|
Ivo Kozarčanin (Dubica 1911.-Zagreb 1941.)
pjesnik, prozaik, književni kritičar. Ubrzo nakon rođenja seli u
mađarsko mjesto Oreglak, gdje je njegov otac službovao kao željezničar.
Nakon sloma Austro-Ugarske obitelj se vraća u Hrvatsku Dubicu u
kojoj polazi pučku, a potom i trgovačku školu. Godine 1923. dolazi
u Zagreb i nastavlja školovanje na građanskoj i učiteljskoj školi;
1932. upisuje Filozofski fakuket. Od 1938. urednik je kulturne rubrike
“Hrvatskog dnevnika”. Poginuo je nesretnim slučajem: dok je kasno
navečer prolazio pored Topničke vojarne u Ilici, ustrijelio ga je
stražar.
Objavljivati
je počeo vrlo rano, od 1928. god.; tiskao je pjesme, kritike i kratke
proze u brojnim časopisima. U ranom razdoblju njegovi su radovi
uglavnom namijenjeni djeci i mladeži pa tom žanru pripadaju i dvije
njegove prve knjige, zbirke novela (Mati čeka, 1934) i pjesama (Sviram
u sviralu, 1935). Nakon izlaska tih knjiga uglavnom se posvećuje
književnosti za odrasle; suradnik je uglednih književnih časopisa
“Hrvatske revije” i “Savremenika”; prevodi sa slovenskoga. U knjizi
“Lirika” (1935), kojoj je koautor s I. Dončevićem, A. Nizeteom i
R. Žilićem, objavljuje ciklus pjesama “Tuga ljeta”. Tada počinje
u časopisima objavljivati i pjesme koje će se 1938. pojaviti u samostalnoj
zbirci “Mrtve oči”. Pjesme su mu prožete intenzivnim erotizmom,
vrlo je čest motiv neuslišane ljubavi, samoće, erotske harmonije
prekinute smrću. Slike pejsaža korelativne su emocionalnim stanjima
lirskog subjekta. Kozarčaninova je poezija svojom erotičkom energijom,
rezignacijom, ekspresivnom slikovnošću vezanom za prirodu, utjecala
na pjesništvo krugovaškog naraštaja pedesetih godina.
Roman “Tuđa žena (1937) pisan je pod intenzivnim dojmom Krležina
“Povratka Filipa Latinovicza”: fabula tomana zasniva se na temi
povratka umjetnika u provinciju koji se nada da će slikanjem i kontempliranjem
pronaći izgubljenu unutarnju ravnotežu. Međutim, nesretna veza s
nekadašnjom ljubavnicom, suočenje s provincijskom malograđanštinom
i općom moralnom iskvarenošću — preosjetljivoga glavnog junaka vode
u osamljivanje praćeno rezignacijom i depresijom. Život u provinciji
postaje mu nepodnošljiv i on se vraća u grad. Premda je roman zasnovan
na analizi psihe glavnog lika, njegova osjećaja neprilagodenosti
i iskorijenjenosti, važnu ulogu imaju i socijalno-kritički komentari
u kojima se analizira opće stanje hrvatskog društva te otkrivaju
politički stavovi pisca.
Spoj socijalno-kritičkih
i psihološko-analitičkih elemenata mnogo je uspješnije izveden u
romanu “Sam čovjek” (1937), jednom od najboljih djela međuratne
hrvatske književnosti. Po žanrovskim oznakama taj roman nasljeduje
posebnu inačicu tzv. Bildungsromana, karakterističnu za hrvatsku
književnost kraja 19. i početka 20. st.: bavi se odrastanjem i sazrijevanjem
nadarenoga mladog junaka koji potječe iz provincije i nastoji se
integrirati u više građanske slojeve, ali ne uspijeva i završava
u rastrojstvu kao ubojica (kao što osobnim slomom završavaju i junaci
Kovačića, Novaka, Gjalskoga, Nehajeva i dr.). Roman je podijeljen
u dvije cjeline: prva, “Mračna mladost”, tematizira dječaštvo glavnog
junaka Valentina, njegove rane godine provedene u zavičajnome mjestu
negdje u Posavini, prilike u njegovoj obitelji, te gimnazijsko školovanje
u velikom gradu; drugi dio, “Buga plače”, vezan je za potonje razdoblje,
kad Valentin završivši gimnaziju nalazi posao, te za nesretnu ljubav
i brak s Bugom. Svi dogadaji ispripovijedani su iz Valentinove vizure,
on je središte svijesti u romanu tako da je njegova hipertrofirana
emotivnost i neurotičnost utkana u stilsku strukturu pripovjednog
teksta. Središnja dva dijela romana predočena su u analep tičkoj
perspektivi, kao svojevrsna Valentinova retrospekcija: središnji
narativni korpus romana uokviren je dvama monološkim fragmentima
iz kojih naziremo da se glavni junak obraća nekom sugovorniku za
vlastitim stolom (možda i hipotetičnom dvojniku), želeći mu ispripovjediti
svoju životnu priču. Provodeći svojeg junaka kroz različite društvene
sredine u međuratnoj Hrvatskoj, Kozarčanin kritički komentira aktualne
političke i ekonomskc prilike te eroziju moralnosti. No osnovnu
vrijednost romana čine njegove lirske i psihološko-analitičke dionice
u kojima je dojmljivo iscrtano nekoliko impresivnih, duševno kompleksnih,
tragički determiniranih literarnih karaktera. Najbolji su dijelovi
romana u kojima se analizira ljudska osamljenost, bačenost u egzistenciju,
nemoć uspostave harmoničnih i konstruktivnih odnosa s drugim osobama,
nemogućnost realizacije intenzivna i skladna ljubavnog odnosa. Tim
osobinama Kozarčanin anticipira potonju hrvatsku književnost egzistencijalističke
inspiracije.
Kozarčaninove novele (zbirka Tihi purovi, 1939) također se bave
sudbinama hipersenzibilnih junaka, rastrzanih erotičkim žudnjama,
neprilagođenih malograđanskoj sredini, progonjenih osjećajem osam
ljenosti i iskorijenjenosti.
SAM
ČOVJEK
MRAČNA MLADOST
JA SAM odrastao u malom gradiću na granici Bosne, uz koji je dan
i noć tekla žuta, mutna Sava sa zelenim, bujnim gustišem vrbika
uz obale i praznim, pustim, tužnim, močvarnim pješčanim prudovima
koji se jednolično ređahu u nedogled. Mali, nečisti, ružni, nujni
gradić s nekoliko od starosti posivjelih, trošnih džamija i crkava,
s prašnim, zlatnim, prebučnim i pretijesnim ciganskim mahalama koje
su uvijek bile pune bose, gladne, krastave, ušljive, velike i male
djece u šarenim prnjama i pasa, s jetkim, ljutim mirisom pečene
janjetine, suhih kozjih kobasica, svježeg pšeničnog hljeba i crne
kave, mirisom vječnim i neizbježnim kao smrt, koji su svi ljudi
nosili na sebi i u sebi, bio je dobar, drag prijatelj moga djetinjstva,
prisno se saživjevši s njim. Tekla je Sava pod starim, crvotočnim,
trulim drvenim mostom preko kojega su hodočastili u Slavoniju pečalbari,
trgovci ćilima i šljiva i krijumčari duhana, a s obale je gledahu
četverouglasti, sivi čardaci s prozorima, okovanim rešetkama, visokim
tarabama za kojima je, nevidljiv i tajanstven, žuborio ženski razgovor
i smijeh. Sjedjeli su na trgu jedan uz drugoga hamali, trgovčići,
općinski panduri, mali obrtnici, obućari, krojači i besposličari,
nogu podvitih pod sebe, u svojima tijesnim, vlažnim, smrdljivim,
nezdravim izbicama, ili na rubu izlokanog, uskog pločnika, raspravljajući
o politici o kojoj su govorili vrlo bučno i žučno, s naročitim smislom
za lo kalne gradske interese, koje stavljahu iznad svega, o zlatnom
dobu Abdul-Hamida i o reformama Kemal-paše, o ratovima koji vise
u uzduhu, o stranim zemljama koje nikada nisu vidjeli, ali su poznavali
svako selo i svaki potok u njima, krizi, o novom vremenu i njegovu
opakom moralu koji oni nisu mogli razumjeti, o sitnim čaršijskim
događajima i o duhanu koji je sada skup, loš i ništa ne vrijedi
(a njihov stari, predratni bosanski duhan bio je žut kao zlato).
Tromo i lijeno vrijeme se usidrilo u mrtvim sokacima kroz koje samo
katkada, po neravnim kockama kaldrme između kojih su rasle koprive
i korov, zakloparaju bule drvenim nanulama. Život je u gradiću blo
spokojan, tih i bez velikih događaja, više samo sličan životu nego
pravi život, sa svojim uzbudljivim mjesnim pitanjima i brigama koje
s jedne strane nisu prelazile preko Save, a s druge preko planina
koje su u velikom, šumovitom lancu zaokružile gradić s juga i sa
zapada, ostavivši slobodan samo put prema istoku uz neravnu, izvijuganu
savsku obalu koju su obilježili zelenim pojasom vrbici i podvodni
pašnjaci uz njih. Trgovci su stajali na vratima dućana u pletenim
čakširama i plitkim cipelama, pušili lule ili cigarete i monotono
pljuvali na pločnik dosađujući se. Nakrivljenih fesova ili šešira,
pucketajući bičevima koje visoko podizahu u zrak, uvijek skloni
rakiji, kletvi i kavzi jer je posla bilo malo a još je slabije bio
plaćen, kočijaši su dvaput dnevno odlazili s fijakerima preko mosta
do željezničke stanice i vraćali se opet natrag, najčešće sami i
najčešće pijani. Nad gradićem strmo i uzduž rasle su u ogromnim
ploštinama šume koje je po sredini parala šumska željeznica. Kao
veliko, zeleno more golemih razmjera, živo i pokretno, nadirući
s visova u ravnicu koju stezahu čeličnim kliještima, šume bacahu
svoju vlažnu, tešku, tamnu, hladnu sjenu na kuće i ljude svjesne
svoje snage, moći i ugleda koji im nitko ne mogaše osporiti. Čuvale
su u sebi bogatstvo tisuća i milijuna stabala, armiju moćniju i
vredniju od svih armija na svijetu, koja nije ni jedan narod podjarmila
i ni jednog čovjeka ubila. Bile su starije, pametnije i bolje od
ljudi, davale su im sve što su imale, a nisu tražile od njih ništa
zauzvrat. Nepregledno i nepobjedno bilo je prostranstvo šuma pod
kojim su ljudske kuće bile manje i krhkije od puževih kućica, a
ljudska bijeda i ništavnost veća od vječnosti. Išao sam sam tijesnim,
kržljavim drvoredom ispred škole, a golema sjena planinskog masiva,
kao ogromna glava, rasla je iznad kuća i budila u srcu tjeskobu
i strah. Pred kišu šume su uvijek punile gradić prigušenim, mračnim
šumom (to su kišne kapi bubnjale po bezbrojnom lišću koje je lomio
i vitlao vjetar. Vrlo sam dobro zapamtio to naviještanje oluje u
svom rodnom mjestu: tada su se prozori žurno zatvarali, mahale su
opustjele, psi se (zajedno s djecom) posakrivali po kućama i avlijama
te prestali natezati prazna govedska crijeva i burage. Sava je postala
glasnija i brža pod mostom koji je žalosno zaškripao.
Sam čovjek,
1937.
|
