Nudeci Bosnu kao “Jugoslaviju u malom obojenu u zeleno”, nudeci Bosnu kao navodno multikulturalnu i multinacionalnu zajednicu kakva je bila i Jugoslavija u sjecanju svojih zagovornika, Izetbegovic je uspio homogenizirati muslimanski korpus uspostavljajuci znak jednakosti izmedu islamske Bosne u kojoj po Kur'anu postoji zivotni prostor “ne i politicki” za katolike i pravoslavne i Jugoslavije u kojoj su po pricama Jugoslavena Srbi, Hrvati i Muslimani zivjeli u komsijskoj slozi sve dok nacionalisticke strasti nisu razbucale taj sklad. To je bila platforma objedinjavanja izmedu islamskih fundamentalista i onih Muslimana koji su bili europeizirani u znacenju da su u Jugoslaviji vidjeli europski model drzave u kojoj bi kao narod i kao civilizacija mogli postojati. Kad bi “zelena Jugoslavija u malom” dopustala konfederalno i federalno uredenje kao sto je dopustala crvena Jugoslavija covjek tim ljudima ne bi imao sto prigovoriti. Ali “zelena Juga” to ne dopusta i to je uzrok hrvatsko-muslimanskom sukobu.

Valja reci da je ta svjetovnjacka muslimanska struja bila jaka i samo je srpska agresija koja je pokazala prijetvornu i izopacenu narav jugoslavenskog modela komsijskog multikulturalizma kriva sto se ona slila u savez sa sljedbenicima vjerskog fanatika. Pristala je na to jer je u vjerskom fanatizmu otkrila dovoljnu kolicinu otpora da se zemlja odupre surovoj agresiji. Jugoslaveni muslimanskog porijekla toga otpora nisu imali jer su raspadom jugoslavenstva bili zateceni i ogoljeni do koze. Njihov je jedini izlaz bio povratak korijenu i identifikacija s Izetbegovicevom “demokratskom nacijom” iako su bili potpuno sekularizirani. Ta je simbioza uspjela i stoga sto su sve pristase jugoslavenskog “bratstva i jedinstva” kao modela multikulturalizma njegovale predodzbu o postojanju “malih Jugoslavija” koje se prostiru u jednoj pokrajini, jednom gradu ili samo u jednom selu. Reci za neko selo ili grad da je “Jugoslavija u malom” bilo je za jugoslavenske multikulturaliste oznaka najvise vrijednosti. Ove pristase “bratstva i jedinstva” daju “zelenoj Jugoslaviji” legitimaciju multikulturalne i multinacionalne zajednice, do cega je vanjskom svijetu, opijenu multikulturalnoscu kao lijekom za sve sporove, posebno stalo. Slikovito receno, oni “zelenu Jugoslaviju” boje u crveno i tako za Izetbegovica obavljaju korisnu kamuflazu.

Ta se simbioza fundamentalista i projugoslavenski orijentiranih komunista moze vidjeti i u personalnom vrhu Demokratske akcije. Tandem Izetbegovic i Ejup Ganic, za koga tvrde da je ateist, sto i on sam izjavljuje i sto mu se moze vjerovati! Cak i njegove manire upozoravaju da je prosao skolu “bratstva i jedinstva”, skolu komunistickih grubijana bez korijena i kontinuiteta!

Uz konceptualne srodnosti zblizavanju Muslimana komunista i pristalica Demokratske akcije pridonio je i trend nacionalne homogenizacije koja je zahvatila citav jugoslavenski prostor. Stoga to zblizavanje za hrvatskog promatraca nije osobito zanimljivo, jer se nesto slicno dogodilo posvuda, pa je valjalo ocekivati da se dogodi i medju Muslimanima.

Za nas je mnogo zanimljiviji i presudniji proces simbioze izmedju jugoslavenskih nostalgicara, svjesnih i podsvjesnih, i islamskog fundamentalizma ako su nostalgicari hrvatskog porijekla. Ta je simbioza mnogo slozenija, ali i ona sasvim ocekivana, i kad se gleda kao opci i kad se gleda kao posebni, bosanski fenomen.

Nakon raspada kompozitnih drzava i osamostaljivanja njihovih sastavnih dijelova u posebne drzave, nakon prekrajanja granica kao posljedice ratnih sukoba i u svim drugim slicnim prilikama kad se jedni drzavni okviri razbijaju i nastaju drugi, u dijelovima naroda, koji ne mogu uci u sastav novonastale maticne drzave nego se moraju svesti na status nacionalne manjine i zivjeti u maticnoj drzavi drugog naroda, nastaje zestoka napetost, koja, s jedne strane, optuzuje svoje sunarodnjake koji pristaju na osamostaljivanje i bez njih, a s druge, jaca nostalgiju za prvobitnim stanjem, kad su svi pripadnici jednog naroda zivjeli u okviru jedne drzave, makar u njoj i ne imali svoju nacionalnu drzavu. Tko je precitavao povijest, takvih se slucajeva nagledao. Podleci tim pritiscima znaci samo dvoje: ili odustati od samostalne maticne drzave i pristati na kompozitnu drzavnu zajednicu, ili krenuti u ratna osvajanja da bi se svi dijelovi svoga naroda pripojili matici. U slucajevima kad se to zbiva nakon ratova i kad granice kroji pobjednik, tendencije takve vrste suzbijaju se silom. U svim drugim slucajevima, ako se ne ukrote razumom, one podivljaju i dovode do sukoba i medju narodima i unutar jednog naroda. Suvremena je civilizacija nasla nekakav lijek za to i nastoji ga pacijentima dati silom ili pritiscima i snagom autoriteta, kojem se svi oboljeli utjecu za pomoc, ali, na zalost, rijetki slusaju njegove upute za ozdravljenje. Lijek je ne odustajati od nacionalne drzave i kroz ljudska prava dati nacionalnim manjinama sve sto ima i narod koji nosi suverenitet, ocekujuci da ce na isti nacin postupiti i susjed s dijelovima tvoga naroda koji zive u njegovoj drzavi. Nista posebno, u suvremenoj politici prvo slovo abecede, ali me uvijek zaprepasti kad oni koji se politikom bave ni to prvo slovo politicke pismenosti ne znaju.

Ako nas pamcenje dobro sluzi, i ako to namjerno nismo zaboravili, izmijesanost stanovnistva, poznata “leopardova koza” i cinjenica da bi dijelovi naroda, kad bi se republike pretvorile u samostalne drzave, ostali izvan maticnih drzava, bio je jedan od vaznijih razloga onima koji su drzali da se jugoslavenske republike, stvorene po nacionalnom kljucu, ne mogu pretvoriti u samostalne drzave. Sad, kad se osamostaljivanje tih drzava zbilo, nekadasnji razlog za postojanje Jugoslavije, koji je bio realan i koji se nije mogao ugasiti, javlja se u obliku nezadovoljstva onih dijelova naroda, bez obzira o kom se narodu radilo, koji su nakon osamostaljivanja drzava ostali izvan svoje maticne zemlje. To se nezadovoljstvo oblikuje bilo kao teznja da se pripojenje izvrsi pod svaku cijenu, bilo kao nostalgija za Jugoslavijom kad se zivjelo s glavninom svoga naroda u istim drzavnim okvirima.

Otkako se Bosna pokusava artikulirati kantonalno, provincijalno i republicki, i u njoj se susrecu identicne pojave. Osobito u tamosnjem hrvatskom narodu, sto nam je od posebnog interesa, jer sve sto ovdje govorim pokusaj je osvjetljavanja dvojnosti hrvatskog nacionalnog bica, njegove raspolucenosti kad se formulira politika prema Bosni. I tamo prigovori artikulaciji dolaze odatle sto citav jedan narod, u nasem slucaju hrvatski, ne bi mogao zivjeti u svojoj nacionalnoj jedinici. Kako se to ne moze ni na kakav nacin ostvariti, javlja se nostalgija i pokrecu akcije sa ciljem da se uspostavi stanje prije srpske agresije u Bosni, sto ne bi bilo ni tako lose kad bi bilo moguce, i da se ponovo instalira Jugoslavija sa svojom neraskidivom “leopardovom kozom”, sto je i lose i nemoguce. Ta tendencija proizlazi iz pozicije ljudi i dijelova naroda. Ona se moze razumjeti, ona je, kako god okrenes, bolna, ali jos nitko - izvan sheme da jedan narod ostvaruje svoja prava dijelom unutar autonomne jedinice a dijelom u drugim jedinicama na osnovi pariteta - nije za nju mogao naci pogodnije rjesenje. Koheziona snaga “leopardove koze” i “izmijesanost naroda” nije bila toliko jaka da sacuva Jugoslaviju ni u unitarnom ni u federativnom obliku; “leopardova koza” ne moze sacuvati ni Bosnu kao unitarnu zemlju; ako se Bosna moze nekako odrzati, moci ce se odrzati samo kao “mala zemlja”, zna se cija, ili kao nekakav oblik federacije i konfederacije. Ako se Jugoslavija odrzavala koliko se odrzati mogla, kao federacija, ne vidim kako bi se Bosna, ako joj je ideal da bude “Jugoslavija u malom”, i to bez boje, mogla odrzati drukcije nego kao federacija ili konfederacija.

Na ovoj osnovi, i kad je gledamo kao opcu pojavu i kad je gledamo u okvirima Bosne i Jugoslavije, nastala je druga bosanska simbioza, nastalo je priblizavanje nekih hrvatskih politicara fundamentalistickoj politici Alije Izetbegovica, koju oni svi odreda nijecu, pred njom zmire ili je minoriziraju, nastalo je ono sto i bismo mogli nazvati hrvatskom alternativnom politikom prema Bosni. Ali, prije toga nesto o lijepku na koji se ti politicari lijepe, o Izetbegovicevu shvacanju gradjanske drzave kad se uzor vidi u jednonacionalnim drzavama.

On je nasao, sto nije bilo tesko naci, slicnost izmedu islamske zemlje kakvu je zamislio, koja je dobrohotna prema svim pripadnicima vjera judeo-krscanske osnove, i nacionalne drzave jednog naroda koja pripadnicima drugog naroda daje manjinska prava. Prema tom konceptu, Bosna bi bila drzava Bosnjaka Muslimana, kojoj se kao Bosnjaci, u smislu drzavljana, mogu prikljuciti i pravoslavni i katolici, zato sto islam do nacije ni svoje ni tudje ne drzi, a oznaka mu drzavljanstva, kad se proteze na sve gradjane i kad ne zatire islamski univerzalizam, ne smeta. Takav je status Izetbegovic Hrvatima i Srbima preporucivao prije sukoba. Onoliko prava koliko ih nacionalne manjine dobivaju po europskim standardima u nacionalnim drzavama, dobit ce ih i pripadnici drugih vjera u islamskoj Bosni. Pa zar to onda nije isto? Izetbegovic i komunisticki element, sto ga je, kako smo vidjeli, uza se vezao, nisu mogli vidjeti da Bosna ne moze biti nacionalna drzava jednog naroda, da je ona tip tronacionalne drzave, i da ne moze biti gradjanska, sekularna, ako nije iznutra artikulirana tako da se suverenitet distribuira na tri naroda i realizira u teritorijalnoj autonomiji i reciprocitetu prava za sve narode na citavom bosanskom prostoru. To je za njega bila i ostala zapadnjacka izmisljotina.

Cvrsto vjerujuci da je samo on i bosnjacko-muslimanski narod nosilac bosanskog suvereniteta (Ejup Ganic kaze: “Legitimitet bosanske drzave nase je najvece oruzje!”), Izetbegovic je srpsko otcjepljenje i tendenciju da se pripoje Srbiji nazvao secesijom, u cemu je imao pravo. Ali je on i hrvatsku teznju da se Bosna komponira na osnovi kantona, provincija i republika nazvao secesijom, u cemu nije imao pravo, jer se tu ni u jednom od tri slucaja o secesiji nije radilo. O secesiji se ne radi cak ni onda ako se drzi da su ti pristanci bili sracunati na eventualni raspad bosanske drzave, jer nitko kao muslimanska strana, da je na artikulaciju pristala, taj raspad nije mogao sprijeciti. To izjednacavanje prijedloga za artikulaciju, koji su u sebi sadrzavali teritorijalnu autonomiju i reciprocitet u pravima, sa secesijom posluzilo je Izetbegovicu, i ne samo njemu, da do paranoje i apsurda razvije sumnju u postene namjere hrvatske strane ida potpiri razdor izmedju Hrvata koji bi se koristili autonomijom (Hercegovci), i onih koji se njome ne bi mogli koristiti, koji bi ostali zivjeti u autonomnim jedinicama drugih dvaju naroda i koristili se reciprocitetom prava. Ovi potonji uhvatili su se na mamac “gradjanske drzave”, cesto i ne znajuci na sto pristaju, cesto samo iz emotivnih razloga jer se ne mogu pomiriti sa sudbinom da ce zivjeti i izvan hrvatske drzave i izvan autonomne hrvatske jedinice u Bosni, a cesto i stoga sto su ih njihova politicka usmjerenja iz prethodnih vremena navela da se svrstaju u saroliku politicku grupaciju koja vrsi pritisak na trenutnu hrvatsku politiku prema Bosni, koja zahtijeva preispitivanje te politike, a kakvom bi politikom postojecu trebalo zamijeniti sami ne znaju. Objektivno, iako iz te sarene grupacije to nitko ne zeli, njihovi zahtjevi za reviziju hrvatske politike vode k njenu izjednacavanju s politikom Izetbegovicevom, sto bi citav hrvatski vojni i ekonomski potencijal dovelo u sluzbu njegovih ciljeva koji prelaze okvire Bosne i vode u jos nesagledive sukobe na balkanskom prostoru.

Ivan Aralica, 6/2/1994