Rijeci ili izjave politicara zacijelo nisu materijal kojim se bave znanstvenici - one su, uobicajeno, tek retoricke "akrobacije" koje se referiraju na probleme "dnevne politike" i kao takve nikada se ne uzimaju previse ozbiljno. Doduse, takve izjave govore mnogo o onomu tko ih daje, ponekad su i ozbiljni pokazatelji opcega stanja u nekome drustvu, ili su u stanju, u posebnim okolnostima i prigodama, generirati neko opce stanje. Izjava gdina. Kresimira Zubaka, dana u sklopu njegova interwieva objavljena u prvom ovogodisnjem broju zagrebackoga Globusa, kako se Bosnjaci-muslimani “jos nisu dokraja konstituirali kao nacija i to nece postati, mozda, cak ni u iducih pedeset godina, pa stoga ne mogu jasno i realno formulirati svoje politicke ciljeve", svakako ne spada medju one koje bi mogle u nekim normalnim okolnostima izazvati veliku pozornost. G. Zubak je naprosto nesto opsirnije elaborirao ono sto su ranije, prigodom dolaska u Sarajevo, implicitno izrekli papa Ivan Pavao II. i americki Predsjednik Bill Clinton, govoreci u javnosti iskljucivo o "Hrvatima, Muslimanima i Srbima" u Bosni.

No, unatoc tomu, oko rijeci g. Zubaka digla se u Sarajevu "velika prasina". Najglasniji je i najopsirniji u reakcijama bio vec spominjani povremeni politicar i ideoloska "siva eminencija" nekadasnjih i danasnjih muslimanskih vlasti, dr. Muhamed Filipovic.

U odgovoru objavljenom u Dnevnom avazu, dnevnoj tiskovini s najvecom nakladom u BiH (oko 13.000 izvoda!), na momente i uvredljivo intoniranom, dr. Filipovic je "vratio lopticu". Pozivajuci se na svoj "akademski autoritet i ugled" kao i misljenje "mnogih ne samo bosanskih nego i medjunarodnih znanstvenika" (obratiti pozornost na zanimljivi kriterij po kojemu se znanstvenici dijele na "bosanske' i "medjunarodne"!), ustvrdio je kako "je u pogledu egzistencije naroda u BiH savrseno jasno da postoji jedan narod koji se zove Bosnjaci", docim se "utemeljenost Hrvata i Srba u BiH ne moze dokazivati ni jezicno, ni teritorijalno, ni po bilo kojem drugom kriteriju nacionalne pripadnosti". U raspru se potom ukljucio i profesor zadarskog Filozofskog fakulteta i veleposlanik BiH u Budimpesti, prof. dr. Pavo Zivkovic, nakon cega je uslijedio novi odgovor dr. Filipovica (u dva nastavka) itd. itd. 

Ovdje se, zapravo, nemam namjeru baviti daljnjim prepricavanjem raspre, vec samo upozoriti na jedan mnogo siri drustveni problem koji se jasno naslucuje u njezinoj pozadini, odnosno jos preciznije u argumentaciji kojom se sluzi dr. Filipovic. Iako se radi, kao sto je vec receno, o vrlo vjestom i sposobnom profesionalnom ideologu, te se sukladno tomu njegove rijeci i stavovi moraju tretirati kao zrcalo aktualnih politickih gibanja ali ne i stvarni i utemeljeni stavovi znanstvenika, ponesto od onoga sto je u ovoj prigodi napisao dr. Filipovic ukazuje na skriveno ali i opasno vrelo danasnjih problema u BiH, a sto najizravnije proizlazi upravo iz njegova i djelovanja njemu slicnih ljudi. O kakvim je problemima rijec ponajbolje ce se vidjeti ako na trenutak ostavimo akademika Filipovica i okrenemo se memoarima donedavnoga Visokog predstavnika medjunarodne zajednice u BiH, Carla Bildta, objavljenima neposredno nakon njegova odlaska s te duznosti. Uz ostale, neosporno zanimljive detalje, Bildt u nekoliko navrata daje opaske iz kojih se vidi s kojom se vrsti problema susretao u kontaktima s predstavnicima muslimanskog politickog establishmenta u Sarajevu. U tom krugu ljudi, naime, postoji nesto sto bi se najlakse moglo opisati izricajem "kognitivni poremecaj", kojim je 1995. sociolog Ozren Zunec opisao stanje u vodstvu "krajinskih" Srba. Generiranje, pak, takvoga "poremecaja", bez velikoga zazora od pogreske, moze se pripisati kontinuiranom i konzistentnom djelovanju upravo ljudi kakav je Muhamed Filipovic.

No, sto to o svojevrsnom kolektivnom "kognitivnom poremecaju" veli Zunec? Rasclanjujuci, naime, okolnosti pod kojima je izvedena operacija "Oluja" u kolovozu 1995., zagrebacki je sociolog, uz nabrajanje cijeloga niza argumenata, konacno ustvrdio kako je poziv M. Martica na "gerilsku borbu", koji je uslijedio nakon propasti njegove "drzave" i masovnoga bijega srpskoga pucanstva, zapravo definitivni "znak ocitog kognitivnog poremecaja". U red bi istih pojava valjalo svrstati i stvari koje je Bildt zamijetio u Sarajevu. Tamo se, primjerice, uporno ponavlja kako "nema mira dok se cijela drzava ne oslobodi", pri cemu se zaboravlja, kako to veli Bildt, "da vecina zemlje uopce nije htjela da je oslobodi SDA". Slicno stvari stoje i s promisljanjima buducnosti, za koju je muslimanskim politicarima predocena alternativa: "imati 30% vlasti nad 100% Bosne ili 100% vlasti nad 30% Bosne", docim oni uporno razmisljaju o "100% nadzora nad 100% teritorija", sto kao mogucnost, nastavlja Bildt, "nije postojalo, niti je smjelo postojati".

Slicnih bi se, zapravo, primjera moglo nabrajati do unedogled - od toga da je g. Alija Izetbegovic u prvim mjesecima 1992., kada su vec pocela srpska osvajanja i kampanja etnickoga ciscenja, slao prosvjedne note po svijetu tuzeci se kako je Hrvatska "izvrsila oruzanu agresiju na BiH", sto se odnosilo na uzurbane pripreme za obranu u rubnim podrucjima BiH naseljenim pretezito hrvatskim pucanstvom, do toga da dr. Haris Silajdzic, da citiramo opet Bildta, "vise voli principijelne deklaracije pred TV kamerama nego se nagadjati o pojedinostima" u teskim pregovorima o konkretnim problemima.

No, vratimo se "kognitivnom poremecaju" kojega se znaci kod akademika Filipovica jasno dadu razabrati vec na razini kategorija kojima on u svojim tekstovima operira. Prije svega, tu se nikako ne moze utvrditi sto su to "Bosnjaci" - jednom su to "Muslimani" iz 1971. (to je slucaj u polemici oko izjave g. Zubaka), drugi puta su to svi stanovnici danasnje BiH (implicitno naznaceno u istoj polemici), treci put su to svi muslimani (pripadnici islamskoga vjeronazora) koji su nastavali podrucja Osmanskoga carstva od Jadrana do Bratislave u Slovackoj (Bosnjacka politika istoga autora). Takva se pojmovna zbrka, dakako, dalje prenosi i na nacin na koji on argumentira postojanje "Bosnjaka" kao naroda. Tako primjerice njegova tvrdnja da je odrednica Bosnjak “jedino ime kojim se nazivaju stanovnici Bosne kroz dugu povijest, sve do kraja XIX stoljeca" nema doista nikakve veze s kolektivnim identitetom (u smislu u kojemu se danas govori o europskim narodima i nacijama) pucanstva na tome prostoru, kao sto ga nemaju ni odrednice "Dalmatinac", "Dubrovcanin" ili "Toskanac", koje su isto tako u jako dugoj uporabi. Jos manje, pak, smisla takav argument ima kada se "bosnjacko" ime prosiri na svo islamizirano pucanstvo zapadnih provincija nekadasnje Osmanske carevine. Ako se, s druge strane, u "Bosnjake" ubrajaju i danasnji Hrvati (katolici) i Srbi (pravoslavci), onda je tvrdnja kako su ti "Bosnjaci" "prakticki vladali ovom zemljom sve do pocetka XVIII stoljeca i najzad, vodili otvorenu borbu za drzavnu samostalnost pocetkom XIX. stoljeca" puka besmislica, jer u vlasti nisu sudjelovali, a jos manje vladali ni "katolici" ni "pravoslavci", kao sto nisu sudjelovali ni u pobunama protiv sredisnjih vlasti pocetkom XIX. st.

Problemi spoznajne naravi jos su jasniji glede pojmova kakvi su "Bosna i Hercegovina" i "drzava" kada ih rabi akademik Filipovic. Sto on doista podrazumijeva pod pojmovima "drzava" i "drzavnost" kada govori da su "Bosnjaci stvorili svoju drzavu i odrzali ideju drzave kroz cijelu dosadasnju povijest Bosne" stvarna je zagonetka. Pri tomu valja tek podsjetiti da nakon 1463. i propasti srednjovjekovnoga kraljevstva nestaje bilo kakva traga ne samo drzave vec i ideje drzavnosti (uspomena na bosansku srednjovjekovnu drzavu blijedi cak i kod franjevaca, koji su sa svojom provincijom jedina drustvena institucija kontinuiranog sedmostoljetnog trajanja), a Bosna se svodi na obicnu provinciju Osmanskoga carstva bez ikakvih drzavnopravnih posebnosti koje bi je izdvajale u odnosu na bilo koji drugi dio Imperija. Doda li se tomu opcepoznata cinjenica da danasnju BiH tvore (u gruboj procjeni negdje izmedu 20% i 30% teritorija) i podrucja koja su sve do XVI. st. bila sastavnim dijelom Hrvatskoga kraljevstva, kao i podrucja (jugozapadna Bosna) koja su ulazila u prvotnu, ranosrednjovjekovnu hrvatsku drzavu, s "najguscim" hrvatskim etnickim teritorijem, doista nije jasno otkuda akademiku Filipovicu "spoznaja" da Hrvati iz danasnje BiH "nemaju teritorijalne zajednice sa Hrvatima", odnosno da "nikada nisu zivjeli u istoj drzavi".

Zapravo, moze se slobodno ustvrditi kako izmedu spoznajnoga poremecaja akademika Filipovica i istovrsne pojave u politicke elite "njegove" drzave postoji isti onakav odnos kakav je postojao izmedu spoznajnoga poremecaja srpske politicke elite, kojega je precizno ocrtao Zunec, i iste te pojave u elitnih dijelova srpskoga akademskog establishmenta. Jedan primjer, cini se, bit ce dostatan kako bi stvar postala posve jasnom.

Srpski povjesnicari potrosili su goleme kolicine papira i tiskarske boje uvjeravajuci sebe i svijet kako su srpski ustanci s pocetka XIX. st. bili prave "Revolucije", odnosno da je Srbija XIX. st. organizirana drzava s jakom liberalnom politickom strujom. No, zadarski je povjesnicar, prof. dr. Ivan Pederin, zavirivsi u austrijske obavjestajne spise i izvjesca, koja se i danas cuvaju u Povijesnom arhivu u Zadru, vrlo brzo otkrio kako su ustanci u ocima suvremenika bili tek "borba za zakup poreza" koju su vodili "korumpirani zakupnici turskih poreza ", Karadjordje i Milos Obrenovic, a ovaj drugi je duboko u XIX. st. jos uvijek nosio srednjovjekovnu titulu "gospodara". Srpsku, pak, drzavu suvremenici su vidjeli tek kao "savez nepismenih zakupnika poreza, od kojih je stvoreno drzavno cinovnistvo, i kriminalne hajducke vojske", dok je "svecenstvo tu djelovalo kao drzavna ideologija" (slika se, gotovo do savrsenstva, poklapa sa slikom koju je o srpskom drustvu s kraja XIX. i pocetka XX. st. u svojim djelima ostavio veliki srpski komediograf Branislav Nusic). Treba li, nakon ovoga, uopce dodati kako je liberalizam i inace znakovit za drustva masovne industrijske proizvodnje i potrosnje, masovne pismenosti i opcega obrazovanja, docim je Srbija XIX. st. zemlja gotovo iskljucivo sitnog i nepismenog seljaka. Ne ostaje, dakle, drugo do zakljuciti kako covjek doista mora imati "kognitivni poremecaj" da u takvoj situaciji govori o “burzoaskim revolucijama", "organiziranoj drzavi" i "liberalnim strujanjima", kao sto isti takav poremecaj podrazumijeva "nakaniti voditi gerilski rat u nenastanjenom prostoru, ili u prostoru nastanjenom stanovnistvom neprijateljski raspolozenom spram pobunjenickog programa".

Zakljucujuci, dakle, nije tesko ustvrditi - u oba slucaja, kako onom "bosnjacke" tako i u onom srpske drustvene elite (politicki i akademski establishment) postoji ista vrst poremecaja koji bi se puckim izrazom mogao sazeti ovako: “stvarnost drumom, misao sumom". Ta i takva aberacija ocita je posljedica ukupnoga drustvenog razvoja i suvremene organizacije drustva, u uskoj svezi s ukupnom drustvenom klimom (prozetost drustva ideoloskim nacinom misljenja; otvorenost, odnosno zatvorenost prema vanjskome svijetu; mogucnost slobodnog protoka ideja; pitanje akademskih sloboda i uopce odnosa drzave i znanosti, itd.). U konkretnome, pak, slucaju akademika Filipovica cini se kako je dugogodisnje profesionalno bavljenje ideoloskim izmaglicama i manipuliranje cinjenicama u sluzbi vlasti konacno rezultiralo potpunom prevagom svijeta vlastitih pricina nad stvarnoscu. U situacijama kada se covjek bavi kreativnim poslom konstrukcije vlastitoga svijeta to obicno rezultira osobnom tragedijom nesnalazenja u konkretnom svijetu, ali kada je rijec o covjeku koji se bavi opcekorisnim drustvenim poslom deblji kraj izvlaci cijela drustvena zajednica koja se na takvu osobu oslanja. Iz toga, pak, jasno proizlazi kako bi dosadasnje patnje bosnjacko-muslimanskoga pucanstva, ostane li u toj drustvenoj zajednici ista opca klima a na njezinu celu danasnja garnitura, mogle biti tek uvod u nesto mnogo gore.

U svjetlu svega ovdje recenoga pocetna teza o Bosni kao “tamnom vilajetu" pojavljuje se u posve novome svjetlu. Kao bitne odrednice danasnje situacije u onom dijelu BiH koji je pod nadzorom vlasti iz Sarajeva ukazuju se sljedeci elementi: pogubne posljedice socijalistickoga obrazovanja s konacnim proizvodom u obliku "poluinteligenta"; raspad drustvenoga tkiva i masovni “odljev mozgova" kao posljedica rata; komunikacijska i duhovna izoliranost od ostatka svijeta, sto u konacnici stvara uvjete u kojima duh ideologiziranoga jednoumlja, unatoc prividu demokratskih procedura, uspijeva bolje no u vrijeme kada je provoden uz policijsku prisilu. Usljed toga svi muslimanski mediji nalikuju jedan drugome kao jaje jajetu, a da pri tomu ne postoje bilo kakvi mehanizmi prisile ili cenzure.

Vjesti ideoloski manipulatori u takvim uvjetima dolaze na svoje, dok je konacni ucinak njihova djelovanja to da “vilajet" nepovratno tone u potpuni mrak samoizolacije i ksenofobije uz retoriku koja cijeli proces zrcali u obrnutoj slici.