Roden u Bijelom Polju (Sandzak), Nusret Idrizovic (1930) usao je u hrvatsku knjizevnost kao romanopisac i esejist specificne tematike i osebujna izraza. Od 1955. do 1970. napisao je nekoliko knjiga pjesama i dva romana, ali je tek romanom Ikona bez Boga (1970) slikovito pricanje stegnuo u guste ali citke recenice, s tragom orijentalne mastovitosti i opojnim sokom istocnjacke mistike, sto daje iznimnu svjezinu temi stradalnistva aktualiziranoj u stvarnosti komunistickog drustva. Posebna je vrijednost njegov esejisticko-beletrizirani "bogumilski ciklus": tri knjige (Kolo bosanske skole smrti, 1984; Kolo tajnih znakova, 1987; te Kolo svetog broja,1989) o bosansko-hercegovackom (humskom) srednjovjekovlju, olicenu steccima kao jedinim nijemim svjedocima duhovnih i umjetnickih teznji bogumilske kulture. Idrizoviceve interpretacije povijesnog i religioznog fenomena bogumilstva otkrile su da je on nasao svoju zivotnu temu, u koju je usao solidnom znanstvenom informiranoscu i punim sklonostima svoje knjizevne, umjeinicke osjecajnosti i pjesnicke mastovitosti; to mu je pomoglo da, upravo kao knjizevnik, osvijetli i one tajne koje se samim znanstvenim postupkom mozda ne mogu ni rasvijetliti ni ozivjeti.

Nusret Idrizović: Hude sudbe:Silovanje Azre, AGM Zagreb 1996

Klasik hrvatske književnosti Nusret Idrizović umjetnički je uobličio ispovijest pedeset silovanih žena u ovom okrutnom ratu. Zbirka priča pod nazivom "Hude sudbe ili Silovanje Azre" zapravo predstavlja najprimjereniju 'osvetu' za sva zla i poniženja nanesena unesrećenim žrtvama, jer će upravo u umjetničkom obliku trajno sačuvati ono najmračnije što se dogodilo na našim prostorima.

Inspiriran ovom Idrizovićevom prozom ugledni sociolog Esad Ćimić napisao je oveći esej pod nazivom "Teže od smaknuća - skica sociologijskog promišljanja silovanja", koji je uvršten kao pogovor.

Nusret Idrizović: Kolo tajnih znakova, Globus, Zagreb 1987

KOLO TAJNIH ZNAKOVA

………

Vjerujući da su stećci produkt bogumilsko-bogomilskog umotvorstva, Krleža grmi na građanske politikante i nedoučene intelektualce koji, stremeći prema Evropi, Evropu nipodaštavaju u vlastitoj sredini.
“Bosna je bila refugium haereticorum zapadnoevropskog manihejskog svijeta. Sjedište manihejskog antipape i moralno intelektualni centar albigenskog otpora poslije pada Provance. Ovi bosanski nadgrobni spomenici koji nam poganski prkosno govore o životnim radostima, o plesovima, o ljepotama lova životinja i bilja očit su dokaz jakog artističkog i moralnog nonkonformizma koji je trajao stoljećima” - Miroslav Krleža: Bogumilski mramorovi.
Na pleća darovitih kovača, izdašnih tumača našeg srednjovjekovlja, sručuje se i lavina krstjanskog utjecaja!
A oni, jadnici, bolje reći: ponosnici, ni luk jeli ni s krstjanima, bogumilima, bogomilima, ni luk mirisali. Samo onoliko koliko su se dodirivala shvaćanja smrti i klesarskog zagroblja.
Povijesni susjedi, gotovo ništa više.
Zabluda ima čarobnu moć. U zabludi se čarobno živi. Od nje, zablude, nitko nije sasvim osiguran. Kao što ničim nije osiguran stećak, svejedno da li se zatekao u današnjoj Bosni, Hercegovini, Dalmaciji, Crnoj Gori, Sandžaku, zapadnoj Srbiji...
Stećak je prije svega kulturno biće univerzalnog značenja, kao što je i smrt sveprisutna u civilizaciji. Stećak je jedan veliki bol. Kao što je bol znak mnogih bolesti, tako i kamen tokom stoljeća oboli. .. ne od lišaja, erozije i sličnih tričarija, nego od pogrešnog shvaćanja njegove uloge u životu i smrti čovjeka. Nije stvoren da, iako talentiranom rukom ukrašen, služi crkvenom kultu. A služi. Nije svjestan činjenice da je on transmisija na relaciji zemlja-carstvo nebesko. O izdaji nema pojma. Međusobno gloženje vladara i velikaša može ga interesirati, a i ne mora. Stari mudrac, jedino zna da iz toga slijedi - propast. S obzirom da pripada čovjeku, služi vjerno bez uzmaka, možda sretan što je biću svjesnom smrti i zagroblju utočište za teške dane.
Da li je kamen nesvjestan svoje historijske jezgre, o tome još ne znamo ama baš ništa, ali kad ga nasilnički prebacujemo iz jedne u drugu, nije mu ugodno.
Imanentno mu je pamćenje. Reljef prostorno-vremenski i ljudski, ovaploćen kovačevim dlijetom na snažnim prsima stećka -jedno su. Da li legenda nastaje iz pravremena ili treptaja, nije odlučujuće za postojanje ljudskog roda. Da li je netko promašeni general, vitez ovog ili onog reda, ili težak, stočar, konjušar, umješni vježbač sokolara, stradalnik pa bundžija ovakve ili onakve sreće, stećku ne pada na glavobolju.
Kad predanja postaju dio stvarnosti, valja progovoriti ne o samoniklosti, ne iz trbuha svijesti samo jednog područja nego o uzajamnosti, o uvjetovanosti narodne kulture, i kulture uopće, bez čijih korelativa je zacijelo ne bi ni bilo.
Smrt je slobodnija od njena simbola. Smrt ne ovisi ni o čemu. Simbole su stvarale Crkve, državni sustavi i brojni besposlenjaci. Kad čovjek ima potrebu da umre u pravi čas, na pravom mjestu, medu pravim ljudima, tu nema takozvane tragedije, tu nema oplakivanja. Umrijeti bez nepotrebnog imutka, dakle bez suvišnosti, ne ostati nikome ništa dužan, izmiren s dobrohotnim ljudima, ljudski se sastati sa zemljom i zauvijek joj pripasti, jer si od nje i nastao, pa -miran san! Laka noć!
Ali, nije baš tako! Od čega bi živjeli takozvani duhovnici ?
Baštinici su čin umiranja smatrali izuzetno značajnim. Ali bez stećka smrt još uvijek nije svečanost. Bez dijaka i kovača baština je siromašna, nemoćna, kadikad i bezbožna, pa bez tih uobičajenosti smrt i ne može biti sasvim uspješna. A bez uspješne smrti, dakle bez preporuke dijaka i kovača, makar oba bili bezimeni (možda izuzetno značajni ali .ipak bezimeni - nisu držali do te nepotrebnosti) nije se moglo otići u uspješnu onostranost.
Tko se ne rodi, nema sudbinu da umre.
Tko se rodi u lijepom rodu, recimo tako, lijepo i umre.
Tko nije volio smrt, nije volio ni život.

Nusret Idrizović: Kolo tajnih znakova, Zagreb 1987