Na udarnom mjestu “pisma sestorice”, kao krunski argument za ostavku, pod tockom prvom pise: “Dugogodisnjom orijentacijom na podjelu Bosne i Hercegovine pripremili ste i suomogucili tragicne lomove ove mnogostoljetne multikulturalne zajednice i pozeljne drzavne cjeline, koja je po prirodi stvari trebala biti najkorisniji saveznik Hrvatske.” Ima tu jos toga sto mu dodje kao posljedica ovog velikog grijeha! To je strateska ranjivost granice sve do samog srca Hrvatske i moguca stradavanja uzduz te duge granice. Buduci da smo se odlucili na segmentiranje pisma, koje, stilisticki i sadrzinski gledano, predstavlja koncentrat sveukupne trenutne hrvatske politike, ovoga puta sve to necemo moci staviti u srediste pozornosti. Ni sve ono sto je sadrzano u citatu ne mozemo ovoga puta razmotriti. Izostavit cemo mnogostoljetnu multikulturalnu zajednicu i pozeljnost drzavne cjeline, o cemu kanim na drugom mjestu govoriti, a ovdje cu analizirati samo krivnju za tragicne lomove.

Iako nije potpisnik “pisma sestorice”, iako je samo odvjetnik pred javnoscu za neke od potpisnika, Slaven Letica moze se smatrati dizajnerom krivnje hrvatske drzavne politike u Bosni za zemlju i za inozemstvo. On sugerira svima da misle da je ta politika dozivjela koncepcijski, strategijski, intelektualni, vojni i moralni debakl. Svoju ulogu dizajnera krivnje i moderatora misljenja sto nastaju pod njegovom sugestijom, zasniva na mistifikaciji svoje upucenosti u ono sto je mislio, namjeravao i cinio hrvatski Predsjednik, komu je on nekoliko mjeseci bio povremeno u drustvu kao savjetnik. Koristeci to svoje dvojbeno savjetnistvo u vlastitu promociju kako bi ga malo tko znao iskoristiti, on uporno mistificira da je “Tudjman od pocetka krize zelio podijeliti Bosnu”, da je on Bosnu smatrao “kolonijalnom tvorevinom”, da je “opsjednut podjelom Bosne”, da je slao Sentiju, Lerotica i Bilandzica da sa Srbima dijele Bosnu i ,”pri tom pocinio jedan od vecih politickih delikata”, da nikad nije racunao na rat Hrvata i Muslimana, da Tudjman kao povjesnicar, “sto se tice Bosne”, zivi u proslosti, da nikad nije shvatio “da se status Muslimana u Bosni korjenito promijenio u ovih pedeset godina”!

Nije iskljuceno da je Letica, muhajuci se besposlen oko Tudjmana, cuo nesto o Bosni kao kolonijalnoj tvorevini, o Bosni koja bi se mogla i dijeliti, a mozda je negdje nesto od toga kod Tudjmana i procitao. Pa, ne znajuci dovoljno o hrvatskoj politickoj misli u vezi s Bosnom, jer je o toj stvari prvi put u Predsjednikovoj sredini nesto cuo, zakljucio je: “Podjela Bosne bila je izvorna ideja predsjednika Tudjmana.” Misli li Letica da se ideja o podjeli Bosne prvi put javila kod Tudjmana, ili da je to bilo njegovo polaziste u koncipiranju politike prema Bosni? Nije moguce da misli ono prvo! On sigumo zna da su je mnogi prije Tudjmana na hrvatskoj strani i dijelili i pokusavali dijeliti. Vjerojatno misli ono drugo.

No, da je savjemik i u pravu, da je on tocno registrirao ideje koje je zatekao kod svog poslodavca, a sigumo ih u tako krutom stanju zatekao nije, morao bi znati da je to bilo na pocetku ovog rata, isto kao sto bi morao nesto znati o evoluciji politicke misli i o korektivnoj ulozi cinjenica u politickog mislioca i politickog prakticara. On bi, slijedom tih imperativa, za svakog opservatora, da se - ako se status Muslimana, sto je bitna korektiva svake politike prema Bosni, tokom pedeset godina promijeni – tako promijenila i hrvatska politicka misao o Bosni. Sto da ne, i politicka misao predsjednika Tudmana!

Svaka ziva politicka misao, ne gubeci bitne korektive, ne gubeci iz vida cilj, u ovom slucaju hrvatski nacionalni interes, podlijeze korekciji zbilje da bi mogla biti realizirana, jer je politika, to i vrapci na krovu znaju, vjestina postizanja moguceg.

Eto, cak i takav kakav je, cak i kao dizajner krivnje i debakla hrvatske politike, kad je u pitanju distribucija krivnje za “tragicne lomove” u Bosni, Letica je prisiljen, dovodeci se u ocito protuslovlje, izvrsiti ovakvu raspodjelu:

“Ja smatram da bi distribucija odgovornosti za takvo stanje trebala ovako izgledati: rezim Slobodana Milosevica i zlocinacko vodstvo bosanskih Srba. Oni snose vise od pedeset posto krivnje. Na drugom je mjestu Alija Izetbegovic, koji je slijepo, intelektualno inferiorno i glupo, slijedio americka obecanja o pomoci Bosni da opstane. Na trecem je mjestu po odgovornosti medjunarodna zajednica jer je prihvatila koncepciju humanitarne pomoci kao nacin rjesavanja situacije u Bosni, umjesto da intervenira protiv srpske agresije. Na posljednjem je mjestu, po mojem misljenju, politika Republike Hrvatske. Ta se politika provodila preko hercegovackih Hrvata, mimo interesa bosanskih Hrvata.”

Ovo o politici koja se vodila preko Hercegovaca, a zanemarivala interes bosanskih Hrvata, ostavit cu za neku drugu zgodu. Ali, sto se tice sudionika u raspodjeli krivnje i razloga krivnji, ja se s Leticom potpuno slazem. Dodao bih samo da odredjenu krivnju na strani Bosnjaka-Muslimana i njihova prvaka ima i prvakova fundamentalisticka politika, otvorena i prikrivena, sto Letica, cini se, zajedno s autorima “pisma sestorice”, ne zeli vidjeti.

Bez brige, progledat ce! I dodao bih jos kako je steta da drugu polovicu krivnje Letica nije sam podijelio na tri sukrivca. Priznajem, kad to sam pokusavas, da ostatak podijeliti nije lako. Da ga podijelimo ravnomjemo, na tri jednaka dijela! Svakom ce pripasti nesto manje od sedamnaest postotaka. Za hrvatsku stranu to je posve pravedno. Hrvatska je krivnja tolika kolik je udio Hrvata u sastavu stanovnistva Bosne. Ako je to tako, da se krivnja hrvatske politike za ono sto se zbiva u Bosni moze svesti na sedamnaest postotaka, sto je onda s onim smrtnim grijehom, onom podjelom Bosne koju spominje “pismo sestorice”, grijehom iza kojeg bi trebala uslijediti ostavka i destabilizacija drzave s neizvjesnim ishodom.! Dobro, nije ni sedamnaest postotaka macji kasalj! Ali, zar se sa sedamnaest posto udjela u bosanskim lomovima mogla podijeliti Bosna? Kako pise u “Erasmusu”, i kako sugerira dizajner krivnje.

Da usput kazem! Cini se da je Leticin animozitet prema svom nekadasnjem poslodavcu, koga nije znao savjetovati pa ga je gazda otpustio s posla, tolik da Letica protuslovi i vlastitom razumu kad dodje u priliku da bivseg poslodavca za nesto optuzi. Povijest nas uci da je to boljka svih bivsih sajetnika koji su svoj posao shvatili preozbiljno i pokusali ga pretvoriti u patronazu.

Sad, kad smo krivnju distribuirali i prihvatili svoj kriz, svojih sedamnaest postotaka, da vidimo kako stoji s tim magnum crimenom, tom podjelom Bosne, da vidimo je li to necija opsesija ili je to mogucnost koja se, kao svaka druga, u odredjenim okolnostima sama od sebe namece? Napokon, je li tu mogucnost kreirala jedna osoba ili ona svoje izvoriste ima u hrvatskoj politickoj misli?

Slozio bih se s onima koji kazu da je podjela Bosne najgore rjesenje za Hrvatsku, i dodaju da se podjela nije mogla izbjeci pa je treba prihvatiti kao neminovnost. Ali se ne slazem ako se podjelom smatraju hrvatski prijedlozi “kantoni, provincije, republike u uniji”, koji su korespondirali s onim sto je dolazilo od mirovnih posrednika i sto je tendiralo da Bosna za Hrvatsku bude “pozeljna drzava”, u kojoj ce biti sacuvani hrvatski interesi i ugradjen mehanizam da Hrvati, u slucaju diobe koju oni nece inicirati, dobiju svoj dio. Trebalo bi postivati nijanse - to definitivna podjela ipak nije!

Ivan Aralica, 25/1/1994