|
 Musa
Cazim Catic (1878 Odzak-1915 Tesanj )
U rodnom mjestu
pohadjao je mekteb i osnovnu skolu. Poslije oceve smrti majka mu
se preudala u Tesanj, gdje Cazim uci brijacki zanat kod ocuha i
pohadja tesanjsku medresu. Bio je daravit ucenik i vec u medresi
dobro naucio arapski, turski i perzijski jezik. Kad je trebao biti
regrutiran (1898), bjezi u Tursku. Tu, u liceju Sultanija, upoznaje
Osmana Djikica i Avdu Karabegovica, ali ga materijalne neprilike
gone da se vrati u Tesanj. Uzet je u vojsku i tri godine sluzio
u Tuzli i Budimpesti. Godine 1902., na nagovor muftije Mesuda Smailbegovica,
ponovno odlazi u Carigrad i neko vrijeme slusa predavanja u Mektebi
Numunci Terreke medresi, ali - nezadovoljan nacinom obuke polaze
diferencijalni ispit iz opceobrazovnih predmeta i zavrsava cetvrti
razred gimnazije. Uz pomoc Adem-age Mesica pohada u Sarajevu serijatsku
sudacku skolu, ali ga pri kraju skolovanja izbacuju iz skole, zavrsni
peti razred polaze privatno, a diplomski ispit tek po posebnoj dozvoli
Zemaljske vlade, uz pismenu obavezu da se nece koristiti diplomom
koju mu daju. Godinu 1909. i 1910. proveo je u Zagrebu kao student
prava. Ni jedan ispit nije polozio. Tu se kretao u Matosevom pjesnickom
krugu i pekao zanat: knjizevni i boemski. Ipak, prilike ga natjerase
da se vrati u Tesanj, zaposlio se u banci, odakle ga brzo otpustise
zbog neurednog zivota. Ni u Bijeljini, gdje je obavljao pisarske
poslove u gruntovnici nije dugo ostao; ponovno odlazi u Zagreb na
studije i ponovno ga prilike otjeraju u Tesanj. To je bila 1912,
radi u tesanjskoj banci, pomislja na samoubojstvo i stvara svoje
najbolje pjesme. Muhamed Bekir Kalajdzic odvodi ga 1912. u Mostar,
povjerava mu urednistvo Bisera i tjera ga na prevodjenja za Muslimansku
biblioteku. Tijekom godinu i pol dana prevede i napise 12 knjiga,
ali dolazi rat, mobilizacija, sluzba u Tuzli i Oerkenyu u Madjarskoj,
pijancenje, tuberkuloza, otpustanje iz vojske i smrt u ratno proljece
1915. (Prema Abdurahmanu Nametku. 1968). Najveci pjesnicki talent
medju Hrvatima Muslimanima do Maka Dizdara, te prvi pjesnik-modernist
bosnjacke knjizevnosti.
Musa Ćazim
Ćatić: Pjesme, 1. knjiga, Mostar 1914.
SLOBODI
Raj nije
bašta cvjetna,
Ni napjev ptice male,
Raj nije ljubav sretna,
Ni dvori puni blaga -
Oh, to su samo šale:
Raj je - sloboda draga!
Kemal
Slobodo slatka
i draga, najljepša edenska vilo,
Kojoj na čelu vazda trepti sunca sjaj,
Što srce čovjeku grije i ptici snaži krilo,
Da zraka talasom pliva ko laki uzdisaj!
Ti čudotvorja
si puna ko štaka kojom Kelim
Na valu bučnog Nila krvav je stvarao plam,
A ti si bijela ruka pod čijim cjelovom vrelim
života znak je davo i tvrdi sinajski kam.
Kud tvoja kroči
noga, tu miris-cvijeće cvati,
U hladu tvojih krila vječit caruje dan; _
Bogalj i silni gavan ime ti zvijezdama zlati -
I kada o tebi sanja, najslađi to mu je san.
Za te je, slobodo
sveta, u termopilske klance
Hrlio u krilo smrti spartanskog ponosa cvijet,
Kadno je perzijski despot u teške okovo lance
Snažne duhove pontske, htijući satrti svijet.
I slavni djedovi
moji tako su ginuli za te,
Na tvom braniku vazda prsa im bijahu zid;
Ah, ti si grlila nekad moje čelik-Hrvate
I svojom oštrila rukom mačeva njihovih brid.
Na ravnom Duvanjskom
polju ti alem-krunu splete
Našemu prvom kralju, oj zlatni sance moj!
Najdraži to mi je listak povijesti nase svete,
Jer tada Hrvat vitez u svom bijaše svoj.
Željezna njegova
ruka bezbrojne vojske svlada,
Pred njom je narode mnoge hvatao trepet i strah,-
I gordi mletački lav je plačao harač nam tada,
Prijestolju našem sjajnom ljubeći podnožja prah.
I naše plovljahu
lađe pučinom Adrije plave,
U mednoj hrvatskoj rijeci s njima se orio poj
Hrabrih mornara nasih što ih je put bajne slave
Vodio kroz strašnu buru lik arhanđeoski tvoj.
Ah, to je davno
bilo! Stoljeća prođoše mnoga
I tamnim prekriše plaštom tvojih nam stopa trag:
Kad je med krvnom braćom prestala carevat sloga,
Zlobni je Arapov unuk na rodni kucn'o nam prag.
I tada, slobodo
zlatna, njegova prljava ruka
Med nama iskopa tebi dubok i leden grob -
I od tog kobnog časa do danas u moru muka
Hrvatski narod je bio - tuđa sluga i rob.
I sada jedan
ga dušman ognjenim bičem prži,
Poput vampira pijuć znoj mu toplu i krv;
Dušmanin drugi i sad mu viš glave handžar drži
S osmijehom punim zlobe, spreman komadat strv.
Al zlatno doći
će doba kad će hrvatske svijesti
Na našem ognjištu opet zabuktat žarki plam -
I ti ćeš s hrvatstva dragog teške okove stresti,
A složna braća tebi zidat ce veleban hram.
Ah, ja ću možda
tada u hladnom grobu biti
Ali ću osjećat opet tvoj životvorni dah;
Slobodo, tebi u slavu himnu će viti
Na nebu duša moja i mrtvi pod zemljom prah!
Hrvatska
smotra, 1908.
BOSNI
Ponosna je Bosna
moj zavičaj mili,
Tu je sunce žića granulo menika,
Djedovi su moji za nju krvcu lili,
Njojzi bit ću i ja čelenka i dika.
Povrh nje su
vijenci prohujali burni,
Mnogo nas je ljutih sapinjalo jada,
Oblaci se i sad nad njom kupe tmurni,
Ali Hrvat jošte bori se i nada.
O predrago ime!
Hiljadu je ljeta,
Što kraljevskim sjajem ponad Duvna sinu,
Ali makar sudba zadesi nas kleta,
Ti nam spase ponos, prava i starinu.
Dok svetinje
ove Hrvat čuva svoje
Nikada ga sila uništiti ne će —
Čisto i presjajno — kao sunce što je —
I njemu će sinut sunce stare sreće.
Moje mlado srce
taj već časak sluti.
Bez muke i znoja — znadem ne će doći.
Zato treba radit i ne počinuti
I kroz oštro trnje makar bilo proći.
Oj, premili
rode! Tebe teško boli
Što nevjeru s bijede ti pretrpje mnogu,
Al ja baš te volim, što si bijedan toli
I jer žićem cijelim tebi pomoć mogu.
Raditi ću za
te i slobodu tvoju,
U sreći ću tvojoj plaću tražit trudu,
Uklanjat se ne ću ni muci ni znoju,
Ma okupo njime tvoju svetu grudu.
Postojbino draga
Mladena i Tvrtka!
Hrvatstvo mi tvoje baštinstvo je sveto.
Ah, neka je samrt i teška i gorka,
Za spas tvoj i sreću — mog života eto!
Hrvatska
svijest, Sarajevo, 1914.
MATOŠU
Sa trpkijem smiješkom, plač što i suzu guši,
Vrati nam se na prag miloj ti domaji
K'o stradatelj, patnik. Sve ti udes sruši,
Al iverje zlatno što blista i sjaji
Čar hrvatskog slova sačuva u duši
Ti na tuđoj grudi. I gle, naši kraji
A i naši ljudi - sve se milo skruši
S umorne ti priče, što im duša raji.
Vidicim i putim
ona tajno uđe
Tu u našu dušu. I sad, kad crv boni
Pečalbe ti život ništi ponajhuđe,
Nehote nam ruka
prsiju se hvata:
To duboko glas tvoj čarobno romoni
K'o kraljevsko zvono od srebra i zlata.
Hrvatska
svijest, 1914.
KURBAN-BAJRAMSKI
KANDILJ
U tišinu tamnu,
u prazninu mraka
Ognjene mu oči bojažljivo zure
I plamne im suze pobožno drhture
Ko tanana parca osmjehnutog maka.
O što li to
gleda krvava mu traka
U toj masnoj tmini, kud vjetrovi jure?
I zašto li plače, dok sve stvari žmure
I dok c'jela zemlja duboka je raka?
Čuj! Crveni
jezik nijemo mu zbori:
- Pjesniče, i u mom srcu noćas gori
Životvorna ljubav vječitoga Boga!
I ja žrtvu njemu
svojom krvlju palim
I ja mu dobrotu munadžatom hvalim,
Osvjetljuć tminu suzom bola svoga...
Biser, 1912.
TEUBEI-NESUH
(Pokajanje
jednog grješnog pjesnika)
Gospode, evo
na sedždu ti padam,
Pred vječnom tvojom klanjam se dobrotom
I molitvu ti u stihove skladam,
Proseć, "Oh, daj mi smisao za ljepotom!"
Gospode, evo, na sedždu ti padam.
Ti znaš, da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljeću ranom;
Al ljudi, med što pod jezikom nose,
Otrov mi dadoše u bokalu pjanom,
Mada sam bio nevin poput rose.
I tada s tvoga
skrenuo sam puta
I zatrtao kroz pustoš i tamu
Ah, strast mi razum u okove sputa,
Da ropski dvori njenu crnom plamu-
I s tvoga ja sam zabasao puta.
Vjeru i nadu iz srca izgubih,
I moju ljubav pomrčo je grijeh -
Postadoh sarhoš oholi i grubi,
Sav ideal mu što je vinski mijeh...
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih!...
I slavih Bakha
kao sveto biće,
Veneri pete jezikom sam lizo -
Vlastitim zubom ja sam svoje žiće
Komad po komad kao zvijer grizo,
Slaveći Bakha kao sveto biće.
Svačiji prezir
pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bježahu,
I sve me čiste klonule su žene...
Vaj! Teško mi je bilo siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.
Ja sada bježim pod okrilje tvoje
I tvog Kur'ana, tvoje vječne riječi;
Gospode, grijehe odriješi moje
I bolesnu mi dušu izliječi -
Ta ja se sklanjam pod okrilje tvoje.
Gospode, razum
prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku
Demone sve što može da savlada...
Nek tvoja milost svijetli mi u mraku,
Gospode, razum prosvijetli mi sada!
Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem čašom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine čare -
O raspiri mi stare vjere plamen!...
Gospode, evo
na sedždu ti padam,
I kajem grijehe pred tvojom dobrotom -
I molitvu ti u stihove skladam,
Proseć: "Ah, daj mi smisao za ljepotom!" -
Gospode, evo na sedždu ti padam!...
Biser, 1913.
http://www.tesanj.org/mcc.htm
http://www.xs4all.nl/~eteia/kitabhana/Chatich_Musa_Chazim/index.html
|
