|
 Matija
Mažuranić (Novi Vinodolski 1817.- sanatorij Feldhof pokraj
Graza 1881.)
Putopisac, brat poznatijeg Ivana, pisca Smrti Smail-age Čengića.
Polazio je njemačku školu u rodnome mjestu, završivši kovački zanat.
Često putuje (Crna Gora, Srbija), posebno u nekoliko navrata Bosnom.
Godine 1841. ponovno je u Novom, bavi se i zanatom i poljodjelstvom,
ali i knjigom i uopće kulturnim pitanjima. Godine 1847. nalazi se
u Beču, 1848. ponovno u Bosni (u Sarajevu, na dvoru Fazli-paše Šerifije).
Bosna i Orijent kao da su ga privlačili neodoljivom snagom. Sačuvana
pisma govore a tome kako je Matija bio svjestan da zapušta ženu
i obitelj, ali se oteti nije mogao. Tako on potkraj 1848, u jednom
pismu braći kaže doslovno: “Ja ne znam kad ću se povratiti kući,
jer sam, bojim se, samo za ovu zemlju stvoren. Turci me jako ljube
radi velike mudrosti, kako kažu, a raja sve većma i većma povjerenje
u me stavlja, i otud ne more drugo slijediti nego mitra na glavi
ili kolac u dupe”. Poslije Sarajeva otišao je Matija čak i do Carigrada
(iako se datumi ne mogu točno utvrditi), a legende tvrde i dalje,
do Sueza i Egipta. Svakako. godine 1852. Matija je ponovno u Novome
i tu živi sve do oboljenja 1879. Ugledan poduzetnik i bogat gradanin
svoga rodnoga mjesta, Matija kao da je bio unaprijed određen da
nemirno završi, čak i onda kad je odlučio suprotno: da se preda
povučenom životu i smirenom radu. Počeli su se javljati simptomi
pomračenja uma i on je umro u sanatoriju poznatog liječnika Krafft-Ebinga,
kraj Graza, 17. travnja 1881.
Napisao je
putopisnu prozu Pogled u Bosnu (1842), koja u trenutku
pojave predstavlja vrhunac hrvatske književne umjetnosti riječi.
Putujući 1839. u Bosnu (od Karlovca, Siska i Kostajnice, preko Beograda,
pješice i na konju, do Sarajeva, Travnika pa preko Romanije do Zvornika)
- Mažuranić je na pučki način, bez ikakvih pobuda sa strane ili
literarnih utjecaja, kao dobar poznavalac narodnog stvaralaštva,
napisao djelo koje se čita i kao pustolovina i kao realistički prikaz
doživljenoga i viđenoga. U tom se putopisu isprepleću autorovi pogledi
na odnose između Turaka i Bošnjaka, islama i kršćanstva, s opisima
običaja i svakodnevnog života, slike vezirskih dvorova paša i aga,
ali i narodnih mehana, razmišljanja o svakodnevnici života, smrti
i ljubavi. Sve je to opisano živim pripovjedačkim nervom i skladnim
narodnim jezikom.
Taj putopisni
“biser hrvatske proze”, kako ga je nazvala kritika, nema ni patriotskih
tirada ni naglašene utilitarne tendencije, bez obzira nato što su
piščeva zapažanja o Bosni bila od velike koristi hrvatskim preporoditeljima,
a posebice Ivanu Mažuraniću pri pisanju njegova poznatog epa. Tako
se Matija Mažuranić ovom jednostavnom putopisnom knjižicom, zahvaljujući
svojem osjećaju za čisti, izvorni narodni jezik i izričaj, za pravi
realistički detalj, ali i za dobroodabrani opis običaja i odnosa
medu ljudima, za legendu i anegdotu — nametnuo kao vrhunski hrvatski
preporodni pisac, i to upravo u žanru putopisa, dakle književnoj
vrsti koja naslućuje i poeziju, i esej i kritiku — otvarajući na
taj način putove daljnjim naporima da se hrvatska književnost digne
na razinu prave umjetnosti.
Djela Pogled
u Bosnu, ili kratak put u onu krajinu, učinjen 1839—40. po jednom
domorodcu, Zagreb, 1842; Izabrana djela, PSHK, knj.
32, Zagreb, 1965.
Pogled
u Bosnu
ili kratak put u onu krajinu
učinjen 1839.-40. po jednom domorodcu
……………..
Bosna, gdje sam ju ja vidio, ima planina dosta, nego izmeđ planina
ima prekrasnih zemalja; ali najviše leže puste, žalosti moja! Bosna
je, uopće reći, zemlja plodna: to svjedoči najviše voće koga obilno
imaju. Kad sam bio u Sarajevu, onda je bio glad: oka pšenice je
bila po 60 para, a oka kukuruza po 50 para. A u zimsko doba oka
jabuka 15, oka suhih šljiva 30 para; a i drugoga voća svakoga ima
dosta. Rakija je na mehani doista skupa, a vino se ne smije ni donositi.
Ako koji mehandžija i dobavi vina, tako mora biti u velikom strahu,
jerbo može naopako postradati: zato litru vina daje po dva groša,
to jest 80 para.
U sarajevskom
polju je, kako sam čuo, od sve Bosne najgori stališ za kršćane.
Ondje kršćani ništa pod nebom ne imaju, ni kuće, ni kućišta, ni
mačke: nego ono što se vidi, to je sve agino. Ali to i nije kuća:
u kućah sjede samo Turci, a Vlasi u košari. Sarajevac im dade u
jesen i na proljeće sjeme da uzoru i posiju žito. Kad prispije košnja,
kršćanin kosi sam, sam žanje i vrši, i u jesen pobere voće, ali
ga uvijek agin momak nastoji; i onda, već kako donosi hadet, aga
š njim nekako podijeli.
Izvan Sarajevskog polja kršćani sami sebi kuće djelaju. Turci dobro
paze da ne bi tko načinio sebi malo bolju kuću i ako tko načini,
odmah ga tjeraju na sud i pitaju: “Pak zar i ti, krstu, i ti hoćeš
imati kuću, i ti si nekakav aga? hajde u aps (pod zatvor) dokle
ne platiš toliko i toliko stotina groša. A kuća da mu se uzme, pak
ju podajte kojemu Turčinu. A za tebe je košara, krstu lipovi; ti
sebi napravi košaru!
U Sarajevskom
pašaluku ne smiju se držati svinje, a u Sarajevu ne smiju se ni
u kocu hraniti. Harač u Bosni mora platiti svaki koji nije muhamedovac,
il je ondje stanujući il nije. I da u vrijeme od plaćanja harača,
makar najslobodniji Francez dođe, i on bi morao platiti harač lijepo
kao pop. Harač se plaća koliko paša nametne.
U Bosni se govori
ilirski pomiješano s turskim riječima to jest tamo s “eglendiše
bošnjački”. Ujutro kad se sastanu, kažu: “Saba hajrosum!” odgovor:
“Allah razosum!” uvečer: “Akšam hajrosum!” odgovor opet: “Alah razosum.”
Riječi turske koje se u ovom pismu nalaze, sve sam na koncu sabrao,
i pobilježio redom; među koje sam još primiješao i one koje u Bosni
često u razgovoru naprvo dolaze. A da bi čovjek hotio sve turske
riječi popisati koje Bošnjaci miješaju, bila bi jih čitava knjižica.
I oni svi znadu kazati ove misli u čistom ilirskom jeziku: ali jim
to nikako čovjek ne može do kazati da to nije naški nego osmanlinski.
Oni odmah kažu: “Hee, pak ti ne znaš još ni bošnjački, to nije osmanlinski
nego bošnjački; helbetum (na primjer) kad ja reknem ,saba hajrosum’,
to jest toliko kao: dobro jutro; a ti ćeš kazati: ,Alah razosum’,
to jest toliko kao da Bog da.”
,Salam alećum’ ne smije nazvati nitko drugi nego samo Turčin Turčinu;
a on odgovori: Alećum salam! Salam znači dvije stvari, pozdrav i
blagoslov ti božji. Sačuvaj bože da bi čovjek muhamedancu nazvao
salam! I ja sam jedanput nagazio za to; a još da nisam bio Švaba,
bilo bi i gorega: nego su me drugi zagovorili, rekuć da Švaba ni
sam ne zna što je kazao.
Priča se kako
je dvanaest Bošnjaka turske vjere zajedno putovalo, pa kad dođoše
na jedno polje, ali upaze gdje Osmanlije prema njim jašu. Oni se
prestraše odmah i stanu se med sobom tražiti ima li tko medu njimi
koji bi znao eglendisati osmanlinski, a jedan je bio hvalisav pak
veli: “Valaha, ja dobro znadem osmanlinski.” Hajde, njega odmah
postave nek ide prvi; a kad se sretoše s Osmanlijami, on udilj kaže:
“Salam alećum!” A jedan Osmanlija zajedno mu odazove “Salam” i upita
ga turski koliko još ima do sela: a svoj Bošnjo sad ne zna ni riječi
dalje. Osmanlije se na to rasrde, potegnu nože od pojasa pak stanu
psovati: “Anasine sitim, đaur pezevenk!” Na to Bošnjaci bježi stranputice,
a Osmanlije za njimi. Nego je Bog dao te je bila šuma blizu, i tako
se naši Turci današnji dan spasiše. Kad su se Osmanli je vratile
natrag, a ovi stanu vrhu toga vijećati kako su Osmanlije zli ljudi.
Odgovori onaj koji se je za pametnijega držao: “Eeh, ta nisam li
vam kazao da ima oko salama još mnogo kojekakvih prdeža!”
U Bosni se kršćani
ne smiju zvati Bošnjaci: kad se reče Bošnjaci: onda muhamedovci
samo sebe razumiju, a kršćani su samo raja bošnjačka, a drukčije
vlasi; Bošnjaci i Osmanlije, premda su muhamedovci i jedan i drugi,
opet se mrze strašno kao prava nebraća. — Bošnjak mrzi na Osmanliju,
jerbo kaže da neima pod nebom gadnijega čovjeka od Osmanlije: a
Osmanlija kaže da su Bošnjaci poturice, i da su gori od đaura; zato
da jih treba davit i gaziti, nek se boje poturice, i nek znadu tko
jim zapovijeda. I otuda dolazi da se Bošnjaci boje Osmanlija kao
i kršćani od Bošnjaka Turaka.
Jedanput sam
pitao trgovce koji prohode po svoj Europejskoj Turskoj, da kojim
se jezikom najviše služiti mogu? a oni rekoše: “Kud god pođeš, svuda
možeš govoriti bošnjački.” — Da kako je u Stambolu? rekoh. — “U
Stambolu je, vele, pak sve bošnjački, samo malo osmanlijski i grčki.”
Ali oni toga nikako ne poznaju da tuđe riječi u svoj jezik miješaju,
nego još vele da Osmanlija bošnjačke riječi miješa; a koliko god
Kranjci i Štajerci imaju njemačkih riječi, toliko Bošnjaci, ili
bojim se još više, turskih imaju. Oni kazuju da sva švapska zemlja
bošnjački eglendiše; osim već tamo negdje daleko, gdje ima pravih
Švaba: ali da se je već sve, brajne, po švapskom jeziku pokvarilo,
i zato da oni teško razumiju kad su na sastanku sa Švabami.
Pravoga turskoga
jezika se manje čuje u Bosni nego u Srbiji; jerbo ga u Srbiji čaršilije
smatraju kao nekakav izobražen jezik, i zato svaki varošanin govori
turski. A u Sarajevu ima dosta aga koji ne znaju nego bošnjački.
I premda paša sarajevski dobro znade turski, arapski i arnautski,
zato mu ipak nije drago da tko pred njim turski razgovara. Ako mu
tko po turski što kaže, a on uvijek bošnjački odgovara, i kaže “da
je naš slavni bošnjački jezik od svih najljepši na svijetu.”
………………………………………
Kršćani i Turci
mrze se strašno među sobom: nu neka bi i to bilo samo da se kršćani
jedne i druge ispovijedi malo bolje gledaju. Nego premda su i po
krvi i po svetoj vjeri prava rođena braća, ipak se mrze kao da nikakove
svojdbine neima među njimi. Turci zovu svakoga kršćanina vlahom,
a vlasi među sobom jedan zove drugoga šokcem; a on njega šijakom:
a ipak bi mogli znati da im neće biti sreće ni napretka dok god
se ova sramotna imena ne zametnu.
Turčin je općenito
po svom zakonu jako pobožan: on ne bi prestupio naredbe, ili bolje
da reknem, izvanje ceremonije svoga vjerozakona (kao post, klanjanje,
sevap, abdes i obično umivanje) za živu glavu: a kad izvrši sve
što mu se pretpisuje, onda mu se jedva srce umiri i čini mu se kao
da se je preporodio. Turci se mnogo ponose i jako su oholi tim što
jim je dragi Alah dao tu milost ter što su se u Muhamedovoj čistoj
vjeri rodili. Oni strašno mrze na svakoga nevjernika koji neće da
pripozna čistu vjeru. Velika jim je to zakletva kad. reknu: “Ja
bio vlah” ili ako je ondje koji od kršćana, tako se kunu: “Ja se
krstio kako se i ovaj krsti.” A i ja sam jim dosta puta mjesto ćitapa
služio, jerbo sam bio sam kršćanin medu njimi. Ali njihova zakletva
ili prisega koja se na buduće vrijeme proteže, lahko se prelomiti
dade, samo ako oni pri tom svoju korist vide: oni bo mogu kazati
da su se prevarili, jere da nisu znali kako će Bog dati. A na onu
prisegu koja se na prešasto vrijeme polaže, može se čovjek osloniti
bolje; jerbo ne imaju nikakve iznimke koja bi jih isključivala da
nije grijeh.
Prosti narod
je jako podložan zapovijedim svojih vladara: pače ne samo zapovijedi
nego i svaku želju koju vladar njihov očituje narod rado izvršuje,
pa makar najprikornije i najbezbožnije djelo bilo, i oni su samo
onda veseli ako želju vladara svoga ispuniti mogu. Hodža bo uči
iz Korana da se ni najmanjoj želji vladara svoga ne smiju opirati.
Zato povijedaju: kad je car pobio nekoliko hiljada janjičara u Carigradu,
onda je samo izdao ferman po cijelom carstvu da je slobodno svakoga
janjičara ubiti gdje god se tko nade. Turci su to jedva dočekali
i potukli gdje su koga stigli. U Sarajevu je poginulo tada nekoliko
stotina ljudih od jedne i druge strane. U Biogradu tada nije bio
nego jedan janjičar, pak kad i njega potjeraše, hotio je siromah
da bježi; ali su Turci pozatvarali varoška vrata, a digao se vas
Biograd na larmu kao da je pet hiljada janjičara. A on kad dotrči
s nožem u ruci na Stambol-kapiju, vidi da su zatvorena vrata, onda
on bježi nebog dolje na Dorćulu da će na Vidin-kapiju, ali ga ondje
na Dorćuli iz pušaka smetoše Turci, i tu pade mrtav. A tako biva
i kod manjih vlasnika; na primjer, nek paša ili kadija kod prostoga
puka samo kažu da taj i taj zaslužuje da se pogubi, to je već dosta;
doskora će mu oni donijeti glavu.
Oni su jako lahkovjerni i milosrdni kad jih nitko ne draži, samo
jih treba hvaliti koliko više možeš, i pri tom davati jim čast po
turskom običaju. Što god jih više hvališ, to su oni sve ponositiji
i bolje te ljube; i ništa ne mogu razabrati da to nije istina kako
jih ti hvališ. Pri tom jih možeš voditi za nos koliko ti drago:
nu sveđer pametno, da jim njihovu čast ne oskvrneš. U kakvoj nesrećnoj
zgodi milosrdni su na svakoga ma bio koje mu drago vjere, ali to
ne radi čovječnosti; nije njim za to stalo; oni su samo veseli da
imaju priliku učiniti sevap. Ako se pak, ne daj bože, rasrde, tako
već ne ima pod nebom načina kojim bi jih kakogod mogo ublažiti dok
te životom ne rastave.
Oni uvijek plaču što ne ima rata i da se ne biju ili s vlahom ili
s kaurinom. Oni nikad ništa ne rade, osim zanatnika koji svoj zanat
rade, i trgovaca koji svoje koristi gledaju. A oni drugi svi kukaju
i pomagaju, i vele da zašto su živi kad nigdje rata neima!
Turci su jako praznovjerni, oni se malo fali svi živi zakapaju,
kao što ću malo poslije o običajih njihovih kazati; jerbo to kod
njih nije nikakovo čudo da mrtvac u grobu kopori i humca. A on bi
nebog i skočio, ne bi se dao živ u zemlju, da ga prije nisu svezali
od pete do glave i zabušili mu usta pamukom. Oni sve vjeruju što
god se kod nas rad zabave pripovijeda, o vješticah, o vampirih,
o vukodlacih, o vidovinah i o đavolih, kako u snu prenose ljude
i opet donose natrag; i to je tamo sve tvrda istina.
Njihovi su razgovori
jako nagrđeni, uhu vrednosni, nestidni i sasvim bezobrazni; o kojih,
bože sačuvaj, ne treba ni pomisliti, jere bi to razumu čovječanskomu
velika pogrda bila. Narod se je vas u Bosni (kud sam ja bio) tim
prokletim duhom okužio kojega će još i poslije Turaka za tristo
godina poticati; to je njihova najveća zabava, u tom su jim škole
i svi nauci, i o svijetu i o čovječanstvu. U tom jih nasljeduju
već i ona mala nejaka djeca, vide bo kako njihovi vrijedni starci
zbore, pak tako i oni za njimi postupati nastoje. Zaman se nekoji
kršćani starci trude da svoju mladež od takovih turskih razgovora
odvrate, stavljajući joj naprvo i prestupljenje zapovijedi božje
i uvređenje razuma čovječanskoga; to jim sve slabo pomaže: mladež
kršćanska se je već gotovo pokvarila kao i turska. I ako to još
koliko vremena ovako ustraje, neće se po razgovoru moći poznati
tko je Turčin, tko li je kršćanin.
Turci su na
blago jako lakomi i gledaju na svaki način da ga prisvoje, već ili
junaštvom ili ubojstvom, ili najposlije lukavštinom, samo ako jim
do ruke dođe. Zato često jedan drugoga na samoći ubije, pak uzme
njegovo blago, nasiplje svoj ćemer i opaše okolo sebe. Poslije s
onimi novci ništa ne radi, nu samo je zadovoljan da jih u ćemeru
nosi, dokle ga tko ne spazi, i opet ne ubije, kao i on drugoga.
I tako tamo zlato sve od ćemera do ćemera ide, a š njim se nitko
ne služi, razma kakva age ili trgovca. A tako rade i drviši; nego
drvišu je prosto ubiti kršćanina, samo ako zna da će bit jači. Trgovci
se moraju na putu čuvati od drviša, a osobito jedan sam. Nu kada
drviš vidi da kršćanom ništa nauditi ne može, onda izreče vrhu njih
prokletstvo u arapskom jeziku. Drviši su svi crnomanjasti, i rodom
iz Arabi; rijetki znade koju riječ naški i to naopako izgovara.
Drviš ne nosi drugoga oružja nego jedno koplje i na njem dvije sjekirice
koje gore izgledaju kao jedan križ. Zato on može s otim, ako će,
probosti ili posjeći. Drviši su nekakova vrsta muhamedovskih kaluđera,
koji nigdje stavnoga stana ili manastira neimaju gdje bi zajedno
u društvu živjeli, nego se po cijelom muhamedovskom svijetu sami
naposeb skitaju. Gdjekoji od njih su razdrpani kao strašilo, a gdjekoji
su odjeveni bolje, a drugi pako i konje jašu, to jest koji znade
bolje varati i ubijati, taj se bolje ima. Drviša ne smije ubit nitko,
nego ako on nasrta na kršćane, dakle se oni samo mogu braniti od
njega, ali ne ubiti ga. Nu ja sam ipak čuo da se jedan drviš bacio
sjekiricom (ono kopje Bošnjaci obično zovu sjekiricom) u nekoga
Banjalučanina, da ga onim rtom, koji izmeđ sjekirica kao bajuneta
prozire, probode; ali udarivši ga u pojas po oružju, nije mu srećom
ni pojasa probio. A svoj Banjalučanin onda potegne pištolju i udari
drviša u srce ter kod njega nađe lijepo tri stotine žutih dukata.
Tada ga povuče kraj druma u jarugu, i krv začeprka u sušanj, a njegova
konja otpravi pustopašice. Nošnja je sva po turskom kroju. Turci
nose sve crvenu odoru različno navezenu. Njihove su haljine jako
skupe; jedno zato što su strašno široke, a drugo što su izvezene
zlatom i kojekakvimi gajtani. Lijepe halje, lijepo oružje i lijepi
čibuk, to jim je sva dika. Nu po svoj toj lijepoj napravi uši plaze
sve kao pliva.
Turčin neće
nipošto ubiti uši: jerbo je jazuk; ono su bo sve duše umrših koji
su za života zlo radili pak jih je po smrti dragi Alah na uši pretvorio.
Ja sam kazao da kod nas ne ima uši, a oni su me svi jednim glasom
viknuli: “Lažeš kao pas; gdje ima ljudi, ondje mora biti i uši!”
— Oni kad vide da uš izvana po halji plazi, samo ju prstim bace
kraj sebe na ćilim, pak se siromaška životinja mora mučiti dok opet
gore na njih ne poplazi: nu zato dobi bolji apetit. Mene je ta sablazan
paklena bila do kosti pojela; jedva sam se od nje otrijebio kad
sam došao u kontumac srpski. — A kršćani, ako su i trgovci, moraju
nositi crnu odjeću po turskom kroju, na glavi šubaru (crnu kapu
kožnu) a po varošu ne smiju kršćani nositi oružje, osim onda kad
putuju.
Meni su se
kad sam došao u Sarajevo, svi smijali da imam dugačke noge kao lelek,
i da sam izmed noga raspiljen kao dva direka. Rekli su da su na
meni halje od lijepe čohe, ali da je u kroju pokvareno. I premda
sve age i spahije imaju francesku odjeću od parade, ipak jim se
je to smiješno vidjelo kako su moje halje ružne, i govorili bi mi:
“Baci tog šejtana sa sebe, ne bi mi toga nikad oblačili da ne moramo,
a tebe nitko ne sili da nosiš!”
Žene turske kad idu u džamiju, obuku nekakove dugačke halje kao
što je kaluderska mantija ili habit, a na glavu metnu šamiju kao
jedan veliki obrus; u njega zamotaju obraz, a ispod brade pribodu
iglom. Više očiju jim dode obrus kao jedan trijem (štrimić), ispod
kojega, ako upravo drže glavu, ne mogu da vide daleko. Zato obično
nose glavu odviše izvrnjenu na zatiljak. Kada hoće da ide na vodu
ili u komšiluk, onda ne nosi habita nego samo dimije i škurteljku,
a glavu pokrije jednom manjom šamijom od koje kraje u zubih drži.
Ako je blato, onda žene na bosu nogu nose drvene papuče koje se
zovu naluhne. Djevojke se ne kriju dokle god pred sobom imaju stariju
sestru za udaju. Zato su mi se najvećma rugale turske djevojke govoreći:
“Eno Švaba! eno Švaba! gledaj kakvi je, baš je onaki kao lelek.”
A drugi opet: “Gledaj, seko! gledaj, seko, kaurina, vaj bi li ga
uzela s onim: raspiljenima nogama?” A jedna je kazala: “Valah, da
bi bio kakav senđilija (bogatac), ja bi ga bezbeli uzela.”
Viknuše druge: “Ali je vlah, more!” A veli ona: “Eh ništa zato,
poturčio bi se on.” — A ja sam se držao kao da i ne razumijem ništa:
jerbo da vlah s turskom djevojkom jednu riječ progovori, dobio bi
po tabanu.
……………………..
HARAČ NA ŽEPAČKOM POLJU*
* U ostavštini
Ivana Mažuranića nalazio se jedan tekst, danas izgubljen, o kojemu
Tadija Smičiklas, koji ga je imao u rukama i objavio u izvadcima,
govori: “Ovako nije čudo da je i Ivan Mažuranić preveo na njemački
jezik jedan putopis od g. 1843— 1844. Među njegovim pismima nađosmo
i njemački prijevod i hrvatski original. Njemački prijevod ima naslov
An die Monarchen Europa’s (Evropskim vladarima). Danas se sve više
smatra da je taj izvanredno zanimljivi tekst, kojemu Ivanov opis
harača u Smrti Smail-age Čengića duguje neobično mnogo, zapravo
Matijino djelo. Dovoljno je o tome pogledati razloge koje navode
Ježić (u predgovoru svome izdanju djela Matijinih i Ivanovih, Zora,
Zagreb, 1958, str. 161) i Živančević (u monografiji Ivan Mažuranić,
Novi Sad, 1964, str. 214—218). Zato ga i mi donosimo na ovome mjestu,
u odlomcima, kako je i objavljen 1892, u Spomen-knjizi Matice hrvatske.
Jednoč putujući
priko jednoga polja dosta velikoga — koje se zove polje žepačko
— opazim izdaleka nekoliko Turaka gdje jašu poljem. Kako sam bio
bliže, na veliko moje udivljenje vidim gdi Turci vode sa sobom sedam
svezanih kršćana, kojim su ruke bile svezane na plećima s konopcima
i privezani konjma turskim za repove. Kad sam vidio nesretne kršćane
konjma za repove privezane, odma sam znao da su haračlije, tj. oni
koji harač (tj. štibru) za cara kupe. Nato haračlija svomu slugi
rekne: “Hej, Jašare.” On vikne:“Lepe, gospodaru”. Veli haračlija:
“De malo na konjma poletite poljem, da vidim kako krstoseri igrati
znaju.” Udilj kako su sluge zapoved od haračlije dobili, odma su
na konjma poljem poletili, a žalosni kršćani, koji su konjma za
repove bili povezani, kada su Turci na konjma poljem po letili,
i oni su za konjma morali trčati. ,to mi se je jako čudno vidjelo,
budući da su dosta daleko letili, da im konji nisu nikako mogli
uteći dok se žalosni nisu umorili. Kad su već bili sasvim iznemogli,
počeli su padati kad koji, kad koji. Konji su ih vukli za sobom
kano čovjek branu, kad žito posije. Oni su nesretni počeli cviliti
i plakati. Haračlija namisto da bi se smilovo nesretnikom, njihov
ga je plač najviše veselio i godio mu tako da se je bio od velikoga
smijeha prinemogo.
Ovako dok su
cvilili, haračlija je svoga hangira ustavio i odjaho, pak je potego
trostruku kandžiju (korbač) i počeo ih je napolak mrtve biti, vičući:
“da se dignu gore”. Neki se nisu mogli dignuti, a nekoji, koji su
bili kreposniji, dignuli su se pak su pred njega klekli i počeli
mu ljubiti skut i ruke i na slijedeći način zavapili su: “Aman,
aman, gospodaru, nemoj nas na muke mećati, nego nam naše posicaj
glave i tako najedanput skončaj”. On im odgovorio: “Krstu! Dotle
vas budem na mukah držo dok vas ne budem umorio, ako mi harač ne
platite”. Nato je odgovorio jedan starac: “Vidiš, gospodaru, da
nigdi ništa neimamo, nego nas počekaj jednu evtu dana, dok ga gdigod
isprosimo ali ga zaslužimo”. Na ove starčeve riči dao mu je tri
korbača po glavi, veleći:“Nećeš, krstu, iz mojih ruku izmaknuti
i dosti ćeš muka pretrpeti dok mi harač ne platiš”.
Zatim pripovijeda
putnik kako se je sukobio s haračlijom i morao mu pokazati svoju
“jol teskeru” iliti putni list, kako je obučen po turski na sreću
nješto turski znao. Haračlija ipak opazio kako on slabo turski razumije,
pak ga pita a kako to? — a on odgovara da je iz Posavine na kaurskoj
granici gdje se preveć s kaurima miješaju. To haračlija uvidi da
je tako i pozove ga neka pođe s njima.
“Ta boga ti,
Džiniću — (tako je glasilo njegovo ime na putnom listu) — ajde amo
sa mnom u prvo selo pak ćemo kod jednoga Vlaha ručati i vidit ćeš
kako ja krstosere u jolu držim da možeš tim tamo tvojim kaurima
kazati”.
Ja za vidjeti
što će poganik djelati od nesretnih ljudi, pošo sam š njime. Kad
smo došli u prvo selo, kod kneza selskoga odsili smo. Kršćani su
pritrkali i konje pod nama prifatili. Haračlija vikne na kneza:
“Krstu! konji neka se dobro izvodaju, pak svakomu konju moraš dati
vaganicu zobi”. Knez je reko: “Hoću, gospodaru”. I tako se je i
moj konj uz njihove zobe nazobio. Nato su sluge s konja pokrovce
i serdžase skinuli i u bašči pod breskom u ladu po zemlji prostrli.
Mi smo sili na zemlju prikrstivši noge. Uto su donesli siniju”.
Zatim opisuje
kako su ručali trgajući prstima pečena janjca, a pred svakoga došla
ploska od oke pune rakije. “Međutim dok smo se mi natezali s janjcem,
haračlija dao je zapovijed slugama da onu sedmoricu kršćana koje
su konji dovukli da za noge objese o šljivama oko njihova stola
veleći: “Neka nas dvore dok ručamo.” Sluge odma na zapoved svoga
gospodara skočili su na noge, zgrabili kukavne kršćane, pak o šljivama
objesili. Glave su im bile od zemlje za jedan klaftar udaljene.
Mili Bože, tuge
i žalosti od onih nesretnih kršćana, da je srce od kamena bilo,
pri onakovom prizoru bi se rasplakalo i raspuklo gledajući plač
i vapaj dice i žena onih nesretnih kršćana. Oni strmoglavo obješeni
plakali su i za milost vapili, ali pasje srce muhamedanca odgovorilo
im je: “Krstu, nikada otuda živi snići nećete, ako mi harač ne platite”.
Ne moguć više ostali kršćani muku braće svoje gledati i vapaj njihovih
žena i dice, kako je koji primožen bio toliko je za otkupljenje
braće svoje prinio. U jedan mah bila je potrebovana suma skupljena
i haračliji u ruke predana. Ništanemanje nije nit s otim okrutni
barbarin bio zadovoljan, vec je zapovidio svojim slugama vičući:
Mujo, Jašare, Hasane, ustanite, boga vam, pak Vlasim zapovidite
nek svaki donese naručje slame, pak zapalite pod Vlasim, da se malo
ozidamo, jerbo se ovi naš jerlija (to je naš putnik) nešto žalosno
drži, ne bi li se malo nasmijo. Sluge su odma doneli slamu, pod
žalosne kršćane metnuli, pak zatim upalili. Sada da je komu pogledati
bilo neizrečenu i perom neopisanu tugu i žalost nesretnih kršćana
i njihove porodice. Turci pako od velikoga smiha hoteli su da popucaju.
I ja sam se moro smijati, ali silom, jer inače nisam smio učiniti.
Dok su kršćani svojim vapajem sve pravovjerne kršćane tugom i čemerom
napunili, haračlija k meni se okrene i rekne: “Je li da, boga ti,
Džiniću, zidanje od krstosera”. Ja sam napolak hladnokrvno odgovorio:
“Dobro je”. Inače nisam smio odgovoriti.
I tako dokle
god se je kojega glas čuo, dotle su pod njim slamu mećali i palili.
Kad su pako bili od dima sasvim skoro zadušili se, onda je okrutnik
zapovidio da se nesretnici skinu. Kada su ih skinuli, svi su bili
kano mrtvi, niti jedan između njih nije imao u sebi znaka od života.
Za cijelu uru polijevali su ih vodom. Onda jedva su počeli s tijelom
gibati, onda su ih njihovi srodnici uzeli i njihovim kućama odnijeli.”
Pitao je haračlija našega putnika da li tako rade u Posavini, a
on mu odvrati da ne. “Ako bog da — reče haračlija — ja ću do godine
kod vas kupiti harač, pak ću uz Savu po deset Vlaha o jednoj lipi
objesiti, neka gledaju kauri kako njihovi krstoseri vise”.
|
