|
Franjo Muecke: Ljudevit Posavski sklapa savez
sa Slovencima
1.teza: "Anali"
franackog hronicara Einhard-a, IX vijek,
kao i izvori Konstantina Porfirigeneta "De Administrando
Imperio"
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Izvor stariji od Porfirogenita vise od sto godina, franackog hronicara
Ajnharda. On u svojim Analima opisuje i ustanak panonskog kneza
Ljudevita (818-823). U tom svom djelu, za nasu istoriju dragocijenom,
Ajnhard na jednom mjestu kaze kako je Ljudevit jednom prilikom pobjegao
iz Siska i otisao medju Srbe. Po svemu sudeci Srbi su tada zivjeli
negde u predelu Une, cak mozda i zapadno od nje, sasvim vjerovatno
na podrucju danasnje Like.
"Liudevitus
Siscia civitate relicta, ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatie
partem obtinere dicitur, fugiendo se contulit", sto odgovara:
[Ljudevit (knez donje Panonije 822. - prim. CafeHome) ostavivisi
grad Sisak, pobijeze k Srbima, za koji se narod veli, da posjeduje
veliki dio Dalmacije)."
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Komentar:
Ovu nebulozu
cemo rasclaniti u vise koraka:
1. Ocito je,
iz interpretacije prethodnoga teksta, da se pod "Srbima"
cilja na mjesto Srb u Lici.
No, na duboku zalost srpskih mitomana, taj naziv nema veze sa srpskim
narodom.
Naime, kao sto govori opis iz sveucilisnoga udzbenika (Klaic)
" Posto je Ljudevit stekao uvjerenje da su unutrasnji uvjeti
za ustanak dovoljno dozreli, povod se ustanku lako nasao. Franacki
anali javljaju da je Ljudevit "smisljao nesto nova" i
da je lazno optuzio markgrofa Kadolaha "zbog okrutnosti i drskosti".102
Zato se cini da u "okrutnosti i drskosti" Kadolaha - koliko
su tuzbe imale stvarnu historijsku podlogu mozemo gledati pokusaj
da se uvodjenjem franackoga feudalnoga elementa oslabi slavenski
otpor. Kao da u prilog takvu tumacenju govori i podatak o ustanku
Hrvata koji je zabiljezio autor 30. poglavlja De administrando imperio.
Naime, govoreci o Hrvatima u Dalmaciji, autor tvrdi da se oni "izvjestan
broj godina pokoravahu Francima kao i ranije u svojoj zemlji; Franci
bijahu prema njima toliko okrutni da su dojencad Hrvata ubijali
i davali psima. Ne mogavsi to podnositi Hrvati se od njih odmetnu,
pobivsi njihove namjesnike. Zbog toga krene protiv njih iz Franacke
velika vojska i, ratujuci medjusobno sedam godina, najzad i s mukom
pobijede Hrvati i pobiju sve Franke i njihova arhonta Kocila".102
Teskoca je
pri tumacenju ovoga odlomka u tome "sto se govori izricito
o ustanku Hrvata u Dalmaciji, a ne onih u Panoniji ili Iliriku,
iako su i ovi drugi prema De administrando imperio imali svoga arhonta.
Podloga je ove u Bizantu zabiljezene vijesti, bez sumnje, narodna
tradicija. Ona je zapamtila franacku okrutnost, podatak o velikoj
franackoj vojsci, o ratu koji je trajao sedam godina i o konacnoj
pobjedi Hrvata te ubistvu Kocila. Takvo podudaranje s podacima franackih
izvora o Ljudevitovu ustanku daje nam pravo, kako smo vec istakli
da i anonimov podatak protumacimo kao izvor za panonske Slavene,
a ne za dalmatinske Hrvate. Stoga je mnogo vjerojatnije da se ustanak
odnosi na Ljudevitov otpor, a ne na neku nepoznatu Karlmanovu borbu
protiv Hrvata 70-ih godina IX st.l04. Cini se da je borba protiv
Franaka ostavila u narodnoj -tradiciji tako duboke tragove da su
je i dalmatinski Hrvati prihvatili kao svoju, pa je vjerojatno iz
njihove sredine dosla do bizantskoga dvora gdje je zabiljezena.
I pored toga
sto je ustanak bio dugotrajan i u krajnjoj liniji uspjesan, ipak
ne valja pretjerivati u ocjeni Ljudevitove otporne snage. Drustvo
doduse jos nije tako diferencirano da bismo nuzno ocekivali jake
unutarnje antagonisticke odnose, ali je jedva vjerojatno da je ustankom
bio zahvacen sav slobodan seljacki svijet. Zato Ljudevit i nema
pouzdanja samo u svoje ljude i obraca se za pomoc susjedima: Slovencima
i, na istoku, Branicevcima i Timocanima. Ove posljednje, koji su
tek 818. god. otpali od Bugara i presli na stranu Franaka, Ljudevitu
polazi za rukom predobiti, kako franacki anali tvrde, "laznim
nagovaranjima". Ljudevitu
su se, kako je spomenuto, za odlucmoga sukoba s Bornom na Kupi prikljucili
i Gacani. Prema tome, podrucje je ustanka bilo golemo, ali je nevolja
bila u tome sto- Ljudevit ipak..nije raspolagao vojskom koja bi
mogla braniti tako veliki teritorij knezevske vlasti. Na to u prilicnoj
mjeri upucuju ratni sukobi za vrijeme ustanka.
Prva vojska
poslana iz Italije 819. god. nije ucinila nista. Einhard priznaje
da se vojska vratila gotovo nesvrsena posla", ali sve se cini
da prikriva poraz. Inace je nemoguce protumaciti nastavak njegova
teksta i opis Ljudevitova postupka. On, naime, kaze: "A Ljudevit,
uzoholjen, poslao je poslanike caru kao da traze mir, postavljajuci
neke uvjete, koje ako prihvati, obecaje da ce uciniti sve sto mu
se nalaze".105 Car, posve razumljivo, nije prihvatio uvjete
vec je po poslanicima poslao svoje. Ljudevit ne bi postavljao uvjete
da nije bio pobjednik. Nije nemoguce da je od cara zahtijevao lakse
uvjete podloznosti i obustavu dovodenja franackih feudalaca. Odbijen,
Ljudevit se obraca Timocanima i Branicevcima. Kad se vojska c Kadolahom
vratila iz Panonije, markgrof je "uhvacen od groznice"
umro.negdje u Furlaniji.lo6 Na njegovo je mjesto postavljen Balderik
koji je.posao u Karantaniju. U to je vrijeme Ljudevit vec pridobio
i Karantance,107 jer Einhard tvrdi da se Balderiku, kad je dosao
u Karantaniju, pokusao negdje na Dravi oprijeti panonski knez i
presjeci mu put. Kako su Ljudevitove cete bile malobrojne, on se
pobijedjen morao povuci.
Cini se da
je tada Ljudevit odlucio krenuti.na jog i okusati srecu na drugoj
strani. Borna je to doznao, sakupio je, prema svjedocanstvu Einhardovih
anala, mnogo vojske i docekao Ljudevita na granici Hrvatske
,tj. negdje na Kupi. Zbog-prijelaza Gacana na Ljudevitovu stranu
Borna se nasao u vrlo teskom polozaju, no pomoc mu je dosla u pravo
vrijeme jer je "jedva izmakao zasticen svojim pretorijancima".
Medjutim, i u Ljudevitovu taboru nije bilo sloge. Vjerojatno iz
osobnih razloga Ljudevita napusta jos u pocetku ustanka tast Dragomuz
(Dragamosus) i prelazi protivnicima. Sada je u borbi na Kupi poginuo.
Borna je u sukobu pretrpio toliki gubitak da je Ljudevit odlucio
to iskoristiti. On je iduce zime "ognjem i macem" pljackao
Borninu zemlju, koju izvor naziva Dalmacijom.. Borna se, medjutim,
ne osjeca vise doraslim Ljudevitovim snagama. Zbog toga je "sve
svoje zatvorio u kastele", a sam je "danju i nocu"
s odabranom cetom napadao neprijatelja. On se kasnije hrabrio pred
carem. da je ratujuci na taj nacin nanio Ljudevitu velike gubitke;
tvrdi da je osim plijena ubio tri tisuce ljudi i zarobio preko trista
konja.l08
Unatoc Borninim uspjesima Ljudevit nije pobijedjen. Stoga je na
saboru u Aachenu 820. god. odluceno da podu na njega tri vojske
sa tri strane. I Borna je dobio poduku sto mora uraditi. Cim je
prosla zima i niknula trava za pasu konja, upucene su vojske iz
Italije preko Norickih Alpa, preko Karantanije i preko Bavarske
odnosno Gornje Panonije. Obje krajnje vojske zaustavljene su u napredovanju
dok je sredisnja preko Karantanije oprijevsi se dvaput neprijatelju
prva stigla na cilj. Ljudevit se zatvorio u neki kastel na visokom
brdu.l09 koji je sam izgradio i suzdrzavao je svoje ljude od sukoba
ne zeleci pregovarati ni o ratu ni o miru. Kronicar se doduse hvali
da su vojske, posto su se opet sastale, "ognjem i macem"
palile zemlju, ali su se ipak bez uspjeha vracale kuci. Stovise,
vojsku koja se povlacila Panonijom uhvatila je neka zaraza tako
da je veliki broj vojnika poumirao od nje.llo Jedini stvarni uspjeh
ovih vojski bilo je pokorenje "Kranjaca" (Carniolenses)
koji su nastavali ,>kraj uz Savu i koji su gotovo susjedi Furlanaca".
Jednaku je sudbinu dozivio i onaj dio Karantanca koji su pristali
uz Ljudevita.111
Iduce godine
dolazi do promjene vlasti u Hrvatskoj. Borna je umro, na sto je
izabran Vladislav. Gradeski patrijarh Fortunat, posto je uvidio
da ne moze iskoristiti pristajanje uz Franke, prelazi na Ljudevitovu
stranu, potice ga da ustraje u otporu i salje mu zidare da utvrde
njegove kastele. Kad je zbog toga pozvan na odgovornost bjezi na
bizantski dvor, a zatim u Konstantinopol.112
Posljednju vojsku
koja je 822. god.poslana iz Italije u Panoniiju Ljudevit vise ne
ceka. "Napustivsi grad Sisak sklonio se bjezeci kod Srba, naroda
koji, kako se kaze, drzi veliki dio Dalmacije". Ali ubivsi
na prijevaru jednoga izmedu vojvoda (ducibus) koji su ga primili,
"podlozi njegovu knezevinu svojoj vlasti".113 Ipak misli
i na pregovore s carem i zato mu salje poslanike s obecanjem da
ce sam doci pred njega.
Kad je car
iduce tj.823. god. vijecao u Compiegnu, javljeno mu je da je Ljudevit
ubijen. Naime, "posto je napustio Srbe i dosao u Dalmaciju
k Ljudemislu, Borninu ujaku i posto je neko vrijeme boravio kod
njega, on ga je na prijevaru ubio".114 Srbi kod kojih se Ljudevit
bjezeci prema jugu sklanja bez sumnje su istoimena srednjovjekovna
zupanija i plemicka opcina u XIV st. (dan. Srb) koja se nalazila
na unskom putu koji je povezivao stoljecima jadranske i panonske
zemlje. Svaka kombinacija u vezi s tim podatkom anala o Bosni koja
bi toboze tada bila u vlasti Srba ne samo da je nategnuta nego i
iskljucena.*115
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
102 Documenta, str. 324. "Contra haec Liudewitus nihil molitus,
munitione tantum castelli, quod in arduo monte construxerat se suosque
continuit . . .".
103 Vidi bilj. 71
104 Vidi bilj 70.
105 Documenta, str. 321
106 Documenta str. 322
107 Grafenauer, Zgododvina slovenskega naroda str., 421
108 Documenta str. 322-3
109F. Sisic, Povijest Hrvata, str. 315. pretpostavlja da se taj
podatak odnosi na neki kastel juzno od Siska.
110 Documenta, str. 325. Einhard tvrdi da je pri prijelazu preko
Drave dio vojske ,"ex locorum et aquarum insalubritate soluti
ventris incomodo graviter adfectus est".
111 Documenta, str. 325. B. Grafenauer, Zgodovina slovenskega naroda
I, str. 427. s pravom naglasava da je "sodelovanje v uporu
imelo usodne posledice za karantanske Slovence. Poslej viri ne govore
vec o Karantancih kot v frankovsko drzavo le napol vkljucenem avtonomnem
ljudstvu, marvec o Karantaniji kot fevdalizirani pokrajini".
112 Documenta, str. 325-326. Fortunat nije vise bio siguran ni u
svojoj Istri pa je dossavsi u Zadar, prema svjedocanstvu Einhardovih
anala, ispricao prefektu Ivanu uzrok svoga bijega, nasto ga je on
poslao u Konstantinopol.
113 Documenta, str. 327.
114 Documenta, str. 328.
115 Danasnji Srb je bio u srednjem vijeku od XIV st. dalje posebna
plemicka opcina i castrum.
115* Srb je prvi puta spomenut u srednjovjekovnoj kronici pisanoj
u 14. stoljecu kao 'castrum',
u smislu radnosrednjovjekovnog gradica i opcine. Srpski lingvisti
su pokusali oblik toga imena
dovesti u vezu s navodnom nazocnoscu pripadnika srpskoga naroda
na podrucju Hrvatske. No,
analizom toga i drugih onomastickih pojmova, hrvatski lingvist,
akademik Petar Simunovic je
dosao do racionalnijeg tumacenja: ime Srb potjece od starog hrvatskoga
glagola serbati, srebati,
sto znaci "srkati" ili "grabiti vodu". Tako
"Srb" oznacava izvor rijeke Une, gdje se mjesto i nalazi.
Takodjer, u podrucjima u kojima nije u povijesti zabiljezeno postojanje
srpskog pucanstva, postoji niz mjesta s korijenom "srb"
u imenu. Tako jedan od spomenika rane hrvatske pismenosti, "Istarski
razvod" iz 13. stoljeca, spominje ime "srbar" u znacenju
izvor tekuce vode. U Istri, gdje nema spomena srpskoga stanovnistvo
do 20.stoljeca, nalaze se mjesta Srbani (kraj Pule) i Srbinjak,
koja potjecu jos od srednjovjekovnoga doba.
Uz ovaj je izvadak potrebno napomenuti da je pojam "Dalmacija"
u ondasnjim
kronikama, bilo bizantskim, bilo franackim, obuhvacao daleko sire
podrucje od
danasnjega. "Dalmacija" je znacila i danasnju Dalmaciju,
Bosnu i Hercegovinu,
veci dio Crne Gore, Macvu, i dijelove zapadne Srbije. Posto su srpski
velikasi,
Timocani i Branicevci, izrijekom spomenuti kao Ljudevitovi saveznici,
on nije
imao potrebe bjezati u Bosnu ( koja nije ni spomenuta kao etno-politicka
jedinica
do "Sorabske" bajke ), poglavito jer su centar Ljudevitove
vlasti cinile
sadasnja podrucja Siska i posavine, Like i Krbave te Unsko-Bihacki
dio, dakle
oko rijeka Kupe, Save, Une i Vrbasa. Franacka vojska nije zavladala
podrucjem
Like i Krbave, nego Karantanije ( danasnje Slovenije ) i , kratkotrajno,
Sisackom
posavinom, cineci Ljudevitov bijeg nekamo u Bosnu posve nepotrebnim.
2. Povjesnicar
Krunoslav Draganovic (Draganovic) ovako komentira izvod iz Einhardove
kronike (spis je vise polemicke nego znanstvene naravi ) :"
Franacki ljetopisac Einhard navodi, da je Ljudevit Posavski iza
svoga poraza 822. pobjegao "Srbima, za koje se kaze, da drze
velik dio Dalmacije". Odatle izvode, da je Ljudevit pobjegao
nekom srpskom knezu u Bosnu i da je prema tomu Bosna bila u IX.
stoljecu srpska. Medutim to nikako ne slijedi. Rimska provincija
Dalmacija protezala se od Jadrana do Rudnika, Ibra i Sar planine
u Srbiji. I Ljudevit, koji je imao za saveznike Branicevce i Timocane
u Srbiji, mogao je lagano, i bez Bosne pobjeci nekom srpskom knezu
u Dalmaciji na teritoriju danasnje Srbije."
3. Navest cemo
veci dio iz Einhardove kronike koji se
odnosi na Ljudevita ( ukratko, tema je ustanak dijela
panonskih Hrvata protiv franacke vlasti, koje je saveznikom
ostao hrvatsko-dalmatinski velikas Borna. Nakon ustanka
( koji se odvijao u vise faza ), franacka vlast, koja je zabiljezila
privremeni uspjeh, raspala se sama od sebe
i sljedecem stoljecu je kralj Tomislav ujedinio dalmatinsku i
panonsku Hrvatsku u cjelinu ( koja je, usput, sadrzavala skoro
cijelu sadasnju Bosnu, i u kojoj o Srbima nije bilo ni traga ni
glasa
osim ponizavajuce i otuzene price o srpskom gubitniku Zahariji
koji je pobjegao Tomislavu trazeci ( i dobivsi ) zastitu od Bugara.)
No- to nije tema ove kronike.)
Eginhardus 818
"(Harastalli
) erant ibi, et aliarum nationem
legati Abotritorum videlicet ac Bornae Ducis Guduscanorum,
et Timotianorum, qui nuper a Bulgarorum societate desciverant,
et ad fines nostros se contulerant; simul, et Lindewiti
Ducis Panoniae inferioris...."
Eihard 818
"Bijahu
ondje ( u Herstallu ) i poslanici drugih naroda, tj.
Aborita, Borne, vojvode Guduskana, i Timotijana koji su
se nedavno odcijepili iz saveza s Bugarima i smjestili se
kod nasih granica, a u jedno i vojvode donje Panonije
Lindevita...."
Ovaj odlomak
jasno pokazuje da su Timocani,
o kojima govori i Draganovic, bili
u Ljudevitovom taboru.
Eginhardus 819
(relata rebellione
Lindeviti)
"Borna
vero Dux Dalmatiae cum magnis copiis ad Colapium f luvium Lindevito
ad se venienti occurens,
in prima congressione a Guduscanis deseritur: auxilio tamen Praetorianorum
suorum protectus, evasit;
periit in eo praelio Dragomosus socer Lindeviti, qui in exordio
defectionis relicto genero, Bornae
se coniunxerat. Guduscani domum regressi, iterum a Borna subiguntur.
At Lindewitus occasionem nactus, cum valida manu, mense Decembri,
Dalmatiam ingressus,ferro et igne eandem devastat; cui cum Borna
se
penitus imparem respiceret, omnia sua Castella inclusit, et ipse
cum delecta manu nunc a tergo, nunc a latere in sistens, Lindewiti
copias noctu, et interdiu ubicumque poterat, laceravit, neque eum
in sua Provincia impune versari permisit,ad extremum gravi damno
affectum, regione cogit excedere tribus hominum millibus de exercitu
illius interfectis, et trecentis, vel eo amplius Caballis captis,
praeter Sarcinas,et spolia diversi generis direpta, quae qualiter
guesta fuerint, per Legatos suos Imperatori ninciare curavit."
za 819. godinu
(izvijestivsi o Ljudevitovoj buni)
"Borna
pak, vojvoda Dalmacije, podje s velikim cetama k rijeci Kolapij
u susret Lindevitu koji je dolazio k njemu i u prvom ga sukobu napuste
Guduskani. Ipak se spasio uz zastitu i pomoc svoje osobne straze.
U toj je bici poginuo Lindevitov tast Dragomos, koji je ostavio
zeta na pocetku otpadnistva i pripojio se Borni. Guduskani se vratise
kucama, i Borna ih opet podvrgne. Lindevit pak ugrabi priliku i
udje u mjesecu prosincu sa snaznom cetom u Dalmaciju, te je pustosi
ognjem i macem. Borna je uvidjao da mu je potpuno nedorastao, pa
je zatvorio sve svoje utvrde, a sam je pristajao za njim s odabranom
cetom, sad s ledja sad s boka, i unistavao Lindevitove cete nocu
i danju gdje je god mogao. Nije mu dozvolio da se nekaznjeno krece
njegovom pokrajinom nego ga je prinudio da izidje iz tog podrucja
do krajnosti oslabljen teskim gubicima. Pobio je tri tisuce ljudi
iz njegove vojske, a osim prtljage i raznovrsnog preotetog plijena,
pohvatao j tristo ili vise konja. Pobrinuo se da po svojim poslanicima
javi Caru kako je to izveo."
Iz ovoga odlomka
se ne vidi nista o Srbima.
Eginhardus 821
"Interea
Borna Dux Dalmatiae, atque Liburniae defunctus est,
et petente populo, atque Imperatore conveniente, nepos illius
nomine Ladasclavus successor ei constitutus est."
Einhard 821
"Medjutim
je umro vojvoda Dalmacije i Liburnije
Borna, a na zhatjev naroda i uz Carevo slaganje
nasljednikom mu je postavljen njegov necak imenom
Ladasklav".
Jedino sto je
interesantno iz ovoga prikaza je jasno naznacena
vlast Borne u Dalmaciji ( za koju smo rekli da je obuhvacala
daleko vece podrucje no danas ). U svim prikazima Bornine
vladavine i sukoba s Ljudevitom nigdje se ne spominju
"Sorabi" niti Srbi. No, pricekajmo malo....
Eginhardus
822.
"Exercitus
de Italia propter Lindeviticum bellum conficiendum in Pannoniam
missus est, ad cuius adventum Lindevitus, Siscia Civitate relicta,
ad Sorabos (quae natio magnam Dalmatiae partem obtinere dicitur)
fugiendo se contulit, et uno ex Ducibus eorum, a quo receptus est,
per dolum interf ecto, Civitatem eius in suam redegit ditionem,
missis tamen ad exercitum Imperatoris Legatis suis, ad eius praesentiam
se velle venire promisit."
823.
"Allatum
est Imperatori de interitu Lindeviti, quod relictis Sorabis cum
in Dalmatiam ad Lindemuslum Avunculum Bornae Ducis pervenisset,
et aliquantum temporis cum eo moratus fuisset, dolo ipsius fuisset
inter fectus."
Einhard za
822.
"Iz Italije
je u Panoniju poslana vojska da dokrajci rat s Lindevitom. Na njen
je dolazak Lindevit napustio grad Sisciju i na bijegu se sklonio
k Sorabima. (Kaze se da taj narod zaprema velik dio Dalmacije.)
Na prijevaru je ubio jednog njihovog vojvodu koji ga je bio prihvatio
i njegov je grad doveo pod svoju vlast. Ipak je k Carevoj vojsci
uputio svoje poslanike i obecao da je voljan stupiti preda nj."
823.
"Caru je
dojavljeno o Lindevitovoj smrti, tj. da je napustio Sorabe, a kad
je dosao u Dalmaciju k Lindemuslu, ujaku vojvode Borne, i neko vrijeme
proboravio kod njega, da je ubijen njegovom varkom."
I, konacno,
ovdje se pojavljuje bajka o "Sorabima" koji zapremaju
velik dio Dalmacije.
Kratko cemo prokomentirati ovaj odlomak:
1. Tijekom rata
koji je trajao nekoliko godina, i obuhvatio
je podrucje sjeverne Hrvatske, oko 1/3 sadasnje BiH,
Sloveniju te Dalmatinsko podrucje do Splita, Sorabi/Srbi se
nigdje ne spominju, ni kao nevazan faktor. No- spomenuti su
srpski saveznici Timocani, na podrucju sadasnje Srbije.
2. No, odjedanput,
Ljudevit iz Siska bjezi ravno
saveznickim "Sorabima", koji nastavaju "velik dio
Dalmacije"
( o cemu je ovaj fiction jedini spomen, jer ga nema ni u jednom
drugom ljetopisu, kao ni i drugm dijelovima Einhardove kronike ).
3. I, da stvar
bude jos bizarnija, Ljudevit se tamo pokazao
kao, blago receno, nedolican gost. On ubije jednog njihovog vojvodu
i zavlada njegovim gradom. Tek tako. Dosao izbjeglica, ubio vladara
i zavladao bez otpora domorodaca. I to u nekom neimenovanom gradu
( usput, u sredovjecnoj Bosni Srbi nisu bili osnivaci nijednoga
grada,
osim u Podrinju, i to stoljecima kasnije ). Naravno- stvar je jasna
ako
se uzme u obzir da je to castrum Srb ( o etimologiji smo govorili
) u
Lici, a ne o nekom posebnom narodu "Sorabima". Ako bi
se prica
i interpretirala doslovno- bila bi vrlo ponizavajuca po rano-srednjovjekovne
Srbe, ciji je je jedini spomen u podrucju Hrvatske i veceg dijela
BiH,
povezan s totalnom pasivnoscu i nedostatkom bilo kakve vojne ili
politicke organizacije. U usporedbi s zestokim visegodisnjim ratom
panonskih Hrvata protiv jedine velesile zapadne Europe i njenih
saveznika- ovo bi djelovalo kao obracun kod O.K. Corrala prema
Staljingradskoj bici.
4. Jos cudnije-
Ljudevit je napustio "Sorabe", tj. otisao ( po svemu
sudeci, jedva su docekali da ga se otarase ) bez ikakvih posljedica,
i to Lindemuslu u Dalmaciju. Otkud sad to ? Pa vec je bio kod "Soraba"
koji nastavaju velik dio Dalmacije, podjarmio ih bez po muke, i
onda
opet otisao u Dalmaciju ( iz koje je otisao ), gdje ga je, po interesantnoj
prici, primio pa varkom dao ubiti ujak njegovog najljuceg neprijatelja
Borne. Izgleda da su obiteljski i saveznicki odnosi bili slozena
stvar
i u ono doba.
Sazetak
~~~~~~~
Mislimo da je
gornjom analizom u cijelosti eliminirana teza
o bilo kakvoj prisutnosti Srba u Hrvatsko-Bosanskom podrucju
u razdoblju ranog srednjeg vijeka. Ostale tze ce biti razmatrane
redom.
|
