Kod nas, pogotovo u redovima oporbenih stranaka, iako se i u redovima vladajuce stranke za to nadje pristasa, postoji idealizacija konsenzualnog oblika odlucivanja, koji je u jednom vremenu, kod sastava one visestranacke vlade, bio postignut. O toj cu teznji da se nadglasavanje zamijeni konsenzusom jos nesto reci kad budem govorio o “aroganciji vecine” i o tajnom glasovanju. Sad bih rekao samo to da je steta sto hrvatska politika nije postigla konsenzus oko jedinog pitanja vrijedna konsenzusa, oko odnosa prema bosanskoj drzavi i oko odnosa Hrvata i Bosnjaka u Bosni. A za to su, i pored enormnog neznanja, postojali minimalni preduvjeti.

Suverenitet bosanske drzave, otkako je taj suverenitet priznat od medjunarodnog arbitra, nikad i ni od koga nije osporavan, ni od vecinske stranke ni od znacajnijih oporbenih stranaka, pa su i sva medjusobna prepucavanja da netko taj suverenitet ne podrzava bila izlisna. A sto se tice drugog dijela sintagme “suverena i nedjeljiva”, i tu se mogao naci konsenzus, ako se pod “nedjeljiva” nije mislilo na unitarna. Ako se pod nedjeljivost Bosne mogla uklopiti njena unutarnja artikulacija na provincije, kantone, opcine, republike ili stogod drugo - dakako, i po nacionalnom kljucu, u sto se uklapalo i stvaranje Herceg-Bosne kao dijela bosanske drzave - onda se konsenzus bez po muke mogao postici.

Ipak nije postignut. Naprotiv, politika prema Bosni postala je najvazniji razlikovni element u hrvatskoj politici. U vrijeme sukoba s Bosnjacima, kad se bosnjacka strana pokusala ukliniti u taj procjep i izazvati sukobe u samoj Hrvatskoj, kod onih koji su im pruzali podrsku imali smo i elemenata svojevrsne nacionalne izdaje. Moze li se to razumjeti? Moze, sve se razumjeti moze. Oprostiti je malo teze, iako i to valja ciniti. U dijelu hrvatske politike, koji benevolentno pristaje na bosansku suverenost, bez ikakvih uvjeta za status hrvatskog naroda u toj drzavi, ispod, toboze, nacelnih stavova da je ta drzava medjunarodno priznata i da nam drugo nista ne preostaje, krije se, zapravo, odbojnost prema upletanju u balkanske poslove, cemu je Bosna paradigma, krije se ona zasicenost sto se izrazava odmahivanjem ruke uz rijeci: “Neka ide bestraga i Bosna i sve sto nam od nje dolazi!” To je ona odbojnost sto je stanovnik srednje Europe gaji prema odvratnom Balkanu. Kamo srece kad bi se Bosnu moglo apstrahirati i alaliti je upakiranu u “suverenu i nedjeljivu”, ali se to ne moze. Ni mi ni citav svijet. A mi smo od svijeta u zaguljenijoj poziciji. Alalimo li Bosnu, alalit cemo i sedamsto tisuca Hrvata koji u bilo kakvoj Bosni nece ni htjeti ni moci zivjeti, i koji ce doci u Hrvatsku, ne vise kao odiozni “hercegovacki lobi”, nego kao novi seobeni val koji ce se kod nas milom ili silom naseliti. Mi mozemo nevoljko prihvacati bosanski teret, i tamosnju federaciju i konfederaciju s njom, ali nemamo nikakve sanse da ga, zbog odbojnosti prema balkanizmu, apstrahiramo. On je u svakom pogledu, teritorijalnom, ekonomskom i politickom, srascen sa Hrvatstvom i Hrvatskom. U staroj se drzavi govorilo: em ti zemlju koja Bosnu nema! Promijenilo se, sad ce proklet biti onaj koji je ima na brizi.

U pripremi krize Manoliceva se inovacija na temu Bosne sastojala u tomu da je medjustranacka razilazenja pokusao uciniti unutarstranackim, tako da se suceljavanja podignu na stupanj usijanja i u pogodnom trenutku izazovu rascjep s demisijama njegovih protivnika, medu kojima je vidio i Tudjmana. Daleko od centra odlucivanja, iz pozicije koju je sam zauzeo, Manolic nije mogao ni htio traziti rjesenja na temu Bosne. On je na tu temu gledao iskljucivo sa stanovista unutarstranackog rascjepa. Kad bi tko htio sukob s Bosnjacima, kad ne bi prevladavalo misljenje da nam taj sukob ne treba i da moramo uciniti sve kako bismo ga izbjegli, sve osim izdaje hrvatskog naroda u Bosni, onda bi Manoliceva opstrukcija bila razumljiva. Ali to nitko nije htio, i on se, da nije zelio raskol, mogao ukljuciti u trazenje izlaza, trazenje koje je rezultiralo Washingtonskim sporazumima.

Sjecam se jedne zgode u vrijeme kad su bosnjacko-hrvatski sukobi poceli. U Sabor je dosao Slobodan Praljak i zatrazio da se nesto pokusa uciniti na sprecavanju sukoba, da se u Bosnu uputi parlamentarna delegacija. Otisao sam Manolicu i rekao mu sto Praljak trazi. On mi je odgovorio: “Neka kusaju ono sto su zamijesili!” Delegacija Zastupnickog doma je otisla, a iz Zupanijskog doma nije joj se nitko pridruzio, jer njegov predsjednik pokusaj da se nesto ucini na smirivanju situacije nije smatrao potrebnim.

Zacuduje sto on Washingtonske sporazume docekuje kao pobjedu svoje politike. Koje? Pa nje uopce nije bilo!

Ne samo da Washingtonski sporazumi nisu mogli biti njegovi, da on u njihovu donosenju nije sudjelovao, nego ih nije ni ocekivao, pa ni zelio. Oni su bili protivni i njegovim ocekivanjima i njegovoj volji. On je ocekivao i zelio da dodje do svestranog kraha politike u Bosni i do demisija po narudzbi iz “pisma sestorice”. Kako se to nije dogodilo, kako se pojavio dogovor koji regulira hrvatsko-bosnjacke odnose na bazi kantonalne federacije i njene konfederacije s Hrvatskom, njemu je izbijen iz rulku glavni razlog izazivanju unutarstranacke krize i njena prenosenja na parlament i drzavu u cjelini.

U tom trenutku politicar dobrih namjera, kojem nije do stranackog i unutarstranackog rivaliteta, kojem je samo do predmeta, prihvatio bi novonastalo stanje kao unutarnje zadovoljstvo i prestao sa secesijom. Ali, kako je tu bosanska politika bila u ulozi razlikovnog elementa koji je prikrivao duboko ozlojedjeno rivalstvo, Manolic je, osjecajuci da mu ispod nogu izmice tlo za bilo kakvu akciju u buducnosti, krenuo u napad. On prihvaca Washingtonske sporazume kao pobjedu svoje politike, gotovo kao svoj rucni rad, iako u njega ni konca nije utkao, on zahtijeva “diferencijaciju” unutar stranke, kao sto su to komunisti radili.

On javno proziva svog glavnog suparnika u borbi za “drugo mjesto” - Gojka Suska. Prozivku obrazlaze tvrdnjom da njegovi protivnici u stranci nece htjeti i nece znati provoditi Washingtonske sporazume. U prvi plan istice problem kontinuiteta bosanske politike i svih konzekvenci koje iz politickog zaokreta, kako on misli, proizlaze.

U tom ga smjeru oporbeni prvaci slijepo slijede, iako im je, ako politicki znaju misliti, moralo biti jasno da je platforma za Manolicevu akciju, donosenjem Washingtonskih sporazuma, nepovratno potonula ida je prica o kontinuitetu samo baloncic nad povrsinom onoga sto je s platformom potonulo. Ne, oni su mu povjerovali da moze sto prica da moze, i krenuli su za njim ne videci da vodja ne vidi kamo ide.