizevnik,

dr. Ivo Komsic, profesor,

Ivan Kordic, knjizevnik,

Ivan Lovrenovic, knjizevnik,

Mile Stojic, knjizevnik

U Sarajevu, 6. sijecnju 1992.

(na Sveta Tri Kralja)

Uocavaju li autori pisma gdje je problem, koji su mu uzroci i kakvo je rjesenje moguce? Sto se tice prvog dijela pitanja, uocavanja problema i njegova uzroka, autori djelomicno imaju pravo. Problem jest u tomu da je u tom trenutku Bosna pred politickim nestankom i da je tomu uzrok, s jedne strane, "filozofski mir" bosanske vlasti olicene u Predsjedniku Predsjednistva, a s druge, namjere Srba da uzmu citavu Bosnu i da u Bosni formiraju svoju republiku koja bi od citave Bosne bila manja za zapadnu Hercegovinu. U sto je, u taj minus Hercegovina, zdrav mozak morao posumnjati! Pored takvih srpskih namjera trpati podjelu Bosne, koja se stavlja na dusu hrvatskom Predsjedniku i zbog cega mu petorica pisu pismo, u uzroke nestanku politicke Bosne nema nikakva smisla, jer tu nema partnera koji bi na diobu pristali: Srbi hoce sve, Muslimani takodjer, jer je to njihova "stoljetna drzava", kako tvrde sami potpisnici pisma. To je ocito brkanje uzroka koji su doveli do problema, i prijedloga kako bi se problem mogao rijesiti.

Ako hrvatski Predsjednik, prije nego na stol padnu prijedlozi za rjesenje problema, medju kojima ce se vjerojatno naci i podjela, izjavi da Hrvatska stoji iza samostalnosti bosanske drzave sto je navedeno u jednom od prethodnih tekstova - onda njegov prijedlog da se spor rijesi podjelom nije

i ne moze biti uzrok izdisanju politicke Bosne, sto god tko, pa i on sam, mislio o toj politickoj tvorbi, njenu nastanku i njenoj svrsi. Tada podjela postaje hipotetska, kao i sva moguca rjesenja, koja se uz to dodatno relativizira kondicionalom: ako to drugi budu htjeli, i mi cemo htjeti.

Tu logiku "hrvatski Bosanci", zato sto su stajali na drugim polazistima – o cemu cu nesto reci -nisu mogli shvatiti.

Umjesto da na prvo mjesto postave obranu bosanske samostalnosti, politicku i oruzanu, koja bi postupno vodila k usuglasavanju politickih ciljeva Bosnjaka i Hrvata u Bosni s jedne, i Bosne i Hrvatske, s druge strane, oni u prvi plan, i to kao uzrok raspadu Bosne, stavljaju jedno od mogucih rjesenja, njenu podjelu. Kao da je tu podjelu Hrvatska u tom trenutku, da je i htjela, mogla provesti! Time su dali stof teoriji ekvidistance, jednake krivnje dvaju fasizama, sto je vodilo sukobu izmedju Hrvata i Bosnjaka. Oni ne uocavaju da vrijeme bosanske multikulturalnosti "bratstva i jedinstva" pod pokroviteljstvom komunizma i jugoslavenstva zauvijek nestaje, i da ga treba nadomjestiti usporednim zivotom ravnopravnih nacija, sa svim pravnim, vojnim, kultumim i ekonomskim posljedicama koje iz tog nadomjestka proizlaze. Da su to uocili, uocili bi i da podjela ne znaci obavezno cjepanje drzave, vec da moze znaciti i njenu artikulaciju, bez obzira na to sto ce se unitaristu i artikulacija ciniti podjelom.

Stav potpisnika pisma prema hrvatskom osamostaljenju kao rezultatu defenzivnog, secesionistickog nacionalizma, koji je konsenzualna osnova svih hrvatskih stranaka, sasvim je dobro opisao Lerotic, pa nema potrebe da cinim isto samo drugim rijecima.

Na kraju autori pamfleta nisu izdrzali, a da ne otkriju svoje pravo lice recenicom: “Gospodine Tudjmane, onaj tko prema muslimanskom narodu u Bosni i Hercegovini kani provoditi onakvu politiku kakva se trenutno provodi prema hrvatskom narodu u Hrvatskoj, sam sebi oduzima pravo da zastupa povijesne interese hrvatskog naroda u cjelini."

Kakva je to prozirna podvala kada autori pamfleta hrvatsku politiku koja odgovara duhu vremena, kako po svom demokratskom temelju, po energicnosti kojom tezi medjunarodnom priznanju Hrvatske i po zadivljujucem naporu cijelog hrvatskog naroda u borbi za slobodu, smatraju protivnom povijesnim interesima hrvatskog naroda. Nema tog intelektualnog cinizma iz kojega bi mogla izaci ovako srocena besmisao, nema toga slijepca koji ne moze uzeti rezultate lani odrzanog referenduma i vidjeti sto narod drzi o hrvatskoj politici.

Priznanja hrvatske samostalnosti za autore “otvorenog pisma” kao da ne postoje, ulazak u svijet slobodnih europskih drzava je za njih zanemarujuca ili pak nepostojeca cinjenica u suvremenoj hrvatskoj politici.

Zasto autori “otvorenog pisma” drze da je takva politika koju slijede svi narodi sredisnje i istocne Europe, pa i hrvatski narod, nelegitimna I opasna? Posebno opasna za muslimanski narod. Vjerojatno, misle oni, opasnost lezi u tome sto ta politika po svojem aktivizmu i djelotvomosti spontano budi duh muslimanskog naroda iz mrtvila u koje je zapao zbog svojevrsne paraliziranosti svojih vodja i spontano ga upucuje da potrazi sebi primjerenije mjesto u zajednici europskih naroda. Prethodno je potrebno otvoriti neke tabu teme koje su ostale iz razdoblja tvrde i centralisticke vladavine u Bosni i Hercegovini. Pretpostavljam da se iz pozicije ove petorice hrvatskih intelektualaca dade nazreti politika koja se nije oslobodila duha toga doba.

Usput da kazem, kako povjesnicar Dzaja ovo pismo naziva "upozorenje petorice bosansko-hrvatskih intelektualaca pocetkom 1992. da hrvatsku politiku prema BiH treba serioznije formulirati i oblikovati". Cudi se sto je pismo docekano "na polemicki noz." Meni se cini da je, s obzirom na svoju blasfemicnost, svoj diletantizam i posljedice koje ce iz njega proisteci - da se hrvatska demokracija naziva fasizmom od tog pisma do danasnjeg dana - docekano obzirno i sa suzdrzanim gnjevom.

Ivan Aralica