Razglabati povijest drzavno-pravnoga statusa teritorija koji danas ulazi u medjunarodno priznate granice BiH spada medju zahtjevnije poslove sto ih povjesnicar moze poduzeti, pri cemu tako nesto nije moguce niti pokusati uraditi bez pomoci zemljovida. U takvome razmatranju valja svakako poci od notornih cinjenica koje definiraju opci okvir razlaganja i ujedno ga predocavaju na kronoloskoj osi u mijenama sto ih je nosilo vrijeme. To znaci da se kao srediste pozomosti uzima zemljopisni naziv s korijenom u imenu Bosna, a koji se na kronoloskoj osi prakticki pojavljuje u najmanje tri jasno razgranicene faze:

a) razdoblje srednjega vijeka, od 10. do kraja 15. st., kada postoji autonoman, manje-vise jasno ogranicen ali ne i neovisan drzavno-pravni entitet koji se vezuje uz zemljopisno ime Bosna (regnum Bosnae);

b) razdoblje turske okupacije, od 1463. do 1878., kada se uz zemljopisno ime Bosna vezuje upravno-administrativna jedinica bez posebnoga drzavno-pravnog statusa, cak niti u smislu autonomije, sto bi onda tako nazivano podrucje u drzavno-pravnom smislu izdvajalo iz okvira Osmanske imperije;

c) moderno razdoblje, od 1878. do 1992., kada, uz prekid od 1918. do 1945., postoji jasno ogranicen teritorij koji funkcionira kao relativno autonoman drzavno-pravni entitet, uklopljen u okvire slozenih drzava, Austro-Ugarske Monarhije (od 1878. do 1918. Bosnien und Herzegowina) i socijalisticke Jugoslavije (1945. do 1992. NR te potom SR Bosna i Hercegovina).

Dakle, iz ovoga jasno proizlazi kako se ni u kojem slucaju ne moze govoriti o tomu da BiH ima neprekinuti kontinuitet drzavnosti, sto se najjasnije vidi vec na razini nazivlja, ali i na razini teritorijalnoga razvoja. Dok je u srednjovjekovnom razdoblju postojala i razvijala se drzavno-pravna tvorba koja je u korijenu nosila naziv vezan uz zemljopisno ime Bosna (banovina, kraljevina), dotle u modernom razdoblju, od Beckoga kongresa i vremena uspostave austro-ugarske okupacije 1878. postoji drzavno-pravni entitet koji se naziva Bosna i Hercegovina. Glede teritorija, danasnja se BiH znatno razlikuje od srednjovjekovne Bosne, buduci da se unutar njezinih granica nalazi i veliki dio srednjovjekovnog Hrvatskog kraljevstva koji je i nakon protuosmanskih ratova za oslobodenje u 17. st. ipak ostao u granicama Osmanskoga carstva.

Srednjovjekovna bosanska banovina i kasnija kraljevina, za koju se u historiografiji na hrvatskom i srpskom jeziku ustalio naziv "srednjovjekovna bosanska drzava", nastala je iz jedne od brojnih slicnih sclavinia koju u 10. st. navodi bizantskl car-pisac Konstantin Porfirogenet kao "zemljicu" ili "kraj". Tijekom druge polovice 10. i u II. st. ta je sclavinia, ciji je prvotni teritorij obuhvacao prostor izmedu slivova Bosne i Drine u njihovom srednjem toku, ulazila u sastav ili je stajala pod izravnom dominacijom susjednoga hrvatskoga kraljevstva, koje je tu prvotnu Bosnu posve okruzivalo u punom luku od jugozapada do sjeveroistoka. U drugoj polovici II. st., kada se pocinje izdizati moc ugarskoga kraljevstva i kada podrucje danasnje istocne Slavonije postaje predmetom spora izmedju hrvatskoga i ugarskog kraljevstva, pocinju se osjecati i prvi politicki utjecaji ugarskoga kralja na razvoj Bosne. Od tada pa sve do 1461. Bosna, odnosno teritorij kojim ce upravljati vladari koji u svojoj tituli imaju ime zemlje Bosne, stajat ce u vezama izravne potcinjenosti i ovisnosti spram krune sv. Stjepana. Taj je ovisni polozaj bosanskih vladara u punoj mjeri uspostavljen onda kada je, 1102., dotadasnji ugarski kralj Koloman izabran i za hrvatskoga kralja te, postavsi ugarsko-hrvatskim vladarom, pridruzio i hrvatsko kraljevstvo zemljama krune sv. Stjepana.

U razdoblju od sredine 12. do sredine 15. st., koje je relativno dobro poznato zahvaljujuci cinjenici da je sacuvan odreden broj prvorazrednih vrela (kraljevske diplome i druge isprave; diplome i druge isprave bosanskih vladara i njihovih velikasa; kronicarski tekstovi nastali u susjedstvu Bosne itd. itd.), bosanski su vladari zauzimali polozaj feudalnih vazala ugarsko-hrvatskih vladara neovisno o dinastickim promjenama. Taj se vazalni polozaj zrcalio u obvezi sudjelovanja u vojnim pohodima, pribivanju vaznijim prigodama obnasanja kraljevskih duznosti (krunidbe, svadbe, ukopi i sl.), kao i u cinjenici da je bosanski vladar, preko svoga zastupnika, obnasao duznost kraljevskoga zupana u nekoj od zupanija koje su stajale pod izravnom vlascu ugarsko-hrvatskoga kralja (zupanija Novaci u sjevernoj Slavoniji, zupanije Tolna, Stolni Biograd i Somodj u juznoj Ugarskoj). Uloga ugarsko-hrvatskoga kralja bila je odlucna i u cinu uspostave bosanskoga kraljevstva 1377., sto se jasno ocitovalo i u samoj formi krune kao i u kraljevskome grbu, koji su bili izvedeni na taj nacin da simboliziraju vazalni polozaj kraljevstva u odnosu na dinastiju Anjou koja je u tom trenutku u svojim rukama drzala zemlje krune sv. Stjepana.

Sredinom 15. st. bosanski su vladari bili prisiljeni uspostaviti slicne odnose s osmanskim sultanima, kojima sada i oni i njihovi velikasi pocinju placati redoviti godisnji porez, te se tako od 40-ih godina 15. st. uspostavlja ugarsko-osmanski kondominij nad bosanskim kraljevstvom. Takav su polozaj pokusali izmijeniti dva posljednja kralja, Stjepan Tomas i njegov sin Stjepan Tomasevic, zatrazivsi novu krunu od rimskoga pape. Papinstvo je zahtjev, uz veliko protivljenje tadasnjega ugarsko-hrvatskog kralja Matije Korvina, konacno uslisilo 1461. kada je posljednji bosanski kralj svecano okrunjen novom krunom pristiglom iz Rima. Ubrzo potom kralj je otkazao i placanje godisnjega poreza osmanskome sultanu, nastojeci doista steci polozaj samostalnoga vladara koji bi po svome polozaju bio ravan susjedima, ugarsko-hrvatskom kralju i turskom sultanu, pri cemu je njegova realna moc bila u punom nesrazmjeru s takvim ambicijama. U kojoj je mjeri posljednji bosanski kralj sam sebe doveo u ovakvu situaciju, odnosno u kojoj je mjeri ta situacija bila proizvod djelovanja sila izvan same Bosne (prije svega papinstva) u vrijeme kada prvi profesionalni diplomati pocinju izgradivati zacetak "europske sigurnosne arhitekture", ni danas nije posve jasno i o tomu se vode historiografske rasprave. U svakome slucaju, medutim, kao najprikladniji komentar izlozenoga reda poteza Stjepana Tomasevica (koji u mnogome potsjecaju na pocetak rata u BiH 1992.) ostaje ono sto je zapisao suvremenik, papa Pio II., koji veli kako "nitko ne zna kakvu nadu" je uzgajao bosanski kralj otkazujuci danak sultanu.

Teritorijalni je, pak, razvoj "bosanske srednjovjekovne drzave", koja je nestala s ubojstvom posljednjega kralja pod Jajcem 1463., stajao u uskoj svezi s unutarnjim uredjenjem na podrucju na kojemu je sezala vlast bosanskih srednjovjekovnih vladara. Poput svih slicnih srednjovjekovnih drzavnih tvorbi, i Bosna je bila uredena kao konglomerat poluneovisnih oblasti nad kojima je bosanski vladar postupno, oruzjem i razlicitima oblicima uvjeravanja, uspostavljao dominaciju. U nekima od njih vlast je bosanskoga bana, od 1377. kralja, bila tek nominalna docim su se one stvarno nalazile pod izravnom dominacijom lokalnih dinasta, kao nasljednika rodovske aristokracije (Donji Kraji, tijekom 12. i 13. st. oduzeti hrvatskom kraljevstvu). U drugim podrucjima (Humsko knestvo –zapadni dio danasnje Hercegovine i obala Jadrana od rijeke Neretve do rijeke Cetine) bosanski je vladar uspio iskorijeniti domacu dinastiju i uspostaviti svoju izravnu vlast, preuzimajuci u svoje ruke i posjede koji su po tradiciji izravno pripadali vladaru. Uglavnom, moze se reci da se vlast bosanskoga vladara od 13. st. dalje sirila iz prvotne Bosne u svim pravcima, no nisu svi osvojeni krajevi odmah bili i definitivno inkorporirani u "bosansku srednjovjekovnu drzavu". Tako je, primjerice, danasnja jugozapadna Bosna (podrucje velikih kraskih polja) kroz cijelo 14. st. bila predmetom spora izmedu bosanskih banova, odnosno kraljeva, i njihovih politickih "gospodara", ugarsko-hrvatskih kraljeva. Tek u prvim desetljecima 15. st., u vrijeme kada se na ovim prostorima pojavljuju Turci, uspijeva bosanskom kra1ju uz pomoc Mletaka, koji su u medjuvremenu osvojili gradove Dalmacije, inkorporirati ove krajeve u okvire onoga sto se tada naziva "Bosna". Sirenje prema zapadu nije, medutim, nakon 13. st. vise bilo tako uspjesno - dijelovi hrvatskoga kraljevstva koje je na toj strani u 15. st. drzao bosanski kralj jos uvijek su u svijesti suvremenika bili definirani kao "Hrvatska", te su cak i posljednja dva bosanska kralja temeljem drzanja tih krajeva poceli u svoju titulu unositi i Hrvatsku. Prema istoku, pak, Bosna se pocela siriti tek nakon propasti Srpskoga carstva 70-ih godina 14. st. Kako je tih godina zapravo nestalo srpskoga kra1jevstva, to je i proces inkorporacije tekao nesto brze te su novoosvojeni krajevi tijekom prve polovice 15. st. doista postali dio "Bosne".

Tursko osvojenje i ubojstvo posljednjega kralja 1463. iz korijena su izmijenili drzavno-pravni polozaj zemlje koja se u to doba vec nazivala Bosnom, bez obzira na sve zatecene unutarnje administrativne i politicke podjele. Odmah po osvojenju u novopotcinjenim krajevima je uspostavljen tipicno osmanski poredak i uredjenje kakvo je u to doba vladalo u Anadoliji i europskim dijelovima Imperija. Buduci je osmansko carstvo, kako je to ustvrdio poznati turski povjesnicar Halil Inalcik, bilo utemeljeno na ideologiji islamskoga svetog rata, to je i njegovo unutarnje uredenje bilo prispodobljeno takvim ideoloskim zasadama. U tom uredenju nije bilo mjesta za ocuvanje zasebnosti osvojenih krajeva, na nacin na koji su se stvarala europska feudalna kra1jevstva srednjega vijeka. Glede toga niti Bosna nije predstavljala neki izuzetak, no valja odmah naglasiti kako je bosansko kraljevstvo bilo krajnja politicka tocka osmanskih osvajanja prema zapadu.

Doduse, Turci ce na ovoj strani nastaviti teritorijalno sirenje te ce i veliki dijelovi hrvatskoga kraljevstva pasti tijekom sljedecih stoljeca i pol pod njihovu vlast. No, samo srednjovjekovno hrvatsko kraljevstvo nikada nece biti do kraja osvojeno te tako nece nestati ni njegove politicke i drzavno-pravne individualnosti, kako se to dogodilo s Bosnom. O tomu jasno svjedoci i cinjenica da ce se u 17. st. u opcoj uporabi nalaziti izricaj "ostaci ostataka nekad slavnog Hrvatskog kraljevstva" (reliquie reliquiarum olim inclitis regni Croatie), kojim se oznacavao dio kraljevstva koji nikad nije pao pod tursku vlast. Ove ce se cinjenice pokazati presudnima u daljnjem politickom i teritorijalnom razvoju cijeloga ovog prostora.

No, ostanimo zasada prvo na pitanju drzavno-pravnoga statusa krajeva koje su od sredine 15. st. nadalje osvajali Turci. Na tim podrucjima osmanska je vlast osnivala svoje teritorijalno-upravne jedinice -"sandzake" -koji su trebali sluziti prije svega za daljnje teritorijalno sirenjje vlasti turskoga sultana (svjetovnoga i vjerskog poglavara drzave). U sklopu tih i takvih promjena i Bosansko je kraljevstvo dobilo novo uredenje, no Turci nisu cijeli osvojeni teritorij kraljevstva jednostavno pretvorili u jedan bosanski sandzak.

Sukladno zatecenom stanju unutarnjih administrativnih i politickih podjela samoga kraljevstva, nova je vlast nakon osvojenja uredila ukupno cetiri sandzaka, od kojih je samo jedan nosio ime "bosanskoga". Tijekom daljih osvajanja i teritorijalnoga sirenja novoosvojeni su krajevi u prvo vrijeme pripajani vec postojecim upravno-administrativnim jedinicama, sve dok ove ne bi postale dovoljno velike da se od njih mogu napraviti dva sandzaka. Kada su osvajanja u 16. st. dosegla vrhunac, odlucile su se turske vlasti provesti temeljitu upravno-politicku reformu.

Do 1580. svi su osmanski posjedi u Europi tvorili jednu administrativno-upravnu jedinicu - Rumelijski pasaluk. Njezin je naziv izravno izvirao iz turskoga naziva za nekadasnje Bizantsko carstvo (Rum), gdje su u stvarnosti i bila stvorena prva turska uporista na europskom kopnu. No, 1580. iz toga se jedinstvenoga pasaluka izdvaja ukupno sedam zapadnih sandzaka i od njih se stvara Bosanski pasaluk. Na celu te upravno-administrativne jedinice stojj duznosnik s titulom "pase”, kojega postavlja i skida sredisnja vlast, odnosno sultan, bez ikakva obzira na eventualne zelje ili misljenje domicilnoga pucanstva. Pasa je u potpunosti potcinjen sredisnjoj vlasti. a kako bi se sprijecilo ukorjenjivanje tako visokoga duznosnika u sredini u kojoj boravi, smjene su vrlo ceste. Svaki pasa dovodi sa sobom brojnu pratnju koja tvori jezgru njegova upravnog aparata, cime se takodjer zeljelo izbjeci stvaranje vlasti kojoj bi lokalni interesi bili previse na srcu. Sve je to bilo razlogom da kroz cijelo vrijeme osmanske okupacije u ovim krajevima nije bilo moguce odrzati uspomenu na nekadasnje bosansko kraljevstvo i na tome temelju uspostaviti i izgraditi bilo kakav oblik autonomije i posebnoga drzavno-pravnoga statusa u okviru Osmanskoga carstva. Iz toga posve prirodno proizlazi da se u sirih slojeva pucanstva nikada nije pojavila svijest o tomu da pripadaju bilo cemu drugom do Osmanskoj carevini.

No, dok se podrucje bosanskoga i ostalih sandzaka nastalih na teritoriju starog srednjovjekovnog Bosanskog kraljevstva, svojim drzavno-pravnim statusom i uredjenjem nimalo nije razlikovalo od ostalih carskih provincija u Europi i Anadoliji kroz 16. i prvu polovicu 17. st., u drugoj se polovici 17. st. pocinju naslucivati neke osobitosti koje su se artikulirale poglavito u oblicima unutarnjega ustroja novoga pasaluka. Naime, stagnacija a potom i opadanje sultanove moci doveli su do toga da se bosanski pasaluk pocne promatrati kao pogranicno podrucje Imperije prema uvijek neugodnim susjedima -Habsburskome carstvu i Mlecima. Usljed toga ratnicki sloj, spahije i janicari, dobijaju u bosanskome pasaluku posebne privilegije i povlasteni status kakav nisu uzivali u drugim dijelovima carstva. Te se privilegije zrcale, prije svega, u nicim ometanome pravu nasljedivanja vojnickih posjeda, koji su u osmanskome carstvu teorijski pripadali sultanu, kao vrhovnom svjetovnom i vjerskom poglavaru. Ova ce situacija dovesti do stvaranja posebnoga drustvenoga sloja medu dotadasnjim profesionalnim ratnicima islamskoga vjerozakona, sloja koji je najlakse usporediti s plemstvom kakvo se u stoljecima srednjega vijeka razvijalo u zapadnoj Europi. Ovakav se proces socijalne diferencijacije nedvojbeno moze uzeti za jednu od najvaznijjh osobitosti bosanskoga pasaluka i znacajki kojima se on razlikovao od ostalih provincija carstva.

U prvo vrijeme osmanske okupacije svakao se ne moze govoriti o "teritorijalnome razvoju Bosne”, buduci se taj zemljopisni pojam nije izdvajao bilo kakvim posebnim drzavno-pravnim polozajem. Od 1580. nadalje, ustrojbom bosanskoga pasaluka, stvoreni su kakvi-takvi preduvjeti za raspravu o teritorijalnome sirenju samoga zemljopisnog naziva Bosna. No, kako je vrlo brzo nakon ustrojbe novoga pasaluka osmanska moc pocela stagnirati a potom i opadati, to naprosto nije bilo vremena da se naziv Bosna prosiri na krajeve koji su od 1580. tvorili novu upravno-administrativnu jedinicu. Opadanje je sultanove moci vodilo k tomu da je na samome kraju 17. st. tursko carstvo pocelo dozivljavati poraz za porazom i gubiti teritorije, tako da ce Karlovackim mirom, sklopljenim 1699, Turska u korist Habsburskoga carstva izgubiti veliki dio dotadasnjega bosanskoga pasaluka (danas teritorij R Hrvatske), a granica ce se, nakon nekoliko desetljeca teskih ratova izmedu Turske i Habsburskoga carstva konacno urediti mirom sklopljenim u Beogradu 1739. Tada su sjeverne, zapadne i juzne granice pasaluka dobile onaj izgled koji i imaju granice BiH i R Hrvatske, no to jos uvijek nije znacilo da su se svi krajevi koji su ostali unutar granica pasaluka otada smatrali Bosnom. Kako je to precizno napisao jos uvijek najveci autoritet za ova pitanja, povjesnicar Hazim Dabanovic, (Bosanski Pasaluk, Sarajevo 1982., 79-80): “Bosanski pasa drzao je pod svojom vlascu podrucje vece nego ijedan bosanski kralj ...opseg Bosne kao turskog pasaluka nije nikada, a narocito u 16. i 17. st., bio identican ni sa opsegom Bosne kao kraljevine a pogotovu ne sa teritorijem Bosne i Hercegovine nakon okupacije 1878." U tome sklopu valja tumaciti i razumjeti zasto su i kako, primjerice, zapadni krajevi bosanskoga pasaluka, nekada dio hrvatskoga kraljevstva, jos dugo nazivani “Turska Hrvatska", usporedo s novim nazivom "Bosanska Krajina", koji se ustalio u dijelu domicilnoga pucanstva, naseljenoga nakon osmanskoga osvojenja ovih krajeva.

Tijekom posljednjih desetljeca turske vlasti u bosanskome pasaluku socijalne napetosti i masovno nezadovoljstvo krscanskih podanika s jedne, te otpor muslimanskoga plemstva reformnom pokretu koji je zahvatio onemocalo osmansko carstvo s druge strane doveli su do toga da je u ovim krajevima vladalo stanje permanentnoga nereda i krvavih medjuvjerskih/medjuetnickih i socijalnih sukoba. Situacija je postala posebice teskom nakon sto je 1875. izbio novi val masovnoga ustanka nezadovoljnih krscanskih masa. Sredisnja je vlast pokusala ustanak ugusiti primjenom teskih oblika represije, sto je izazvalo val nezadovoljstvo sirom zapadne Europe. Buduci su se svi dotadasnji pokusaji sredisnjih vlasti, koji se mogu jasno pratiti jos od 30-ih godina 19. st., da provedu reforme i time poprave ukupno stanje u provinciji pokazali neuspjesnima, vlasti u Istambulu nisu pokazale veliko protiv1jenje ideji da se nad bosanskim pasalukom uspostavi protektorat neke od europskih sila. Izbor je, posve prirodno, pao na turskoga susjeda Austro-Ugarsku, u kojoj su, medutim, unutarnje prilike nastale nakon zavodenja dualistickoga rezima dovele do otpora velikoga dijela vladajuce politicke elite takvoj ideji.

Nakon trogodisnjega oklijevanja i teskoga pregovaranja konacno je 1878. donesena, na Berlinskome kongresu sazvanome izricito u tu svrhu, odluka da se Austro-Ugarskoj povjeri mandat privremene uprave nad velikim dijelom dotadasnje turske provincije - bosanskoga pasaluka. Moze se, bez ikakva zazora, jasno ustvrditi da je tom prigodom europska diplomacija, definirana interesima velikih sila, izmislila i ozvanicila novi drzavno-pravni entitet, nazvan tada Bosna i Hercegovina, imenom dakle koje do tada nikada nije bilo u uporabi u bilo kojoj situaciji! Drzavno-pravni status sto ga je nakon te odluke dobila BiH bio je, iskljucivo, rezultanta zelja europske diplomacije i unutarnjih prilika dualisticke A-U Monarhije, bez sudjelovanja domicilnoga pucanstva u formuliranju i donosenju kljucnih odluka. Nutarnje prilike dualisticke Monarhije su se u statusu BiH zrcalile poglavito stoga sto je eventualno pripajanje nove pokrajine bilo kojemu od dvaju sastavnih dijelova Monarhije prijetilo poremecajem njezine nutarnje politicke ravnoteze. Stoga je odluceno da BiH ostane corpus separatum unutar Monarhije, pod upravom zajednickoga Ministarstva financija, jedne od dvije sredisnje institucije koje su imale ingerencije nad oba dijela Austro-Ugarske. Unutar granica teritorija koji je stavljen pod protektorat A-U ustrojena je centralizirana uprava, s razdvojenim kompetencijama civilnih i vojnih vlasti, potcinjena "zemaljskom poglavaru", koji je sa svoje strane odgovarao zajednickom Ministarstvu financija. Takav drzavno-pravni polozaj i sustav uprave nije mijenjan ni kada je,nakon trideset godina protektorata, A-U Monarhija 1908. odlucila i sluzbeno anektirati BiH te je na snazi ostao sve do 1918., odnosno do propasti Monarhije i stvaranja Drzave SHS, a potom i Kraljevine SHS (Jugoslavije).

U danima raspada A-U Monarhije, potkraj I. Svjetskoga rata, stvorena je odlukom zastupnickih tijela njezinih sastavnih dijelova, a temeljem nacela samoopredjeljenja, Drzava Slovenaca, Hrvata i Srba. Radilo se, zapravo, o ujedinjavanju Trojedne Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, potom Bosne i Hercegovine i, konacno, slovenskih pokrajina Kranjske, Koruske i Gorenjske. Nakon samo mjesec dana postojanja, buduci da nije bila i formalno priznata od strane pobjednickih sila Antante, ta se Drzava SHS, pod jakim pritiskom sila pobjednica i stalnom prijetnjom teritorijalnih gubitaka za racun susjeda, prije svih Italije, ujedinila s Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Cmom Gorom u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja ce 1929. promijeniti ime u Kraljevina Jugoslavija. U novostvorenoj drzavi BiH je, unatoc suprotnim zeljama politicara islamskoga vjerozakona, izgubila svoju autonomiju i zasebnost, kao uostalom i svi ostali sastavni dijelovi, odnosno povijesne pokrajine nove Kraljevine. Nekadasnja BiH razbijena je u vise administrativno-upravnih pokrajina (banovina), od kojih su neke ignorirale "zemaljske" granice BiH zacrtane pod A-U okupacijom i upravom.

Situacija se znatno promijenila nakon dvadeset godina ovakvoga rezima, kada je usljed vanjskih pritisaka i ratne opasnosti, vladajuca srpska politicka elita 1938/39. konacno odlucila prici rjesavanju najtezega unutarnjeg politickog pitanja drzave, problema koji se popularno zvao "hrvatsko pitanje", a ciju je sustinu tvorio zahtjev hrvatske politicke elite (s masovnom izbornom podrskom pucanstva) za punom autonomijom i federalnim uredenjem drzave. Nakon upornoga dvadesetgodisnjeg inzistiranja, uspjelo je dakle hrvatskoj politickoj eliti konacno izboriti pravo na autonomni politicki polozaj i formaliziranje toga polozaja kroz stvaranje posebne administrativno-upravne jedinice - Hrvatske Banovine, s federalnim drzavno-pravnim statusom. Kako je teritorij Banovine definiran sukladno narodnosnom kriteriju, u tu je administrativnujedinicu usao i velik dio BiH kakva je postojala od 1878. do 1918., zapravo svi oni krajevi koji su prema popisu iz 1931. imali hrvatsku vecinu.

Unatoc ovoj intervenciji u unutarnji politicki zivot, kraljevina je Jugoslavija bila dvije godine kasnije, 1941., uvucena u II. Svjetski rat, i to drzavnim udarom kojega je organizirala britanska tajna sluzba, a 27. ozujka izvela nekolicina srpskih casnika. Posljedica toga bio je njemacki napad 6. travnja i kratkotrajni rat okoncan bezuvjetnom kapitulacijom. Uz njemacku i talijansku pomoc i potporu, medjuratni politicki emigrant Ante Pavelic ubrzo organizira i proglasuje Nezavisnu Drzavu Hrvatsku, koja ce kao clanica trojnog pakta odmah navijestiti rat Velikoj Britaniji, Rusiji a kasnije i USA. U sastav nove drzave usla je i cijela BiH, kakva je bila do 1918. Istodobno, pod vodstvom Josipa Broza Tita, Komunisticka partija Jugoslavije organizira ustanak protivu njemackih i talijanskih okupatora i NDH te tako pocinje cetvorogodisnji ratni kosmar, najintenzivniji upravo na teritoriju BiH. Iz toga ce ratnog kosmara 1945. biti rodjena Demokratska Federativna Jugoslavija (poslije Federativna Narodna Republika Jugoslavija, odnosno Socijalisticka Federativna Republika Jugoslavija).

Vodeci ustanak protivu okupacijskih sila i NDH, Tito i njegovi komunisti su istodobno stvarali i uvjete za provodenje socijalnoga prevrata na temeljima komunistickih ideja

kakve su u razdoblju izmedu dva svjetska rata vladale u SSSR-u. Ugledajuci se na rjesenja postavljena u SSSR-u, jugoslavenski komunisti 1943. stvaraju nacrt nutarnjega administrativno-upravnog uredenja zemlje za razdoblje nakon svrsetka rata. U tom sklopu odlucuju se na obnavljanje zasebnosti povijesnih pokrajina kakve su zatecene u vrijeme stvaranja prve Jugoslavije odnosno Kraljevine SHS 1918., sto rezultira podjelom zemlje na sest Republika medusobno povezanih federalnim odnosima. Nacela na kojima je izvedena podjela teritorija tih sest Republika predstavljaju medjutim, mjesavinu narodnosnih i povijesnih kriterija, docim je samo u BiH jedino i dosljedno postivan povijesni kriterij bez uvazavanja onoga narodnosnoga. Uopceno se moze reci kako je teritorijalna podjela provedena na takav nacin da stvori stanovitu ravnotezu i jednaku kolicinu nezadovoljstva na svim stranama, sto je sredisnjim vlastima s Titom na celu omogucavalo potpuni nadzor nad razvojem prilika i ukupnom politickom situacijom tijekom poratnoga razvoja, a usljed sve izrazenijih napetosti koje dobijaju formu medjunacionalnih sukoba, drzavno-pravni status Republika ce se znatnije mijenjati s izrazitom tendencijom rasta autonomije i samostalnosti.

Glede teritorijalnoga opsega BiH pod Austro-Ugarskom okupacijom i u vrijeme kada je ona funkcionirala u okviru socijalisticke Jugoslavije postoji samo jedna sitna promjena, koja medutim jasno ocrtava u cijem je interesu provedena teritorijalna podjela nakon 1945. Naime, od 1878. do 1918. BiH je imala dva izlaza na obalu Jadrana, jedan kod naselja zvanog Neum, i drugi juznije na ulazu u bokokotorski zaljev, u predjelu koji se naziva Sutorina. Ovakav neobicni teritorijalni aranzman bio je posljedica mirovnoga ugovora iz daleke 1699., kojim se nastojalo okruziti turskim podrucjem. i razdvojiti od mletackih posjeda na istocnoj obali Jadrana teritorij Dubrovacke Republike - drzavne tvorbe u vazalnom odnosu spram Osmanskoga carstva. Kada je, pak, 1945. odredjivan teritorij tada vec Narodne Republike Bosne i Hercegovine, granice su bile povucene u milimetar prema onima iz razdoblja 1878.-1918., osim u slucaju izlaza na Jadran u Sutorini - to je podrucje predano Narodnoj Republici Cmoj Gori! Na taj je nacin stvorena apsurdna i nelogicna granica NR Hrvatske koja je ostala podijeljena na dva dijela, unatoc cinjenici da je pucanstvo oko Neuma, gdje je ostao jedini izlaz BiH na Jadran, bilo 100% hrvatsko. Dakako to je izazivalo latentno nezadovoljstvo upravo u Hrvata koji su zivjeli u i oko Neuma, no svaki je pokusaj diskusije o ovakvome apsurdnom teritorijalnom aranzmanu gusen grubom represijom. Ta je gruba represija obrazlagana politickom diskvalifikacijom kako se tu radi o “nacionalistickim zahtjevima” sto je s druge strane nailazilo na punu podrsku kod muslimanske (bosnjacke) i srpske politicke elite. Treba li uopce i dodati kako se u takvoj situaciji pitanje drugog izlaza BiH na Jadran, dodijeljenoga Crnoj Gori, nikada nije ni pokretalo!