U prastadiju, kad se formira hrvatska nacija i hrvatska politika, prema Bosni vrijedi stopostotna posesivnost: Bosna je nasa citava. Posesija se zasniva na etnogenezi: Muslimani su Hrvati islamske vjere jer su hrvatskog porijekla, a Srbi su ili hrvatski pravoslavci ili nepozeljni dosljaci koje posesija apstrahira kao participativni faktor... Istovremeno i srpska strana prema Bosni vodi identicnu politiku, takoder na etnogenezi: tamo zivi jedan narod, srpski, u tri vjerozakona... Trece je rjesenje, koje se javlja vec u prastadiju, slavenstvo ili jugoslavenstvo, koje anulira konflikt dvaju antagoniziranih entiteta i sva tri etnika ujedinjuje u jednu struju. Sve se to zbiva dok je Bosna pod vlascu Turske Carevine.

Kad mandat da zavladaju Bosnom od europskih sila dobivaju Bec i Pesta (na sto je Ivan Mazuranic reagirao zahvalom na banskoj casti), oni s osloncem, slabim, na Muslimane pokusavaju suzbiti hrvatsku i srpsku posesiju na taj nacin sto ce od sva tri etnika stvoriti bosnjacku naciju. U tom nisu uspjeli jer im ni jedan etnik, ni Muslimani, nije dao podrsku. Muslimani su se masovno selili u Tursku, a srpska je posesija kulminirala ratom. Dio Europe i danas zeli stvoriti Bosnjake od tri vjere. I do danas ne shvaca zasto to ne ide.

U novoj drzavi, koja je pokusala zatrti suparnistvo dvaju entiteta, hrvatskog i srpskog, posvuda, pa i nad Bosnom, Muslimani ne nalaze mjesto u pomirbenoj shemi “jedan narod tri plemena”. Oni su se zagubili u vjerama. Tesko da cemo ih naci igdje za citavog perioda prve Jugoslavije. Njima je bilo namijenjeno da izmedju dvije antagonizirane nacije jednu izaberu za sebe. Nisu se zurili da to i ucine. Svoju su sansu vidjeli u antagonizmu Srba i Hrvata i molili Boga da se ne sloze krst i kriz, jer bi onda moglo doci do nagodbe na njihovu stetu. Srpska strana, zato sto je jugoslavenstvo drzala sinonimom za srpstvo, drzi da je Bosnu dobila na macu ida je samo pitanje vremena kad ce Muslimani prihvatiti srpstvo kao svoju naciju.

Kad je u prvoj Jugoslaviji doslo do stvaranja Banovine Hrvatske, na dnevni je red dosla i podjela Bosne. Muslimani su u toj diobi samo vjera i masa za asimilaciju. U tom momentu dioba je od mogucnosti presla na cin. Dvije su posesije nasle kompromis na racun treceg.

U drugoj Jugoslaviji iznad nacija i njihovih posesija stoji “radnicka klasa”, koja je trebala uciniti suvisnim nacionalno opredjeljenje, i “bratstvo i jedinstvo” koje ce unutar drzave neutralizirati nacionalne posesije, zdruziti ih i prema vani prikazati kao beskompromisno jugoslavenstvo. Eksperiment ne uspijeva i u Ustavu iz 1974., dotad zatomljene nacije ozivljavaju, jos uvijek u okviru “bratstva i jedinstva”, i jos uvijek pod patronatom
”radnicke klase” kao hegemona unutar nacije i iznad nacija. U tom se ustavu zbilo i jedno uskrsnuce. Muslimanima je priznata nacionalnost. Srbi taj cin zovu podvalom komunista! I imaju u izvjesnoj mjeri pravo: komunisti su mislili da se spor oko Bosne i Muslimana moze rijesiti tako da se muslimani proglase nacijom, a Bosna “Jugoslavijom u malom”. Jos u vrijeme stvaranja Bosne kao jedne od sest clanica federacije, sto je nerado prihvaceno i na srpskoj i na hrvatskoj strani, stvorena je pretpostavka za promociju muslimana u naciju. Valjalo je ocekivati da ce Muslimani, kad su postali nacija, Bosnu dozivljavati kao svoju nacionalnu drzavu. S tim se ostala dva naroda ne mire. Oni ne prihvacaju ni bosnjacko ime, sto im je svesrdno nudjeno.

Cim se Jugoslavija raspala a Hrvatska postala samostalna drzava, borba Hrvata i Srba za Bosnu mogla se lako predvidjeti. Moglo se predvidjeti da ce hrvatsko-srpski sukob teci u dvije faze: borba Hrvatske za nezavisnost i spor oko Bosne. Sukob se oko Bosne dogadja u novim okolnostima: Muslimani misle da je to njihova nacionalna drzava I da su u njoj Srbi i Hrvati samo nacionalne manjine. Otpor takvom misljenju dozivljavaju kao secesiju, a pomoc Srbije Srbima i Hrvatske Hrvatima kao mijesanje stranih zemalja u interese svoje zemlje. Svijet, koji je pruezeo posrednistvo, nasao se pred izborom: priznati Muslimanima da je to njihova nacionalna drzava, i time ozakoniti secesiju, ili priznati okvir drzave Bosne, ali je iznutra artikulirati udovoljavajuci interesima sva tri naroda. Mirovni su se posrednici opredijelili za ovo potonje. I Hrvatska se politika za to opredijelila.

Za cjelovitu Bosnu postoje dva argumenta: medjunarodno priznanje i hrvatski interes. Medjunarodno priznanje njene cjelovitosti ne stoji na putu njenoj unutarnjoj artikulaciji. A hrvatski interesi, i sto se tice “pozeljne drzave” kao susjeda Hrvatskoj i sto se tice statusa hrvatskog naroda u toj drzavi, zahtijevaju njenu unutarnju artikulaciju s mehanizmima u koje ce biti ugradjena teritorijalna autonomnost i reciprocitet u pravima svih naroda, ma u kojoj autonomnoj jedinici zivjeli. Tek takva Bosna bit ce Hrvatskoj “pozeljna drzava”.

Glavni dizajner hrvatskog debakla u Bosni drzi kako je Tudjman, kad je “odredio Lerotica, Sentiju i Bilandzica da raspravljaju o podjeli Bosne i Hercegovine, ucinio jedan od vecih intelektualnih i politickih delikata”. O tom se sastanku mnogo pisalo, svi vise od sudionika. Tvrdi se da se razgovaralo o podjeli Bosne i da je podjela dogovorena, da o podjeli postoje dokumenti. Cak i nasi prijatelji u inozemstvu misle da je tamo nesto dogovoreno. Kad ih upitate otkud im to, uzvracaju pitanjem: “Zar se o tom ne prica?” Eto sto znaci dobar dizajner! On sije haljine i kad platna za njih nema. Treba biti dovoljno glup, kao onaj kralj iz price, pa u postojanje tih haljina povjerovati.

Koliko mi je poznato, trojka koja je isla na razgovore sa Srbima nije imala zadacu dijeliti Bosnu. Zadaca joj je bila da se pokusa mirno razici sa Srbima, a u tom se sklopu vodio razgovor i o Bosni. Da se u razgovoru nametnuo koncept nagodbe iz vremena kad je stvarana banovina, sasvim je razumljivo. Koliko znam, tu podjele nikakve ni oko cega nije moglo biti, jer srpska strana hrvatskoj nije priznavala ravnopravno partnerstvo, a to mu je Smilja Avramov, modelator srpskih stavova, u vise navrata pisala: “Hrvatska ne moze dobiti status samostalne drzave, zato sto vrsi secesiju, ako joj srpska strana taj status ne prizna; a priznanje ce dobiti samo onda ako bude poslusna i zadovolji se onim sto joj se dade.” Sto god da se tu govorilo, a najvise se samo pricalo, tu se dogovoriti nije moglo nista, najmanje podjela Bosne. Srbi i u toj fazi jugoslavenske krize nisu bili ni za kakav dogovor, osim onoga koji bi obuhvatio njihove maksimalisticke zahtjeve, sto hrvatska strana nije mogla prihvatiti.

Kad su mu rekli da se tamo negdje Srbi i Hrvati dogovaraju oko podjele Bosne, Izetbegovic je odgovorio u smislu: neka se dogovaraju, oni se ni oko cega ne mogu dogovoriti! I za taj trenutak je imao pravo! Svaki bi analiticar morao shvatiti da su price o podjeli Bosne u tom trenutku “kraljeve nove haljine”. Dizajnerski egzibicionizam.

Kad Srbi krenu, u namjeri da uzmu citavu Bosnu, Hrvati ce je braniti na svim dijelovima gdje je braniti mogu. Nije li to obrana bosanske cjelovitosti? Zar je hrvatska politika kriva sto nije mogla sprijeciti srpska osvajanja u Bosni? Jesu li Hrvati i Hrvatska imali snage da to sprijece? Isto tako, kad je Bosna priznata kao drzava, priznaje ju i Hrvatska. Zar je Hrvatska mogla privoljeti Srbe da priznaju bosansku nezavisnost? I sve dotle dok se Bosna brani od srpske agresije, izmedu Hrvata i Muslimana nema razilazenja. Nema jer im je cilj isti - obrana od Srba. Obrana cjelovitosti Bosne. Nesuglasice nastaju onog trenutka kad se pocinje govoriti o unutarnjem uredenju. Ciljevi vise nisu isti i sukob je, na zalost, bio neizbjezan.

Grijese oni koji brkaju podjelu Bosne s artikulacijom bosanske drzave. Otkako je sve svoje snage ulozila u obranu bosanske drzave, hrvatska politika nikada ni skim nije dijelila Bosnu, niti je osporavala njenu cjelovitost, ona je samo sudjelovala u pronalazenju putova za njeno unutarnje uredenje.

Ako je ijedna drzava na svijetu slozena od vise dijelova, ako ijedna iziskuje kompozitnu strukturu, onda je to Bosna. Ona je sastavljena od jednog naroda koji svoje drzave izvan Bosne nema, i od dva druga naroda koji participiraju u njenu sastavu a imaju svoje maticne zemlje. Uz to zemlje, sto situaciju visestruko usloznjava, koje prema Bosni gaje tradicionalnu posesiju i medjusobno su zbog te posesije antagonizirane. Europa nikad pred sobom nije imala slican problem, ni u slucaju Svicarske: tamo nije bilo naroda koji bi Svicarsku drzao svojom maticnom drzavom. Tu se ne moze samo tako, ostati kod visokih etickih principa i jos visih politickih standarda: kao sto je zahtjev za cjelovitoscu i zahtjevi da svako ostane na svom ognjistu, da svaki narod ima jednaka prava i da nitko nikoga ne ugrozava. Tu treba pronaci drzavne mehanizme koji ce te zahtjeve osigurati. I da drzava bude cijela, da svatko na svom ognjistu lozi vatru, da svatko udise zrak slobode. Tu je dilema: ostaviti je cijelu ili je podijeliti, koju vide autori “pisma sestorice”, simplifikacija na granici gluposti.

Odbivsi prijedlog da se takvi mehanizmi mogu naci u unitarnoj drzavi, cak i kad se iza unitarne drzave i ne bi krila snazna tendencija islamskog fundamentalizma, sva se snaga hrvatske politike prema Bosni iscrpljivala u tomu da se uz pomoc posrednika, sto su ih delegirali Europska zajednica i Ujedinjeni narodi, pronadju oni artikulacijski mehanizmi koji ce jamciti drzavni okvir Bosne, participaciju sva tri naroda u podjeli bosanskog suvereniteta i pravo svakog covjeka da zivi tamo gdje je i do tada zivio. Hrvatska je prihvacala sve sto su mirovni posrednici nudili, i kantonalnu, i provincijalnu, i republicku artikulaciju. Nije prihvacala zato sto bi bila klimoglavac, nego zato sto se to poklapalo s njenim interesima, sto je bilo u skladu s njenim nacelima i namjerama.

A sto je hrvatska politika odbacila unitarno uredjenje Bosne, o cemu cemo govoriti opsirnije na drugom mjestu, to je stoga sto takav oblik drzave nije izdrzao provjeru povijesti, i zato sto ga mirovni posrednici, o cemu bi se kriticari hrvatske politike trebali upitati, ni jednog nisu ponudili znajuci da on ne moze osigurati ni stabilnu drzavnu cjelovitost, ni pravo naroda, ni pravo covjeka. Ako pak netko smatra da je sam pristanak na dogovore o artikulaciji Bosne pristanak na podjelu u smislu definitivnog razlaza, sto jest jedna od mogucnosti koja se spletom okolnosti sve vise namece, onda je to njegov problem koji se ocituje u nerazlikovanju suptilnih nijansi. Mozemo lako zamisliti kamo bi nas vodila tolika nekooperativnost i toliko protivljenje mirovnim ponudama koje dolaze iz svijeta. Istina, blaziranog svijeta koji je bas na slucaju Bosne pokazao i svoju nemoc i svoju hipokriziju. Ali, sto mi protiv takvog svijeta mozemo! Uostalom, gdje je taj cinilac koji ce rasplet privesti kraju tako da utemelji unitarnu Bosnu? Je li to rat rame uz rame s islamskim fundamentalistima koji ce biti financiran od fundamentalistickih centara moci i koji ce za sobom ostaviti samo groblje? Ili mozda netko misli da bi taj teret mogla ponijeti Hrvatska i hrvatski narod u Bosni? Grafit “Potpisi, Alija, pa nek' je k'o avlija” ja shvacam kako ponudjeno valja potpisati da nam avlija ne bi postala groblje. Jer, ovako ili onako, ono sto moze dobiti ratom nece biti vece od avlije.

Time bi razgovori o “tragicnim lomovima” sto ih je izazvala “dugogodisnja orijentacija na podjelu Bosne”, o distribuciji krivnje i iznijansiranom shvacanju podjele bili zavrseni.

Ivan Aralica, 26/1/1994