(Ovaj
je ogled tiskan u cetiri uzastopna broja "Slobodne
Dalmacije", 16, 17, 18 i 19. ozujka 1993,
pod parcijalnim naslovima "Kamen o vratu
stoput tezi od robije", "Panislamski
fantast tragicno kasni", "Lebdenje svijetom
kao na carobnom sagu", "Sto hoce, sto
ceka, sto radi taj Alija?". U knjizi Spletanje
i raspletanje cvorova tiskan je pod naslovom "Razlikovni
rjecnik" sto je u "Slobodnoj Dalmaciji"
bio nadnaslov)
Ja
izdati ne znam, ja se promijeniti ne umijem.
Alija Izetbegovic
Malo
ce mi tko vjerovati ako kazem da sam dugo vremena
trazio primjerak knjige Alije Izetbegovica, "Islamska
deklaracija", i to na mjestima gdje se gotovo
morala nalaziti, i da je nisam nalazio, osim u
dijelovima i interpretacijama sto su izlazile
u raznim novinama. Opravdanja za mimoilazenje
uvida u cjelokupno djelo covjeka o cijoj sam politici
pisao nema, do knjige sam morao doci, ali priznajem
da sam tada i izvatke i tudje interpretacije drzao
dovoljnim misleci da ta knjizica meni i ne mora
biti vazna koliko je bila vazna komunistickoj
vlasti, kad je na osnovi njena sadrzaja digla
optuznicu protiv pisca i osudila ga na visegodisnju
robiju. Prevario sam se, sad vidim da je Islamska
deklaracija izuzetno zanimljivo stivo, koje objasnjava
mnoge, ako ne i sve, Izetbegoviceve postupke i
predstavlja cjelovit politicki habitus, nekad
zagonetan, nekad kontroverzan i nedokuciv, a nekad,
moram to reci, opterecen pretjeranom dozom fatalizma,
neprakticnosti i fiksacija u kojima politicar
nikako da prepozna fikciju.
No,
da sam Islamsku deklaraciju i ranije imao u rukama,
ne vjerujem da bih se na nju vise osvrtao nego
sto sam se osvmuo sluzeci se njenim dijelovima,
jer bi me cinjenice da je napisana prije dvadeset
i vise godina i da politicar svoje stavove mijenja
stalno a pogotovo kad prelazi s teorije na praksu,
drzale na oprezu i silile da pricekam, da ne zakljucujem
prerano, da vidim kakav ce biti prelazak s teorije
na praksu. Sad je te bojazni nestalo. Pred Izetbegovicem
je njegov davnasnji program i njegova sadasnja
politika, pa je moguc postupak usporedjivanja
- ako se posluzimo figuracijom dvaju listova po
kojima je isti covjek ispisivao svoje tragove
u praksi i u teoriji - da listove preklopimo i
da vidimo da li se pravci kretanja zacrtani u
deklaraciji poklapaju s onima u politickoj praksi.
Odmah da kazem, u nebitnome se posvuda ne poklapaju,
u bitnome se poklapaju posvuda.
Osim
preklapanja programa i prakse, ima i drugih razloga
da se prihvacam analize Islamske deklaracije u
vrijeme kad pretpostavljam da bi njen autor najvolio
da je nikad nije objelodanio (novo je izdanje
tiskano 1990), jer, rukovodio se on danas njome
ili ne rukovodio, ona mu je u ovim teskim danima
kamen o vratu, stoput tezi od robije koju je zbog
deklaracije odrobovao. Ne bas najvaznije, ali
svakako s izvjesnom tezinom, da se ove analize
prihvacam jest i postojanje izvjesnog broja zurnalista
i politicara u Hrvatskoj, koji misle kako je pronalazenje
u politici Alije Izetbegovica namjere da se u
Bosni stvori islamska drzava nasjedanje pricama
iz beogradske tvornice laz i da je to, kako jedan
od njih rece,"na nasu stetu i sramotu".
Doista,
svako nasjedanje na beogradske lazi i sramoti
nas i steti nam. Ali, sto ciniti kad procitate
Islamsku deklaraciju i vidite da je to recept
za stvaranje islamske drzave i da se Izetbegovic,
sudeci po onomu sto cini, ne odrice svog davnasnjeg
programa, koji je i uzrok hrvatsko-muslimanskim
sukobima i razlog da zapadni svijet nasjeda srpskoj
propagandi i ne zeli staviti uteg na muslimansko-hrvatsku
stranu riskirajuci stvaranje islamske drzave u
Europi? Sto raditi u tom slucaju, a on je i slijepcu
vidljiv? Sutjeti ili progovoriti, uz rizik da
te spomenuti zurnalisti i politicari proglase
stetocinom? Ili zamoliti Izetbegovica i njegove
sljedbenike da izvrse inventuru svojih politickih
ideja i vide sto od njih moze a sto ne moze u
Europu, sto Muslimane i Hrvate, kao prirodne saveznike,
vodi k slozi a sto ih gura u sukobe?
Bio
to plod neznanja, Sto je kod Hrvata cesta pojava,
jer mi slabo ili nimalo ne poznajemo islam a ponajmanje
politicke ideje koje otuda potjeru, ili bio plod
stranackog nadmudrivanja, meni stavovi spomenutih
politicara i zurnalista nisu glavni razlog sto
govorim o cemu cu govoriti. Meni je vazniji razlog
sto sve vise vjerujem kako od mirnog rjesenja
jugoslavenske krize nece biti nista, kao sto nece
biti nista ni od vojnog upletanja sjetskih sila
bez nase participacije u tomu, velike participacije.
Kako ipak bez vojnog poraza Srbije mira na Balkanu
ne moze biti, priblizava se vrijeme velikog antisrpskog
saveza, koji ce, kad u Rusiji prevlada boljsevicko-fasisticka
opcija kao i u Srbiji, prijeci u antiruski savez,
jer ce se Rusija poistovjetiti sa Srbijom. O toj
perspektivi, koja je krupna, izvjesna i ocekivana,
ne bih ovdje htio govoriti, ali ne bih htio ni
ostaviti dojam da se nabacujem supljim rijerima.
Sve sto trenutno mogu jest da obecam o tomu opsirnije
pisati. S obzirom na taj savez, cini mi se da
su ga i do sada bitno prijecili Izetbegovicevi
stavovi, pa bi ih, da ne bi i dalje bili kocnica,
trebalo ukloniti kao stavove iz temelja strane
europskom politickom nazoru.
Tomu
necu izbjeci, ali cu ipak reci neka mi nitko,
ni s muslimanske ni s hrvatske strane, ne prigovara
da ovom analizom mutim ionako mutne odnose izmedu
Hrvata i Muslimana. U novije vrijeme, po svjetskom
nazivlju "Bosnjaka"! Neka mi nitko ne
prigovara, jer sto sam god cinio i sto god cinim,
pa i kad pod povecalo stavljam ideje jednog politicara,
cinim u prilog dobrosusjedskim odnosima Hrvata
i Bosnjaka. Dobrosusjedskih! Ni manje ni vise
od toga! Vec dulje vrijeme i u javnosti i u drustvu
u kojem se krecem, tvrdim: ne Srbi, njihov je
problem za nas prolazan, Muslimani postaju glavni
problem naseg susjedstva, poklonimo im punu paznju!
Znam
kako mi se moze prigovoriti da pridajem pretjerano
veliko znacenje zastarjelim tekstovima, znam kako
mi se moze reci da politicari svoje programe prilagodjavaju
vremenu i prilikama, ali uza sve duzno postovanje
i prema ucinku vremena i prema mijeni politicara,
ne mogu olako prijeci preko cinjenica da tekstovi
slicni Islamskoj deklaraciji, tekstovi koje cesto
susrecemo u povijesti kao programe pojedinca,
imaju za tu licnost neprolazno znarenje. Ona ih
u odredjenom trenutku moze potisnuti iz prakse,
ali iz svijesti i podsvijesti nikada. Njihova
djelatna snaga, snaga opsesije, snaga osjecanja
posebne misije, nikada ne napusta licnost koja
ih je slozila u zaru priprema za javni istup i
zestoku borbu. Gledano s razine povijesnog iskustva,
tu o zaboravljanju i hladjenju kao voljnom procesu
ne moze biti govora. Tu se moze dogoditi samo
odustajanje nakon poraza. Ako se i o tome moze
raditi ne uslijedi li demisija. Porazena a neodstranjena
licnost lako se u politici regenerira, lakse i
brze nego sto gusterici izraste otkinuti rep.
Osim
svega, u uvodnim stavkama Islamske deklaracije
Izetbegovic ne ostavlja u dvojbi citaoca ni sto
ona ima znaciti muslimanima ni sto ona znaci njemu.
Posto je ustvrdio da to nije nikakva lektira,
i posto je istaknuo neospornu misao da islamski
svijet ne pripada nikomu drugomu nego muslimanskim
narodima, on svoju deklaraciju proglasava pozivom
milijunima da s vec dobro poznatih ideja, i opceprihvacenih
u islamskom svijetu, prijedju na organiziranu
akciju za njihovo ostvarenje, akciju koja bi,
kroz borbu protiv Istoka i Zapada, koji umjesto
"svojih armija" ubacuju u islamski svijet,
"svoje ideje i svoj kapital", dovela
do stvaranja "islamske zajednice od Maroka
do Indonezije". Za njega sama, iako kaze
da deklaracija ne sadrzava nista novo osim poziva
na organiziranu akciju milijuna, ona je neka vrsta
bozanske objave, sto me se, moram priznati, doimlje
svetogrdno. Dopustam da on bolje od mene zna sto
vjernik smije a sto ne smije, ali i ja znam da
poslije Proroka vise ne moze biti proroka.
Nazvati
svoj tekst porukom, objavom, a ne obicnom lektirom,
suvremeniku je od vec tvrdo cuti. Posebno mi je
taj odnos prema Zapadu, iz temelja protivan, iz
temelja negativan neugodan uhu. Ne mislim da je
Izetbegovic u svom programatskom tekstu, koji
je globalnog znacenja, od Maroka do Indonezije,
morao nesto reci i o Hrvatima, svojim susjedima,
ali kako su Hrvati zapadnjaci, strah me je one
bescutnosti s kojom govori o Zapadu ako je primijeni
i na Hrvate, besutnosti koju je u praksi pokazao
vise puta, bescutnosti koja zbunjuje one Hrvate
koji gaje njezne, romanticarske odnose prema bosanskim
muslimanima.
Upravo
zbog te bescutnosti prema svemu sto je zapadnjacko,
upravo zbog te opsesije prijetnjom zapadnjastva,
upravo zbog mogucnosti da u takvo zapadnjastvo
ubroji i Hrvate, treba ozbiljno shvatiti poruku
preuzetu iz Kur'ana casnog, kojom se Izetbegovic,
izigravajuci profeta, posluzio da zavrsi svoju
knjigu. "VI NECETE MOCI RECI DA NISTE ZNALI",
ispisuje on preko citave zadnje stranice. I premda
to nije upuceno Hrvatima, Hrvati nemaju pravo
reci da ne znaju sto pise u Izetbegovicevoj deklaraciji.
Bio bi to opasan komoditet.
Islamska
deklaracija je, gledajuci je po diskursu, gotovo
puckoskolski tekst, sto joj ubrajam u mane, a
gledajuci je kao politicki manifest, to je nevelika
zbirka ideja koje su podrobnije razradjene, dok
su ostale dane u obliku natuknica s uputom "o
tomu vidi u Kur'anu, sura ta i ta, ajet taj i
taj". I onih nekoliko ideja izlozeno je nesistematicno.
Cesto u tekst poniru nedorecene i ponovo se u
njemu javljaju, pa predstavljaju neku vrstu lajtmotiva,
koji se u svakom novom javljanju izricu novim
rijecima i pomalo dopunjuju novim sadrzajima.
Ne bi bilo tesko raspraviti sve te lajtmotive,
ali ja to necu ciniti. Ja cu odabrati one koji
su najznatnije zastupljeni, koji su temeljni i
koji potkrepljuju moje uvjerenje da Izetbegovicevi
politicki koncepti u Bosni nisu ostvarljivi. Ni
u Bosni ni u Europi! Bojim se, u ovom trenutku
ni bilo gdje na svijetu.
Jedna
od tih lajtmotivnih ideja jest i definicija islama.
Sto je islam, samo vjera, ili i vjera i drustveni
sustav u cijelosti? S pravom jer je osnovni Izetbegovicev
cilj islamizacija Muslimana...
Pazite, neka vas ovo veliko M ne zavara, pa da
pomislite kako pisac pod tim misli na vjemike
islama u Bosni kojima je Musliman nacionalno ime.
O tomu ce biti rijeci, a sada samo toliko da on
pod tim podrazumijeva sve muslimane na svijetu
kao poseban narod.
Nastojeci
biti sto nedvosmisleniji, nastojeci ne pruziti
samo definiciju nego i predmet o kojem govori
i podrobno deskribirati, Izetbegovic, za obujam
deklaracije prilicno opsirno, opisuje i time prokazuje
koji su to glavni protivnici pravilnog definiranja
islama i njegove djelotvorne ugradbe u muslimansko
drustvo. To su, sto ne iznenaduje jer je vec na
prvoj stranici zapadnjacke ideje i kapital proglasio
glavnim protivnicima islama, prvenstveno "naprednjaci,
zapadnjaci, modernisti", to su "tatini
sinovi" skolovani na Zapadu, koji "svugdje
u muslimanskom svijetu predstavljaju pravu nesrecu",
jer su "utjecajni u skolstvu, vlasti i javnom
zivotu", jer mrze islam i jer su, ziveci
na Zapadu i ne shvacajuci ga, oboljeli od inferiornosti
prema bogatstvu zapadnih zemalja.
Druga
smetnja pravilnoj definiciji islama, sto za razliku
od prve zacudjuje, jesu teolozi koji su se, i
pored jasnih stavova "o nepostojanju svecenstva
u islamu", organizirali kao poseban stalez,
napravili od vjere zanimanje i "bez griznje
savijesti prihvatili stanje u kojemu se njene
poruke nisu uopce provodile".
I
jedni su i drugi, napredni zapadnjaci i konzervativni
teolozi, "pogresni ljudi na pogresnom mjestu".
Iako polaze s razlicitih stanovista, iako su im
intencije razlicite, dapace suprotne, i jedni
su i drugi pogresni ljudi zbog iste stvari. Naime,
i zapadni naprednjaci i konzervativni teolozi,
svaki za svoj racun, drze islam samo vjerom, samo
religijom. Time gube onu finu nijansu u pravoj
definiciji islama i priblizavaju se zapadnjackom
poimanju vjere, sto je za islamski svijet nedopustivo,
svetogrdno.
Shvacajuci
islam samo i jedino kao vjeru, zapadni naprednjaci
smatraju, primjenjujuci tudje obrasce, da islam
ne moze uredjivati vanjski svijet, drustvo, vlast,
drzavu. Konzervativni teolozi pak, pretvorivsi
vjeru u praznovjerje, umrtvivsi ucenje Kur'ana,
svodeci ga na lijepo citanje, drze da islam ne
treba uredivati vanjski svijet. Jedni da ne moze,
drugi da ne treba, i zapadni naprednjaci i konzervativni
teolozi krivi su sto je islam degradiran samo
na vjeru, sto je u muslimanski svijet importirana
zapadnjacka laicizacija politickog i drustvenog
zivota, drugim rijecima, novovjeka europska tekovina
o odvajanju crkve od drzave.
Nasuprot
zapadnim naprednjacima i konzervativnim teolozima,
Izetbegovic, oslanjajuci se na Kur'an, tvrdi da
je islam jedinstvo duhovne i politicke vlasti,
da on trazi "da se ujedini vjera i nauka,
moral i politika (sila), ideal i interes",
i da su svi islamski pokreti bili vjerski i politicki
pa da tako mora biti i ubuduce. Bolje od njega
tu je temeljnu ideju njegove deklaracije formulirao
njegov pristasa i supatnik Dzemaludin Latic: "Zapadu
je razdvajanje vjere od drzave sveto, a u svijetu
islama takvo razdvajanje je svetogrdno."
Usi
para, neugodno je slusati, i kad si zapadnjak
i kad nesto o povijesti znades, kad Izetbegovic,
spominjuci ga na nekoliko mjesta kao uzorak zapadnog
naprednjaka, rusi Kemal-pasu Ataturka i Tursku,
zemlju koju je u sadasnjem drzavnom obliku Ataturk
stvorio. Da je odvojio vjeru od drzave, da je
ukinuo savrseno arapsko pismo i uveo nesavrsenu
latinicu kako bi se udaljio od svog islamskog
korijena i priblizio zapadnjacima, da je zabranio
nosenje fesa, da je uveo europsku parlamentarnu
demokraciju, da je preporucivao zapadnjacke manire
i uzance! Onima koji Ataturka drze mostom izmedu
zapadnog i istocnog svijeta, covjeka koji je i
u islam unio pojam nacije i nacionalne drzave,
osobito usi para Izetbegoviceva tvrdnja: "Turska
kao islamska zemlja vladala je svijetom. Turska
kao europski plagijat predstavlja trecerazrednu
zemlju kakvih ima jos stotinu na svijetu."
Sto
on islamu daje tako veliko drzatvorno znacenje,
to je u redu i to je njegovo pravo, ali sto ovako
slabo poznaje povijest, pa i uzroke propasti Turskog
Carstva, to u redu nije i na to kao formulator
politike jednog naroda, radi interesa toga naroda,
ne bi smio imati pravo.
Ono
sto je najgore, ono sto je nemoguce bez velike
stete po sebe i po svoje susjede, jest Izetbegoviceva
zamisao, koju izrijekom ne spominje, ali je u
deklaraciji lako prepoznatljiva iz konteksta,
da se unutar laicistickog politickog i drustvenog
prostora, kakav je cjelokupan europski prostor,
zapadni i istocni, instalira jedna posve teoloska
drzava. To je nemoguce. Europa transplantaciju
tako stranog tijela u svoj prostor nikad ne bi
dopustila. U tom ce se pogledu lako postici konsensus
i kad se radi o vjekovnim rivalima. Teolosku drzavu,
pa jos drzavu izvan krscanskog vjerskog kruga,
kojoj je vjerski liberalizam stran, to Europa
nece dopustiti, jer je jedva, ako jest, neutralizirala
suprotnosti unutar krscanskih crkava, gledajuci
ih i u kontekstu europske cjeline i u kontekstu
svake nacije, ako se radi, a najcesce se radi,
o visekonfesionalnim nacijama.
Instalirati
pak islamsku drzavu u Bosni ili na Balkanu jos
je neostvarljivije. U Bosni, jer na nju, ako ostanemo
na razini vjera, pretendiraju tri vjere, a na
Balkanu, jer je fomiranje nacije, u cemu su sudjelovali
i muslimani stvarajuci sa krscanima visekonfesionalne
nacije, odavno ili odskora zavrsilo. Nece, da
se posluzimo jednim primjerom, Izetbegovic privoljeti
Albance islamske vjeroispovijesti da izazovu rascijep
u svom visekonfesionalnom narodu stvarajuci s
drugim muslimanima Balkana islamsku drzavu. Nemoguce,
kao sto je nemoguce nostalgiju za Turskom Carevinom
kao islamskom zemljom pretvoriti u neku novu stvarnost,
kad to ni sami Turci ne bi vise prihvatili. Covjek
koji zivi s tom nostalgijom doimlje me se kao
jedan guslar iz imotskog kraja.
Gudeci
narodne pjesme iz onih vremena, siromah obolio
pa umislio sebi da je "car u Stambolu".
Isao je blijed i zamisljen kroz sela i tvrdio:
"Jest, ja sam car u Stambolu"... U kom
to svijetu zivi Alija Izetbegovic? Mene se doimlje
kao da i nije Bosnjak, bosanski musliman. Meni
se cini da je on vise "car u Stambolu",
vise jedan vjersko-intelektualisticki umisljaj
nego zitelj zemlje Bosne.
Da
je on, u mentalnom smislu, potomak bosanskih muslimana
koji su sebe, razlikujuci se od Osmanlija, nazivali
Bosnjacima, nemoguce je da se ne bi sjetio kako
je povijesni korijen njegova naroda dopola krscanski
a otpola islamski, i da su ljiljani koje nosi
na kapi iz krscanskog razdoblja, grb bosanskog
kralja, cija je majka bila iz hrvatskog plemena
Subica, ciji je grb samo malo preradjen grb kraljevske
loze Anzuvinaca, koja je bosansku dinastiju krvno
vezala sa svim europskim dinastijama. I tako redom,
sve vezano s europskim okruzenjem. Kad Izetbegovic
ne bi bio "car u Stambolu" nego duhovni
izdanak Bosnjaka, on bi se - ne odstupajuci ni
jednog trenutka od prava bosanskih muslimana na
svoje bosnjacko ime i svoju islamsku vjeru - prilagodio
europskom miljeu usvajajuci od Europe sve sto
je i sama usvojila, medju ostalim i laicizaciju
politickog i drustvenog zivota. Ono sto su odavno
prihvatili Kemal-pasa Ataturk i mnogi casni pripadnici
islamske vjere koje Izetbegovic posprdno zove
"tatinim sinovima".
On,
doduse, danas izjavljuje da ne misli u Bosni stvarati
islamsku drzavu, ali, imajuci na umu njegov manifest,
u kojem se nijece i sama mogucnost razdvajanja
vjere od vlasti u islamskom svijetu, njegovo zalaganje
za unitaristicku, jedinstvenu i gradjansku Bosnu
plasi ostale dvije vjere, od Bosnjaka vec odvojene
kao dva naroda, da ce, bude li primijenjen Kur'an,
u koji se Izetbegovic zaklinje iza svakog stava,
postati samo ono sto Kur'an krscanima namjenjuje,
da budu vjere a ne narodi, da imaju vjerske slobode
umjesto participiranja u vlasti.
Pretjerujem
li, upotrebljavam li teske rijeci u veliko nevrijeme?
Radim li u interesu svoga i bosnjackog naroda?
Neka sam citalac prosudi po citatu kojim cu zavrsiti
ovo poglavlje o vezi vjere i vlasti: "Prvi
i najvazniji zakljucak svakako je zakljucak",
pise Izetbegovic, "o nespojivosti Islama
i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije
izmedu 'islamske vjere' i neislamskih drustvenih
i politickih institucija... Polazuci pravo da
sam uredjuje svoj svijet, Islam je jasno iskljucio
pravo i mogucnost djelovanja bilo koje strane
ideologije na svom podrurju. Nema, dakle, laickog
principa, a drzava treba da bude izraz i da podrzava
moralne koncepte religije."
|