|
Ovakvo
nacelo ponasanja nije se, medutim, ogranicavalo
samo na ljude koji su zauzimali nize polozaje
u novoj strukturi vlasti. Najjasniji dokaz toga
jest primjer sto ga nudi g. Sefer Halilovic, covjek
koji je 1991/92. ustrojio prvu ilegalnu vojnu
organizaciju muslimanskog politickog establishmenta
("patriotska liga"), a slijedom tih
zasluga postao i prvim vojnim zapovjednikom "
Armije R BiH", kada je ova sluzbeno postala
vojnom snagom muslimanskih vlasti u Sarajevu.
Sredinom 1993. g. Halilovic, koji je do toga vremena
dobio vec i generalski cin, poceo se protiviti
svome politickom vrhovnistvu i gubiti utjecaj
koji je do tada imao. Problem na kojem se razisao
s muslimanskim politickim establishmentom, odnosno
s njegovim vodjom i tadasnjim "Predsjednikom
Predsjednistva R BiH", g. Alijom Izetbegovicem,
odnosi se na globalni ratni cilj - boriti se do
konacnog ovladavanja cijelim teritorijem medjunarodno
priznate BiH (sto je zastupao g. Halilovic), ili
se zadovoljiti dijelom teritorija koji je moguce
vojnicki osigurati u nekom kratkorocnom razdoblju
(sto je zastupao g. Izetbegovic). Nedavno je g.
Halilovic objavio knjigu sjecanja na svoje djelovanje
i dozivljaje kao zapovjednika " Armije R
BiH", pri cemu je sve izreceno nastojao potkrijepiti
i odredenim brojem dokumenata, odnosno njihovih
izvadaka, koje je dodao knjizi (Lukava strategija,
Sarajevo 1997).
Medju
objavljenim dokumentima ovdje valja posebice istaknuti
dva: "Zadaci RVS”, koji po izricaju samoga
autora, g. Halilovica, datira iz kraja 1991.,
i "Direktiva za odbranu suvereniteta",
s nadnevkom 25. veljace 1992. (Lukava strategija,
165- 7; drugi je dokument objavljen i u faksimilu).
U prvome od njih, koji je koncipiran kao preliminami
elaborat organizacije jos nepostojece vojne strukture,
predvideno je da se kao prvi korak ustrojavanja
organizacije snimi postojece stanje, a u okviru
toga valjalo je "Oznaciti na karti etnicku
strukturu po selima, mjesnim zajednicama, gradskim
i prigradskim naseljima (muslimanska i hrvatska
sela - puni zeleni krug, a pored hrvatskih sela
staviti slovo H, srpska sela – plavi krug)".
Krajem 1991., kada jos dakle nije bilo ni govora
o mogucnosti rata u sluzbenim izjavama politickoga
vodstva koje je priznavao i sam g. Halilovic,
i nakon sto se vec po prvi puta susreo s g. Alijom
Izetbegovicem (Lukava strategija, 54-5) koji je
javno odbacivao bilo kakvu mogucnost ratnoga sukoba
u BiH, g. Halilovic je pristupio pripremama za
sukob kojije po njegovim saznanjima i projekcijama,
utemeljenima ocito i na kontaku s g. Izetbegovicem,
mogao imati samo i jedino znacajke nacionalnog
sukoba. U toj prvoj fazi crta neprijateljstva
bila je povucena izmedu Muslimana i Hrvata ("puni
zeleni krug") na jednoj i Srba ("plavi
krug") na drugoj strani. No, vec je i tada
trebalo posebice naglasiti koja su to podrucja
naseljavali Hrvati ("pored hrvatskih sela
staviti slovo H"), a razlog otkriva drugi
od spomenutih dokumenata - dva mjeseca mladi okvirni
plan djelovanja vojne strukture ciji su se tadasnji
vodje o tomu dogovarali dva dana u jednome zabitom
bosanskom selu. U tome se dokumentu, naime, jasno
formulira sto je uopce temeljni cilj stvaranja
tada jos ilegalne vojne strukture koja ce ubrzo
postati "Armija R BiH": "Osnovni
zadatak snaga PL BiH je zastita muslimanskoga
naroda, ocuvanje integriteta i cjelovitosti BiH'.,
a medju "ukupne neprijateljske snage"
sada se jasno ubrajaju i "ekstremne snage
HDZ-a (jacine jedna do dvije brigade)".
Kako
bi slika stanja u BiH u prvoj godini rata postala
cjelovitom u onome kontekstu kojim smo se ovdje
bavili. valja svakako pridodati kako su politicki
krugovi u Sarajevu unatoc potpunome raspadu sustava,
nastojali stvoriti privid njegova funkcioniranja
dok su istodobno odmah pristupili popunjavanju
upraznjenih institucija iskljucivo Bosnjacima/muslimanima.
Dakako, u zemlji s takvim iskustvom kakvo je naprijed
ocrtano, popunjavati institucije sustava i organe
drzavne uprave iskljucivo pripadnicima jedne zajednice
znaci samo produbljivati vec postojece razlike
i pothranjivati osjecaj medjusobnoga nepovjerenja.
Ovako
predoceni trendovi razvoja situacije u BiH nakon
travnja 1990. stvarni su kontekst u koji valja
smjestati sve cesce i brojnije konfrontacije izmedu
Bosnjaka/muslimana i Hrvata tijekom druge polovice
1992. i u prvim mjesecima 1993. Zacijelo je i
na bosnjacko/muslimanskoj strani cijeli niz poteza
hrvatskoga politickog vodstva tumacen na nacin
koji je produbljivao nepovjerenje i suprotnosti,
no za cjelovito sagledavanje nacina i okolnosti
u kojima je nakon godinu dana zajednickoga ratovanja
protivu srpskih snaga izbio i otvoreni bosnjacko-hrvatski
rat valja dometnuti nekoliko vaznih opcih objasnjenja.
Nakon
iskustva jednogodisnjega rata u Hrvatskoj i nacina
na koji je u njemu intervenirala medjunarodna
zajednica (dolazak UNPROFOR-a i njegovo razmjestanje
izmedu sukobljenih strana), odnosno nakon prvih
faza mirovnih pregovora sto su o BiH vodjeni pod
medjunarodnim patronatom, postalo je posve izvjesno
kako se u krugovima medjunarodnih posrednika uvazava
"stvoreno stanje na terenu". Sukladno
tomu bio je formuliran prvi mirovni plan za BiH,
onaj "Vance-Owenov", koji je te "stvorene
realnosti” uvazavao priznajuci pravo na konstitutivnost
tri narodne zajednice i unutar toga pravo tih
zajednica na vlastiti teritorij, uz punu zastitu
manjinskih prava. U takvoj su situaciji ovdasnji
Hrvati bili posve zadovoljni svojom situacijom
u proljece 1993. i nisu imali nikakva razloga
za otvaranje sukoba s Bosnjacima. Ovi su, nasuprot
tomu, bili krajnje nezadovoljni svojim polozajem
i situacijom nakon godinu dana ratovanja. Bosnjacko
je pucanstvo bilo prisiljeno napustiti teritorij
koji su osvojili Srbi, a pri tadasnjemu odnosu
realnih snaga nije bilo nikakvih izgleda da se
teritorij pod nadzorom sarajevskih, bosnjacko-muslimanskih
vlasti prosiri vracanjem tamo odakle su ih srpske
snage protjerale. Istodobno, Bosnjaci/muslimani
vec su u medjunarodnoj zajednici stekli status
najvece zrtve rata, cime se otvorio odredjeni
politicki manevarski prostor. Kako se taj manevarski
prostor naprosto nije mogao koristiti za ofenzivne
operacije protivu Srba zbog ociglednih izgleda
za neuspjeh takvih planova, to je jedini pravac
na kojem se moglo racunati na eventualni uspjeh
ofenzivnih vojnih operacija i ujedno medjunarodnu
politicku podrsku takvim uspjesima bio onaj prema
Hrvatima. Svaka dalja rasclamba sukoba u kasno
proljece 1993. koja ne uvazava ove notorne cinjenice
moze se slobodno okarakterizirati kao svjesna
manipulacija stvarnoscu.
Sve
dosad izreceno vodi k jasnome i nedvojbenom zakljucku
- rat kakav je bio onaj sto se u drugoj polovici
1993. vodio u BiH bio je posve prirodan i gotovo
neizbjezan rezultat povijesnoga gibanja. Politicke
elite koje su u tom trenutku vodile "strane
u sukobu" bile su naprosto nosene bujicom
nekontroliranog gibanja, u kojem su sve stare
i latentne drustvene napetosti i sukobi izbili
na povrsinu u svome najgrubljem obliku.
Dakako,
odgovornost za pokretanje cijeloga ovog mucnog
lanca zbivanja nije podjednako rasporedena. Nedvojbeno
najveca odgovornost pada na leda srpskih politickih
vodja, koji su, temeljem svijesti o pocetnoj vojnoj
nadmoci naprosto otvorili "Pandorinu kutiju"
zla, racunajuci kako ce njihova nadmoc rezultirati
brzim uspjehom. Politicka, pak, vodstva Bosnjaka-muslimana
i Hrvata, pod pretpostavkom da su doista i zeljela
sprijeciti provalu istoga takvog zla u svojim
zajednicama, naprosto nisu na raspolaganju imala
dostatnih mehanizama i poluga moci kojima bi to
ostvarili. Siroki slojevi pucanstva, u kojemu
je posljednjih 70 godina zivota u Jugoslaviji
stvorilo prijemcivost za kulturu politickoga nasilja,
s oruzjem u rukama pohitalo je ostvariti odavno
postavljene ciljeve "svim sredstvima".
|
