Kako sada sve receno dovesti u svezu s danasnjim stanjem politickih odnosa u Federaciji i slikom ocrtanom na samome pocetku ovoga teksta? Odgovor na ovako postavljen upit ne bi trebao biti odvise slozen i morao bi poci od elementarne cinjenice da i Hrvati i muslimani imaju podjednako pravo na ostvarenje i postvarenje svoje Bosne, dakle uredjenje svojih zivota na nacin posve sukladan mjerilima i vrijednostima koji vladaju u svakoj od ovih dvaju zajednica. Prevedeno na jezik prakticne svakodnevice to znaci da muslimani imaju puno pravo novac prikupljen kroz poreze i druge prihode usmjeriti primjerice na obnovu starih i izgradnju novih vjerskih objekata, ili financiranje institucija koje ce promicati “bosnjacku kulturu", ma sto se pod tim nazivom podrazumijevalo. No, istodobno to znaci i pravo Hrvata na to da ne dopuste da se njihov novac prikupljen na isti nacin usmjerava u te iste svrhe. Nacin, pak, na koji je danas organizirana politicka vlast i uopce zivot hrvatskoga i muslimanskog pucanstva u podrucjima dvaju mjesovitih zupanija, kao i uopce sklop ukupnih odnosa u Federaciji, jasno pokazuju da takva kakva je, ova drzavnopravna tvorba ne moze ispuniti gornji zahtjev i samim time zapravo nema buducnosti!

Pravi “kamen smutnje" jest problem koji izvire iz nejednakoga tretmana sto ga u mirovnome sporazumu imaju na jednoj strani Srbi a na drugoj muslimani i Hrvati. Naime, dok je sporazum iz Daytona Srbima priznao puno pravo teritorijaliziranja nacionalnoga suvereniteta i time otvorio put do konacnoga konzumiranja neotudjivog "prava na samoodredenje", dotle su Hrvati i muslimani prisiljeni zivjeti u nekoj vrsti sklepanoga "federalizma" u kojemu nositelji suvereniteta uopce nisu jasno definirani. Kako su te nejasnoce rezultat kompromisnih rjesenja mirovnoga paketa iz Washingtona, odnosno trazenja sredine izmedu oprecnih i nepomirljivih muslimanskih (unitarna drzava s temeljnim nacelom "jedan covjek -jedan glas") i hrvatskih (odvojeni i jasno razgraniceni nacionalni teritoriji) zahtjeva, od kojih se ni danas nije odustalo, to nije tesko zakljuciti kako ce s popustanjem nadzora medunarodnoga cimbenika vec i tumacenje tih nejasnoca voditi u novi oruzani sukob. S druge, pak, strane stalno arbitriranje toga istog medjunarodnog cimbenika, na koje je on prisiljen usljed mnogobrojnih nejasnoca i nesporazuma, ubrzano trosi njegov kredibilitet i izaziva nezadovoljstvo obaju strana (Hrvati su nezadovoljni stalnim popustanjem muslimanima, kao najvecim zrtvama rata; muslimani su nezadovoljni gusenjem islamistickih tendencija, od kojih Zapad silno zazire).

Jedini nacin za rjesenje sadasnje situacije jest revizija i usuglasavanje mirovnih paketa iz Washingtona i Daytona, i to po nacelu jednakopravnosti sva tri BiH naroda. To znaci: ako Srbi imaju pravo na Republiku Srpsku, onda isto takvo pravo pripada i muslimanima (R BiH) i Hrvatima (Herceg Bosna), sto zapravo I jest stvarni cilj kako postojecih politickih elita, tako i naroda koji im upomo na birackim mjestima svojim glasovima daje legitimitet. Pri tomu valja redefinirati i postojece teritorijalne aranzmane, postivajuci i uravnotezujuci dva temeljna zahtijeva:

a) gospodarska i obrambena odrzivost -svodenje izoliranih "dzepova" na najmanju mogucu mjeru (konkretno: muslimani i Hrvati bi morali naci nacina da zamjenama osiguraju kompaktne teritorije );

b) prostorno-demografska uvjetovanost - velicina teritorija mora makar priblizno odrazavati udio svakoga od tri naroda u ukupnoj populaciji (konkretno: mogucnost konacnoga razlaza Srbi bi morali kompenzirati prepustanjem znatnijih dijelova teritorija muslimanima).

Ovakvo redefiniranje mirovnih paketa je, sudeci po svemu sto je do sada videno, prakticno neizbjezno. Pri tomu ostaje otvorenim samo pitanje hoce li ono biti izvedeno novim krugom pregovora i uzjamstva medunarodne zajednice, ili ce do njega doci nakon nove ratne runde koja ce uslijediti povlacenju medjunarodnih snaga? Svatko pametan bi se odlucio za ono prvo, no kako iskustvo ratova na podrucju bivse Jugoslavije pokazuje, ovdje pamet nikada nije ni bila na cijeni.