Iako me kriticar hrvatskog politickog diskursa prema Bosni i Bosnjacima opominje da ne bih trebao "otkrivati namjere" osoba s kojima se sporim, jer da time, usvajajuci komunisticke manire, rusim dignitet svoga diskursa, ipak cu i ovdje progovoriti o poziciji "hrvatskih Bosanaca" u bosanskom samoupravnom socijalizmu dok ga je modelirao i u njemu vladao Branko Mikulic. Ne stoga sto bih zelio prokazati kolege po peru, kojima zelim da se u Hrvatskoj, koju oni i dalje zovu fasistickom, lijepo osjecaju, vec da uz pomoc njihove nekadasnje pozicije lakse oslikam politiku koju nam oni nude. Ucinit cu to tako da cu najprije reci nesto o emotivnom supstratu u kojem se gnijezdila stara pozicija i iz kojeg proizlazi nova. Potom cu nesto reci o naravi njihova hrvatstva untrar Mikuliceva samoupravnog socijalizma, I napokon o njihovoj permutaciji u "hrvatske Bosance", posebnu politicku formaciju.

Izuzevsi Miljenka Jergovica, o komu nista ne znam jer je na hrvatskom prostoru postao poznat u tijeku rata, svi ostali potpisnici pisma hrvatskom Predsjedniku nazvani "hrvatski Bosanci" pripadali su komunistickom krugu hrvatskih intelektualaca u Bosni. Neki su cak kao Ivo Komsic, bili visoki komunisticki funkcioneri. Pripadao je liberalnoj reformistickoj struji, uvjerenoj da se reformom komunizma moze parirati snaznim nacionalnim nabojima u tri nacionalne stranke. Za predizbomih sam dana bio na Babanovcu i naslusao se govorljivog i konfuznog, ali ostroumnog i upornog Komsica! Svi su oni bili sticenici i sljedbenici Branka Mikulica i imali pozitivnu ulogu koliko ju je mogao imati svaki reformisticki pokret u okviru komunizma. Godina sedamdeset i prva i njen produkt Ustav iz 1974. imali su jedan refleks u Hrvatskoj a drugi u Bosni, kad se radi o hrvatskim intelektualcima. Dok se u Hrvatskoj, kao posljedica nacionalisticke euforije i represija koje su na nju uslijedile, gazio i najmanji izraz nacionalizma, u Bosni je, nakon odstranjenja onih intelektualaca koji su imali vezu s "maspokom" u Hrvatskoj, uslijedila afirmacija hrvatskih intelektualaca kao hrvatskog participativnog dijela u politici da je Bosna i srpska i hrvatska i muslimanska. Kako je do tada hrvatskih kadrova u bosanskim politickim I kulturnim institucijama bilo malo, participativna je kvota bila neispunjena i trebalo ju je ispuniti novim kadrovima. U izboru je glavnu rijec vodio Branko Mikulic, pa sam te kadrove i nazvao njegovima. Na bosanskom su se obzoru pojavili intelektualci, nacionalno obojeni, koji su igrali odredjenu ulogu i na hrvatskom prostoru, gdje je represivni pesticid protiv nacionalizma pomorio sve sto je nacionalno mislilo, omogucujuci rast monstrumima koji su nacionalno gradili na negaciji nacionalnog. Istina, i "hrvatski Bosanci", koji potjecu iz reformskog komunistickog kruga, morali su se odricati "ustastva", sto znaci da su gradili nacionalno na negaciji nacionalnog, ali su u tom odricanju mogli biti nesto umjereniji, jer se u Bosni, bar se tako govorilo, kolac moci dijelio na tri pravedna dijela.

Neki od tih ijudi, primjerice Ivan Lovrenovic - inspirator pisma i pisac odgovora na kritiku pisma, sto je vidljivo iz osobnog diskursa i po tomu sto ce navode pisma koristiti u svojim autorskim radovima - imali su odredjenu ulogu i na hrvatskom prostoru, i u kulturi i u politici. Sjecanje na tu ulogu ima razlicite predznake! Objektivno gledajuci, iako je to, unutar reformskog komunizma, bio pozitivan proces, ucinci su te formacije po nacionalnu stvar bili skromni i u Bosni i u Hrvatskoj. Oni ni ondje ni ovdje nisu Hrvatima nimalo olaksali prokletstvo "ustastva". To nisu ni mogli jer su svoju promociju i participativnu poziciju gradili na negaciji nacionalizma, u sto su trpali maltene sve sto je hrvatsko. Razumije se onda da je eksplozija hrvatskog nacionalizma na visestranackim izborima, kad su se"ustase" predstavile kao Hrvati, njihovo hrvatstvo ucinila bezvrijednim, a njihovu participativnu ulogu suvisnom.

Korijeni "hrvatskih Bosanaca" - ne samo ove petorice sto je napisala pismo, nego i ostalih koji ih slijede i koji su osnovali Hrvatsko narodno vijece BiH - sezu do samog pocetka hrvatskog suvremenog nacionalizma, do ilirizma, kad je u Europi, gdje su nastajale prve nacionalne drzave, prevladalo misljenje da se medju pretpostavke nastanka nacionalne drzave mora ubrojiti i potrebna masa, pretpostavka kojoj sami Hrvati kao malen narod nisu mogli udovoljiti, pa su ispunjenje zahtjeva mase trazili u slavenstvu i jugoslavenstvu, u ilirizmu, utemeljivsi tako unitarni hrvatski nacionalizam koji je nastavio zivot i kad je masa kao pretpostavka nastanku nacionalne drzave prestala vrijediti, kad su i mali narodi stekli pravo na svoje drzave. Nastao na samom pocetku nacionalnog budjenja, unitaristicki nacionalizam nastavlja zivot u programima raznih stranaka i pokreta, sad u centralistickoj sad u federalistickoj formi. Ovdje nije mjesto da s toga gledista vrsim inventuru programa politickih stranaka, ucinit cu to mozda na drugom mjestu. Ovdje cu reci samo toliko da se unitaristicki nacionalizam proteze od ilirizma i njegovih neposrednih nasljednika, preko raznih hrvatsko-srpskih koalicija s kraja devetnaestog i pocetka dvadesetog stoljeca, do komunistickog pokreta gdje svoj najpotpuniji izraz dobiva Ustavom iz 1974. "Hrvatski Bosanci" su sljedbenici ovog unitarnog hrvatskog nacionalizma, blizi njegovoj federalnoj nego konfederalnoj formi, i okviru Jugoslavije i okviru Bosne kao obrasca "Jugoslavije u malom". Na toj su osnovi "udarajuci po labrnji i cetnike i ustase", namjeravali graditi nacionalnu politiku.

Ali, kad komunizam pada, ne samo u Jugoslaviji i Bosni nego i u citavoj Europi, i kad se raspadaju kompozitne drzave, unitarne i federalisticke, sto nije rezultat nicijeg osobnog podviga vec zakonitosti da se u zadnjih dvjesta godina sve zajednice dogadaju kao nacionalne, sansu koju koristi petnaestak europskih naroda koriste i Hrvati stvarajuci lepezu stranaka i pokreta sa separatistickim nacionalnim programom. I posto je komunizam ispario a jugoslavenska se federacija raspala, "hrvatski Bosanci" kao sljedbenici hrvatske unitarne nacionalisticke struje ostaju i bez pokrovitelja i bez konteksta. Da bi prezivjeli, od jugoslavenskih unitarista permutiraju u bosanske unitariste, koji za raspad Bosne okrivljuju nabujali nacionalizam, ne razlikujuci pri tom ekspanzionisticki, srpski, od secesionistickog, hrvatskog nacionalizma, od cega se razvija sintagma o "dva fasizma" koji dijele Bosnu. "Hrvatskim Bosancima" povijest nece oprostiti ni kad se radi o pismu ni kad se radi o hrvatskom obrambenom, secesionistickom pokretu, i u slucaju stvaranja samostalne hrvatske drzave i u slucaju obrane i artikulacije Bosne. Oni su ostali i jugoslavenski i bosanski unitaristi u vrijeme kad su i jedan i drugi unitarizam vecini Hrvata postali odiozan oblik hrvatske nacionalisticke misli.

"Hrvatski Bosanci" su neposredno nakon izbijanja rata u Sarajevu presli u Zagreb i tu nastavili djelovati. U Zagreb se preselilo i sarajevsko teolosko uciliste u kojemu je kao predavac i najsnaznija licnost bio fra Luka Markesic, bivsi provincijal bosanske franjevacke provincije i teoreticar crkve u samoupravnom drustvu, koji, usput budi kazano, u samoupravnom socijalizmu, koliko god bio reformiran, nije prepoznavao obican komunizam, a u jugoslavenskoj drzavi srpski imperij. Grupa oko Markesica nastupala je u ime bosanske katolicke crkve, iako toga mandata nije imala, niti ga je mogla imati. Na publicitet se nisu mogli pozaliti! Organizirali su se razni seminari na kojima se zagrebackom slusateljstvu pokusavala predociti "prava istina o Bosni". U toj se namjeri uspijevalo u dobroj mjeri, jer je hrvatska misao o Bosni ili tabula rasa ili je ispunjena politickim teorijama iz vremena ekspanzionistickog i unitaristickog nacionalizma, koje nicemu vise ne sluze i koje nikamo vise ne vode.

"Prava istina" je bila ono o femu sam vec govorio, unitarno bosanstvo kao fragment i kopija unitarnog jugoslavenstva, postavljena u strogo oporbenu poziciju prema separatistickom nacionalizmu koji je konsenzualna osnova svih hrvatskih stranaka. I pored toga sto se kosila s jednim dijelom njihova programa, "prava istina" uspijevala se svidjeti svima onima koji su bili opoziciono raspolozeni prrma vladajucem HDZ-u i njegovu predsjedniku, ne vodeci racuna da bi ta "istina", kad bi se nasla na vlasti, i njih pomela kao "ustase".

Osim s oporbom nacionalistickog, separatistickog usmjerenja, "hrvatski Bosanci" se vezu i s ostacima komunistickih i jugoslavenskih recidivista, koji su, nakon prvog soka, ozivljavali kao borci za ljudska prava. Vrlo uspjesno se vezu i s onim institucijama koje se deklariraju protivnicima svakog nacionalizma i zastupnicima novog kozmopolitizma, obicno zvanog "otvorenim drustvom". Po Sorosevu ucenju! Najtjesnje s Goldsteinovim casopisom "Erasmus". Vodeca licnost "hrvatskih Bosanaca" Ivan Lovrenovic tijesno suradjuje s Goldsteinom i u njegovu listu i u njegovu esnafu. Lako je pretpostaviti da je suradjivao i u inicijaciji "pisma sestorice", o kojem ce u ovoj knjizi biti dosta govora, jer su polazista toga pisma identicna s onim sto ga je u Sarajevu sam napisao. A buduci da je to Goldsteinovo "pismo sestorice" bilo sastavni dio sireg pothvata, ciji je cilj bio srusiti hrvatsku vlast proizislu iz volje naroda bez pitanja naroda, moglo bi se suditi da ambicije"hrvatskih Bosanaca" i nisu bile tako male.

A njihova "istina o Bosni", koja je, srecom, prosla bez vecih posljedica, zahvaljujuci snazi hrvatskog separatistickog nacionalizma koji se nije dao zavesti u bludnju, dala bi se razglobiti na nekoliko odrednica.

Idealizirali su bosanski multikulturalizam impostirajuci idolatriji takvog drustva u svjetskim krugovima, iznoseci tvrdnju da je on mogao izdrzati raspad Jugoslavije da nije bio razoren izvana. To im je davalo priliku da za njegovo rasulo optuze i srpski imperijalizam, sto je nesporno, i "hrvatski fasizam na vlasti", sto je njima takoder nesporno.

Sotonizirali su Hercegovce i "hercegovacki lobi" u hrvatskoj politici, jer da hercegovacki Hrvati ne misle kao sto misle bosanski Hrvati: hercegovacki da zele prikljucenje Hrvatskoj a bosanski da zele ostati u drzavi Bosni. Pri tom su krili da je ta sotonizacija nasljedje onih animoziteta prema "ustasama" na kojima su u vrijeme samoupravnog socijalizma gradili svoju poziciju. To dakako nije tocno: unitarnoj Bosni zesci su otpor pruzili Hrvati sredisnje Bosne nego Hercegovci. Ali je sotonizacija Hercegovaca bila draga mnogima iz hrvatske opozicije, jos draza kozmopolitima i komunistickim recidivistima, pa su na tom planu imali lijepog uspjeha. Bili su rado slusani, i ustupljen im je obilan medijski prostor.

Sireci price o Bosni kao prirodnom savezniku Hrvatske, sto je tocno samo ako su interesi usuglaseni, podilazili su tezama ekspanzionistickog nacionalizma o Hrvatskoj do Drine i tako hvatali spoj i s onima s kojima nemaju nicega zajednickog.

Kod "hrvatskih Bosanaca" postoji raskorak izmedu vlastitog misljenja o svojoj ulozi i stvamog stanja sto se njihove uloge tice, negdasnje i sadasnje. Negdasnju sam njihovu i stvarnu i fiktivnu ulogu opisao. Preostaje mi da opisem njihovu trenutnu ulogu, kakva je u njihovoj fikciji i kakva je u politickoj realnosti.

Pripadnik "hrvatskih Bosanaca" Ivan Lovrenovic u "Erasmusu", koji me je stimulirao da slazem ovu knjigu, o svojoj ulozi i ulozi svojih istomisljenika, koji su sada organizirani u Hrvatskom narodnom vijecu BiH, pise ovako: "Sigurno je da to (moja opaska: misli na ratne operacije oko Bihaca o kojima sam nesto rekao u biljesci uz clanak o Serhatu) gusi onu pozitivnu politicku energiju sto je bila prostrujala na relaciji izmedu Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hemegovine, odnosno unutarbosanskim odnosima izmedu Bosnjaka i Hrvata (pokrenuta prijedlogom HNV BiH o kantonalnom ustrojstvu, a realizirana uz inicijativu i podrsku SAD - u formi Federacije BiH)..."

Citat nije najpogodniji iz stilistickih razloga, nisam imao boljega pri ruci, ali je i on dovoljan da se vidi kako "hrvatski Bosanci" misle da su oni inicirali kantonalnu artikulaciju Bosne, bili kreatori Washingtonskih sporazuma i utemeljitelji federacije. I smijesno i zalosno! Fiktivno u svakom slucaju!

Pa, ako mene Lovrenovicev prijatelj Dzaja po Lovrenovicevoj narudzbi drzi tvorcem hrvatskog politickog diskursa o Bosni, sto odlucno odbijam, onda bi i Lovrenovic i njegov prijatelj morali znati, sto ce biti vidljivo iz jednog od dva ogleda koji slijede iza ove duge biljeske, da sam ja kantonalnu podjelu predlagao i prije nego sto je u Bosni izbio rat. I onda, da obrnem ono s diskursom kao Sto Dzaja obrce, ako sam ja tvorac toga dijela hrvatske politike, mora da je i ta politika predlagala kantonalnu podjelu prije Lovrenovica i njegova HNV BiH. Ali, ostavimo se saljivih obrtanja!

Federaciju s kantonalnim uredenjem stvarali su oni koji su ratovali za obranu Bosne, koji su u njoj, kroz rat, stvarali hrvatski politicki faktor, vojni, ekonomski i duhovni, koji su na tragu kantonalne, provincijske ili kakve druge artikulacije branili izvana Bosnu od srpskih osvajanja, a iznutra od islamistickog i socijalistickog modela unitame drzave. Ti u federaciju nisu usli ni gologlavi, ni gologuzi, ni goloruki. Oni su u nju usli s hrvatskim obiljezjem na kapi, s hrvatskom lisnicom u dzepu i s puskom u ruci, voljni da u njoj i ostanu, budu li primljeni kako su i dosli. Budu li tako primljeni, bit ce i Bosne; ne budu li, lose se Bosni pise. "I on meni nema Bosne!"

Stvarna je uloga "hrvatskih Bosanaca" mnogo minornija. Ne kazem da bi do Washingtonskih sporazuma, kao oblika konsenzusa svekolike hrvatske politike, doslo prije da nije bilo smetnja na vezama sto ih je uzrokovala njihova "istina", ali tvrdim da oni stvaranju tog konsenzusa nisu dali velik prilog.

Nesto prije donosenja Washingtonskih sporazuma jedan od vodecih clanova "hrvatskih Bosanaca" kooptiran je na upraznjeno mjesto jos jednog Hrvata u Predsjednistvu BiH. Otuda privid da je politika te formacije u Washingtonskim sporazumima dozivjela promociju. Korist je od tog kooptiranja mnogo manja nego sto se privida. Komsicevo clanstvo u tom Predsjednistvu, cija je konstitucija sa stanovista legaliteta vrlo upitna, potkrepljuje privid o multinacionalnom sastavu politickog vodstva onoga sto se danas zove vodstvom Republike BiH, a sto je doista, bez obzira na kooptacije iz redova "hrvatskih Bosanaca", vodstvo bosnjackog naroda, danas unutar okvira bosanskog prostora, a sutra unutar bosanske drzave. Taj privid, opet, potkrepljuje komentar sto ga plasira bosnjacka strana, po kojemu je Federacija samo stepenica prema integraciji bosanske drzave gradjanskog, unitarnog, islamistickog modela. Istina je da je Federacija stepenica prema integraciji Bosne, ali Bosne po modelu na kojem je i Federacija gradjena. Ako takve Bosne bude, u njoj ce komsijska multikulturalnost, izrazena u opcinama i kantonima, prerasti u multinacionalnost sa svim posljedicama, organizacionim, vojnim, ekonomskim i kulturnim, koje iz tog prerastanja proistjecu.

Hrvatski Bosanci sto se nalaze u Predsjednistvu BiH zadnjih su dana digli glas protiv unosenja islamskog ucenja u bosnjacku vojsku i ostale institucije Republike BiH. Po njima to protuslovi principu multikulturalnosti. Cini se da je to njihov labudji pjev. Vode koje teku logikom svog toka ostavile su ih na suhu. Nista prirodnije nego da bosnjacka vojska akceptira svoju vjeru, koja je njihov narod ucinila posebnim narodom, i nista prirodnije nego da se, ne samo vojska nego i sve ostale institucije koje su do sada nastupale pod stitom toboznje bosanske multikulturalnosti, transponiraju, ukoliko vec nisu, i ocituju kao posve bosnjacke institucije, koje ce i u okviru Federacije i u okviru buduce unije, ako je bude, utemeljiti usporedan nacionalni zivot sa dva ostala naroda koji dijele drzavni suverenitet. "On meni nema Bosne!" Ima Bosne, ali samo Bosne koja ce tek od tri dijela biti cijela!

Izlozene u retrospektivi s mnogo spoznaja koje su se naknadno pojavile, a vezane su uz pocetno stanje, to bi bile okolnosti u kojima sam napisao ogled od dva dijela. U prvom sam oslikao muslimanski unitarizam i kolebljivost, u drugom predlozio kantonalnu artikulaciju Bosne.

Ivan Aralica