|
 Veselko
Koroman (Radisici kod Ljubuskog 1934.- ) visestrana je pojava
u suvremenoj hrvatskoj knjizevnosti: pjesnik, kritik, romanopisac,
esejist, povijesnik i antologicar. Nakon pucke i srednje skole u
Ljubuskom i Mostaru, na sarajevskom Filozofskom fakultetu diplomira
knjizevnost i filozofiju. Uz clanstvo u bivsem Udruzenju knjizevnika
BH, dopisni je clan HAZU, clan Hrvatskog PEN-centra, te Drustva
hrvatskih knjizevnika u Zagrebu kao i DHK Herceg Bosne u Mostaru.
Od 1969. do 1972. urednik je casopisa 'Zivot", a od 1995. do
1998. mostarskog tromjesecnika "Osvit". Dobitnik je Udruzenja
knjizevnika BH za poeziju, kao i "Goranova vijenca" za
ukupni knjizevni rad. Pjesme su mu uvrstene u cetrdesetsedam antologija
i prevodjene na svjetske jezike.Koroman je pjesnik kozmosa, tijela,
osjeta, izranjajucih uvida: njegovi i pjesnicki i prozni uradci
ne ukazuju na raspojasanu imaginaciju niti na blagoglagoljivo praznoslovlje;
on je zrenik bjelina koje, kontrastirajuci ono osjetilno u zivotu,
ukazuju na izvor svjetlosti i tmine. Objavio je: "Crne narance",
pjesme, Sarajevo, 1965, "Pogled iz zrcala", kritike i
eseji, Sarajevo, 1974, "Mihovil", roman, Sarajevo, 1983,
"Dok vlada prah", pjesme, Zagreb 1986, "Potraga za
cjelinom", eseji, kritike, putopisi, Zagreb 1996, te dvije
kapitalne antologije: "Hrvatsko pjesnistvo Bosne i Hercegovine",
1996, i "Hrvatska proza Bosne i Hercegovine", 1995.
KAKO
JE STRAHOTNO
Trava na planini,
vrijeme.
Odnekle prema nekamo
jedan val vjetra,
jedna hrid,
jedno zibanje u ciku stonoge.
Neke šarene
stvari:
kao igla,
kao pupak,
kao prvo i lijevo,
kao zašto.
Moja glava s
mislima o tome.
Vrhunac besmisla.
TREBA
NAĆI ČETIRI NAČINA
Ne treba biti
naivan. Dva mrava su jedan
i još jedan mrav. Dva mrava kao dvije ruke.
Posustane li jedan - neće obadva.
Ode li u šumu mlađi, bit će u domu stariji.
I dozvat će se ako zatreba.
I s dviju strana će doći.
Ne treba biti
naivan. Jedan mrav je jedan
i više nijedan mrav. Jedan mrav kao jedna vrata.
Zaspi li jedinac - zaspalo je sve.
Ode li u šumu izjutra, bit će u domu praznina.
I neće ga dozvat ako zatreba.
I s dviju strana neće doći.
Ne treba biti
naivan. Treba naći ćetiri načina.
I više njih ako ustreba. Jednu tvar što počiva u brdima. Koja odnese
dv’a mrava
kad zgrabe jednoga.
Treba misliti, kopati po suncu,
učiti od orla i od poskoka.
Fojnički
samostan
FOJNICA
S KISELJAKOM NA SJEVEROZAPADU
(putopis)
Preko Kruševca
vodi put u srednju Bosnu; Ostružnica nudi živu;
a oba mjesta posredno štite ovo kojim danas prolazim osluškujući
njegove
ustajale gibove. Fojnica se prvi put spominje 1312. godine. Njezin
gospo
darski procvat nastupa nakon učvršćenja turske viasti u Sarajevu
godine
1435. Budući da je bila dobro učvršćena, iz Visokog se tada u nju
premješta središte dubrovačke trgovine s Bosnom.
Da bi se jače osvijetlila njezina uloga, nužno je spomenuti da je
snaga srednjovjekovne feudalne Bosne izravno ovisila od trgovine
i rudarstva. Naturalna privreda — koja će polovicom petnaestog stoljeća
prerasti u robnonovčanu — kao da je svedena samo na ove dvije grane.
Mnogobrojni trgovci, raspršeni diljem zemlje, imaju veliku moć.
Oni preko Drijeva na ušću Neretve ne izvoze u Italiju, Španjolsku,
Tursku, Siriju i Dubrovnik jedino stočarske proizvode, konje, žito,
vosak, smolu... i, u rjeđim prilikama — roblje, već i olovo, srebro,
bakar, zlato i živu. Na trgove dovlače izvana, obično iz Dubrovnika,
ili iz Italije: ulje, sol, tkanine, sušenu ribu, papir, cink, vino
u bačvama, srebrninu, ukrašene po jaseve, svilu, ženske rupce, dijelove
odjeće, igle, ogrlice...
Utvrđena Fojnica zarana počinje iskorištavati svoj rudnik srebra.
Uz domaće ljude dragocjenu kovinu vade najčešće promućurni i osobito
za tu vrst zanimanja obdareni Sasi, koji obično kupuju pravo na
suvlasništvo u takvim nalazištima, a onda ga ustupaju drugima. Tako
su braća Hans i Nikl Sasinovići godine 1365. prodali polovicu svojih
okna, ili šćona — kako bi rekao Fojničan rabeći njemački glagol
stollen, Dubrovčanima Jakopčetu Kalegiću i Paulušku Kudelinoviću.
Godine 1430. uz rudnik srebra formira se dubrovačka kolonija. Do
dolaska Turaka u
njoj boravi na dulje ili kraće vrijeme više od 365 članova.
Dubrovčani se javljaju kao zakupci carina na trgu i pred mjesnim
rudnikom, a poneke od njih Senat postavlja za suce i konzule.
Bave se i obrtništvom. Ima zlatara, krojača, suknara, brijača, kožara,
postolara, i klesara. Oni podižu vlastite kuće, prave cisterne za
vodu, popravljaju utvrde, parniče se, odlaze na molitvu, crkvi prilažu
milodare, žene se, planduju...
Domorodački živalj nije izvan kola tekućih zbivanja. Ljudi oru,
nose oružje, idu u lov, znoje se pored nakovnja, tkaju, uživaju
i pate; život im je raznolik kao i priroda oko njih. Od munje, tuče,
ognja i škrte godine nema zaklona. Vlastela pazi na pučane da joj
budu odani, a kraljevi poklisari stižu pod njezine gospodske prozore
s vijestima o krunidbi, o ratnim pohodima, o kugi, o staleškim uredbama,
o privatnoj imovini, o apostolskim legatima... o groznici Njezina
Veličanstva, kraljice Grube, koja jutros, Bogu neka je hvala i dika,
ustade nasmijana sa svoje bolesničke postelje.
Po drvenim kućicama, naguranim uz prisoje zatvorenih brda na kojima
stražare debelozidi gradovi, narod sluša što se dogada u Doboru,
Srebreniku, Hodididu (Bobovcu), Vrani, Kreševu... Od zgode do zgode
podupire izgradnju katoličkih crkava u Visokom, Zgošći, Brezi, Dabravini,
Kraljevoj Sutjesci, Arnautovićima, Misoči, Vrboviku, Ljubnićima,
Malom Čajnu, Podvincima, Ivanici, Porječanima, Haljinićima, Brežanima,
Lužnici, Hlapčevićima, Zbilju... Stari regruti prepričavaju zgode
s nedavnih vojničkih zalijetanja kralja Stipana u Srbiju. Danas
čuju da je car Dušan pokušao izvršiti odmazdu, Pa još jednom ti
Madžari! Pokraj pet, šest turskih pohara, opet su nahrupili oni.
Jučer, proljeća 1406, iznova im pade u ruke Bobovac. Uzeše ga nakratko
zahvaljujući Sigismundovu vojskovođi, Firentincu Filipu de Scollaniju,
u kojem pučka pjesma otkniva kasnijega velikog borca s turskim konjanicima
u Rumunjskoj, samo sada pod imenom Filipa Madžarina.
Svima je već poznato da je plemićka kuća Pavlovića iz istočne Bosne,
ne mogavši i
dalje podnositi osmanlijski pritisak iz tog smjera, pnihvatila tursko
pokroviteljstvo i stala voditi samostalnu politiku.
Gibanje duhova u tim danima osjeća se najjače u verbalnim oporbama.
Dok se pristaše madžarofilske i narodnjačke stranke gorljivo zalažu
za ostvarenje posve suprotnih ciljeva, dotle kralj i pridvonice
traže načina da se osamostale bez kidanja veza s Madžarima. Uoči
velike narodne kataklizme na sceni se javljaju i turkofili. Njih
stvaraju zavodljiva obećanja što ih šalje ispred sebe novi gospodar,
bijeda, feudalna okrutnost...
Imam na umu
cijeli taj koloplet vraški zabrtvljenih stvari, pa se osvrćem oko
sebe, gledam prolaznicima u zjenice, opipavam krušku u izlogu i
pokost na patuljkastu mostu preko koga odlaze u novu bolnicu s radioaktivnim
kupkama patnici pogođeni distrofijom mišića, namjerno povisujem
glas kako bih mogao pratiti reakcije svoje suputnice, fućkam pored
meko obijeljenih kuća, velim “iš” ptici u dvorištu, vrtim se na
peti i kažem ozbiljno djevojčici blažena izraza: “Hej, vilo, reci
mi koliko ima ljudi u ovom gradu od gotovo dvije tisuće duša?” Vila
se smješka, pa zatim skakuće preda mnom istim onim krajem malog
varoša po kom su se nizale stope pokojnog Ivana Franje Jukića.
Zalepeta vjetar
nadesno uz kotlinu rijeke Čemernice a zalepeta tako vlažno i mrsimice,
te se pričini da minuše slikari sa svojim poškropljenim platnima.
U velikim listovima bakrenaste paprati, u granama oraha, lijeska,
divljih jabuka i raspletenih iva nasta pometnja među bojama.
U napasti sam da povičem dok se uspinjem putom kojim maloprije odmagli
ona dražesna djevojčica. Okolica i dalje izaziva. Osjećam ugriz
zavisti, ali istodobno i dah slatke jeze što viri iza moje podčinjenosti.
Kuća do plota
otvorila je svoje prozore. S jednog zablenuo se na ulicu preko voćaka
i obješena rublja u dvorištu žuti mačak. Nakon podi zanja, godine
1847, nju je Ivan Franjo Jukić pretvorio u prvu pučku školu.
Gledam je još jednom ispred crkve Sv. Duha. Odovud je samo kamenčić
na rubu lijepa saga od jednokatnica razastrtih po donjoj polulopti
ove majestetične vrtače.
Nad glavom vije se okruzima daleke nebeske čistine orao krstaš,
nosa se dohvaća pokoja usamljena mušica, a iz šume padaju u ušne
školjke razorni krici svježinom opijene šojke.
Do velike lipe u dvorištu tonovi s orgulja izvode kroz crkvena vrata
djetinjski čedne riječi stare pučke pjesme “Ponizno se tebi klanjamo”.
Zatim dva po dva za njima izlaze vjernici. Zvonik s pseudoklasicističkim
licem čuva i dalje svoj mir na maloj visini ponad krova.
Samostan i crkva Sv. Duha leže na brdu Križ. Pred njima je najviše
jasenova drveta, javora, bora, jablana... Crkva je djelo arhitekta
Josipa Vancaša. Sagrađena je neposredno nakon uklanjanja stare s
mjesta gdje se danas nalazi muslimansko groblje, ljeta 1885.
Crkva Sv. Duha ima osnovu u obliku slobodnoga križa. Njezina unutrašnjost
nije stilizirana niti tako besprijekorno niti tako privlačno da
bi se o njoj dalo misliti kao o dragulju. Pa ipak, doimlje se nekako
čudesno. Ne znam od čega to dolazi: od kupole koja kao da će svakog
trenutka poletjeti, ili od bjeličaste dnevne svjetlosti što plazi
i navire unutra kroz sve otvore.
S jednoga zida mami poglede klečeća figura svećenika što s komadom
ispisana papira u desnici i s visoko uzdignutim čelom ushićeno hvali
nečiju plemenitost. Njega prepoznajemo i na portretu uvrh malog
oltara tik do apside i donjeg kraja drugoga zida. Uz kosti umotane
u konopljino platno i razne milodare povješane naokolo, evo i ploče
s imenom narodnog tribuna, fra Anđela Zvizdovića, i nesigurnom 1498.
godinom smrti. Izađemo li u hodnik kroz vrata suprotna ulaznim,
dospjet ćemo do samostanske knjižnice u kojoj se čuva gotovo petnaest
tisuća knjiga iz raznih vremena i s veoma raznorodnom tematikom.
Dospjet ćemo ujedno i u moćnu struju zavremenih prisjećanja. Prostor
krcat konkretizirane umne tvari, amfore do niskih prozora, nevidljive
membrane prozukla zraka, polica u polusjeni, . . . sve to odvest
će na trenutak čovjeka na rubove neke ubitačne ljepote, k sirenama
i zaključnoj misli da je rosa svijeta staložena na bjelini papirnih
stranica.
U knjižnici
je devetnaest od ukupno pedeset i tri u Bosni i Hercegovini sačuvana
prvotiska nastala u vrcmenu od 1440. do 1500. godine. Kožnati uvez
tih knjiga, poznatijih pod imenom inkunabule, ukrašen je reljefima,
a listovi rukopisnim inicijalima i slikama. Njihovo vrijeme nije
poznavalo cinkografiju, već kalupe od drva — krhki i podatni drvorez.
Iako obrađuju mnogobrojne biblijske priče, ni jedan od njih nema
naslovne stranice, nego imaju samo prolog i tekst. Ime pisca i godinu
u kojoj su tiskane redovito donose otraga, a nikada sprijeda, kako
je to danas uobičajeno.
Zaustavljam
se pored Rupčićeva Grbovnika iz 1340. godine, za koga, medutim,
učenjaci drže da je mogao nastati u razdoblju od 1490. do 1550.
Listajući, negdje oko sredine nalazim i — grb Makedonije!
Ni ovo zdesna ne umanjuje pobuđeno zanimanje. Karta Hrvatske i Srbije.
Pod staklom otvoren je zemljovid Bosne i Hercegovine iz 1787. kojim
se služio Eugen Savojski. Zbog mladosti kartografije na njemu je
podosta pogrešno ucrtanih pojedinosti.
Kad se napokon okrenu ključ u bravi, meni se pričini da iza željeznih
vrata očuh laganu pobunu nota što ostaše razbacane poput crnih šišarica
po izduljenim crtama kartonskih listova.
Zapisi na zidovima hodnika upozoravaju da su ovamo stizali legati,
provincijali i drugi crkveni dostojanstvenici. Ne znam samo jesu
li se oni uspinjali ovim stepenicama uz koje sada mravinja znatiželjna
povorka svijeta, ali ako ih je zanimala cijela duhovna zbilja grada,
smještena tu dolje među brdima — morali su potražiti i izraze njegove
kulture.
Ući, kad je
tako, u pričljivo stjecište stvari koje jesu najbolje ogledalo umrlih
i živih. Za petama neka ostane lijepi lepezasti križ od sadre; u
zidnoj niši njemu pravi društvo muha i mrav. Po muzeju već se širi
noga, a moderno uređenim interijerom odzvanja nekadanja Fojnica,
nasićena sjajem filigranskih izložaka. U vitrinama bliješte srebrni
i pozlaćeni križevi, krune za Bogorodicu i Dijete, kaleži iz petnaestog
stoljeća, iskovani najvjerojatnije u Dubrovniku, zlatna monstranca
(pokaznica), kutije, okovane knjige, agnus ili janjuš - kako te
moći nazva domaći živalj, čaše od venecijanskog stakla, sedefni
križ izrađen u Veneciji 1573, srebrne kadionice Mije i Frane Ostojića,
svijećnjaci s natpisima Život travnički iz vremena kuge 1784. i
kadionica Ive Duića, Travničanina, rijetka tintarnica s naliv-perom
koje se nosilo za pojasom, srebrom obrubljeni dijelovi odjeće, čuture,
vrčevi...
Gle! — ovdje
je i glasoviti binjiš (modri plašt s bijelim točkicama) kojim je
Mehmed lI el Fatih kod Milodraža ogrnuo fra Anđela Zvizdovića. Slikar
Giovani Bellini pokušao je oteti zaboravu taj čin na slici smještenoj
u kutu baš nekako oko ljudskog lakta. Nije zaboravljen ni ugledni
pisac i biskup iz Fojnice, Augustin Miletić (1763-1831). S korica
čitam: “Početak slovstva”, “Naredbe i uprave biskupa i namistnika”,
“Istomačenje stvari potribiti”. Do vrata visi sat koji pokazuje
vrijeme i mijene Mjeseca. Za boravka u Padovi Miletiću ga je darovao
car Franjo I. Odmah do Miletićevih vide se knjige Ivana Franje Jukića
(Banja Luka, 1818 — Beč, 1857). Među njima šepiri se svojim zamamnim
oblicima jedna stoljetna budilica. Za plodonosan rad i širenje preporoditelj
skih ideja u Bosni svojedobno je njome Jukiću izrazio zahvalnost
vođa hrvatskoga narodnog i književnog preporoda Ljudevit Gaj.
Hrvatsko
pjesništvo BiH, 1996
Hrvatska proza BiH, 1995
|
