"U sedmom stoljecu nakon Krista, u valu slavenskih seoba, sire podrucje izvora i srednjega toka danasnje rijeke Bosne naselilo je slavensko pleme Bosna, koje ubrzo stvara i siri svoju drzavnu organizaciju u zemlji kojoj daje svoje ime. U XII. st. nastaje u Bosni i Humu (sto je po "bosnjackom" shvacanju zapravo inacica danasnje Bosne i Hercegovine), kao izraz zasebnosti i autohtonosti, posebna bogumilska vjera, progonjena osobito uporno i okrutno od Katolicke crkve. Bosnjacki narod, medjutim, listom pristaje uz tu vjeru pretvarajuci ju tako u bosansku vjeru, da bi u XV. st., nakon turskoga osvajanja zemlje, poceo masovan prijelaz na islam pristasa te i takve bosanske vjere, koji su se na taj nacin svetili za progone svoje vjere tijekom prethodnih stoljeca. Bosanski Muslimani od pocetka jasno iskazuju svijest o svojoj posebnosti u okvirima Osmanskoga imperija, po cemu se Bosna precizno razaznaje kao zaseban entitet u okvirima Imperija, sto se formalizira drzavno-pravnim okvirima Bosanskoga pasaluka. U XIX. st., kada pocinje uspon nacionalnih pokreta na slavenskome jugu, srpski i hrvatski pokreti uspjesnim promidzbenim djelovanjem privlace bosanske pravoslavce i katolike i od njih stvaraju Hrvate i Srbe, cime je stvorena danasnja slika Bosne i Hercegovine."

Ovako grubo skicirani nacrt procesa "etnogeneze" i "politogeneze" narodnosnoga entiteta koji se danas koristi "bosnjackim" imenom i ujedno bosanske drzavnosti jos uvijek se nigdje ne moze procitati u formi zaokruzenoga i podrobno elaboriranoga teksta. No, i u ovakvoj "instant" formi zacijelo bi ga odmah potpisala vecina ideologa suvremenoga "bosnjastva". Vise ili manje zaokruzeni dijelovi ovakvoga prikaza rasuti su jos uvijek po razlicitim publikacijama, uz starije tekstove sarajevskoga filozofa i diplomata Muhameda Filipovica i drugo izdanje "Enciklopedije Jugoslavije" s njenim separatom "Bosna i Hercegovina", ponajprije onima koje su nastajale i izlazile tijekom cetiri ratne godine u BiH i inozemstvu. U sirenju, pak, ideja kakve su ovdje izlozene danas najvazniju ulogu igraju usmeno izgovorena rijec prenesena sredstvima masovnoga priopcavanja (radio i TV), koja na taj nacin stize i u najzabitnije kutke, te novi udzbenici sto ih za osnovne i srednje skole izdaju muslimanske vlasti na podrucjima koja nadzire "Armija R BiH".

U cijelome, pak, sklopu razlicitih postavki koje tvore ovakav zaokruzeni i visoko politizirani i ideologizirani pogled na etnicku i politicku povijest BiH moguce je jasno razluciti i izdvojiti, uz ocigledne izmisljotine (primjerice: “pleme Bosna" koje se niotkuda naslo cak i u “Enciklopediji Jugoslavije", zamisljenoj i ostvarenoj kao skup politicki podobnih “istina" svoga doba), ono sto bi se moglo oznaciti kao “kamene temeljce" cijeloga misaonog sustava. Ti su “kameni temeljci" stvarne povijesne cinjenice kojima, medjutim, ideologizirano tumacenje i interpretacija mijenjaju pravu narav i stavljaju ih u posve novi kontekst, dovodeci ih u nepostojece sveze s drugim slicnim povijesnim cinjenicama ili ordinarnim izmisljotinama. Jedna od takvih neprijepornih povijesnih cinjenica kojoj su suvremena tumacenja i interpretacije ideologa “bosnjastva" posve izmijenile narav jest trostoljetna egzistencija egzoticne i jos uvijek pomalo zagonetne vjerske institucije koju su njezine pristase nazivale “Crkva bosanska".

Iako jos uvijek nije sve do kraja jasno u svezi s “Crkvom bosanskom", prije svega u i tananim pitanjima teoloskih dogmi, neke se cinjenice o njezinu postanku i razvoju u danasnjoj historiografiji smatraju neprijepornima, cime se posve uklanjaju razlozi stanovitim dvojbama. To se, prije svega, odnosi na stvarnu narav “Crkve bosanske", koja je nedvojbeno bila utemeljena na krscanskim zasadama, a njezine su pristase smatrale kako zapravo samo ona polaze pravo na izvorno tumacenje krscanskoga nauka, usljed cega su upravo i samo za sebe rezervirali naziv “krstjana". Isto je tako nedvojbeno da je “crkva bosanska" nastala u krilu vec postojece i organizirane biskupije, koja je priznavala papinsko vrhovnistvo koristeci se istodobno staroslavenskim kao jezikom bogosluzja. Cak je i sam naziv institucije, “crkva bosanska", zapravo izravni prijevod naziva te stare biskupije koja se latinski nazivala “ecclesia bosnensis". K tomu, i u vrijeme nastanka, na prijelomu XII. i XIII. st., i kasnije, tijekom XIII. i XIV. st., predstavnici hijerarhije “crkve bosanske" odrzavali su vise ili manje zive kontakte sa sljedbenicima slicnih suvremenih naucavanja u zapadnoj Europi, cime se uklanja temelj za bilo kakav disput o autohtonosti naucavanja ili eventualno eminentno “bosnjackim" znacajkama cijeloga pokreta.

Za svoga trostoljetnoga djelovanja “crkva bosanska" nikada nije uspjela postati organiziranom masovnom crkvom kakve su, inace, bile suvremene Katolicka crkva ili ortodoksne drzavne crkve u zemljama bizantskoga uljudbenog kruga. Sve do sredine XV. st. bosanski drzavni poglavari (do 1377. banovi, a nakon toga kraljevi), iako sami odreda katolici, nisu smatrali kako treba poduzimati radikalne mjere za unistavanje “Crkve bosanske" kao institucije. No, od sredine XIV st. (tocnije od 1340.) ti isti drzavni poglavari pruzaju punu potporu djelovanju franjevackih vjerovjesnika, koji su propovijedanjem Rijeci Bozje i mirnim sredstvima nastojali privuci bosansko pucanstvo u krilo Katolicke crkve. Do konacnoga i nasilnog obracuna drzave i "Crkve bosanske", u kojem ce ova gotovo nestati kao institucija, dolazi u okolnostima sve izrazenije turske opasnosti, buduci da je pomoc krscanskih snaga u obrani od Turaka bila uvjetovana radikalnim obracunom s institucijom koju se u katolickim krugovima drzalo heretickom.

U konacnom obracunu s Turcima 1463., nakon kojega ce prakticno nestati bosanskog kraljevstva, preostale se pristase “Crkve bosanske" svojim ponasanjem nisu izdvajale od mase ostaloga pucanstva. Nedavno, pak, objavljena suvremena izvjesca gradskoga poglavara Trogira upucena u Mletke u danima "pada Bosne" zorno dokazuju kako je prica o izdaji preostalih "krstjana" plod maste udaljenih i lose informiranih promatraca sa strane. Konacno, po uspostavi Osmanske vlasti mali broj preostalih "krstjana" nastavio je zivjeti ostajuci vjeran svome izvornome naucavanju, odolijevajuci pozivima i pritiscima za islamiziranjem vjerojatno ustrajnije od svojih katolickih i ortodoksnih susjeda i suvremenika.

Stvaranje mitova, u kojima je nedvojbena povijesna cinjenica trostoljetne egzistencije "Crkve bosanske" bila polazna tocka, pocelo je, kako je gore receno, odmah po nestanku bosanskoga kraljevstva. Jedan, pak, od prvih suvremenih povjesnicara koji ce svojim tumacenjima stvarati nove nanose mitotvorne misli u svezi s "crkvom bosanskom" bio je hrvatski arheolog i povjesnicar Ciro Truhelka, dugogodisnji ravnatelj Zemaljskoga muzeja u Sarajevu. No, jos prije Truhelke zadarski je Srbin Bozidar Petranovic prvi poceo "Crkvu bosansku" nazivati "bogumilskom" a njezine pristase "bogumilima", postavivsi tako prvu pogresnu postavku. Sam, pak, Truhelka, djelujuci u sirem kontekstu pokusaja stvaranja "bosnjacke" nacije u doba uprave B. Kallaya u BiH, bio je jedan od prvih istrazivaca koji je u svojim radovima u izravnu svezu doveo nestanak "Crkve bosanske" u XV. st. s procesom islamizacije, koji ce u Bosni otpoceti s uspostavom Osmanske uprave, a stvarni zamah dobiti tek u XVI. st. Na taj su nacin stvorene polazne pozicije iz kojih ce vremenom, ponajprije djelovanjem kojekavih "autodidakta" i nadripovjesnicara, nastati cijeli mit o "bogumilskome narodu" koji je svoju izvornu narav i posebnost nastojao ocuvati masovnim prijelazom na islam.

No, istodobno, historijska ce znanost sve jasnije i upornije dokazivati da izmedju nestanka "Crkve bosanske" i procesa islamizacije ne postoji nikakva stvarna sveza, pa cak ni sinkronicitet na vremenskoj osi. Takav stav, iako nikada u izravnoj formi, zastupali su cak i sami orijentalisti podrijetlom iz Bosne (gotovo odreda i sami Muslimani) koji su se bavili istrazivanjem procesa islamizacije. Stovise, upravo zahvaljujuci tim istrazivanjima postalo je jasno da proces islamizacije u Bosni nije bio bitno drukciji u odnosu na druge zemlje koje su vremenom padale pod vlast Osmansa. Danas je, pak, neprijeporno da je suvremena relativna masovnost muslimanskoga pucanstva u Bosni rezultat povijesnih procesa XIX. i XX. st. (sve zemlje koje je krscanska "reconquista" oslobodila do sredine XIX. st. bile su "vjerski ociscene", da bi nakon toga vremena tecevine demokratskih procesa naprosto onemogucile takav postupak sve do pojave novih srpskih "barbara" na kraju XX. st. ), a ne posljedica neke posebnosti bosanskih prilika, pa time i nekoga osobito uspjesnoga procesa islamizacije u ranijim vremenima.

Kako se iz svega vidi, razlika je izmedju rezultata sto ih je postigla povijesna znanost s jedne, i "bosnjackih" mitova o "etnogenezi" s druge strane, takva da se znanstvena interpretacija povijesti i mit naprosto iskljucuju. Rijec je, zapravo, o dva oprecna pristupa povijesti, a razlike se medu njima ne svode samo na drukciji nacin promatranja odredjenih pojava i procesa, vec i na posve razlicite cinjenicne temelje interpretacije. Primjerice, "Crkva bosanska" u vrijeme svoga nastanka nije neuobicajena pojava u suvremenom europskom kontekstu; njezin je, pak, razvojni put doista drukciji no razvoj slicnih pokreta, no sve to ipak nije ni izdaleka dostatan cinjenicni materijal na kojemu bi se moglo graditi interpretaciju o nekakvoj bosanskoj zasebnosti. Ili, postavimo li stvari drukcije, ucenje "Crkve bosanske” kao eminentno krscansko ni u kojem slucaju nije moglo stvoriti prijemcivi teren za neku posebno uspjesnu islamizaciju.

K tomu, uspostava je osmanske vlasti znacila pokretanje dubokih strukturalnih promjena u cijelome drustvu krajeva koji su pod nju potpali, pa su u takvim uvjetima samo izvanredno snazne i otpome drustvene institucije bile u stanju odrzati kontinuitet u odnosu na prijasnje razdoblje. U Bosni uopce nije postojala tako snazna i otporna drustvena institucija koja bi bila u stanju ocuvati duhovni i intelektualni kontinuitet s vremenom bosanskoga kraljevstva ("Crkva bosanska”, ako je o njoj rijec, izgubila je svaku drustvenu relevantnost jos i prije samoga zavrsnoga cina pokorenja zemlje). Cak je i jedina institucija sa stvarnim kontinuitetom, franjevacka bosanska provincija, vrlo brzo pod teretom nasilja novih upravljackih struktura i gubitka oslonca u bogatijim slojevima drustva napustila cuvanje uspomene na vrijeme samostalnoga kraljevstva. Prema tomu, svaki je poziv na srednjovjekovne "bosnjacke" (i sam je naziv "Bosnjak" tek turcizam, dok je prvotni, srednjovjekovni oblik "Bosnjanin”) tradicije cista iluzija i manipulacija kojom se danas pokusava osigurati legitimitet vrlo upitnih politickih nastojanja.