Postupci haaskoga “Medjunarodnog suda za ratne zlocine pocinjene na prostoru bivse Jugoslavije" od pocetka sudenja generalu Tihomiru Blaskicu izazvali su u hrvatskoj javnosti dvije vrste oprecnih reakcija -ili zgrazanje i indignaciju, ili potpuno povladjivanje cesto propraceno zlobnim zadovoljstvom. Crta na kojoj se razdvajaju ova dva tipa ostro je i jasno povucena - nad neujednacenim kriterijima i postupkom zgrazaju kojima ne smeta hrvatska drzava, docim oni koji od 1989. pricaju “opasnim namjerama" i zdvajaju nad raspadom Jugoslavije u potpunosti prihvacaju i odobravaju rad suda. Takva narav reakcija vec dovoljno jasno govori komu se i zasto sudi u Haagu, a da svakom ozbiljnijem promatracu posve jasno kako tu nije rijec ni o kakvome Nurnbergu i kaznjavanju stvarnih ratnih zlocinaca, kako onih koji su same zlocine pocinili tako i onih koji su ih inspirirali. Cijeli je postupak pred sudom u Haagu,  klasicni politicki proces, na kojemu se trazi krivac i kazna za one koji su srusili Jugoslaviju -zemlju koja je nastajala kao cedo i glavna uzdanica liberalizma sila Antante, a u stvarnosti se prometnula u degeneriranu nakazu najcrnjih oblika diktature.

Da je tomu doista tako pokazalo se vec i kod izvodjenja dokaznoga postupka, zapravo na prvim svjedocima optuibe, tzv. ekspertima, koji su trebali dati opci okvir cijelom dokaznom postupku tuziteljstva. Izbor tih svjedoka, jednoga doktora pravnih znanosti i jednoga doktora povijesnih znanosti, nepogrjesivo ocrtava misaone strukture cijeloga Ureda tuzitelja, te stoga nije tesko, upravo na primjeru njihovih biografija i stavova koje zastupaju, dokazati sve sto je naprijed receno. Jedan od pozvanih svjedoka, dr. Zoran Pajic, bivsi je profesor sarajevskoga Pravnog fakulteta,jedan od onih rijetkih sarajevskih sveucililisnih nastavnika Srba koji nije pratio svoje sunarodnike u egzodusu iz toga grada (mnogo kasnije napustio je Sarajevo i otisao u London, gdje i dallas zivi). Razlozi koji su ga vodili pri donosenju takve odluke su, dakako, njegova privatna stvar, i o njima moze govoriti samo sam dr. Pajic. No, njegovi stavovi vis a vis krize i raspada bivse Jugoslavije nisu vise njegova privatna stvar od onoga trenutka kada ih on sam pusti u javni opticaj. To je pak, dr. Pajic uradio jos 1991. u ponesto neuobicajenim okolnostima.

U jeku, naime, rata u Hrvatskoj, kada su razarani Vukovar i bezbrojni drugi hrvatski gradovi i naselja, kada su ljudi masovno ubijani i protjerivani, u Sarajevu se pojavio i nizi duznosnik (atache za “nesto") tadasnjega americkoga veleposlanstva u Beogradu.

Njegova je zadaca bila obaviti uobicajeni obavjestajni postupak ispitivanja reakcija na aktualno stanje i gibanja u Jugoslaviji kod pripadnika intelektualnih krugova u samome Sarajevu, i to, dakako, onih koji se nisu vec sami pobrinuli da njihovi stavovi postanu javna stvar. I tako je atache rezervirao poveci stol u jednome od boljih sarajevskih restorana te pozvao na "intimnu veceru" nekolicinu sveucilisnih nastavnika iz sarajevskih intelektualnih krugova. Medju pozvanima se nasao i dr. Pajic, koji je vrlo rado i nasiroko odgovarao na postavljena pitanja, objasnjavajuci kako su za krizu krivi “nacionalisti svih boja", kako su “politicari posvadjali narod" i kako bi se “sve to", kao u “dobra vremena", vrlo lako izgladilo s par desetina (stotina ili tisuca, brojke u tom misaonom sustavu ionako nisu vazne!) hapsenja na svim stranama.

Takve reakcije i stavovi ostali su do danas znacajka diskursa dr. Pajica, koji je za svjedocenja u Haagu pokusao dokazati kako su pravne norme tadasnje H(rvatske) Z(ajednice) H(erceg) B(osne), a kasnije H(rvatske) R(epublike) H(erceg) B(osne), usmjerene na pravno institucionaliziranje "etnickog ciscenja" i razaranje "drzave Bosne i Hercegovine". Njegova je pravna rasclamba trebala pokazati kako su ti zakonski akti rezultat smisljene i unaprijed definirane politike hrvatskoga politickog vodstva, koja je prije ili kasnije morala izazvati sukob sa "sredisnjim vlastima" sto su nakon medjunarodnoga priznanja i srpske opsade Sarajeva ostale u tome gradu. Jedan od krunskih argumenata za svoje izlaganje Pajic je nasao u cinjenici da je HZ HB, odnosno HR HB, imala i svoj "Auto-moto klub", sto je trebalo dokazati kako stvarno niti jedan segment drustvenoga zivota nije promakao legislatorima te "paradrzave". Dakako, takva je rasclamba moguca samo ako se u obzir ne uzme cinjenica da je pocetkom srpske agresije u BiH doslo do potpunoga kolapsa svih izvrsnih organa dotadasnje drzavne vlasti, ali i onih zakonodavnih i sudbenih. Posljedica je takvoga razvoja bio vakuum u djelovanju drzavnih institucija koji se morao nadomjestiti bilo kakvim drugim sustavom, i to pod prijetnjom potpune anarhije i bezvlasca, kakvo je primjerice vladalo prvih mjeseci u Sarajevu, a cega je i Pajic bio zivim svjedokom.

Rezultat svega toga je cinjenica da se u ogromnoj vecini slucajeva legislatura HZ HB, i kasnije HR HB, iscrpljivala u prihvacanju i potvrdi zakonske materije naslijedjene iz SFRJ i SR BiH. No, priznati sve to znacilo bi posve promijeniti nacin gledanja na proces raspada Jugos1avije, a prof. dr. Pajic svakako ne spada u red onih koji bi za takvo sto bili sposobni. Uostalom, njegov je slucaj daleko od toga da bi bio usamljen - ljubav za Jugoslaviju i uvjerenje u njezinu povijesnu misiju dijelili su mnogi, i to ne samo sarajevski, intelektualci. Jedan od takvih primjera nudi i cuveni stjegonosa liberalne historiografije, cija je knjiga Nacije i nacionalizam uz silne pohvale jednog uvazenog domaceg historiografskog autoriteta dozivjela i svoje hrvatsko izdanje, Eric J. Hobsbawm. Kada je 1990. pisao spomenutu knjigu, taj poznati povjesnicar nikako nije mogao koncipirati slom i raspad Jugoslavije. Kako je, medjutim, stvarnost bila ipak drukcija od intelektualno-povijesnih shema kojima je Hobsbawm operirao, to je posljednje poglavlje svoje knjige morao 1992., mijenjajuci pojedine zakljucke, preraditi za hrvatsko izdanje! Kada je, pak, raspad Jugoslavije pokazao invalidnost ideologijskih shema (i liberalizam je, kao i socijalizam, ipak samo ideologija), valjalo je ili priznati poraz ideologija i njihovu diskrepanciju u odnosu na stvarnost, ili pronaci nekoga krivca.

Ovo drugo je ocigledno bilo puno lakse, pa su krivcima oznaceni oni koji su u sve to bili nasilno uvuceni. Tako je i za Hobsbawma-liberala i Pajica-ljevicara posebnu krivnju ponio nitko drugi do hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tudjman, proizveden u olicenje "negativnog nacionalizma". Zapravo, u projekcijama koje dolaze iz takvih krugova upravo je "nacionalizam" ona destruktivna snaga zbog koje se u prah pretvaraju tlapnje o idilama "multietnicnosti", "multikonfesionalnosti", "multikulturalizma" itd.

Iz iste "price", dakako, dolazi i drugi "ekspert" haaskoga tuziteljstva, americki povjesnicar dr. Robert Donia. Donia je, kao mlad povjesnicar, dobar dio 70-ih godina proveo na studijskom boravku u Sarajevu, gdje mu je mentor bio poznati ideolog srpskog nacionalnog pokreta, akademik (SANU i ANUBiH) Milorad Ekmecic. Kao i njegova kolegu, s kojim i danas aktivno suradjuje, dr. Johna V. Finea, Doniu za Sarajevo vezu "lijepe uspomene" te su obojica vrlo aktivni u tzv. "bosanskom lobbyu". Doduse, dr. Donia nije vise "radni povjesnicar" (danas se on bavi novcarstvom), no cesto boravi u Sarajevu i aktivno, sto znaci novcem, pomaze tamosnje povjesnicare i njihove institucije. Dakako, takva pomoc ipak nije bezuvjetna, a temeljni je uvjet "nepristajanje uz nacionalisticko ludilo". U praksi, medutim, to znaci iskljucivo jasno iskazivanje antihrvatskih stavova, u sto su se imali prilike uvjeriti i neke sarajevske kolege. K tomu, u osobnim kontaktima i dr. Donia i dr. Fine odbijaju cak i slusati one koji iznose primjedbe na stvarnost danasnje "multi"-atmosfere poratnoga Sarajeva. Njihovo odusevljenje za retoriku s proizlazi otuda sto se u jednom dijelu americkih akademskih krugova, koji imaju kakva-takva iskustva s bivsom drzavom, smatra kako je jedini lijek za prostor bivse Jugoslavije povratak ideji "bratstva i jedinstva". U takvu misaonom konceptu upravo je BiH ono jezgro oko kojega je takav projekt moguce ostvariti.

To sto takve ideje ne korespondiraju sa stvarnoscu prostora na koji se odnose i sto su se tijekom rata pokazale kao cista fikcija podrzavana u doba komunizma iskljucivo policijskom prisilom, americke akademicare ne zabrinjava previse. Takav je, pak, odnos spram stvarnosti i razumljiv uzme li se u obzir kako su njegovi protagonisti od mladosti formirani kao specijalisti za siroki prostor Istocne Europe. Posljedica je toga da ljudi iz tih krugova naprosto ne shvacaju da BiH nije isto sto i Slovenija, Gruzija ili Nagorni Karabah. U tome je smislu dr. Donia zapravo klasican primjer, pa se tako od njega u Haagu moglo cuti da postoje "razlicite skupine Juznih Slavena", pri cemu taj izricaj podrazumijeva Hrvate i Srbe, dva naroda s 12 stoljeca pisane povijesti. Iz takvoga misaonoga konteksta proizlaze i postavke o tomu da je Jugoslavija nakon zavodjenja kraljevske diktature 1929. postala "zemljom srece", buduci je kralj Aleksandar uspio smiriti ono sto dr. Donia naziva "nacionalistickim strastima". Praveci od povijesti pravu kasu krajnje ideologiziranih shema, ovaj je povjesnicar-amater na momente pokazivao upravo frapantno nepoznavanje materije kakvo bi izazvalo zgrazanje na svakom ispitu iole boljega sveucilista. Valja samo kao primjer za izreceno navesti kako "ekspert" haaskoga tuziteljstva smatra da kasnosrednjovjekovna drustva na prostoru bivse Jugoslavije jos uvijek nisu poznavala "cvrsto odredene vjerske zajednice", pa da svakomu osrednje obrazovanu covjeku postane jasno s kime ima posla!

Opremljeni, dakle, ovakvim "znanjem", odjeveni po posljednjoj poslovnoj modi i vjecito nasmijeseni, dr. Donia i njemu slicni svu slozenost problema koji potresaju svijet koji je predmet njihova znanstvenoga interesa nastoje svesti na opce sheme s prepoznatljivim elementima, kako bi onda u tako postavljenim okivirima trazili rjesenje. U takvoj percepciji stvarnosti glavnu smetnju ostvarenju postavljenih ciljeva danas predstavlja hrvatsko odbijanje povratka u tzv. "multi"-okvir nadnacionalnih integracija, a notorni hrvatski "nacionalizam" (o kojemu se u razdoblju komunisticke diktature nasiroko pisalo i u hrvatskoj sluzbenoj historiografiji) u takvoj se slici pokazuje glavnim krivcem za neuspjeh i raspad Jugoslavije.

Birajuci, pak, ovakve "strucnjake" za stvaranje opcih okvira u kojima ce biti postavljena optuzba protivu generala Blaskica, Ured tuzitelja Medjunarodnoga suda jasno daje do znanja kamo, po njegovim zamislima, vodi cijeli proces. To se mozda najjasnije vidi iz samoga sastava sudbenoga vijeca pred kojim se vodi ovaj proces. Vijece, naime, tvore trojica sudaca, od kojih su dvojica podrijetlom iz islamskih zemalja, sto ne bi bilo cudno da se sudenje ne odnosi na zlocine, navodno ili ne, pocinjene upravo nad pripadnicima toga vjeronazora! Ne treba imati previse maste, niti pak ikakvih zadnjih namjera, pa zamisliti reakcije ove dvojice sudaca na slike razorenih islamskih vjerskih objekata, nabrajanje zrtava s prepoznatljivim muslimanskim imenima i sl. I tako, umjesto pracenja one niti koja bi od vec optuzenih casnika JNA (Sljivancanin, Mrksic), preko jos neoptuzenoga Arkana (dokazni je materijal protivu ovoga takav da bi ga morao osuditi cak i srpski sud kada bi, kojim slucajem, netko tamo podigao optuznicu protivu njega), vodila izravno ka glavnom inspiratoru cijeloga rata na prostoru bivse Jugoslavije, haaski tuzitelji ocigledno spremaju optuzne prijedloge za hrvatske ministre a potom vjerojatno i za samoga Predsjednika. Dokaz za to su i izjave bivsega clana Predsjednistva SFRJ, Stipe Mesica, kao i djelovanje istrazitelja Suda u Hrvatskoj, koji se ovdje bave jedino istrazivanjem onoga sto se dogodilo poslije "Oluje". U stvaranju takve opce klime Sud ocigledno uziva potporu najvaznijih medunarodnih sredista moci ("americka veza" svjedoka optuzbe; puna potpora, ukljucujuci i tajne obavjestajne informacije sto ih americka strana stavlja tuziteljstvu na raspolaganje i sl.), a hoce li se stvari odvijati u naznacenome pravcu ovisi u prvome redu od reakcija sudbenoga vijeca. Vjerovati pri svemu tomu u "neovisnost i neutralnost" te institucije, odnosno samih sudaca, znaci biti beskrajno naivan.

P.S. (23. lipnja 1998.) Veceras je u emisiji "Motrista” Hrvatske televizije emitiran prilog o jos jednom procesu pred haaskim tribunalom, ovaj puta casniku H(rvatskog) V(ijeca) O(brane). Anti Furundziji. iz Viteza u sredisnjoj Bosni. Proces vodjen protiv ovoga mladog covjeka vjerojatno ce uci u povijest djelovanja medjunarodnih sudbenih tribunala, ako takva ikad bude pisana, ali bi isto tako mogao uci i u svaku od brojnih knjiga koje se bave cudnim postignucima i rekordima, poput Guinessove knjige rekorda.

Ovaj puta neobicni rekord postavilo je haasko tuziteljstvo, koje se odlucilo pozabaviti i problemom seksualnoga nasilja kao vida ratnoga zlocina. Nakon bezbrojnih silovanja sto su ih nad muslimanskim i hrvatskim zenama izvrsili pripadnici raznih srpskih vojski i “paravojski" (u javnosti se operira brojkama koje govore o 30.000 do 100.000 takvih slucajeva), a potom i nakon ipak ne tako brojnih silovanja sto su ih pocinili i pripadnici Armije BiH i HVO tijekom medjusobnih sukoba, haasko je tuziteljstvo konacno podiglo i jednu optuznicu za djelo seksualnoga nasilja, ali, gle cuda, ne protiv nekoga tko je to doista ucinio, vec upravo protiv spomenutoga Ante Furundzije. On, je, naime kao nizi zapovjednik navodno mirno promatrao kako njegov potcinjeni vojnik siluje, nakon ispitivanja, jednu muslimanku. Dakle, desetine, a mozda i stotine. tisuca slicnih djela ostat ce i nadalje anonimna i neprocesuirana -ne sudi se cak niti inkrimiranom pocinitelju ovoga pojedinacnog slucaja, vec samo nizem casniku koji je, navodno, mirno promatrao cin silovanja!

Kao i obicno, neobicni rekord ipak ima vrlo obicnu i prozaicnu pozadinu – Ante Furundzija, naime, nije pristao pred haaskim tribunalom, a po naputcima koje mu je tuziteljstvo, svjedociti protivu svoga ratnog zapovjednika, generala Blaskica. Dakle njegova krivnja nema veze s navodnim ili stvarnim silovanjem, on je kriv jer je odbio sudjelovati u predstavi sto ju u Haagu izvodi “kazaliste sjena", nazvano “Medjunarodni tribunal za ratne zlocine pocinjene u bivsoj Jugoslaviji ", a u tko zna cijoj reziji. Ante Furundzija je, jos vise no njegov zapovjednik, general Blaskic, zrtva odabrana da bude primjer svima ostalima koji se ne povinuju zahtjevima sto ih pred njih stavljaju tzv. “medjunarodni cimbenici” ma tko oni stvarno bili.