U "Coridoru", casopisu sto se tiska u Sarajevu, od listopada 1994. nalazim razgovor poznatog glumca Josipa Pejakovica, koji je nekoliko godina bio moj susjed na Babanovcu ali se nikad nismo upoznali. Taj ce intervju bolje od ijednog znanstvenog diskursa opisati supstrat iz kojeg nice politika "hrvatskih Bosanaca". On ima i motto sto ga sam Pejakovic ispisuje: "Ima u Bosni ona najdivnija recenica: “pa, ljudi smo, majku mu, dogovorit cemo se!” Ovdje se ljudi drze za rijec, a stoka za rogove." Nije mi strano ovo sto Pejakovic kaze, na tom sam mottu gradio Duse robova. Medjutim, da biste taj dogovor postigli na politickoj razini, morate pronaci prikladan politicki model suzivota. Odaberes li krivi model, kao da i nisi imao zelju dogovoriti se kao sto se ljudi dogovaraju. A Josip Pejakovic ovako govori:

"A ja sam Bosnu volio kao covjek, jer sam je bukvalno poljubio u svaki njen dio. Ne postoji ni jedan potok iz kojeg nisam pio vodu. S punim pravom kazem: ljubio sam Bosnu, a pripadao jugoslavenskoj opciji, jer sam u Bosni volio i osjecao srce te fantasticne zemlje. I moja su djeca rodjena u zemlji najljepsih planina, gdje rastu najljepsi narcisi, a nikad se Bosne nisu odrekli. Njihov je tata bio jedan od najpopularnijih glumaca u Jugoslaviji. Njihov tata je dozivio da mu aplaudiraju sedamnaest minuta na nogama u Domu sindikata u Beogradu dok je govorio bas to “on meni nema Bosne”. Nije se udvarao ni cetnicima ni ustasama, vec ih udarao pravo po labrnji. Ima Bosne u pjesmi, “Ima Bosne, jer ne mozes prosuti ni Savu ni Drinu, ona nije ranjika da je prevrnes i prospes”. Medjutim, bit ce potrebno mnogo vremena i bojim se da ce neki drugi piti vodu samo onako da ti utrnu zubi, a da iz ovoga sto nam se dogodilo nece izvuci nikakve pouke. Niti sam poceo niti imam namjeru da zavrsavam. Ja sam zelio da trajem, nije mi se dalo. Prekinut sam u najvecem naboju, i uz sav trud u ovom intervjuu da kazem nesto lijepo ja ne mogu, jer bih pljunuo na sebe. Zato sam poderao svoj “ratni dnevnik” jer je ruzan. Jedino sto cu zapamtiti iz njega je ovo: “U ovom ratu sve je bilo tesko, ali najteze je bilo ostati covjek”.

Pamet su mi sacuvale uspomene, sjecanja, moji prijatelji. Kad onako legnem i znam da negdje u Backoj Palanci isto tako lezi Vojo Dakic, koji mi je jedini poslao paket i dva pisma u kojima kaze da me nije zaboravio i kaze da voli i mene i moju porodicu. Znam zasigumo da moji prijatelji na prostorima bivse Jugosalvije s kojima sam dvadeset godina dijelio i dobro i zlo misle na mene, kao i ja na njih sto mislim. To sto znani i neznani brinu o mojoj majci u Travniku, prije svih Omer Pobric, kome sam beskrajno zahvalan za taj trud u ime prijateljstva. Eto, vidis, koliko nama malo treba da budemo sretni. Vojo je i Omerov prijatelj. Vojo je rodjen u Bosanskom Grahovu, gdje danas stasaju najbolji cetnici, Omer je rodjen u Tesnju, gdje se najbolje tuku u ovom ratu, a ja sam rodjen u Travniku, koji je bio poznati ustaski kraj u drugom svjetskom ratu. I pored toga, sve to nam nije smetalo, ni cetnici, ni ustase, ni partizani, da nas trojica sjedimo na Dunavu, oni uz hladne Spricere, ja uz kokakolu i pjevamo. Sto? “Bosno moja, divna mila, lijepa gizdava...” Mi se tada nismo varali. I ako nas trojica ponovo sjednemo zajedno na nekoj od rijeka, tada ce sigurno biti Bosne. A dotle cekajmo.

"On meni nema Bosne!" Ima Bosne, Pejakovicu, i bit ce je, ali nema Bosne niti ce je biti kakvu ste vi poznavali. Ni Bosne ni njena okolisa kakav je bio i kakav ste vi voljeli. Nece biti Bosne, a ni Jugoslavije, u kojoj bi cetnici i ustase bili s jedne i s druge strane, a vi u srijedi da ih lakse udarate po labrnji, nekaznjeno, jer pripadate trecima, posvecenima. U Bosni ce, kako se sada cini, biti nekakvi kantoni, nekakve opcine, u njima Bosnjaci, Hrvati, Srbi, jedni kraj drugih, usporedno, komsije s nacionalnim imenima iz cije ce se volje tvoriti politicka Bosna. I nitko nikoga nece tuci po labrnji, jer ne bi smjelo biti ni cetnika, ni ustasa, ni balija – a ni onih trecih, odnosno cetvrtih, sto po labrnji tuku lijevo i desno. Jeste li se kad upitali, vi kao Hrvat, kako je bilo onom Hrvatu koga su drzali ustasom i tukli po labrnji u toj vasoj idilicnoj Bosni?... Ima Bosne i bit ce je, ali Bosne kakvu zamisljaju "hrvatski Bosanci" nema niti ce je vise biti, jer da bi takve Bosne bilo, morao bi se vratiti komunizam i Jugoslavija, a ti se pokojnici vratiti nece.

Ivan Aralica