Razglabati
povijest drzavno-pravnoga statusa teritorija koji
danas ulazi u medjunarodno priznate granice BiH
spada medju zahtjevnije poslove sto ih povjesnicar
moze poduzeti, pri cemu tako nesto nije moguce
niti pokusati uraditi bez pomoci zemljovida. U
takvome razmatranju valja svakako poci od notornih
cinjenica koje definiraju opci okvir razlaganja
i ujedno ga predocavaju na kronoloskoj osi u mijenama
sto ih je nosilo vrijeme. To znaci da se kao srediste
pozomosti uzima zemljopisni naziv s korijenom
u imenu Bosna, a koji se na kronoloskoj osi prakticki
pojavljuje u najmanje tri jasno razgranicene faze:
a)
razdoblje srednjega vijeka, od 10. do kraja
15. st., kada postoji autonoman, manje-vise
jasno ogranicen ali ne i neovisan drzavno-pravni
entitet koji se vezuje uz zemljopisno ime Bosna
(regnum Bosnae);
b)
razdoblje turske okupacije, od 1463. do 1878.,
kada se uz zemljopisno ime Bosna vezuje upravno-administrativna
jedinica bez posebnoga drzavno-pravnog statusa,
cak niti u smislu autonomije, sto bi onda tako
nazivano podrucje u drzavno-pravnom smislu izdvajalo
iz okvira Osmanske imperije;
c)
moderno razdoblje, od 1878. do 1992., kada,
uz prekid od 1918. do 1945., postoji jasno ogranicen
teritorij koji funkcionira kao relativno autonoman
drzavno-pravni entitet, uklopljen u okvire slozenih
drzava, Austro-Ugarske Monarhije (od 1878. do
1918. Bosnien und Herzegowina) i socijalisticke
Jugoslavije (1945. do 1992. NR te potom SR Bosna
i Hercegovina).
Dakle,
iz ovoga jasno proizlazi kako se ni u kojem slucaju
ne moze govoriti o tomu da BiH ima neprekinuti
kontinuitet drzavnosti, sto se najjasnije vidi
vec na razini nazivlja, ali i na razini teritorijalnoga
razvoja. Dok je u srednjovjekovnom razdoblju postojala
i razvijala se drzavno-pravna tvorba koja je u
korijenu nosila naziv vezan uz zemljopisno ime
Bosna (banovina, kraljevina), dotle u modernom
razdoblju, od Beckoga kongresa i vremena uspostave
austro-ugarske okupacije 1878. postoji drzavno-pravni
entitet koji se naziva Bosna i Hercegovina. Glede
teritorija, danasnja se BiH znatno razlikuje od
srednjovjekovne Bosne, buduci da se unutar njezinih
granica nalazi i veliki dio srednjovjekovnog Hrvatskog
kraljevstva koji je i nakon protuosmanskih ratova
za oslobodenje u 17. st. ipak ostao u granicama
Osmanskoga carstva.
Srednjovjekovna
bosanska banovina i kasnija kraljevina, za koju
se u historiografiji na hrvatskom i srpskom jeziku
ustalio naziv "srednjovjekovna bosanska drzava",
nastala je iz jedne od brojnih slicnih sclavinia
koju u 10. st. navodi bizantskl car-pisac Konstantin
Porfirogenet kao "zemljicu" ili "kraj".
Tijekom druge polovice 10. i u II. st. ta je sclavinia,
ciji je prvotni teritorij obuhvacao prostor izmedu
slivova Bosne i Drine u njihovom srednjem toku,
ulazila u sastav ili je stajala pod izravnom dominacijom
susjednoga hrvatskoga kraljevstva, koje je tu
prvotnu Bosnu posve okruzivalo u punom luku od
jugozapada do sjeveroistoka. U drugoj polovici
II. st., kada se pocinje izdizati moc ugarskoga
kraljevstva i kada podrucje danasnje istocne Slavonije
postaje predmetom spora izmedju hrvatskoga i ugarskog
kraljevstva, pocinju se osjecati i prvi politicki
utjecaji ugarskoga kralja na razvoj Bosne. Od
tada pa sve do 1461. Bosna, odnosno teritorij
kojim ce upravljati vladari koji u svojoj tituli
imaju ime zemlje Bosne, stajat ce u vezama izravne
potcinjenosti i ovisnosti spram krune sv. Stjepana.
Taj je ovisni polozaj bosanskih vladara u punoj
mjeri uspostavljen onda kada je, 1102., dotadasnji
ugarski kralj Koloman izabran i za hrvatskoga
kralja te, postavsi ugarsko-hrvatskim vladarom,
pridruzio i hrvatsko kraljevstvo zemljama krune
sv. Stjepana.
U
razdoblju od sredine 12. do sredine 15. st., koje
je relativno dobro poznato zahvaljujuci cinjenici
da je sacuvan odreden broj prvorazrednih vrela
(kraljevske diplome i druge isprave; diplome i
druge isprave bosanskih vladara i njihovih velikasa;
kronicarski tekstovi nastali u susjedstvu Bosne
itd. itd.), bosanski su vladari zauzimali polozaj
feudalnih vazala ugarsko-hrvatskih vladara neovisno
o dinastickim promjenama. Taj se vazalni polozaj
zrcalio u obvezi sudjelovanja u vojnim pohodima,
pribivanju vaznijim prigodama obnasanja kraljevskih
duznosti (krunidbe, svadbe, ukopi i sl.), kao
i u cinjenici da je bosanski vladar, preko svoga
zastupnika, obnasao duznost kraljevskoga zupana
u nekoj od zupanija koje su stajale pod izravnom
vlascu ugarsko-hrvatskoga kralja (zupanija Novaci
u sjevernoj Slavoniji, zupanije Tolna, Stolni
Biograd i Somodj u juznoj Ugarskoj). Uloga ugarsko-hrvatskoga
kralja bila je odlucna i u cinu uspostave bosanskoga
kraljevstva 1377., sto se jasno ocitovalo i u
samoj formi krune kao i u kraljevskome grbu, koji
su bili izvedeni na taj nacin da simboliziraju
vazalni polozaj kraljevstva u odnosu na dinastiju
Anjou koja je u tom trenutku u svojim rukama drzala
zemlje krune sv. Stjepana.
Sredinom
15. st. bosanski su vladari bili prisiljeni uspostaviti
slicne odnose s osmanskim sultanima, kojima sada
i oni i njihovi velikasi pocinju placati redoviti
godisnji porez, te se tako od 40-ih godina 15.
st. uspostavlja ugarsko-osmanski kondominij nad
bosanskim kraljevstvom. Takav su polozaj pokusali
izmijeniti dva posljednja kralja, Stjepan Tomas
i njegov sin Stjepan Tomasevic, zatrazivsi novu
krunu od rimskoga pape. Papinstvo je zahtjev,
uz veliko protivljenje tadasnjega ugarsko-hrvatskog
kralja Matije Korvina, konacno uslisilo 1461.
kada je posljednji bosanski kralj svecano okrunjen
novom krunom pristiglom iz Rima. Ubrzo potom kralj
je otkazao i placanje godisnjega poreza osmanskome
sultanu, nastojeci doista steci polozaj samostalnoga
vladara koji bi po svome polozaju bio ravan susjedima,
ugarsko-hrvatskom kralju i turskom sultanu, pri
cemu je njegova realna moc bila u punom nesrazmjeru
s takvim ambicijama. U kojoj je mjeri posljednji
bosanski kralj sam sebe doveo u ovakvu situaciju,
odnosno u kojoj je mjeri ta situacija bila proizvod
djelovanja sila izvan same Bosne (prije svega
papinstva) u vrijeme kada prvi profesionalni diplomati
pocinju izgradivati zacetak "europske sigurnosne
arhitekture", ni danas nije posve jasno i
o tomu se vode historiografske rasprave. U svakome
slucaju, medutim, kao najprikladniji komentar
izlozenoga reda poteza Stjepana Tomasevica (koji
u mnogome potsjecaju na pocetak rata u BiH 1992.)
ostaje ono sto je zapisao suvremenik, papa Pio
II., koji veli kako "nitko ne zna kakvu nadu"
je uzgajao bosanski kralj otkazujuci danak sultanu.
Teritorijalni
je, pak, razvoj "bosanske srednjovjekovne
drzave", koja je nestala s ubojstvom posljednjega
kralja pod Jajcem 1463., stajao u uskoj svezi
s unutarnjim uredjenjem na podrucju na kojemu
je sezala vlast bosanskih srednjovjekovnih vladara.
Poput svih slicnih srednjovjekovnih drzavnih tvorbi,
i Bosna je bila uredena kao konglomerat poluneovisnih
oblasti nad kojima je bosanski vladar postupno,
oruzjem i razlicitima oblicima uvjeravanja, uspostavljao
dominaciju. U nekima od njih vlast je bosanskoga
bana, od 1377. kralja, bila tek nominalna docim
su se one stvarno nalazile pod izravnom dominacijom
lokalnih dinasta, kao nasljednika rodovske aristokracije
(Donji Kraji, tijekom 12. i 13. st. oduzeti hrvatskom
kraljevstvu). U drugim podrucjima (Humsko knestvo
–zapadni dio danasnje Hercegovine i obala Jadrana
od rijeke Neretve do rijeke Cetine) bosanski je
vladar uspio iskorijeniti domacu dinastiju i uspostaviti
svoju izravnu vlast, preuzimajuci u svoje ruke
i posjede koji su po tradiciji izravno pripadali
vladaru. Uglavnom, moze se reci da se vlast bosanskoga
vladara od 13. st. dalje sirila iz prvotne Bosne
u svim pravcima, no nisu svi osvojeni krajevi
odmah bili i definitivno inkorporirani u "bosansku
srednjovjekovnu drzavu". Tako je, primjerice,
danasnja jugozapadna Bosna (podrucje velikih kraskih
polja) kroz cijelo 14. st. bila predmetom spora
izmedu bosanskih banova, odnosno kraljeva, i njihovih
politickih "gospodara", ugarsko-hrvatskih
kraljeva. Tek u prvim desetljecima 15. st., u
vrijeme kada se na ovim prostorima pojavljuju
Turci, uspijeva bosanskom kra1ju uz pomoc Mletaka,
koji su u medjuvremenu osvojili gradove Dalmacije,
inkorporirati ove krajeve u okvire onoga sto se
tada naziva "Bosna". Sirenje prema zapadu
nije, medutim, nakon 13. st. vise bilo tako uspjesno
- dijelovi hrvatskoga kraljevstva koje je na toj
strani u 15. st. drzao bosanski kralj jos uvijek
su u svijesti suvremenika bili definirani kao
"Hrvatska", te su cak i posljednja dva
bosanska kralja temeljem drzanja tih krajeva poceli
u svoju titulu unositi i Hrvatsku. Prema istoku,
pak, Bosna se pocela siriti tek nakon propasti
Srpskoga carstva 70-ih godina 14. st. Kako je
tih godina zapravo nestalo srpskoga kra1jevstva,
to je i proces inkorporacije tekao nesto brze
te su novoosvojeni krajevi tijekom prve polovice
15. st. doista postali dio "Bosne".
Tursko
osvojenje i ubojstvo posljednjega kralja 1463.
iz korijena su izmijenili drzavno-pravni polozaj
zemlje koja se u to doba vec nazivala Bosnom,
bez obzira na sve zatecene unutarnje administrativne
i politicke podjele. Odmah po osvojenju u novopotcinjenim
krajevima je uspostavljen tipicno osmanski poredak
i uredjenje kakvo je u to doba vladalo u Anadoliji
i europskim dijelovima Imperija. Buduci je osmansko
carstvo, kako je to ustvrdio poznati turski povjesnicar
Halil Inalcik, bilo utemeljeno na ideologiji islamskoga
svetog rata, to je i njegovo unutarnje uredenje
bilo prispodobljeno takvim ideoloskim zasadama.
U tom uredenju nije bilo mjesta za ocuvanje zasebnosti
osvojenih krajeva, na nacin na koji su se stvarala
europska feudalna kra1jevstva srednjega vijeka.
Glede toga niti Bosna nije predstavljala neki
izuzetak, no valja odmah naglasiti kako je bosansko
kraljevstvo bilo krajnja politicka tocka osmanskih
osvajanja prema zapadu.
Doduse,
Turci ce na ovoj strani nastaviti teritorijalno
sirenje te ce i veliki dijelovi hrvatskoga kraljevstva
pasti tijekom sljedecih stoljeca i pol pod njihovu
vlast. No, samo srednjovjekovno hrvatsko kraljevstvo
nikada nece biti do kraja osvojeno te tako nece
nestati ni njegove politicke i drzavno-pravne
individualnosti, kako se to dogodilo s Bosnom.
O tomu jasno svjedoci i cinjenica da ce se u 17.
st. u opcoj uporabi nalaziti izricaj "ostaci
ostataka nekad slavnog Hrvatskog kraljevstva"
(reliquie reliquiarum olim inclitis regni Croatie),
kojim se oznacavao dio kraljevstva koji nikad
nije pao pod tursku vlast. Ove ce se cinjenice
pokazati presudnima u daljnjem politickom i teritorijalnom
razvoju cijeloga ovog prostora.
No,
ostanimo zasada prvo na pitanju drzavno-pravnoga
statusa krajeva koje su od sredine 15. st. nadalje
osvajali Turci. Na tim podrucjima osmanska je
vlast osnivala svoje teritorijalno-upravne jedinice
-"sandzake" -koji su trebali sluziti
prije svega za daljnje teritorijalno sirenjje
vlasti turskoga sultana (svjetovnoga i vjerskog
poglavara drzave). U sklopu tih i takvih promjena
i Bosansko je kraljevstvo dobilo novo uredenje,
no Turci nisu cijeli osvojeni teritorij kraljevstva
jednostavno pretvorili u jedan bosanski sandzak.
Sukladno
zatecenom stanju unutarnjih administrativnih i
politickih podjela samoga kraljevstva, nova je
vlast nakon osvojenja uredila ukupno cetiri sandzaka,
od kojih je samo jedan nosio ime "bosanskoga".
Tijekom daljih osvajanja i teritorijalnoga sirenja
novoosvojeni su krajevi u prvo vrijeme pripajani
vec postojecim upravno-administrativnim jedinicama,
sve dok ove ne bi postale dovoljno velike da se
od njih mogu napraviti dva sandzaka. Kada su osvajanja
u 16. st. dosegla vrhunac, odlucile su se turske
vlasti provesti temeljitu upravno-politicku reformu.
Do
1580. svi su osmanski posjedi u Europi tvorili
jednu administrativno-upravnu jedinicu - Rumelijski
pasaluk. Njezin je naziv izravno izvirao iz turskoga
naziva za nekadasnje Bizantsko carstvo (Rum),
gdje su u stvarnosti i bila stvorena prva turska
uporista na europskom kopnu. No, 1580. iz toga
se jedinstvenoga pasaluka izdvaja ukupno sedam
zapadnih sandzaka i od njih se stvara Bosanski
pasaluk. Na celu te upravno-administrativne jedinice
stojj duznosnik s titulom "pase”, kojega
postavlja i skida sredisnja vlast, odnosno sultan,
bez ikakva obzira na eventualne zelje ili misljenje
domicilnoga pucanstva. Pasa je u potpunosti potcinjen
sredisnjoj vlasti. a kako bi se sprijecilo ukorjenjivanje
tako visokoga duznosnika u sredini u kojoj boravi,
smjene su vrlo ceste. Svaki pasa dovodi sa sobom
brojnu pratnju koja tvori jezgru njegova upravnog
aparata, cime se takodjer zeljelo izbjeci stvaranje
vlasti kojoj bi lokalni interesi bili previse
na srcu. Sve je to bilo razlogom da kroz cijelo
vrijeme osmanske okupacije u ovim krajevima nije
bilo moguce odrzati uspomenu na nekadasnje bosansko
kraljevstvo i na tome temelju uspostaviti i izgraditi
bilo kakav oblik autonomije i posebnoga drzavno-pravnoga
statusa u okviru Osmanskoga carstva. Iz toga posve
prirodno proizlazi da se u sirih slojeva pucanstva
nikada nije pojavila svijest o tomu da pripadaju
bilo cemu drugom do Osmanskoj carevini.
No,
dok se podrucje bosanskoga i ostalih sandzaka
nastalih na teritoriju starog srednjovjekovnog
Bosanskog kraljevstva, svojim drzavno-pravnim
statusom i uredjenjem nimalo nije razlikovalo
od ostalih carskih provincija u Europi i Anadoliji
kroz 16. i prvu polovicu 17. st., u drugoj se
polovici 17. st. pocinju naslucivati neke osobitosti
koje su se artikulirale poglavito u oblicima unutarnjega
ustroja novoga pasaluka. Naime, stagnacija a potom
i opadanje sultanove moci doveli su do toga da
se bosanski pasaluk pocne promatrati kao pogranicno
podrucje Imperije prema uvijek neugodnim susjedima
-Habsburskome carstvu i Mlecima. Usljed toga ratnicki
sloj, spahije i janicari, dobijaju u bosanskome
pasaluku posebne privilegije i povlasteni status
kakav nisu uzivali u drugim dijelovima carstva.
Te se privilegije zrcale, prije svega, u nicim
ometanome pravu nasljedivanja vojnickih posjeda,
koji su u osmanskome carstvu teorijski pripadali
sultanu, kao vrhovnom svjetovnom i vjerskom poglavaru.
Ova ce situacija dovesti do stvaranja posebnoga
drustvenoga sloja medu dotadasnjim profesionalnim
ratnicima islamskoga vjerozakona, sloja koji je
najlakse usporediti s plemstvom kakvo se u stoljecima
srednjega vijeka razvijalo u zapadnoj Europi.
Ovakav se proces socijalne diferencijacije nedvojbeno
moze uzeti za jednu od najvaznijjh osobitosti
bosanskoga pasaluka i znacajki kojima se on razlikovao
od ostalih provincija carstva.
U
prvo vrijeme osmanske okupacije svakao se ne moze
govoriti o "teritorijalnome razvoju Bosne”,
buduci se taj zemljopisni pojam nije izdvajao
bilo kakvim posebnim drzavno-pravnim polozajem.
Od 1580. nadalje, ustrojbom bosanskoga pasaluka,
stvoreni su kakvi-takvi preduvjeti za raspravu
o teritorijalnome sirenju samoga zemljopisnog
naziva Bosna. No, kako je vrlo brzo nakon ustrojbe
novoga pasaluka osmanska moc pocela stagnirati
a potom i opadati, to naprosto nije bilo vremena
da se naziv Bosna prosiri na krajeve koji su od
1580. tvorili novu upravno-administrativnu jedinicu.
Opadanje je sultanove moci vodilo k tomu da je
na samome kraju 17. st. tursko carstvo pocelo
dozivljavati poraz za porazom i gubiti teritorije,
tako da ce Karlovackim mirom, sklopljenim 1699,
Turska u korist Habsburskoga carstva izgubiti
veliki dio dotadasnjega bosanskoga pasaluka (danas
teritorij R Hrvatske), a granica ce se, nakon
nekoliko desetljeca teskih ratova izmedu Turske
i Habsburskoga carstva konacno urediti mirom sklopljenim
u Beogradu 1739. Tada su sjeverne, zapadne i juzne
granice pasaluka dobile onaj izgled koji i imaju
granice BiH i R Hrvatske, no to jos uvijek nije
znacilo da su se svi krajevi koji su ostali unutar
granica pasaluka otada smatrali Bosnom. Kako je
to precizno napisao jos uvijek najveci autoritet
za ova pitanja, povjesnicar Hazim Dabanovic, (Bosanski
Pasaluk, Sarajevo 1982., 79-80): “Bosanski pasa
drzao je pod svojom vlascu podrucje vece nego
ijedan bosanski kralj ...opseg Bosne kao turskog
pasaluka nije nikada, a narocito u 16. i 17. st.,
bio identican ni sa opsegom Bosne kao kraljevine
a pogotovu ne sa teritorijem Bosne i Hercegovine
nakon okupacije 1878." U tome sklopu valja
tumaciti i razumjeti zasto su i kako, primjerice,
zapadni krajevi bosanskoga pasaluka, nekada dio
hrvatskoga kraljevstva, jos dugo nazivani “Turska
Hrvatska", usporedo s novim nazivom "Bosanska
Krajina", koji se ustalio u dijelu domicilnoga
pucanstva, naseljenoga nakon osmanskoga osvojenja
ovih krajeva.
Tijekom
posljednjih desetljeca turske vlasti u bosanskome
pasaluku socijalne napetosti i masovno nezadovoljstvo
krscanskih podanika s jedne, te otpor muslimanskoga
plemstva reformnom pokretu koji je zahvatio onemocalo
osmansko carstvo s druge strane doveli su do toga
da je u ovim krajevima vladalo stanje permanentnoga
nereda i krvavih medjuvjerskih/medjuetnickih i
socijalnih sukoba. Situacija je postala posebice
teskom nakon sto je 1875. izbio novi val masovnoga
ustanka nezadovoljnih krscanskih masa. Sredisnja
je vlast pokusala ustanak ugusiti primjenom teskih
oblika represije, sto je izazvalo val nezadovoljstvo
sirom zapadne Europe. Buduci su se svi dotadasnji
pokusaji sredisnjih vlasti, koji se mogu jasno
pratiti jos od 30-ih godina 19. st., da provedu
reforme i time poprave ukupno stanje u provinciji
pokazali neuspjesnima, vlasti u Istambulu nisu
pokazale veliko protiv1jenje ideji da se nad bosanskim
pasalukom uspostavi protektorat neke od europskih
sila. Izbor je, posve prirodno, pao na turskoga
susjeda Austro-Ugarsku, u kojoj su, medutim, unutarnje
prilike nastale nakon zavodenja dualistickoga
rezima dovele do otpora velikoga dijela vladajuce
politicke elite takvoj ideji.
Nakon
trogodisnjega oklijevanja i teskoga pregovaranja
konacno je 1878. donesena, na Berlinskome kongresu
sazvanome izricito u tu svrhu, odluka da se Austro-Ugarskoj
povjeri mandat privremene uprave nad velikim dijelom
dotadasnje turske provincije - bosanskoga pasaluka.
Moze se, bez ikakva zazora, jasno ustvrditi da
je tom prigodom europska diplomacija, definirana
interesima velikih sila, izmislila i ozvanicila
novi drzavno-pravni entitet, nazvan tada Bosna
i Hercegovina, imenom dakle koje do tada nikada
nije bilo u uporabi u bilo kojoj situaciji! Drzavno-pravni
status sto ga je nakon te odluke dobila BiH bio
je, iskljucivo, rezultanta zelja europske diplomacije
i unutarnjih prilika dualisticke A-U Monarhije,
bez sudjelovanja domicilnoga pucanstva u formuliranju
i donosenju kljucnih odluka. Nutarnje prilike
dualisticke Monarhije su se u statusu BiH zrcalile
poglavito stoga sto je eventualno pripajanje nove
pokrajine bilo kojemu od dvaju sastavnih dijelova
Monarhije prijetilo poremecajem njezine nutarnje
politicke ravnoteze. Stoga je odluceno da BiH
ostane corpus separatum unutar Monarhije, pod
upravom zajednickoga Ministarstva financija, jedne
od dvije sredisnje institucije koje su imale ingerencije
nad oba dijela Austro-Ugarske. Unutar granica
teritorija koji je stavljen pod protektorat A-U
ustrojena je centralizirana uprava, s razdvojenim
kompetencijama civilnih i vojnih vlasti, potcinjena
"zemaljskom poglavaru", koji je sa svoje
strane odgovarao zajednickom Ministarstvu financija.
Takav drzavno-pravni polozaj i sustav uprave nije
mijenjan ni kada je,nakon trideset godina protektorata,
A-U Monarhija 1908. odlucila i sluzbeno anektirati
BiH te je na snazi ostao sve do 1918., odnosno
do propasti Monarhije i stvaranja Drzave SHS,
a potom i Kraljevine SHS (Jugoslavije).
U
danima raspada A-U Monarhije, potkraj I. Svjetskoga
rata, stvorena je odlukom zastupnickih tijela
njezinih sastavnih dijelova, a temeljem nacela
samoopredjeljenja, Drzava Slovenaca, Hrvata i
Srba. Radilo se, zapravo, o ujedinjavanju Trojedne
Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, potom
Bosne i Hercegovine i, konacno, slovenskih pokrajina
Kranjske, Koruske i Gorenjske. Nakon samo mjesec
dana postojanja, buduci da nije bila i formalno
priznata od strane pobjednickih sila Antante,
ta se Drzava SHS, pod jakim pritiskom sila pobjednica
i stalnom prijetnjom teritorijalnih gubitaka za
racun susjeda, prije svih Italije, ujedinila s
Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Cmom Gorom u
Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja ce 1929.
promijeniti ime u Kraljevina Jugoslavija. U novostvorenoj
drzavi BiH je, unatoc suprotnim zeljama politicara
islamskoga vjerozakona, izgubila svoju autonomiju
i zasebnost, kao uostalom i svi ostali sastavni
dijelovi, odnosno povijesne pokrajine nove Kraljevine.
Nekadasnja BiH razbijena je u vise administrativno-upravnih
pokrajina (banovina), od kojih su neke ignorirale
"zemaljske" granice BiH zacrtane pod
A-U okupacijom i upravom.
Situacija
se znatno promijenila nakon dvadeset godina ovakvoga
rezima, kada je usljed vanjskih pritisaka i ratne
opasnosti, vladajuca srpska politicka elita 1938/39.
konacno odlucila prici rjesavanju najtezega unutarnjeg
politickog pitanja drzave, problema koji se popularno
zvao "hrvatsko pitanje", a ciju je sustinu
tvorio zahtjev hrvatske politicke elite (s masovnom
izbornom podrskom pucanstva) za punom autonomijom
i federalnim uredenjem drzave. Nakon upornoga
dvadesetgodisnjeg inzistiranja, uspjelo je dakle
hrvatskoj politickoj eliti konacno izboriti pravo
na autonomni politicki polozaj i formaliziranje
toga polozaja kroz stvaranje posebne administrativno-upravne
jedinice - Hrvatske Banovine, s federalnim drzavno-pravnim
statusom. Kako je teritorij Banovine definiran
sukladno narodnosnom kriteriju, u tu je administrativnujedinicu
usao i velik dio BiH kakva je postojala od 1878.
do 1918., zapravo svi oni krajevi koji su prema
popisu iz 1931. imali hrvatsku vecinu.
Unatoc
ovoj intervenciji u unutarnji politicki zivot,
kraljevina je Jugoslavija bila dvije godine kasnije,
1941., uvucena u II. Svjetski rat, i to drzavnim
udarom kojega je organizirala britanska tajna
sluzba, a 27. ozujka izvela nekolicina srpskih
casnika. Posljedica toga bio je njemacki napad
6. travnja i kratkotrajni rat okoncan bezuvjetnom
kapitulacijom. Uz njemacku i talijansku pomoc
i potporu, medjuratni politicki emigrant Ante
Pavelic ubrzo organizira i proglasuje Nezavisnu
Drzavu Hrvatsku, koja ce kao clanica trojnog pakta
odmah navijestiti rat Velikoj Britaniji, Rusiji
a kasnije i USA. U sastav nove drzave usla je
i cijela BiH, kakva je bila do 1918. Istodobno,
pod vodstvom Josipa Broza Tita, Komunisticka partija
Jugoslavije organizira ustanak protivu njemackih
i talijanskih okupatora i NDH te tako pocinje
cetvorogodisnji ratni kosmar, najintenzivniji
upravo na teritoriju BiH. Iz toga ce ratnog kosmara
1945. biti rodjena Demokratska Federativna Jugoslavija
(poslije Federativna Narodna Republika Jugoslavija,
odnosno Socijalisticka Federativna Republika Jugoslavija).
Vodeci
ustanak protivu okupacijskih sila i NDH, Tito
i njegovi komunisti su istodobno stvarali i uvjete
za provodenje socijalnoga prevrata na temeljima
komunistickih ideja
kakve
su u razdoblju izmedu dva svjetska rata vladale
u SSSR-u. Ugledajuci se na rjesenja postavljena
u SSSR-u, jugoslavenski komunisti 1943. stvaraju
nacrt nutarnjega administrativno-upravnog uredenja
zemlje za razdoblje nakon svrsetka rata. U tom
sklopu odlucuju se na obnavljanje zasebnosti povijesnih
pokrajina kakve su zatecene u vrijeme stvaranja
prve Jugoslavije odnosno Kraljevine SHS 1918.,
sto rezultira podjelom zemlje na sest Republika
medusobno povezanih federalnim odnosima. Nacela
na kojima je izvedena podjela teritorija tih sest
Republika predstavljaju medjutim, mjesavinu narodnosnih
i povijesnih kriterija, docim je samo u BiH jedino
i dosljedno postivan povijesni kriterij bez uvazavanja
onoga narodnosnoga. Uopceno se moze reci kako
je teritorijalna podjela provedena na takav nacin
da stvori stanovitu ravnotezu i jednaku kolicinu
nezadovoljstva na svim stranama, sto je sredisnjim
vlastima s Titom na celu omogucavalo potpuni nadzor
nad razvojem prilika i ukupnom politickom situacijom
tijekom poratnoga razvoja, a usljed sve izrazenijih
napetosti koje dobijaju formu medjunacionalnih
sukoba, drzavno-pravni status Republika ce se
znatnije mijenjati s izrazitom tendencijom rasta
autonomije i samostalnosti.
Glede
teritorijalnoga opsega BiH pod Austro-Ugarskom
okupacijom i u vrijeme kada je ona funkcionirala
u okviru socijalisticke Jugoslavije postoji samo
jedna sitna promjena, koja medutim jasno ocrtava
u cijem je interesu provedena teritorijalna podjela
nakon 1945. Naime, od 1878. do 1918. BiH je imala
dva izlaza na obalu Jadrana, jedan kod naselja
zvanog Neum, i drugi juznije na ulazu u bokokotorski
zaljev, u predjelu koji se naziva Sutorina. Ovakav
neobicni teritorijalni aranzman bio je posljedica
mirovnoga ugovora iz daleke 1699., kojim se nastojalo
okruziti turskim podrucjem. i razdvojiti od mletackih
posjeda na istocnoj obali Jadrana teritorij Dubrovacke
Republike - drzavne tvorbe u vazalnom odnosu spram
Osmanskoga carstva. Kada je, pak, 1945. odredjivan
teritorij tada vec Narodne Republike Bosne i Hercegovine,
granice su bile povucene u milimetar prema onima
iz razdoblja 1878.-1918., osim u slucaju izlaza
na Jadran u Sutorini - to je podrucje predano
Narodnoj Republici Cmoj Gori! Na taj je nacin
stvorena apsurdna i nelogicna granica NR Hrvatske
koja je ostala podijeljena na dva dijela, unatoc
cinjenici da je pucanstvo oko Neuma, gdje je ostao
jedini izlaz BiH na Jadran, bilo 100% hrvatsko.
Dakako to je izazivalo latentno nezadovoljstvo
upravo u Hrvata koji su zivjeli u i oko Neuma,
no svaki je pokusaj diskusije o ovakvome apsurdnom
teritorijalnom aranzmanu gusen grubom represijom.
Ta je gruba represija obrazlagana politickom diskvalifikacijom
kako se tu radi o “nacionalistickim zahtjevima”
sto je s druge strane nailazilo na punu podrsku
kod muslimanske (bosnjacke) i srpske politicke
elite. Treba li uopce i dodati kako se u takvoj
situaciji pitanje drugog izlaza BiH na Jadran,
dodijeljenoga Crnoj Gori, nikada nije ni pokretalo!
|