Pravo nacionalnih manjina u svjetskoj politici opce je mjesto i, da bismo vidjeli razliku izmedju svjetskih prava i prava sto ih dopusta lslamska deklaracija, nece ih trebati pojedinacno navoditi. Bit ce dovoljno opisati samo ono sto za tu namjenu predvidja Islamska deklaracija. A opisat cemo sve to u tri misaona bloka.

Prvi se blok odnosi na mogucnost ostvarenja islamskog poretka u jednoj zemlji, gdje se posredno, preko definicije vlasti i poretka, definira i status nacionalnih manjina. Njih Izetbegovic, jer, kako smo vidjeli, ne priznaje nuznost postojanja nacija, tako ne zove. On ih zove “nemuslimanske manjine”. Evo lajtmotivnog odlomka s tim u vezi koji je potkrijepljen s nekoliko Bozjih poruka iz Kur'ana, kojih tamo, ovomu u prilog, doista ima napretek. ”Islamski poredak moze se ostvariti samo u zemljama u kojima Muslimani predstavljaju vecinu stanovnistva. Bez ove vecine, islamski se poredak svodi samo na vlast (jer nedostaju drugi elementi - islamsko drustvo) i moze se pretvoriti u nasilje.”

Ako je vjerovati premisi u ovom navodu, da se islamski poredak moze ostvariti jedino tamo gdje je islamska vecina, onda se islamski poredak ne moze instalirati u Bosni. Takva zakljucka u deklaraciji nema, jer Izetbegovica Bosna u vrijeme pisanja deklaracije kao model islamske drzave nije zanimala. Vjerujuci da to vise nije tako, o cemu smo vec nesto rekli, javlja se duboka sumnja da on misli kako samo zasad u Bosni nema islamske vecine kao uvjeta stvaranja islamskog poretka, i sumnja da ce odsad uslijediti svjesna i organizirana nastojanja da se taj uvjet postigne. Iz tog nastojanja nece biti iskljuceno ni nasilje, koje deklaracija predvidja kao nacin preuzimanja vlasti.

Dobro, moze mi se prigovoriti da dajem projekciju koju tek vrijeme treba otkriti, ali zar gradjanska, unitarna Bosna, koju Izetbegovic predlaze, nije model drzave u kojoj bi se prevlast islamskog stanovista mogla postici vrlo brzo, “dobrovoljnim” iseljavanjem Hrvata i Srba i doseljavanjem Muslimana, kad bi bili stvoreni svi uvjeti za preuzimanje vlasti i stvaranje islamskog poretka? I to tek koju godinu nakon rata. I zar unitarni i, toboze, gradjanski model Bosne nije sracunat na potiskivanje dvaju naroda kao trajnih, neuklonjivih participanata u teritoriju i vlasti u Bosni? Zbog cega ne pristaje na provincijsku artikulaciju prostora s nacionalnim predznakom, to je jasno, zeli posvuda imati udjela. Zbog cega ne pristaje na podjelu centralne vlasti, i to je jasno, Izetbegovicu je vlast samo sredstvo za uvodenje islamskog poretka... I neka mi se ne kaze da je on od toga odustao. Kada? Odustat ce samo ako ga na to prisile!

Uz naredni misaoni blok vezano je pitanje sto Izetbegovic drzi nacionalnom manjinom, koje, vec smo rekli, kod njega nema osim kao “neislamske manjine”. “Neislamske manjine u sastavu islamske drzave, uz uvjet lojalnosti, uzivaju vjerske slobode i svu zastitu.” Taj princip kao univerzalni princip odnosa islama prema drugim vjerskim zajednicama izvodi, kako sam kaze, “skoro doslovno”, iz 257. ajeta druge sure: ”Nema prisiljavanja u vjeri. Pravi put se dovoljno raspoznaje od zablude. Onaj koji vjeruje u Taguta, a vjeruje u Boga, domoci ce se cvrste drzalice koja se nece slomiti.” (Tagut je predislamsko arapsko bozanstvo.)

Dosljedan sam sebi, da nikom u islamskom svijetu ne dopusta pravo na nacionalnost, on je ne daje ni drugim vjerama u islamskim zemljama, vec ih tretira kao sto Kur'an tretira vjerske zajednice i time se, ako se ima na umu primjena tog manjinskog statusa u Bosni, priblizava svom idealu drzave, Turskoj Carevini, kad je bila islamska zemlja i kad su u Bosni postojali muslimani, katolici i pravoslavni, jos tocnije, pravovjerni i nevjernici. Razumije se da takav status Srbi prihvatiti nisu htjeli, pa se Izetbegovic ponadao da ce ga bar Hrvati prihvatiti. A kad oni za to nisu htjeli cuti, uslijedili su nesretni sporovi. Ispod spora o teritorijima I podjeli vlasti stoji samo to da Izetbegovic ne prihvaca partnera na nacionalnoj razini, ier on i ne zna sto je nacija i kakve zakljucke iz njena postojanja treba izvlaciti, jer ne zna niti zeli biti predstavnik samo Muslimana, pa zvali se oni i Bosnjaci, nego zeli, i to samo zna, biti predstavnik Bosne i njena stanovnistva sa tri vjere, medju kojima je jedna temeljna, a druge su dvije “neislamske manjine”.

To kako bi Izetbegovic rijesio pitanje nacionalnih manjina, bio bi jedinstven slucaj u Europi. Na stranu to sto on nijednom Muslimanu u Bosni, ni bilo gdje, ne bi dopustio da se smatra Hrvatom ili Srbinom, on nijednom Albancu, ako je musliman, ne bi dopustio prava nacionalne manjine. Sto ce mu manjina kad pripada islamskoj vecini! Izetbegoviceva ocekivanja, sto tu i tamo izbijaju iz njegovih postupaka, da ce se pristati na bosnjastvo kao na visekonfesionalnu nacionalnu kategoriju s “temeljnim narodom” i dvije “neislamske manjine” nemaju nikakvih izgleda da se realiziraju, Cak ako za takvo bosnjastvo i predobije izjestan broj katolika i pravoslavaca. I to je, ako je i to, izbjegavanje kljucne korekcije u svom programu, da Muslimane promovira u Bosnjake i da prizna partnerstvo drugih dvaju naroda na razini naroda, a ne na razini vjera.

Ali, i kad je u pitanju vjera u kategoriji “neislamske manjine” Izetbegovic ne cita Kur'an kako bi ga trebao citati suvremenik, nego ga cita “skoro doslovno”, sto ne znaci drugo nego da ga cita kao vjemik sedmog stoljeca. On ne prihvaca temeljne sadrzaje ekumenizma, oko kojih su se okupili pobozni ljudi veceg dijela svijeta, bez obzira na konfesiju, vjerujuci da vjeruju u istog Boga i da ce se zajednicki lakse suprotstaviti sve jacem ateizmu. On kao da nije cuo sto je to vjerska tolerancija triju monotistickih religija i sto je zamrzavanje raspri o diobenim dogmama. Kao suvremen vjernik, on je u 45. ajetu dvadeset i devete sure morao naci i vise nego slobodu vjerskog opredjeljenja, na kojoj je zasnovao vjersku toleranciju kao supstituciju pravima nacionalnih manjina. Suvremenik bi u tom ajetu pronasao da tri religije, islam, zidovstvo i krscanstvo, imaju zajednickog Boga, sto za pravog vjemika sve razlike medju vjerama cini manje vaznim. “Ne raspravljajte sa ljudima od pisma osim lijepim nacinom”, porucuje Bog misleci pod “ljudima od pisma” na zidove i krscane, “izuzev ako su to zli ljudi. Recite: Mi vjerujemo u ono sto je nama poslano, a tako i u ono sto je poslano vama. Nas Bog i vas Bog je jedan jedini i mi se predajemo njemu”.

Da je Izetbegovic suvremen tumac Kur'ana, on je u njemu mogao naci ne samo potvrdu da smo vjernici istog Boga i da su razlike medu nama, sto se vjere tice, formalne naravi, mogao je naci i potvrdu da je Bozja volja sto smo podijeljeni na narode. Bozja volja, a ne zapadnjacka podvala, kako on misli. U 48. Ajetu pete sure Bog porucuje: “Da je Bog htio, On bi od svih vas nacinio jedan narod (prisilno), ali on je htio da okusa vasu revnost u ispunjavanju onoga sto vam je On odredio. Dakle, zurite nadmecuci se dobrim djelima; vi cete se svi vratiti Bogu. On ce vam objasniti pitanje vasih prepiraka.”

Posto je manjinama oduzeo narodnost svodeci ih samo na vjeru, umjesto da tu stane, on se prema vjerama kriticki odredjuje, iako je jasna Bozja zabrana da to cini. Bozja zabrana i imperativ suvremenosti!

Ono sto je o Zidovima kazao samo cu navesti, komentirati necu. Komentar prepustam Zidovima, ako su zainteresirani. Ako Zidovi nastave sa svojom oholoscu, onda treba “nastaviti borbu, prosiriti je i produzavati je, iz dana u dan, iz godine u godinu, bez obzira na zrtve i vrijeme koliko bi ona mogla potrajati, sve dok oni ne budu prisiljeni vratiti svaki pedalj otete zemlje. Bilo kakvo pogadjanje ili kompromisi, koji mogu dovesti u pitanje ovo elementarno pravo nase brace u Palestini, predstavlja izdajstvo, koje moze razoriti i sam moralni sistem na kojem pociva nas svijet”.

Ono pak sto kaze o krscanima, i u tom sklopu o katolicima, i navest cu i komentirat cu. Svedemo li njegov model drzave, drustva i vlasti na Bosnu, a to je neminovno jer on tamo pokusava modelirati drzavu, to se i te kako tice tamosnjih katolika, Hrvata, koji bi imali biti “neislamska manjina”.

”U pitanju odnosa prema krscanstvu”, pise Izetbegovic, “mi razlikujemo Kristovu nauku od crkve. U prvoj gledamo Bozju objavu, u izvjesnim tockama deformiranu, a u drugoj jednu organizaciju, koja je svojom neizbjeznom hijerarhijom, politikom, bogatstvom i interesima, postala nesto ne samo neislamsko, nego i antikristovsko”.

Pobogu, Alija, sto to govorite! Kao da mi ne vjerujemo u istoga Boga! Umjesto da se pomolite, prihvatite jednakost vjera i sutnju o dogmatskim sporovima, koje vise nitko normalan ne vodi, vi dijelite Crkvu od Kristove nauke i, kad ste je odijelili, nalazite da je Kristova nauka u interpretaciji krscanstva deformirana u “izvjesnim tockama”. A potom Crkvu zbog hijerarhijske organizacije i te “deformacije” proglasavate antikristovskom. Preceraste ga, Alija!

Ako vi na tomu mislite graditi odnos prema vjemicima krscanskih vjeroispovijesti, onda od toga nikakve vajde nece biti. Tko bi vama ikada igdje u civiliziranom svijetu, osim u vasoj fiktivnoj islamskoj zemlji, dopustio da tako sudite o krscanskim vjeroispovijestima? Molim, kao drzavniku, a ne kao obicnom gradjaninu! Pa, to ni islam ne dopusta! Nastavak citata pokazuje da vi ne samo sto niste upuceni u to sto je inkvizicija, etimoloski i semanticki, nego i da znate pretjerati s neukusom. Boze me sacuvaj da ikad tako sudim o islamu ili o bilo kojoj drugoj vjeri! ”Svatko tko treba da odredi svoj stav prema krscanstvu, trazi da mu se definira: da li je rijec o Kristovoj nauci ili o inkviziciji, a crkva se u svom povijesnom zivljenju stalno klatila izmedu ova dva pola”. Svaki bi komentar ovomu iziskivao povisenu temperaturu, a to mi se ne da. To mi se ne da zbog dobrosusjedstva izmedu Bosnjaka i Hrvata, do kojeg mi je toliko stalo i radi kojeg sve ovo, mozda i uzalud, pisem.

Sad svima koji ovaj sporni problem oko vjera i naroda poznaju u povijesnoj dimenziji moie biti jasno kakav bi status “neislamska manjina” uzivala u Izetbegovicevu modelu drzave, ako je on realizira u Bosni. Bio bi to status sto su ga katolici imali u Izetbegovicevu idealu islamske drzave dok je Kemal-pasa nije ponacionalio i prozapadnjacio, status katolika u turskom beglerbegluku Bosni. Ne pretjerujem! Pa, valjda mi se more vjerovati da o tomu nesto znam. Tadasnje su Osmanlije takoder lucile Kristovu nauku od crkve, a, kako su mislili da su franjevci nekakva sekta koja papu i priznaje i ne priznaje, nisu dopustali dijecezanskim svecenicima da obavljaju sluzbu Bozju, nego su to dopustali samo franjevcima, sirotinji bez imovine, ruglu, prosjacima. Turcima nikako nije islo u glavu zasto se ti franjevci, kad su vec otpali od pape, ne bi podvrgli hijerarhiji pravoslavne crkve koja je uzivala zastitu carevine.

Odvajajuci crkvenu hijerarhiju od Kristove nauke i proglasavajuci je potencijalnom inkvizicijom, ne zamislja li Izetbegovic status “neislamske manjine” u sutrasnjoj Bosni po tursko-franjevackom modelu? Ne bi bilo cudno da zamislja, jer on znade ozivljavati modele i iz dalje proslosti od ove, koja i nije tako daleka, svega sto i pedesetak godina.

Eto, dovrsio sam ovu sagu o Aliji Izetbegovicu i Bosni, cetvrtu po redu o istoj stvari. Nisam bio sretan kad sam se pripremao da je napisem, nisam bio sretan dok sam je pisao, a sad, kad je zavrsena, iako sam rekao sve kako sam reci htio, poprilicno sam tuzan, iz jednostavnog razloga sto sam je morao pisati, jer ju je netko morao napisati. Jedino sto me tjesi jest nada da ja, sto god tko o ovomu bude mislio i rekao, vise o tomu pisati necu, kao sto to obicno radim: ja mislim ovako, a drugi neka misle kako hoce! I, molim, neka mi se ne pisu otvorena pisma, koja u pravilu ne citam. Predmet je tu i neka se o njemu raspravlja bez moje adrese. Vec sam jednom govorio da mi je dosta “vule” i krpelja.

A pisati sam morao radi sebe, jer sam, otkrivsi sto pise u Islamskoj deklaraciji, dosao do spoznaja koje mogu objasniti mnoge nesporazume u saveznistvu Bosnjaka i Hrvata, i radi drugih, jer se u dijelu hrvatskih intelektualnih krugova, koji islamsku misao poznaju malo ili nimalo, uvrijezilo misjjenje kako su za suceljavanja hrvatske i bosnjacke politike u Bosni krivi iskljucivo hrvatski politicari. Doduse, s vremena na vrijeme i u tim krugovima bilo je povike sto hoce taj Izetbegovic, sto ceka, sto radi, ali kako sami nisu trazili odgovor, nisu ih ni od Izetbegovica dobili, jer se on sluzi njemustim jezikom i prepusta se dogadajima da ga nose, po mom sudu namjerno, jer mu je nemoguce sasvim razotkriti svoje politicke stavove pred europskom javnoscu.

Bez obzira hoce li ili nece Izetbegovic europski model Bosne, koji mu se mjesecima uzalud nudi, analiza ce njegove politike korisno posluziti i nakon toga potpisivanja ili nepotpisivanja, kao sto bi bila korisna i da smo je davno prije obavili. Tko zna, mozda je sada, kad potpis pada ili ostaje visiti u zraku, bilo pravo vrijeme da se analiza obavi.

Tragika bosanskog muslimanskog naroda, a otuda i tragika muslimansko-hrvatskih odnosa, lezi u cinjenici sto na celu muslimanskog naroda u prijelomnom trenutku raspada komunizma i Jugoslavije nije bio covjek koji ce u bosnjacki (muslimanski) program ugraditi povijesnu i ambijentalnu specificnost bosanskih muslimana, specificnost koja ih, s jedne strane, cini vjernicima Islama, a s druge, potpuno europskim narodom, izdankom slavenske loze, i koji ce tu specificnost nadograditi na vec postignutu nacionalnu afirmaciju Muslimana, koja je postignuta uz obilnu potporu komunista federalisticke orijentacije. Nego su na celu imali covjeka koji je zamislio oziviti i na europsko tlo transplantirati, “skoro doslovno”, koncepte vlasti iz vremena islamskih carevina.

A porijeklo tragike je otuda sto je bivsi komunisticki rezim prosrpskog usmjerenja, desetak godina nakon objelodanjivanja Islamske deklaracije, u pravo vrijeme otkrio fantasta koji je sanja osnove istocnjackih divana, covjeka koji je bio izvan svog vremena i prostora, otkrio i osudio ni kriva ni duzna, vrseci tim cinom hotimice njegovu promociju u lidera Muslimana u vrijeme kad je raspad srpske imperijalne tvorevine bila izvjesnost, a dalja afirmacija Muslimana neminovna, cemu su se Srbi uvijek suprotstavljali, a promicanje Muslimana u narod tumacili kao hrvatsko-slovensku izmisljotinu i podvalu. Ta sudska promocija u vodju bila je jedina prava podvala. Kao da su znali - a kako da nisu? - da Izetbegoviceve politicke ideje nece biti ostvarljive. Kao da su znali da ce izazvati odbojnost zapadnog svijeta, koji ce, zbunjen i pasivan, srpskom agresoru omoguciti da legalno i polulegalno, javno i krisom, ponovo krene u istrebljivanje muslimanskog naroda, istrebljivanje sto je pocelo prije kojih dvjesta godina i do danas nije prestalo. Tragikomicno je sto se Izetbegovic nakon sudske promocije sa svojim sucima u necemu nasao na istim pozicijama: ni oni ni on nisu bosanskim muslimanima dopustali upotrebu velikog slova M; on jer je mislio da Bosnjaku islamske vjere nacionalnost ne treba; oni jer su mislili da Bosnjaku nacionalnost ni pod koju cijenu ne treba dati, neka ostane pripadnik islama i tako bude probavljiviji kao ratni plijen! Zla je namjera postojala i steta je sto joj je Izetbegovic isao na ruku.

Ako Izetbegovic voli svoj narod, komu ne zeli dati europsko ime i po europskim ga kriterijima uciniti narodom, a meni se cini da ga voli i da je za njegov boljitak pripravan podnijeti svaku zrtvu, bilo bi dobro da se u ime te ljubavi, posto potpise europske modele kao priznanje pogreske sto ih nije potpisao prije deset mjeseci, povuce sa sadasnjeg polozaja i ode u mirovinu. Jer, bude li ga i dalje vodio kako ga je dosad vodio, taj ce se narod, kako Arafat rece, istopiti kao gruda snijega. Tako mislim! A nemam li pravo da njegova politika steti hrvatsko-bosnjackim odnosima, ponajvise samim Bosnjacima, neka sve sto sam kazao ide na moju dusu!

Na kraju bih, samo za domacu upotrebu, za odedjene politicke i intelektualne krugove u Hrvatskoj, jos jednom ispisao ono sto je kao poruku pisac Islamske deklaraclije ispisao preko citave zadnje stranice: VI NECETE MOCI RECI DA NISTE ZNALI. Mislim sto i pisac: da niste znali sto pise u njegovoj knjizi.