Pocetni stadij - kad Hrvati Muslimane dozivljavaju kao poturice i balije, sto su pogrdna imena, ili kao Turke, kako su i sami Muslimani sebe zvali, vodeci racuna o razlici od Osmanlija - zahvaca period od pada Bosne pod Turke do devetnaestog stoljeca, tocnije, do druge polovice tog stoljeca. U tom dugom kontinuitetu postoji jedna bitna promjena, ne u nazivlju nego u dozivljaju. Sve do Beckog rata koji traje od 1683. do 1699, i nekoliko manjih sukoba u prvim desetljecima osamnaestog stoljeca na granici izmedju Bosne i hrvatskih zemalja, neprestance vlada ratno stanje, bilo u obliku vecih ratnih pohoda, kojima je cilj osvajanje, bilo u obliku akindzijskog ratovanja, kojem je cilj pljacka i pustosenje. Ti su ratovi izazivali velike i zestoke tenzije izmedu Hrvata i poturica i na granici i u samoj Bosni.

Oni su najcesce bili uzrok seobi hrvatskog zivlja iz Bosne na sve strane. Ne i jedini uzrok! Kad su u osamnaestom stoljecu ratovi na hrvatsko-bosanskim granicama prestali, odnosi su se izmedju Hrvata i Bosnjaka smirili, a otvorile su se vrlo zestoke konfrontacije izmedu Bosnjaka i Srba. Pogotovo nakon srpskih ustanaka koji su prijetili presijecanjem veze izmedu Turske i Bosne. Sto je vrijeme vise odmicalo, privid da Hrvati i Muslimani nikad medjusobno nisu ratovali, sve se vise useljavao u svijest i jednog i drugog naroda. To je djelovalo blagotvorno na njihove odnose. Blagotvorno i u obliku suzivota i u obliku stvaranja novih privida. No, taj je odnos vec na kraju pocetnog i na pocetku drugog permutativnog stadija bio obiljezen oznakom koja ga do danas nece napustiti: stupanj tolerancije i saveznistva dvaju naroda, hrvatskog i bosnjackog, ovisit ce o stupnju njihova antagonizma prema srpskom narodu.

Iz pocetnog stadija u svijesti su Hrvata do danas prezivjeli ovi elementi: treba se vratiti na dozivljavanje Bosnjaka kao Turaka i poturica; Hrvati i Bosnjaci nikad nisu ratovali; agresija trecega sili Hrvate i Bosnjake na prirodno saveznistvo. Nije ni potrebno kazati kako su sva tri fosilna elementa porijeklom iz pocetnog stadija netocna: niti su Muslimani Turci, niti smo mi bili vjecno u miru, niti smo mi prirodni saveznici, jer kategorija prirodnog saveznistva ne postoji ako nije sinonim za interesno saveznistvo, sto saveznistvo protiv treceg ne moze trajno biti.

Drugi je permutativni stadij u sazvjezdu panslavizma i nacionalnog osvjescivanja sto ga je panslavizam potaknuo i u sto se panslavizam pretvorio. Poticaj daje Luka Botic a za njim cio niz knjizevnika i putopisaca. S velikim je olaksanjem otkriveno da su ti “Turci” slavenskog porijekla, jer se mislilo da vjera nece stajati na putu stvaranju ni slavenske ni jugoslavenske zajednice. Na tom elementu, na Kranjcevicevu “svud gnijezdo isto, ptica ista” bit ce gradjena hrvatska i srpska posesija prema Muslimanima, na njemu ce biti gradjeno “bratstvo i jedinstvo”, a na nj se i danas pozivlju jugoslavenski nostalgicari i zagovornici multi-kulturalizma koji ne misle na njegovanje nego na nivelaciju razlika.

Iako se doimlje anakrono, taj fosilni element jos nije nestao iz hrvatske politicke svijesti.

Nova, treca po redu, permutacija nastaje kad se slavenska magla razidje i kad iza nje ostanu nacionalni entiteti koji, ne odustajuci od posesije, slavenski korijen prevode u hrvatski i srpski korijen i na temeljima etnogeneze zakljucuju da su Muslimani Srbi, odnosno Hrvati. Spomenuo sam Srbe da bih ukazao na dvostruk smjer permutacije. Za razliku od Hrvata, cija je posesivnost bila idilicna, srpska je posesivnost bila gruba,”ili krst na celo ili glavu na panj”! Oslanjala se na globalni antagonizam pravoslavlja i islama, na cemu je izrasla srpska drzava i na cemu do danas postoji. Uvjereni da su Muslimani hrvatskog porijekla - to uvjereniji ako su zivjeli daleko od njih i ako im je islam i sve sto je u vezi s njim bila terra incognita - Hrvati su vjerovali da ce se Muslimani, kad se za to steknu okolnosti, izjasniti kao Hrvati i da im na temelju svog i muslimanskog prava pripada citava Bosna. Vjera u idilicno pretapanje Muslimana u Hrvate stvorila je i idilicnu metaforu o “cvijetu hrvatskog naroda”. Ruzicasti dim i nista vise! U taj su dim i u taj su cvijet posebno cvrsto vjerovale ustase, iako za to u svom iskustvu nisu imale nikakva razloga: autonomisticki pokret u Muslimana, koji su se javili u Bosni za vrijeme NDH, potpuno demantira tezu o cvijetu. (Tada se javio i Alija Izetbegovic!) Kod ustasa i njihovih sljedbenika, u razlicitim permutativnim oblicima, ta se vjera i do danas sacuvala i zivi bez realne osnove, kao sto je zivjela od svog nastanka.

Od tog su se stadija sacuvali do danas ovi elementi: Muslimani i Hrvati imaju isti korijen pa su prema tome isto; Muslimani su nama Hrvatima blizi nego Srbima i saveznistvo izmedju Muslimana i Hrvata osigurat ce Bosnu za Hrvatsku i sprijeciti prodor Srbima preko Drine; Bosna ce uci u konfederativni odnos sa Hrvatskom, a Muslimani nece imati potrebe inzistirati na svojoj posebnosti; u novije se vrijeme iz redova ustaskih sljedbenika cuje i ovaj permutativni oblik: “Nismo rekli da cemo imati Bosnu do Drine, nego samo da cemo zivjeti posvuda do Drine.”

Cetvrti permutatativni stadij obiljecen je priznanjem Muslimana kao posebnog naroda, kao Muslimana ili Bosnjaka, bez prihvacanja posljedica koje iz toga proizlaze. Prihvaceno je da su Bosnjaci poseban narod, ali su bitne oznake svijesti iz prethodnih stadija permutirale samo do razlike koja to priznanje relativizira do krajnje mjere. Tako element da su Bosnjaci genetski Hrvati iz treceg stadija u ovom stadiju permutira u tvrdnju da su oni hrvatski prirodni saveznici; od Bosne se kao dijela Hrvatske odustaje, ostaje mogucnost konfederacije, a Bosna ce, ako ostane cijela, biti pozeljna zemlja za Hrvatsku; prizeljkuje se da hrvatska politika prema bosnjackoj igra podredjenu ulogu, jer se vjeruje da Bosnjaci kao prirodni saveznici, a Bosna kao pozeljna zemlja, nece dopustiti prodor Srba preko Drine.

Nije izvjesno da li ce peti permutativni stadij biti i posljednji, on je zasad posljednji. U njemu se, kao i u cetvrtom, prihvaca cinjenica postojanja Bosnjaka kao naroda, ali se, za razliku od stanja u cetvrtom, u petom stadiju prihvacaju i posljedice te cinjenice. Te bi se posljedice dale svesti na sljedece: Bosnu treba komponirati kao slozenu drzavu triju naroda, sto u sebe ukljucuje teritorijalnu autonomiju i reciprocna prava; hrvatska autonomna jedinica s bosnjackom i srpskom uredit ce odnose na temelju gradjanskih i sekularnih nacela sluzeci se pritom jednim od poznatih modela, kantonima, provincijama ili republikama; hrvatska ce drzava s takvom Bosnom, jednako kao i s ostalim svojim susjedima, uspostaviti medjudrzavne odnose na uobicajenim lokalnim i globalnim nacelima.

Ako se vratimo na dio teksta gdje pocinjem govoriti o permutativnim stadijima, i iz svakog stadija izvucemo ono sto ga karakterizira, vidjet cemo da svi ti elementi karakterizacije, u razlicitim kombinacijama, u svijesti pojedinaca, grupa i stranaka, zive punim civotom i u nasim danima ida su uzrok kakofoniji koja vlada u zonama politicke misli o Bosni, zonama velikih podjela i u stranackom i u individualnom smislu. Ono sto je najteze, taj proces nije zavrsen, on tece i neizvjesno je na cemu ce zavrsiti. U tom procesu nece izgorjeti samo jedno prijateljstvo! Ono za sto bih se zalozio, ono sto je smisao ovih ogleda, nije da nametnem svoje vidjenje stvari, iako se to nekima tako cini, nego da istrazim putove do cilja o kojem ce hrvatska politika postici zadovoljavajuci stupanj jedinstvenosti, kao sto je postigla i oko drugih ciljeva, kako Bosna ne bi postala kamen spoticanja s negativnim posljedicama po stabilnost hrvatske drzave.

Ivan Aralica, 15/2/1994