(Ovaj je ogled tiskan u cetiri uzastopna broja "Slobodne Dalmacije", 16, 17, 18 i 19. ozujka 1993, pod parcijalnim naslovima "Kamen o vratu stoput tezi od robije", "Panislamski fantast tragicno kasni", "Lebdenje svijetom kao na carobnom sagu", "Sto hoce, sto ceka, sto radi taj Alija?". U knjizi Spletanje i raspletanje cvorova tiskan je pod naslovom "Razlikovni rjecnik" sto je u "Slobodnoj Dalmaciji" bio nadnaslov)

Ja izdati ne znam, ja se promijeniti ne umijem.
Alija Izetbegovic

Malo ce mi tko vjerovati ako kazem da sam dugo vremena trazio primjerak knjige Alije Izetbegovica, "Islamska deklaracija", i to na mjestima gdje se gotovo morala nalaziti, i da je nisam nalazio, osim u dijelovima i interpretacijama sto su izlazile u raznim novinama. Opravdanja za mimoilazenje uvida u cjelokupno djelo covjeka o cijoj sam politici pisao nema, do knjige sam morao doci, ali priznajem da sam tada i izvatke i tudje interpretacije drzao dovoljnim misleci da ta knjizica meni i ne mora biti vazna koliko je bila vazna komunistickoj vlasti, kad je na osnovi njena sadrzaja digla optuznicu protiv pisca i osudila ga na visegodisnju robiju. Prevario sam se, sad vidim da je Islamska deklaracija izuzetno zanimljivo stivo, koje objasnjava mnoge, ako ne i sve, Izetbegoviceve postupke i predstavlja cjelovit politicki habitus, nekad zagonetan, nekad kontroverzan i nedokuciv, a nekad, moram to reci, opterecen pretjeranom dozom fatalizma, neprakticnosti i fiksacija u kojima politicar nikako da prepozna fikciju.

No, da sam Islamsku deklaraciju i ranije imao u rukama, ne vjerujem da bih se na nju vise osvrtao nego sto sam se osvmuo sluzeci se njenim dijelovima, jer bi me cinjenice da je napisana prije dvadeset i vise godina i da politicar svoje stavove mijenja stalno a pogotovo kad prelazi s teorije na praksu, drzale na oprezu i silile da pricekam, da ne zakljucujem prerano, da vidim kakav ce biti prelazak s teorije na praksu. Sad je te bojazni nestalo. Pred Izetbegovicem je njegov davnasnji program i njegova sadasnja politika, pa je moguc postupak usporedjivanja - ako se posluzimo figuracijom dvaju listova po kojima je isti covjek ispisivao svoje tragove u praksi i u teoriji - da listove preklopimo i da vidimo da li se pravci kretanja zacrtani u deklaraciji poklapaju s onima u politickoj praksi. Odmah da kazem, u nebitnome se posvuda ne poklapaju, u bitnome se poklapaju posvuda.

Osim preklapanja programa i prakse, ima i drugih razloga da se prihvacam analize Islamske deklaracije u vrijeme kad pretpostavljam da bi njen autor najvolio da je nikad nije objelodanio (novo je izdanje tiskano 1990), jer, rukovodio se on danas njome ili ne rukovodio, ona mu je u ovim teskim danima kamen o vratu, stoput tezi od robije koju je zbog deklaracije odrobovao. Ne bas najvaznije, ali svakako s izvjesnom tezinom, da se ove analize prihvacam jest i postojanje izvjesnog broja zurnalista i politicara u Hrvatskoj, koji misle kako je pronalazenje u politici Alije Izetbegovica namjere da se u Bosni stvori islamska drzava nasjedanje pricama iz beogradske tvornice laz i da je to, kako jedan od njih rece,"na nasu stetu i sramotu".

Doista, svako nasjedanje na beogradske lazi i sramoti nas i steti nam. Ali, sto ciniti kad procitate Islamsku deklaraciju i vidite da je to recept za stvaranje islamske drzave i da se Izetbegovic, sudeci po onomu sto cini, ne odrice svog davnasnjeg programa, koji je i uzrok hrvatsko-muslimanskim sukobima i razlog da zapadni svijet nasjeda srpskoj propagandi i ne zeli staviti uteg na muslimansko-hrvatsku stranu riskirajuci stvaranje islamske drzave u Europi? Sto raditi u tom slucaju, a on je i slijepcu vidljiv? Sutjeti ili progovoriti, uz rizik da te spomenuti zurnalisti i politicari proglase stetocinom? Ili zamoliti Izetbegovica i njegove sljedbenike da izvrse inventuru svojih politickih ideja i vide sto od njih moze a sto ne moze u Europu, sto Muslimane i Hrvate, kao prirodne saveznike, vodi k slozi a sto ih gura u sukobe?

Bio to plod neznanja, Sto je kod Hrvata cesta pojava, jer mi slabo ili nimalo ne poznajemo islam a ponajmanje politicke ideje koje otuda potjeru, ili bio plod stranackog nadmudrivanja, meni stavovi spomenutih politicara i zurnalista nisu glavni razlog sto govorim o cemu cu govoriti. Meni je vazniji razlog sto sve vise vjerujem kako od mirnog rjesenja jugoslavenske krize nece biti nista, kao sto nece biti nista ni od vojnog upletanja sjetskih sila bez nase participacije u tomu, velike participacije. Kako ipak bez vojnog poraza Srbije mira na Balkanu ne moze biti, priblizava se vrijeme velikog antisrpskog saveza, koji ce, kad u Rusiji prevlada boljsevicko-fasisticka opcija kao i u Srbiji, prijeci u antiruski savez, jer ce se Rusija poistovjetiti sa Srbijom. O toj perspektivi, koja je krupna, izvjesna i ocekivana, ne bih ovdje htio govoriti, ali ne bih htio ni ostaviti dojam da se nabacujem supljim rijerima. Sve sto trenutno mogu jest da obecam o tomu opsirnije pisati. S obzirom na taj savez, cini mi se da su ga i do sada bitno prijecili Izetbegovicevi stavovi, pa bi ih, da ne bi i dalje bili kocnica, trebalo ukloniti kao stavove iz temelja strane europskom politickom nazoru.

Tomu necu izbjeci, ali cu ipak reci neka mi nitko, ni s muslimanske ni s hrvatske strane, ne prigovara da ovom analizom mutim ionako mutne odnose izmedu Hrvata i Muslimana. U novije vrijeme, po svjetskom nazivlju "Bosnjaka"! Neka mi nitko ne prigovara, jer sto sam god cinio i sto god cinim, pa i kad pod povecalo stavljam ideje jednog politicara, cinim u prilog dobrosusjedskim odnosima Hrvata i Bosnjaka. Dobrosusjedskih! Ni manje ni vise od toga! Vec dulje vrijeme i u javnosti i u drustvu u kojem se krecem, tvrdim: ne Srbi, njihov je problem za nas prolazan, Muslimani postaju glavni problem naseg susjedstva, poklonimo im punu paznju!

Znam kako mi se moze prigovoriti da pridajem pretjerano veliko znacenje zastarjelim tekstovima, znam kako mi se moze reci da politicari svoje programe prilagodjavaju vremenu i prilikama, ali uza sve duzno postovanje i prema ucinku vremena i prema mijeni politicara, ne mogu olako prijeci preko cinjenica da tekstovi slicni Islamskoj deklaraciji, tekstovi koje cesto susrecemo u povijesti kao programe pojedinca, imaju za tu licnost neprolazno znarenje. Ona ih u odredjenom trenutku moze potisnuti iz prakse, ali iz svijesti i podsvijesti nikada. Njihova djelatna snaga, snaga opsesije, snaga osjecanja posebne misije, nikada ne napusta licnost koja ih je slozila u zaru priprema za javni istup i zestoku borbu. Gledano s razine povijesnog iskustva, tu o zaboravljanju i hladjenju kao voljnom procesu ne moze biti govora. Tu se moze dogoditi samo odustajanje nakon poraza. Ako se i o tome moze raditi ne uslijedi li demisija. Porazena a neodstranjena licnost lako se u politici regenerira, lakse i brze nego sto gusterici izraste otkinuti rep.

Osim svega, u uvodnim stavkama Islamske deklaracije Izetbegovic ne ostavlja u dvojbi citaoca ni sto ona ima znaciti muslimanima ni sto ona znaci njemu. Posto je ustvrdio da to nije nikakva lektira, i posto je istaknuo neospornu misao da islamski svijet ne pripada nikomu drugomu nego muslimanskim narodima, on svoju deklaraciju proglasava pozivom milijunima da s vec dobro poznatih ideja, i opceprihvacenih u islamskom svijetu, prijedju na organiziranu akciju za njihovo ostvarenje, akciju koja bi, kroz borbu protiv Istoka i Zapada, koji umjesto "svojih armija" ubacuju u islamski svijet, "svoje ideje i svoj kapital", dovela do stvaranja "islamske zajednice od Maroka do Indonezije". Za njega sama, iako kaze da deklaracija ne sadrzava nista novo osim poziva na organiziranu akciju milijuna, ona je neka vrsta bozanske objave, sto me se, moram priznati, doimlje svetogrdno. Dopustam da on bolje od mene zna sto vjernik smije a sto ne smije, ali i ja znam da poslije Proroka vise ne moze biti proroka.

Nazvati svoj tekst porukom, objavom, a ne obicnom lektirom, suvremeniku je od vec tvrdo cuti. Posebno mi je taj odnos prema Zapadu, iz temelja protivan, iz temelja negativan neugodan uhu. Ne mislim da je Izetbegovic u svom programatskom tekstu, koji je globalnog znacenja, od Maroka do Indonezije, morao nesto reci i o Hrvatima, svojim susjedima, ali kako su Hrvati zapadnjaci, strah me je one bescutnosti s kojom govori o Zapadu ako je primijeni i na Hrvate, besutnosti koju je u praksi pokazao vise puta, bescutnosti koja zbunjuje one Hrvate koji gaje njezne, romanticarske odnose prema bosanskim muslimanima.

Upravo zbog te bescutnosti prema svemu sto je zapadnjacko, upravo zbog te opsesije prijetnjom zapadnjastva, upravo zbog mogucnosti da u takvo zapadnjastvo ubroji i Hrvate, treba ozbiljno shvatiti poruku preuzetu iz Kur'ana casnog, kojom se Izetbegovic, izigravajuci profeta, posluzio da zavrsi svoju knjigu. "VI NECETE MOCI RECI DA NISTE ZNALI", ispisuje on preko citave zadnje stranice. I premda to nije upuceno Hrvatima, Hrvati nemaju pravo reci da ne znaju sto pise u Izetbegovicevoj deklaraciji. Bio bi to opasan komoditet.

Islamska deklaracija je, gledajuci je po diskursu, gotovo puckoskolski tekst, sto joj ubrajam u mane, a gledajuci je kao politicki manifest, to je nevelika zbirka ideja koje su podrobnije razradjene, dok su ostale dane u obliku natuknica s uputom "o tomu vidi u Kur'anu, sura ta i ta, ajet taj i taj". I onih nekoliko ideja izlozeno je nesistematicno. Cesto u tekst poniru nedorecene i ponovo se u njemu javljaju, pa predstavljaju neku vrstu lajtmotiva, koji se u svakom novom javljanju izricu novim rijecima i pomalo dopunjuju novim sadrzajima. Ne bi bilo tesko raspraviti sve te lajtmotive, ali ja to necu ciniti. Ja cu odabrati one koji su najznatnije zastupljeni, koji su temeljni i koji potkrepljuju moje uvjerenje da Izetbegovicevi politicki koncepti u Bosni nisu ostvarljivi. Ni u Bosni ni u Europi! Bojim se, u ovom trenutku ni bilo gdje na svijetu.

Jedna od tih lajtmotivnih ideja jest i definicija islama. Sto je islam, samo vjera, ili i vjera i drustveni sustav u cijelosti? S pravom jer je osnovni Izetbegovicev cilj islamizacija Muslimana...
Pazite, neka vas ovo veliko M ne zavara, pa da pomislite kako pisac pod tim misli na vjemike islama u Bosni kojima je Musliman nacionalno ime. O tomu ce biti rijeci, a sada samo toliko da on pod tim podrazumijeva sve muslimane na svijetu kao poseban narod.

Nastojeci biti sto nedvosmisleniji, nastojeci ne pruziti samo definiciju nego i predmet o kojem govori i podrobno deskribirati, Izetbegovic, za obujam deklaracije prilicno opsirno, opisuje i time prokazuje koji su to glavni protivnici pravilnog definiranja islama i njegove djelotvorne ugradbe u muslimansko drustvo. To su, sto ne iznenaduje jer je vec na prvoj stranici zapadnjacke ideje i kapital proglasio glavnim protivnicima islama, prvenstveno "naprednjaci, zapadnjaci, modernisti", to su "tatini sinovi" skolovani na Zapadu, koji "svugdje u muslimanskom svijetu predstavljaju pravu nesrecu", jer su "utjecajni u skolstvu, vlasti i javnom zivotu", jer mrze islam i jer su, ziveci na Zapadu i ne shvacajuci ga, oboljeli od inferiornosti prema bogatstvu zapadnih zemalja.

Druga smetnja pravilnoj definiciji islama, sto za razliku od prve zacudjuje, jesu teolozi koji su se, i pored jasnih stavova "o nepostojanju svecenstva u islamu", organizirali kao poseban stalez, napravili od vjere zanimanje i "bez griznje savijesti prihvatili stanje u kojemu se njene poruke nisu uopce provodile".

I jedni su i drugi, napredni zapadnjaci i konzervativni teolozi, "pogresni ljudi na pogresnom mjestu". Iako polaze s razlicitih stanovista, iako su im intencije razlicite, dapace suprotne, i jedni su i drugi pogresni ljudi zbog iste stvari. Naime, i zapadni naprednjaci i konzervativni teolozi, svaki za svoj racun, drze islam samo vjerom, samo religijom. Time gube onu finu nijansu u pravoj definiciji islama i priblizavaju se zapadnjackom poimanju vjere, sto je za islamski svijet nedopustivo, svetogrdno.

Shvacajuci islam samo i jedino kao vjeru, zapadni naprednjaci smatraju, primjenjujuci tudje obrasce, da islam ne moze uredjivati vanjski svijet, drustvo, vlast, drzavu. Konzervativni teolozi pak, pretvorivsi vjeru u praznovjerje, umrtvivsi ucenje Kur'ana, svodeci ga na lijepo citanje, drze da islam ne treba uredivati vanjski svijet. Jedni da ne moze, drugi da ne treba, i zapadni naprednjaci i konzervativni teolozi krivi su sto je islam degradiran samo na vjeru, sto je u muslimanski svijet importirana zapadnjacka laicizacija politickog i drustvenog zivota, drugim rijecima, novovjeka europska tekovina o odvajanju crkve od drzave.

Nasuprot zapadnim naprednjacima i konzervativnim teolozima, Izetbegovic, oslanjajuci se na Kur'an, tvrdi da je islam jedinstvo duhovne i politicke vlasti, da on trazi "da se ujedini vjera i nauka, moral i politika (sila), ideal i interes", i da su svi islamski pokreti bili vjerski i politicki pa da tako mora biti i ubuduce. Bolje od njega tu je temeljnu ideju njegove deklaracije formulirao njegov pristasa i supatnik Dzemaludin Latic: "Zapadu je razdvajanje vjere od drzave sveto, a u svijetu islama takvo razdvajanje je svetogrdno."

Usi para, neugodno je slusati, i kad si zapadnjak i kad nesto o povijesti znades, kad Izetbegovic, spominjuci ga na nekoliko mjesta kao uzorak zapadnog naprednjaka, rusi Kemal-pasu Ataturka i Tursku, zemlju koju je u sadasnjem drzavnom obliku Ataturk stvorio. Da je odvojio vjeru od drzave, da je ukinuo savrseno arapsko pismo i uveo nesavrsenu latinicu kako bi se udaljio od svog islamskog korijena i priblizio zapadnjacima, da je zabranio nosenje fesa, da je uveo europsku parlamentarnu demokraciju, da je preporucivao zapadnjacke manire i uzance! Onima koji Ataturka drze mostom izmedu zapadnog i istocnog svijeta, covjeka koji je i u islam unio pojam nacije i nacionalne drzave, osobito usi para Izetbegoviceva tvrdnja: "Turska kao islamska zemlja vladala je svijetom. Turska kao europski plagijat predstavlja trecerazrednu zemlju kakvih ima jos stotinu na svijetu."

Sto on islamu daje tako veliko drzatvorno znacenje, to je u redu i to je njegovo pravo, ali sto ovako slabo poznaje povijest, pa i uzroke propasti Turskog Carstva, to u redu nije i na to kao formulator politike jednog naroda, radi interesa toga naroda, ne bi smio imati pravo.

Ono sto je najgore, ono sto je nemoguce bez velike stete po sebe i po svoje susjede, jest Izetbegoviceva zamisao, koju izrijekom ne spominje, ali je u deklaraciji lako prepoznatljiva iz konteksta, da se unutar laicistickog politickog i drustvenog prostora, kakav je cjelokupan europski prostor, zapadni i istocni, instalira jedna posve teoloska drzava. To je nemoguce. Europa transplantaciju tako stranog tijela u svoj prostor nikad ne bi dopustila. U tom ce se pogledu lako postici konsensus i kad se radi o vjekovnim rivalima. Teolosku drzavu, pa jos drzavu izvan krscanskog vjerskog kruga, kojoj je vjerski liberalizam stran, to Europa nece dopustiti, jer je jedva, ako jest, neutralizirala suprotnosti unutar krscanskih crkava, gledajuci ih i u kontekstu europske cjeline i u kontekstu svake nacije, ako se radi, a najcesce se radi, o visekonfesionalnim nacijama.

Instalirati pak islamsku drzavu u Bosni ili na Balkanu jos je neostvarljivije. U Bosni, jer na nju, ako ostanemo na razini vjera, pretendiraju tri vjere, a na Balkanu, jer je fomiranje nacije, u cemu su sudjelovali i muslimani stvarajuci sa krscanima visekonfesionalne nacije, odavno ili odskora zavrsilo. Nece, da se posluzimo jednim primjerom, Izetbegovic privoljeti Albance islamske vjeroispovijesti da izazovu rascijep u svom visekonfesionalnom narodu stvarajuci s drugim muslimanima Balkana islamsku drzavu. Nemoguce, kao sto je nemoguce nostalgiju za Turskom Carevinom kao islamskom zemljom pretvoriti u neku novu stvarnost, kad to ni sami Turci ne bi vise prihvatili. Covjek koji zivi s tom nostalgijom doimlje me se kao jedan guslar iz imotskog kraja.

Gudeci narodne pjesme iz onih vremena, siromah obolio pa umislio sebi da je "car u Stambolu". Isao je blijed i zamisljen kroz sela i tvrdio: "Jest, ja sam car u Stambolu"... U kom to svijetu zivi Alija Izetbegovic? Mene se doimlje kao da i nije Bosnjak, bosanski musliman. Meni se cini da je on vise "car u Stambolu", vise jedan vjersko-intelektualisticki umisljaj nego zitelj zemlje Bosne.

Da je on, u mentalnom smislu, potomak bosanskih muslimana koji su sebe, razlikujuci se od Osmanlija, nazivali Bosnjacima, nemoguce je da se ne bi sjetio kako je povijesni korijen njegova naroda dopola krscanski a otpola islamski, i da su ljiljani koje nosi na kapi iz krscanskog razdoblja, grb bosanskog kralja, cija je majka bila iz hrvatskog plemena Subica, ciji je grb samo malo preradjen grb kraljevske loze Anzuvinaca, koja je bosansku dinastiju krvno vezala sa svim europskim dinastijama. I tako redom, sve vezano s europskim okruzenjem. Kad Izetbegovic ne bi bio "car u Stambolu" nego duhovni izdanak Bosnjaka, on bi se - ne odstupajuci ni jednog trenutka od prava bosanskih muslimana na svoje bosnjacko ime i svoju islamsku vjeru - prilagodio europskom miljeu usvajajuci od Europe sve sto je i sama usvojila, medju ostalim i laicizaciju politickog i drustvenog zivota. Ono sto su odavno prihvatili Kemal-pasa Ataturk i mnogi casni pripadnici islamske vjere koje Izetbegovic posprdno zove "tatinim sinovima".

On, doduse, danas izjavljuje da ne misli u Bosni stvarati islamsku drzavu, ali, imajuci na umu njegov manifest, u kojem se nijece i sama mogucnost razdvajanja vjere od vlasti u islamskom svijetu, njegovo zalaganje za unitaristicku, jedinstvenu i gradjansku Bosnu plasi ostale dvije vjere, od Bosnjaka vec odvojene kao dva naroda, da ce, bude li primijenjen Kur'an, u koji se Izetbegovic zaklinje iza svakog stava, postati samo ono sto Kur'an krscanima namjenjuje, da budu vjere a ne narodi, da imaju vjerske slobode umjesto participiranja u vlasti.

Pretjerujem li, upotrebljavam li teske rijeci u veliko nevrijeme? Radim li u interesu svoga i bosnjackog naroda? Neka sam citalac prosudi po citatu kojim cu zavrsiti ovo poglavlje o vezi vjere i vlasti: "Prvi i najvazniji zakljucak svakako je zakljucak", pise Izetbegovic, "o nespojivosti Islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije izmedu 'islamske vjere' i neislamskih drustvenih i politickih institucija... Polazuci pravo da sam uredjuje svoj svijet, Islam je jasno iskljucio pravo i mogucnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom podrurju. Nema, dakle, laickog principa, a drzava treba da bude izraz i da podrzava moralne koncepte religije."