|
1878.
Zavrsen je rusko-turski rat i odrzan Berlinski kongres na kojem
je donesena odluka da ce Bosnu i Hercegovinu, koja je jos bila formalno
pod turskim vrhovnistvom, zauzeti Austro-Ugarska i dovesti pod svoju
jurisdikciju. Austrijskim postrojbama, jacine 82,000 ljudi, suprotstavila
se slabo organizirana pretezno muslimanska milicija od 40,000 vojnika
(uz odredjen broj pridruzenih pravoslavnih harambasa), koju je vodio
sarajevski agitator Hadzi Lojo. Glavne austrijske snage, tzv."okupacijske
jedinice" od 9,400 vojnika pod zapovjednistvom Hrvata baruna Josipa
Filipovica, brzo su prodrle kroz sjevernu Bosnu osvojivsi Banju
Luku, Maglaj i Jajce. Nakon bitke kod Viteza u srednjoj Bosni u
kojoj su presudno porazile vojsku bosanskih Muslimana, Filipoviceve
postrojbe zauzele su Sarajevo (u kojemu je pruzen zestok otpor domaceg
muslimanskog stanovnistva), te napredovanjem kroz Hercegovinu i
Novopazarski sandzak zauzele cijelu Bosnu i Hercegovinu. Osvajanje
je trajalo manje od tri mjeseca, tijekom kojih su ukupni gubici
austrijskih jedinica iznosili 946 poginulih i 3,980 ranjenih vojnika.
Ako se uzme u obzir lose stanje prometnica, moze se zakljuciti zajedno
s jednim suvremenikom da je Austrija zauzela Bosnu i Hercegovinu
za onoliko vremena koliko je trebalo njenim vojnicima da propjesace
kroz nju s kraja na kraj.
Podmarsal i barun Josip Filipovic
1878.- 1918.
Austrijska uprava u Bosni i Hercegovini.
Tijekom toga perioda, najznacajni procesi koji su oblikovali drustvo
i povijest, bili su:
- definitivno
ponovno ukljucivanje Bosne i Hercegovine u kulturni i politicki
prostor Europe. Od 1878. BiH, i njeni narodi, je dio europskog
poretka, i njena sudbina je povezana s europskim ideologijama,
sukobima i geopolitickim planovima.
- konacna
kristalizacija bosanskohercegovackih Hrvata i Srba od etnicko-vjerskih
u moderne politicke subjekte, ili, od naroda u nacije, integrirane
u nacionalni korpus zajedno sa svojim sunarodnjacima izvan BiH.
Ako se uzme u obzir da je vecina naroda srednje, sjeverne i istocne
Europe taj proces prosla u post-napoleonskom razdoblju ( najintenzivnije
oko 1850.- izuzetak cine skandinavske nacije, prije svega Finci
i Norvezani, cija je nacionalna renesansa najizrazitija u drugoj
polovici 19.st.), Hrvati i Srbi Bosne i Hercegovine su "kasnili"
oko 50 godina. No, jednom zapocet, proces nacionalne kristalizacije
i homogenizacije se pokazao ireverzibilnim. Bosanski Muslimani,
koji su tesko primili odvajanje od Osmanskog carstva, i prvi puta
se nasli pod vlascu stranog, krscanskog i zapadnog imperija, reagirali
su dvojako:
a) jedan dio (po nekim procjenama, oko 100,000 ljudi) se iselio
u Tursku
b) drugi su nevoljko prihvatili austrijsku vlast, i pokusali se
prilagoditi, bilo inzistiranjem na odrzanju zatecenog stanja (vecina
muslimanskog plemstva ), bilo modernizacijom u zapadnom stilu.
- tijekom
toga perioda, tri nacionalne (od kojih su se dvije pokazale kao
kvazinacionalne) ideologije su se "borile za dusu" Hrvata, Srba
i Bosanskih Muslimana:
a) prva
je bila ideologija vec etabliranih nacija, Hrvata i Srba. Uz
masovno postrojavanje BH Hrvata i Srba u respektivne "nacionalne
tabore", Bosanski Muslimani su se nasli na vjetrometini. Veci
dio inteligencije je prihvatio hrvatsku nacionalnu ideologiju,
manji dio srpsku, dok je dio inteligencije i vecina naroda ostao
po strani, osjecajuci svoju zasebnost i udaljenost od Hrvata
i Srba, no jos nespreman da svoje tek nastajuce aspiracije pretvori
u artikulirani politicko-nacionalni program modernog tipa (iako
je uspio stvoriti zasebnu politicku stranku, kao znak teznji
za nacionalnom individualnoscu.)
b) od 1882, austrougarski upravitelj Bosne i Hercegovine, madjarski
povjesnicar Benjamin Kallay, pokusavao je, sustavnom politikom
promovirati termin "Bosnjak", koji bi "pokrio" sve stanovnike
BiH, te djelovao kao glavni faktor stvaranja bosnjacke "nacije".
Prakticki, to se ocitovalo u financiranju pro-bosnjackih publikacija
i udruga, aktivnom promidzbom u skolstvu, kao i zabrani ili
gusenju hrvatskih i srpskih nacionalnih udruga. No, ta ideja,
da se administrativno "stvori" nova nacija, s muslimanskim plemstvom
kao stozerom cijeloga projekta, bila je u zacetku osudjena na
propast- pokusaji negiranja vec postojecih nacija (hrvatske
i srpske) u Bosni i Hercegovini samo su doveli do porasta netrpeljivosti.
Izbori 1910., koji su se pretvorili u "upisivanje" ljudi u svoje
nacionalne stranke, samo su potvrdili propast bosnjackog kvazinacionalnog
programa. Povijesno, interesantna je pojava da se ideologija
identicna Kallayizmu pojavljuje kao velikonacionalna opcija
Bosanskih Muslimana koncem 20. i pocetkom 21.stoljeca, sto pokazuje
da bizarne politicke ideje uskrsavaju u promijenjenim okolnostima,
kada je, po svim racionalnim kriterijima, ideoloska starudija
pokopana zajedno sa svojim izvorom, u ovom slucaju habsburskom
monarhijom.
c) ideologija jugoslavenstva, ili jedinstva Juznih Slavena,
prvotno nastala u krugovima hrvatske inteligencije (biskup Strossmayer,
povjesnik Franjo Racki i dr.), dozivjela je mnoge promjene.
Od romanticarske ideje jezicno-kulturnog zajednistva Juznih
Slavena, od Slovenaca do Bugara, preko real-politicke strategije
hrvatskih politicara pocetka 20.stoljeca (Supilo, Trumbic),
do paravana za velikosrpske nacionalno-teritorijalne aspiracije
(slicno ideji panslavizma kao trojanskog konja ruskog carskog
imperijalizma)- jugoslavenska ideologija je postala dominantnom
medju manjim brojem hrvatskih, srpskih i muslimanskih mladih
intelektualaca. No, ono sto je nedostajalo u broju, pokusalo
se nadoknaditi aktivizmom. Vizija buduce sretne i harmonicne
jugoslavenske drzave, koja ce prirodno apsorbirati sve vec postojece
"jugoslavenske" nacije, te osloboditi "plemena" Hrvata, Srba,
Slovenaca i jos slabo nacionalno definiranih Bosanskih Muslimana
od omrznute austrijske vlasti, postala je, jednim ogrankom,
idejom vodiljom mladih aktivista, koji su se silom dogadjaja
brzo prometnuli u atentatore i teroriste, a drugim, kontradiktornim
politickim programom hrvatskih i srpskih politicara u Habsburskoj
monarhiji.
-umjerena
modernizacija Bosne i Hercegovine (poceci industrijalizacije,
reforme u skolstvu i drustvenim odnosima,..), koja je imala za
cilj zadrzati BiH kao posebnu, samo-odrzivu upravnu jedinicu u
okviru Austro-Ugarske monarhije, ali bez radikalnih poteza koji
bi mogli poremetiti ravnotezu odnosa u Habsburskom carstvu. Opca
zaostalost (manje od 15% gradskog stanovnistva, socijalno-nacionalni
antagonizmi (od priblizno 85,000 kmetovskih obitelji, srpskih
je bilo oko 60,000, a hrvatskih 25,000. Broj Muslimana kmetova
bio je zanemariv)) kocila je provedbu i umjerenih reformi. Habsburska
monarhija se nije usudila izvrsiti agrarnu reformu, kojom bi bila
oduzeta zemlja muslimanskom plemstvu, koje je vremenom, koristeci
pragmatizam i oportunizam beckoga dvora, od protivnika Austro-Ugarske
monarhije postalo jednim od oslonaca austrijske vlasti.
- jacanje
srpske drzave, posebno poslije uspjeha u Balkanskim ratovima (1912-1913),
kao drzave-klijenta ruskog carstva, uz antagonizam velikih sila
u Europi, dovelo je, kroz srbijansko financiranje sve radikalnijeg
pro-jugoslavenskog tajnog udruzenja "Mlada Bosna" i atentata na
austrijskog prijestolonasljednika u Sarajevu, do Prvog svjetskog
rata i raspada Austro-Ugarske monarhije.
1878.- 1914.
U Bosnu i Hercegovinu se doselilo oko 180 do 200 tisuca Hrvata,
Slovenaca, Ceha, Nijemaca i drugih, a iselilo se oko 100,000, uglavnom
Bosanskih Muslimana
1878.-1948.
Ante Alaupovic, svecenik, predsjednik Hrvatskoga kulturnog drustva
"Napredak" u Sarajevu, najznacajnijeg hrvatskoga kulturnog drustva
u Bosni i Hercegovini
Napretkov konvikt "Kralj Petar Svacic" u Mostaru
1881-1882.
Tzv. "Hercegovacki ustanak". Napadi srpskih lokalnih harambasa na
vojne ophodnje u istocnoj Hercegovini. Ustanici, kojih se broj kretao
oko 1,000, predali su se austrijskoj vojsci, koja je u Hercegovini
imala 4,000 vojnika, nakon opkoljavanja i stezanja u obruc.
Bosna i Hercegovina kao protektorat Habsburske Monarhije
1882.-1903.
Kallayev rezim u Bosni Hercegovini. Sustavna politika bosanskog
unitarizma, uz suzbijanje hrvatskih i srpskih nacionalnih ideologija.
Sluzbeno uvodjenje "bosanskog" jezika kao politicke mjere za otupljivanje
ostrice hrvatsko-srpskih sporova dobilo je, iz oportunistickih razloga,
i potporu hrvatskog lingvista Vatroslava Jagica , profesora u Becu
i Petrogradu i vodeceg svjetskog autoriteta na podrucju slavistike.
No, "jezicki" eksperiment je, kao i ostali na polju kulture i nacionalnog
"inzenjeringa" propao. Kallayevo "bosnjastvo" se pokazalo kao promasen
politicki projekt vec koncem 19.st.
Vatroslav Jagic
1884.
U franjevackom samostanu na Humcu, kraj Ljubuskog, osnovan muzej,
prvi u Bosni i Hercegovini
1885.
U Mostaru pokrenut politicki list "Glas Hercegovca", koji je izlazio
do 1896.
Novine "Glas Hercegovca"
1890.
U Travniku, 1.rujna, vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler otvorio
prvu godinu filozofsko-teoloskog studija. Bio je to pocetak visokoskolske
naobrazbe u Bosni i Hercegovini.
1892.-1975.
Ivo Andric, pripovjedac, pjesnik, romansijer, dobitnik Nobelove
nagrade
Ivo Andric
1895.
Bosna i Hercegovina ima sljedecu nacionalnu strukturu: od 1,433,471
stanovnika, Hrvati cine 21,31%, Srbi 42,93%, a Bosanski Muslimani
34,99%.
1889.-1973.
Dominik Mandic, franjevac, kulturni, drustveni i politicki djelatnik,
jedan od najistaknutijih hrvatskih povjesnicara i nezaobilazni autoritet
za povijest srednjovjekovne Bosne.
1902.
Glasilo Samostalne (srpske) stranke "Srbobran" u Zagrebu, u kolovoskom
broju, objavilo clanak "Srbi i Hrvati" Nikole Stojanovica, preuzet
iz "Srpskog knjizevnog glasnika". U tom clanku , objavljenom pod
naslovom "Do istrage vase ili nase" taj srpski javni i kulturni
djelatnik nastoji dokazati da Hrvati nisu narod i da ce nestati:
"Ta se borba mora nastaviti do istrage nase ili vase. Jedna stranka
mora podleci. Da ce to biti Hrvati garantuje nam njihova manjina,
geografski polozaj, okolnosti sto zive svuda pomijesani sa Srbima
i proces opce evolucije, po kojem ideja srpstva znaci napredak".
Clanak je l. i 2. rujna izazvao u Zagrebu protusrpske demonstracije,
ali i jos vece zahladenje hrvatskih i srpskih odnosa, koji su se
posebno poceli pogorsavati u drugoj polovici XIX. st. sirenjem velikosrpske
ideje "Srbi svi i svuda."
1906.-1998.
Vladimir Prelog, Hrvat iz Sarajeva, kasnije sveucilisni profesor
u Svicarskoj. Dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1975.
Vladimir Prelog
1906.
Osnutak Muslimanske narodne organizacije, prve politicke stranke
Bosanskih Muslimana
1907.
Osnutak Srpske narodne organizacije, vodece stranke bosanskohercegovackih
Srba
1907.
Osnutak Hrvatske narodne zajednice, prve politicke organizacije
bosansko-hercegovackih Hrvata, bliske Starcevicevoj Stranci prava.
1908.
Aneksiona kriza. Kad je u Osmanlijskom Carstvu pobijedila mladoturska
revolucija, Austro-Ugarska se pobojala da ce morati vratiti BiH
pa je 1908. odlucila te pokrajine anektirati izravno u svoj drzavni
ustroj. To je izazvalo prosvjede Srba i Muslimana, ali i ostre istupe
drzava Srbije i Crne Gore koje su prijetile ratom tvrdeci da su
BiH, toboze, njihove. Naime, srpski politicari prema velikosrpskoj
teoriji tvrdili su kako su svi katolici i muslimani koji govore
stokavskim dijalektom pravi Srbi. Srbiju i Crnu Goru je 1908. primirila
Rusija, kao njihov zastitnik, s tvrdnjom kako jos nije spremna za
rat. Tako je aneksijska kriza oko BiH rijesena samo privremeno,
diplomatskim putem, ali su pripreme za konacni obracun ipak nastavljene.
U Beogradu je osnovana teroristicka organizacija "Ujedinjenje ili
smrt" (poznato i kao "Crna ruka").
1910.
Izbori s ogranicenim pravom glasa. U Bosanskom saboru Srbi dobivaju
31 mandat, Muslimani 24, a Hrvati 16 mandata. Vjerska struktura
stanovnistva- od 1,897,962 stanovnika, 43,5% je pravoslavnih, 32,4%
muslimana, 22,8% katolika i 0,6% zidova.
1912.-1913.
Balkanski ratovi. Crna Gora, Srbija, Bugarska i Grcka porazile su
tursku vojsku i istjerale ju iz Novopazarskog sandzaka, Kosova i
Makedonije. U drugoj rundi Srbija uz pomoc saveznika nanosi poraz
Bugarskoj. Progoni Albanaca, te makedonskih i turskih muslimana
u osvojenim podrucjima.
1914.
U Sarajevu je 28.lipnja ubijen prijestolonasljednik Franjo Ferdinand,
sa suprugom Sofijom. Buduci da je atentat organizirala prosrpska
organizacija "Mlada Bosna" (atentator Gavrilo Princip je bio uvjezbavan
u teroristickim organizacijama u Srbiji i u vezi sa srpskom obavjestajnom
sluzbom, kojom je zapovjedao pukovnik Dimitrijevic-Apis), to je
ubojstvo bilo povod ratu koji je Srbiji navijestila Habsburska monarhija,
sto je dovelo Prvog svjetskog rata, u kome ce Hrvati sudjelovati
na ratistima od Crne Gore, Srbije, Galicije do Italije i Ardena.
Gavrilo Princip
1914.-1915.
Srbija je, uz velike gubitke, izdrzala i odbila ofanzive austrijske
vojske pod zapovjednistvom generala Potioreka na podrucju preko
rijeke Drine. U kasno ljeto srpska je vojska porazena od ujedinjenih
austro-ugarskih i njemackih armija, te se povukla preko planina
na sjeveru Albanije do saveznickih vojnih snaga u Grckoj.
1914.
Hrvatski politicari (Ante Trumbic, Frano Supilo, Ivan Mestrovic,
Hinko Hinkovic, Franko Potocnjak), srpski politicari iz Bosne i
Hercegovine (Nikola Stojanovic i Dusan Vasiljevic) i izaslanik srbijanske
Pasiceve vlade Pavle Popovic u Firenci, 22.studenog, sporazumjeli
se o osnivanju Jugoslavenskog odbora, sa zadacom da se bori za stvaranje
jedinstvene jugoslavenske ili mozebitno srpsko-hrvatske drzave,
ovisno o sporazumu Jugoslavenskog odbora i vlade Kraljevine Srbije.
Sastanku je bio nazocan i crnogorski promatrac Lujo Vojnovic. Odbor
se konstituirao u Parizu 30. travnja 1915., izabravsi London za
svoje sjediste. Politicka djelatnost Jugoslavenskog odbora odvijala
se u vrlo nepovoljnim okolnostima cemu su osobito pridonosila razlicita
gledista Jugoslavenskog odbora i srbijanske vlade glede ciljeva
i nacina stvaranja buduce zajednicke drzave.
"Jugoslavenski odbor" u Londonu
1917.
Na Soci je doslo do velikih bitaka s Italijom, koja je porazena
od austrougarske i njemacke vojske kod Kobarida (Caporetto). U tim
bitkama su se istakli Hrvati, Muslimani, Slovenci i Srbi iz Austro-Ugarske,
koji su ratovali protiv Italije i njenih teritorijalnih presizanja
na hrvatske i slovenske zemlje.
1917.
U Londonu je umro jedan od najznacajnijih hrvatskih politicara na
prekretnici stoljeca, Frano Supilo. On je vec prije napustio Jugoslavenski
odbor, ali je prije toga u Nisu, Petrogradu, Londonu i Parizu poduzeo
sve protiv teznji Talijana i srbijanskog premijera Pasica da podijele
Hrvatsku.
Frano Supilo
1917.
Predstavnici Jugoslavenskog odbora i Kraljevine Srbije, na Krfu,
20. srpnja, potpisali tzv. Krfsku deklaraciju o ujedinjenju i buducem
zajednickom uredjenju drzave. Po tom sporazumu buduca drzava Srba,
Hrvata i Slovenaca trebala bi biti ustavna, demokratska i parlamentarna
monarhija na celu sa srpskom dinastijom Karadjordjevica.
1914.-1918.
Po nekim procjenama, demografski gubitak stanovnistva Bosne i Hercegovine,
ukljucujuci ratne gubitke i iseljavanja, iznosi oko 300,000 ljudi.
|
