|
 Filip
Lastrić (Oćevija kod Vareša, 1700.- Kraljeva Sutjeska 1783.)
Obiteljskim
imenom Martin Jakovović. Kao dječak školuje se kod franjevaca u
Kraljevoj Sutjesci, potom u Italiji studira bogoslovlje i filozofiju.
Za svećenika zaređen 1724. Lektor filozofije u Požegi i učitelj
novaka u Sutjesci gdje je proveo najveći dio života. Kustos franjevačke
kustodije, redodržavnik (provincijal) redodržave Bosne Srebreničke
čija je prava uspješno branio. Na hrvatskom i latinskom jeziku objavio
niz propovjedničkih i povijesnih djela: Koristan nauk dilovati molitvu
od pameti, Testimonium bilabium (latinski i hrvatski; 1755), Kratak
način činiti put krixa (1758), Od' uzame (1765), Nediglnik dvostruk
(1766), Svetgnjak (1766), Epitome vetustatum Provinciae Bosniensis:
seu brevissimum compendium historico-chronologicum congesta (1762;
prijevod: Pregled starina bosanske provincije, 1977). U Epitome
Lastrić je osim povijesti i suvremenoga stanja franjevačke bosanske
provincije prikazao i opću povijest Bosne u doba banova i kraljeva.
Među inim, bio je suradnikom poznatoga historičara Farlatija za
čiji je Illyricum sacrum izradio opis Bosne. U rukopisu
su mu, pored ostaloga, ostala predavanja iz filozofije i logike
(Traditiones in universam aristotelico-scoticam philosophiam) i
Commentariolum super Bosnensis Provincia. Vodeći ljetopis svoje
redodržave i baveći se književno-znanstvenim radom, umro je u samostanu
Sutjeska 1783. Prvi je povjesničar i bibliograf Bosne i Hercegovine.
Pisac čija su djela na hrvatskome znatan doprinos početcima standardizacije
hrvatskoga jezika novoštokavske osnovice.
OD
LJUBAVI NEČISTE ILITI AŠIKOVANJA
Govorili smo u prošaste nedjilje od ljubavi dostojne i čiste, to
jest, božije i iskrnjega. Danas ćemo od ove nečiste i nedostojne,
to jest od ljubavi i milovanja, što vi zovete ašikovanje. Budući
da zao običaj sadašnjega narašćaja rastrgnuvši uzdu od postidnosti
i pošćenja pristupa brez obrazno u ovom milovanju i način i vrime
čineći šteti dušama, nepoštenje Bogu i smutnju mlogo puta u puku.
Zato vapije sv. Pavao - Podali ste (mlogi) uda vaša služiti nečistoći
i nepravdi. Vidit ćemo dakle, koliko je ovi neuredni i nespodobni
običaj suprot spasenju duševnomu, božijemu i dobru općenomu. Nut
pomljivo poslušajte ovu istinu.
Podali ste uda vaša služiti nečistoći i nepravdi. Breznačino, nevrimenito
i neuredno milovanje i ljubav nedostojna, pače otrovna, to jest
zli običaj ašikovanja u sadašnjem naraštaju doisto pridaje uda i
oćućenja služiti nečistoći i opačinama. Zašto, jeda more, veli sv.
Pismo, jeda more čovik sakriti vatru u skut svoj a neprožeći odiće?
Jeda može oditi bos po žeravici, da mu se ne ožegu tabani? Tako
tko opći s ženskom glavom ne združenom sebi po zakonu. Iskušajte
sami ovu istinu uzamši jedno drvo vrlo bijelo, te ga često na plamen
i na dim mećite, je li moguće da ono uzdrži svoju biloću i ostane
kako je prije bilo? To nije moguće, velite; ako ne izgori, barem
će počađiti. I ja vam velim, nije moguće ni u vašem ašikovanju i
općenju neurednom da vi uzdržite čistoću u duši vašoj gdi uda vaša
i oćućenja činite nečistoći služiti. Otkud dovodi se da je to vaše
ašikovanje jedna hudobna majstorija za pridobiti i sebi podložiti
mloge koje inačije ne more sa svom vojskom paklenom. Nut poslušajte
stvar priličnu za poznati majstoriju kralja paklenoga.
Adingo kralj od Danije,
kako se štije u iskazi, budući došao s velikom vojskom zauzeti i
podložiti niki grad po imenu Duru al našavši ga vele tvrda u zidovi
i vojnici koji ga branijahu, što čini? (Najprvo imajte znati da
u Duri bija(h)u mlogi golubovi koji bi dolijetali iz grada zobat
očinjke oko vojske). Zapovidje, dakle, da se mlogi golubovi i golubice
pofataju i prilipi njima pod krila fitiljiće zamočene u sumpor pak
uvečer zažegav im sumpor pod krili pusti sve, koji odletivši u grad
na svoja gnjizda obnoć zapališe kuće i grad na više mista. Građani,
dakle, rastrkaše se i zabaviše gasiti kuće, a kralj Adingo tada
navalivši s vojskom uniđe i osvoji grad. ,to dakle nije mogao za
mlogo vrimena opraviti s vojničkom silom, ono učini s udobnim zanatom
i izmišljenjem u jedan čas. Ovim istim, čini mi se, da pridobiva
mlogo puta mloge cilovite općine, sela i varoše kralj pakleni. Kad
bo vidi nike kuće i općine utvrđene virom, ograđene sv. sakramenti,
branjene skladom i molitvami, čuvane naukom pastira duhovnije i
pripovidalaca niti more neskladom ni drugim grisi po sili vojnika
paklenije podložiti. Što čini? Služi se istom majstorijom, pofata
u mriže svoje golubove vaše i golubice, to jest kćeri i sinove,
metne im fitilje ljubavi nečiste i milovanja u srce natopljene sumporom
paklenim od bludnosti i tako posiduje kuće, sela i druge općine
stavivši smutnje omražne i druge grihe koji slide iz ovizije.
Mah, tko je uzrok ovome? Nije drugi doisto, oprostite mi, nego vi
starišine, navlastito oci i matere. Da građani duranski budu držali
svoje golubove zatvorene u golubinjaci i čuvali da ne lete u vojsku
Adingovu, niti bi i(h) ovi pofatao, ni oni grada izgubili i u službu
njegovu upali. Da vi sinove vaše i kćeri iz za malena držite u strahu
božijemu i svomu, lasno bi držali posli kad odrastu u posluhu i
u uzdi: niti bi se izmicali na sijela i druge sastanke nedostojne.
Ah, oče, velite vi sada, da kako bi se momci ženili i divojke udavale
ne milujući se i ne ašikujući? Te, koje je tu zlo? Koje je tu zlo,
je li? Kažite mi najprije, molim vas, ali pravo u čemu se zdrži
to milovanje, pak ću ja vama kazati koje se zlo zdrži u njemu. Ašikovanje,
čujem da mi odgovaraju matere divojačke, nije drugo nego sastanak
naše mladeži gdi nikim zla menjim očitim pokazuje jedno drugom milovanje
iznutarnje i srčanu ljubav, kad veselim pogledom, kad dragim namagnućem,
kad milim razgovorom. Ako veliš, oče, da rečemo svu istinu, katkad
i maskrljivim dotaknućem. Dosta, dosta, da ne zađemo u mečinu, veće
sam razumio.
Ako je tako, sad ću
ja vami odgovoriti na ono štono velite: kakvo je to zlo. Zlo je
ono što govori sv. Pavao: Podali ste uda vaša služiti nečistoći
i nepravdi. Doisto, kako čujem, u ašikovanju podaju se uda, oćućenja
i moći služiti nečistoći i nepravdi. Vi velite da ašikovanje jest
milovanje iznutarnje i ljubav srčena. Al ova ljubav, kako me uči
niki glasoviti naučitelj, ne ima ustrpljenja dok ne nađe što želi
niti drugo misli neg ono što miluje. Evo, dakle, ta ljubav od ašikovanja
odvrati sve misli od Boga i spasenja. Ne misle bo oni o drugomu
nego o onomu što miluju, onoga ogledala traže u koje će se s naslađenjem
ogledati pram plamenom sumpora smrdljivoga od bludnosti kojim gore
opake bo misli razlučujući od Boga, veli sv. Pismo. (...) To su
to ona doticanja zaradi koji mlogo puta divojčice bivaju matere
prije negoli zaručnice. Pak mi smijete reći: što je to, koje je
tu zlo?! (...)
Najposli običaj neuredna
milovanja i ašikovanja jest suprot dobru općenomu. Prvo zašto vaša
dica dok nepodadu uda svoja služit ovoj nečistoći i opačini podložni
su vam i poslušni a kada se zagrizu i zamiluju, svršeno je; čine
što im drago niti se boje Boga ni starijega, ni isti sablazni i
to im je odit po noći, priskakat plotove, trošit dobra kućna podništo.
Izgube stid, ne slušaju ponukovanji duhovni. Znade jedna divojčica
reći materi: A ti što si činila kad si bila u moje doba. Zna kućanom:
Poslujte ako vam valja kao sebi, kad budem u mojoj kući, i ja ću;
nisam se ovdi usidila, etc. Eto ti kar i smutnja u kući. Drugo,
ako se zamiluju dvoje gdi neće roditelji, koliko smutnje, mrmljanja,
ozloglašenja, tja rodbine koji su pomrli za omraziti. Ako li se
zamiluje jedno za drugim koje njega neće i ne miluje, o koliko majstorija,
poruka, darova kuću potkradajući! Najposli i u vraga se zaima tražeći
s čarkama prignuti, etc, kako rekosmo. Treće. Ako se zamiluju dvojica
za jednom, koliko pritnje, svadnje, nenavidosti, zlobe, zaside,
kadgod se dođe i do krvi. Nije li ova suprot dobru općenomu i smutnja
u puku. Nemojte mi dakle govoriti: a što je to, koje je tu zlo?
Eto, čuste na snope, na snope zla suprot spasenju duševnomu, zlo
suprot poštenju božijemu, zlo suprot dobru općenomu. Zao je, dakle,
i opak običaj to vaše milovanje neuredno i nehorno od toliko vrimena
prije združenja. Tko želi naći dobra druga, neka ga traži od Boga
s dobrim dili, zašto - žena dobra dat će se čoviku za dila dobra,
veli pismo božije. Također i s podloštvom i posluhom svoji starijije
navlastito roditelja, inačije smrtno sagrišuju koji zaručenja svoja
čine suprot volji i brez blagosova svoji roditelja. Ali još teže
sagrišuju roditelji koji natiruju pritnjom, strahom i silom dicu
svoju na združenje ondi gdi im srce ne ljubi i ne miluje. Mogu i(h)
ponukovat razložno, istina je, ali kad vide da im srce ne more obljubit,
niti imaju kleti ni psovati, ni pritnjom natirivati nego pustiti
gdi im je milo. Inače sagrišuju suprot zakonu božijemu, ljuskomu
i naravnomu, zašto privoljenje ima biti slobodno, inačije vinčanje
ne more biti dobro.
Nediljnik, 1766.
|
