|
KAKO SVJEDOK VJESTAK dr. MLADEN ANCIC VIDI ULOGU
HAASKOGA TUZITELJSTVA
Optuznice
iz Holbrookeovih memoara
Potkraj rujna, samo tjedan dana prije svjedocenja
hrvatskog predsjednika Stipe Mesica u postupku
protiv Milosevica, u Haagu se kao svjedok vjestak
obrane u procesu Naletilic - Martinovic pojavio
i povjesnicar dr. Mladen Ancic, znanstveni suradnik
Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru i docent
na Hrvatskim studijima Sveucilista u Zagrebu.
U sudbeni je spis uveden Ancicev tekst "Od
kulturnih razlika do rata za teritorij: povijesni
korijeni rata u BiH", pa ga je osobno obrazlagao
pred sudbenim vijecem. Bilo je to Ancicevo drugo
suocavanje s Haaskim sudom jer je u sklopu procesa
protiv Darija Kordica za obranu pripremio i tekst
"Drustvo, etnicitet i politika u BiH",
koji je pred sudom obrazlagao profesor moderne
povijesti sa Sveucilista u Oxfordu.
Prema Ancicevu misljenju, za tuziteljstvo su formalno
neupitni moralni i politicki autoritet vlasti
"Republike BiH", koje su postojale od
1992. do 1997., dakle do realizacije Daytonskog
sporazuma, a koje su, medutim, svi medunarodni
dogovori i ugovori tretirali kao samo jednu od
"strana u sukobu".
Potencijalni
optuzenici svi koji nisu voljeli Jugoslaviju
Ancic objasnjava kako je haasko tuziteljstvo oblikovalo
i vlastitu sliku povijesnih zbivanja na prostoru
bivse jugoslavenske federacije. Ona bi, ironicno
objasnjava Ancic, ovako izgledala:
Rat su izazvali Milosevic & co. Njima se vrlo
brzo prikljucio notorni nacionalist Tudman sa
svojom klikom, pa su oni sklopili u proljece 1991.
"davolski ugovor" u Karadordevu. Nakon
toga zajednickim su snagama poceli "cereciti"
jadnu i nesretnu BiH, u kojoj je preostala jedina
tvrdava "bratstva i jedinstva" u liku
Izetbegovica. No, slicnu sliku zbivanja od pocetka
90-ih godina ocrtavaju svi oni u Hrvatskoj koji
sud u Haagu smatraju ozbiljnom institucijom medunarodnoga
prava koja nastoji pravedno kazniti sve krivce
za pocinjene zlocine. Nije tesko zakljuciti da
su opcenito u Haagu krivi svi kojima se moze prisiti
etiketa "nacionalista" i svi oni koji
nisu voljeli Jugoslaviju i koji nisu predano radili
na njezinu odrzanju. Buduci da je golema vecina
politicke elite na prostoru bivse Jugoslavije
takva da se uz njezino djelovanje moze vezati
etiketa "nacionalizma", te da su se
na njemu zapravo i dobivali izbori, proizlazi
da su po nacelu "objektivne odgovornosti"
zapravo svi, osim izrazitih "jugonostalgicara",
potencijalni haaski optuzenici. Iz te duhovne
klime na sudu jasno proizlazi da prakticki i nema
"pozitivnih" likova, vec samo vise ili
manje "negativnih".
Do kakvih to apsurda dovodi - objasnjava Ancic
- ilustrirat cu samo jednim primjerom. Tijekom
moga ispitivanja tuzitelj je izvadio jedan od
famoznih transkripata razgovora snimanih u Predsjednickim
dvorima, a rijec je o proljecu 1993., na kojem
su bili dr. Franjo Tudman, Mate Boban, Alija Izetbegovic
i lord David Owen, raspravljajuci o dotadasnjim
sukobima Hrvata i Bosnjaka. Tuzitelj je pred sucima
procitao samo nekoliko recenica sto ih je navodno
izgovorio Alija Izetbegovic, optuzujuci Hrvate
da oni izazivaju sve incidente i sukobe, pokusavajuci
to interpretirati kao objektivan prikaz razvoja
dogadaja. Nakon moga inzistiranja sudbeno je vijece
ipak odlucilo napraviti stanku u kojoj smo i suci
i ja trebali procitati cijeli tekst. A on je,
medutim, pokazao posve drukciju sliku. Iste, odnosno
vrlo slicne optuzbe kakve je Izetbegovic uputio
na racun Hrvata, izgovorio je i na racun Bosnjaka
Mate Boban. U zakljucnoj je rijeci lord David
Owen potvrdio, pozivajuci se na svoje obavjestajne
izvore, da su i jedna i druga strana iznijele
opravdane optuzbe, odnosno da su i jedni i drugi
izazivali incidente i sukobe. Takva slika koju
svojim rijecima ocrtava lord Owen, a kojega tuziteljstvo
citira kao autoritet kada daje negativan sud o
dr. Franju Tudmanu, najizravnije rusi temeljnu
tezu tuziteljstva da su Hrvati izazvali sukob
s Bosnjacima muslimanima kako bi proveli plan
o amputaciji dijela BiH.
Uz to, tuziteljstvo se bez mnogo ustezanja upusta
u vrlo ostre povijesne sudove, bilo izravno, bilo
neizravno preko svoga "univerzalnoga"
povijesnog vjestaka, americkog povjesnicara Roberta
Doniae, koji je, inace, dvadesetak godina radio
kao bankovni cinovnik. O njegovu kredibilitetu
mozda najbolje govori cinjenica da je tijekom
rata organizirao i vodio instituciju koja se zove
"Donia Vakuf", a preko koje se prebacivao
novac iz islamskih zemalja u BiH - bosnjackim
vlastima i institucijama. Jos je vaznije da Donia
svoje ekspertize pise bez znanstvenog aparata
i navodenja primarnih i sekundarnih izvora kojima
se sluzio.
Gledajuci iz sirega diplomatskog okvira, jos su
vazniji haaski na izgled neimenovani autoriteti.
Teze koje zastupa tuziteljstvo, primjecuje Ancic,
gotovo doslovno kopiraju sluzbene stavove americke
politike u BiH. Treba samo dobro procitati uspomene
Richarda Holbrookea pa vidjeti koliko je ustrajanje
na potpori Izetbegovicu podudarno sa stavovima
tuziteljstva. No te iste uspomene americkog duznosnika
jasno otkrivaju da se americka politika vodila
na dva kolosijeka: na jednom "sluzbenom"
i "javnom" te drugom, "skrivenom"
i "stvarnom". Ancic uzima samo primjer
u kojem americki pregovarac nagovara hrvatskog
predsjednika da u ljeto 1995. uzme jos tri grada
od Srba i preda ih Bosnjacima iako tada Vijece
sigurnosti gromoglasno prijeti Hrvatskoj i zahtijeva
povlacenje njenih snaga iz BiH.
Ostali linkovi:
http://www.hercegbosna.org/ostalo/hbsukob.html
Kronologija
hrvatsko-muslimanskoga sukoba
http://www.hercegbosna.org/ostalo/hrvstrat.html
Hrvatska
strategija podjele Bosne i Hercegovine
http://www.hercegbosna.org/ostalo/ancic.html
Politicko-povijesne
analize: Mladen Ancic
|
