6. Teza iz tzv."Povelje Dubrovniku"

Rimski papa salje 1188, dubrovackom nadbiskupu plast i potvrdjuje stara prava dubrovacke crkve. U pismu
pominje srpsku Bosnu: "regnum Servilie, quod est Bosna" (srpska kraljevina koja je Bosna). To je bilo vrijeme bana Kulina.
(regnum u to doba ne mora nuzno da znaci "kraljevina", Bosna je bila tada banovina)

Vidjeti u: I. Kukuljevic, Codex diplom, II, 148, str 21.)
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Komentar: Posto se radi o suhoparnom crkvenom dokumentu,
najbolje je dati rijec strucnjaku iz toga podrucja, Dominiku Mandicu.

Mandic:

" Kraljevstva Servilija sto je Bosna "

Cudni izrazaj " regnum Servilie, quod est Bosna " prvi put dolazi u buli pape Urbana III od 28. ozujka 1187, kojom potvrdjuje prava dubrovacke metropolije dubrovackomu nadbiskupu Tribunu Michaeli (1158 1188) (46). Da taj izraz mognema pravo razumjeti i odrediti, sto on pravo znaci, potrebno je, da se malo potanje pozabavimo povijescu dubrovacke nadbiskupije.

Papinska bula, kojom je dubrovacka biskupija podignuta na cast metropolije (nadbiskupije), nije se sacuvala. Prvo sacuvano pismo u korist dubrovacke metropolije upravio je papa Benedikt VIII, 27. rujna 1022, kojim metropolitanski palij podjeljuje dubrovackom nadbiskupu Vitalu: " Vitali archiepiscopo sancte Epitabritane sedis e civitate Labusedi in regno Lachomis et Sorbulia et Tribunia vel civitate Katarinensi aut Antivarensi seu Ulcini " (47). Kako se iz kasnijh bula vidi, " Lachomis " jc krivo uneseni izraz za pokrajinu " Zahlomia " u Zahumlje ".

Upadno je kod ove bule, koja se sacuvala u izvorniku, da se podrucje dubrovacke metropolije oznacuje najprije s imenima pokrajina (Zahumlje, Srbija, Travunja), a onda tek se nabrajaju biskupije: kotorska, barska i ulcinjska. Bez sumnje, uporabom pokrajinskih imena dubrovacki nadbiskup, ili onaj, koji je u rimskoj kuriji podnio gradu za sastav ove bule, htio je osigurati dubrovackoj metropoliji neka prava i biskupije, koje ne bi dobila, da su mjesto pokrajina imenice spomenute biskupije na tom podrucju. To su bile biskupije: stonska, trebinjska i raska (Sv. Petra u Rasu). Prve dvije bile su dotle podvrgnute splitskoj metropoliji (48), i tesko bi ih Rim g. 1022 podlozio Dubrovniku, da je znao, o cemu se pravo radi. Dubrovcani su utjecali, da se u papinsku bulu unesu imena pokrajina, kako bi neprimjetno prosirili granice svoje nadbiskupije i osigurali joj biskupije, koje su zeljeli.

Prema buli g. 1022 Zahumlje, Srbija i Travunja cinili su " regnum ", jedno kraljevstvo, jer su negda pripadale kraljevstvu Crvene Hrvatske i tada bile pod suverenoscu bizantske drzave. Rijec " regnum " u to doba znacila je i kraljevstvo i drzavu uopce.

Druga papinska bula, u kojoj se opseg dubrovacke metropolije oznacuje imenima zemalja, nosi nadnevak od 28. rujna 1120 (49). Ovdje su sve tri navedene pokrajine postale kraljevinama, naravno, da dubrovacka metropolija dobije vise na ugledu. U toj buli papa Kalist II naredjuje " biskupima Gornje Dalmacije i Diokleje ", da priznaju primat dubrovackoga nadbiskupa Gerarda u " kraljevstvu Zahumljn i kraljevstvu Srbije i kraljevstvu Travunje " (50). Takvi izrazi i oznake prostora dubrovacke nadbiskupije opetuju se i u bulama Inocencija II od 11. VI. 1142 (51); Anastazija IV od 19. XII. 1153 (52); Hadrijana IV od 4. VII. 1158 (53) te Aleksandra III od 29. XII. 1167 (54). Bule, kojom je Tribun Michaeli bio imenovan dubrovackim nadbiskupom, nemamo. Bula od 4. VII. 1158 izdana je poslije, nego je Tribun bio posvecen za nadbiskupa dubrovackoga (55). Dvadeset godina kasnije nadbiskup Tribun dao je po treci put, doticno cetvrti put, potvrditi prava dubrovacke metropolije bulom pape Urbana III od 28. III. 1187 (56). U ovoj buli po prvi put susrecemo se s umetkom " quod est Bosna " (" sto je Bosna ") iza rijeci " regnum Servilie " (57). Od prvoga poznatoga papinskog pisma dubrovackim metropolitima g. 1022 do g. 1187, dakle u razdoblju od 165 godina, uvijek se spominjalo " kraljevstvo Srbija " ("re. gnum Servilie ") kao podrucje dubrovacke nadbiskupije, ali se nigda nije dodavao umetak " quod est Bosna ". Toga dodatka nema ni u prva dva sacuvana pisma, sto ih je dobio sam nadbiskup Tribun 4. VII. 1158 i 29. XII. 1167, prije bule od 28. ozujka 1187.

Da je nadbiskup Tribun g. 1187 trazio ponovnu potvrdu prava dubrovacke metropolije i u bulu dao interpolirati umetak " quod est Bosna ", on je morao imati posebne i vazne razloge.

Poslije smrti, naime, bizantskoga cara Emanuela Komnenca (d. 24. IX. 1180), koji je bio skucio pod svoju vlast cijeli Balkan do rijeke Krke i Vrbasa, stale su se snazno razvijati Bosna pod Kulinom banom i Raska pod Stefanom Nemanjom. Taj je razvoj isao u pravcu potpune nezavisnosti, ali neovisno jedne od druge, jer u to vrijeme Bosna i Raska nijesu imale nikakvih zajednickih drzavnih veza. S umetkom " quod est Bosna " dubrovacki nadbiskup nije mogao izraziti drzavnu zajednicu Bosne sa Srbijom, buduci da ta u tem razdoblju nije postojala. S navedenim umetkom moglo se i htjelo razjasniti, doticno postici neki cisto crkveni cilj dubrovacke metropolije (58).

Vl. Corovic misli, da su u to doba postojale dvije biskupije u Bosni: " jedna je bila severna, sa Soli i Usorom, a druga centralna, bosanska, koje se spominje od 1076. Jer 1187 prvi put se javlja regnum Servilie quod est Bosna, samo se ta, s tom karakteristicnom oznakom, dodeljuje Dubrovniku " (59). Ovo se tumacenje ne moze prihvatiti, jer je u suprotnosti s drugim povjesnim izvorima. Papin poslanik Ivan de Casamaris g.1203 izricito tvrdi, da u Bosni postoji samo jedna biskupija, a trebalo bi ih osnovati jos tri ili cetiri (60).

F. Sisic ne drzi nemogucim, da se novim nadodatkom htjelo reci, da Srbija i Bosna imaju jednu, zajednicku biskupiju (61). Ali ni ta tvrdnja nema oslona u povjesnim izvorima. Bosna i Srbija (Raska) imale su od starine svaka svoju vlastitu biskupiju, od kojih je ona u Bosni imala svoje sjediste u gradu Vrhbosni, a ona za Rasku u gradu Rasu. Granice bosanske biskupije nijesu nigda prelazile Drinu, tako ni one biskupije u Rasu. Provinciale vetus oko g. 1080 (62) i bula Klementa III g. 1089 (63) spominju u isti cas i bosansku i srpsku biskupiju, jasno razlikujuci jednu od druge. God. 1187 Bosna nije imala nikakvu, kako smo vec spomenuli, drzavnu vezu sa Srbijom, pa je iskljuceno, da je mogla imati u to vrijeme crkvenu zajednicu.

Blize je istini St. Stanojevic, koji pise, da je dubrovacki nadbiskup " namerno, svakako na osnovu falzifikovanih papskih povelja, identifikovao Srbiju s Bosnom, da bi obim svoje dijeceze sto vise prosirio " (64). Stanojeviceva tvrdnja je utoliko neispravna, sto se umetak " quod est Bosna " ne nalazi samo u falzificiranim papinskim poveljama, nego i u posve autenticnima, kao sto su papinske bule iz g. 1187, 1188 (65), 1227 (66) i 1238 (67).

U stvari se radi o ovome: kada je umro barski nadbiskup Ilija, najkasnije pocetkom g. 1153 (68), Dubrovcani su uspjeli izraditi u Rimu, da papa Anastazije IV (12. VII. 1154) nije podijelio metropolitanski palij novom barskom biskupu, nego je naredio, da svi dukljanski biskupi priznaju dubrovackoga nadbiskupa kao svoga metropolita. Tu naredbu je ponovio i papa Hadrijan IV (5. XII. 1154 - 1. IX. 1159) (69 ). Medjutim dukljanski biskupi nijesu htjeli znati za to. Vodje pokreta bili su barski i ulcinjski biskup. Nakon neuspjesnoga nastojanja, da nepokorne biskupe nagovori na posluh, dubrovacki biskup Tribun izopcio je kolovode pokreta (70) i osobno se zaputio u Italiju papi Aleksandru III, da slomi Dubrovniku protivni pokret. Cetiri dana poslije Bozica, dne 29. prosinca 1167, papa je izdao cetiri pisma o prijepornom pitanju. U prvom pismu potvrdio je sva prava dubrovacke metropolije s vec utvrdjenom formulom: " scilicet regnum Zachulmie, regnum Servilie ac regnum Tribunie " (71). U drugom pismu papa nalaze biskupima pulatskomu, svackom i drivastskom, te kleru i narodu biskupija: stonske, skadarske i trebinjske, koje su tada bile ispraznjene, da slusaju dubrovackoga metropolita Tribuna (72). Trece pismo upravljeno je svecenstvu i narodu Ulcinja i Bara, u kojemu im papa naredjuje, da ne slusaju svoje biskupe, dok se ne pokore metropolitu Tribunu (73). Cetvrto pismo upuceno je Lazaru, biskupu grada Arbanona u Albaniji, koji je s bizantskoga obreda bio presao na rimski, pa i njega podlaze dubrovackoj metropoliji (74). Peto pismo od 3. sijecnja 1168 upuceno je: " opatima i drugim Latinima, klericima i svjetovnjacima, koji borave u Dracu ". Njima papa salje nadbiskupa Tribuna kao svoga legata i zabranjuje im da podrzavaju veze s izopcenim biskupima u Baru i Ulcinju, dok se ne pokore dubrovackom metropolitu (75).

Dubrovacki je, dakle, nadbiskup Tribun ovom pri godom na papinskoj kuriji, koja se tada nalazila u Beneventu, iznio potpunu pobjedu. Papa je o Tribunu imao veoma povoljno misljenje, kada ga u pismu od 3. I. 1168 zove " covjekom postenim, i ujedno okretnim i razboritim " (76). Ali je ta pobjeda bila prolazna i bezuspjesna. Oko g. 1173, naime, nakon smrti neposlusnoga biskupa, barskim je biskupom bio imenovan Zadranim Grgur, da bi taj kao nezainteresirani stranac primirio svecenstvo i narod. Medjutim, Barani su brzo predobili novoga biskupa za misao barske metropolije. Ovaj je poceo za to raditi zakonitim putem preko splitskoga nadbiskupa Rajnera, koji je tada bio stalni papinski legat u Dalmaciji. Ovomu je Grgur obecao, da ce u Rimu priznati primat splitskoga nadbiskupa nad barskom metropolijom, ako mu pomogne dobiti metropolitanski palij za barsku biskupiju (77). Rajner se morao zauzeti za tu stvar, po svoj prilici za posjeta pape Aleksandra III u
Zadru 13. ozujka 1177 (78), jer vec g. 1178 Grgur nosi naslov barskoga nadbiskupa (79).

Uzvisenjem Bara na metropoliju sve biskupije juzno od Dubrovnika otpale su od ovoga. Kotor se bio vec odavna oteo jurisdikciji dubrovackoga metropolita priznavsi nadbiskupa u talijanskomu gradu Baru za svoga metropolita (80). Srpsku biskupiju u Rasu car Vasilije II g. 1020 otrgao je od zapada i podvrgao ohridskoj arhiepiskopiji (81). .Od toga doba, dakle, srpska je biskupija u popisu dubrovackih biskupija imala samo imenicno znacenje. Kada je nakon smrti Emanuela Komnenca (d. 1180) Bela III (1174-1196) zauzeo hrvatske zemlje do Neretve, a njegov saveznik Stefan Nemanja Zahumlje i Travunju, splitski je metropolit na osnovu starih prava stao sebi prisvajati pravo na stonsku biskupiju (82). Dubrovackomu nadbiskupu ostala je stvarno samo trebinjska biskupija. Dosao je, dakle, u pitanje i sam opstanak dubrovacke metropolije zbog manjka podloznih biskupija.

Ovako nepovoljnim razvojem prilika nije se dao slomiti okretni i neumorni dubrovacki nadbiskup Tribun. On je prvih godina svoje uprave vladao svim biskupijama od Neretve do Draca, a eto sada je spao na sam Dubrovnik i obliznju malu biskupiju trebinjsku. Da sacuva metropolitansko dostojanstvo svoje biskupije i da nadoknadi barem donekle pretrpljene gubitke, Tribun baci oci na susjednu prostranu biskupiju bosansku. Ta je do tih vremena pripadala splitskoj metropoliji i nigda nije bila spomenuta medu sufraganim biskupijama dubrovackim (83). Vjerojatno da je za svoju namisao pridobio i bosanskoga bana Kulina i bosanski kler, koji u zadnje vrijeme nijesu rado gledali na Split, gdje su cesto sjedili na metropolitanskoj stolici Ugri (84), kao predstavnici madzarskih teznja u Dalmaciji i susjednoj Bosni.

S namjerom da dubrovackoj metropoliji podlozi bosansku biskupiju, koncem g.1186 ili pocetkom 1187 nadbiskup Tribun zaputio se u Rim, ili osobno ili tamo poslavsi svoga opunomocenoga zastupnika. Dubrovcani su, nema sumnje, sa sobom nosili stare papinske bule (85), medju njima svakako one od g.1158 i 1167, kojima je Sv. stolica Tribunu osobno potvrdila stara prava metropolije dubrovacke, izmedu drugoga: biskupije, koje se nalaze " u kraljevstvu Zahumlju, u kraljevstvu Srbiji i u kraljevstvu Travunji ". Dubrovacki izaslanici uvjerili su rimsku kuriju, da je Bosna od vajkada pripadala Dubrovniku, samo sto se dosada spominjala u bulama pod imenom u kraljevstvo Srbija - regnum Servilie ". Da ne bi ubuduce bilo nikakve sumnje ili nesporazuma zbog toga, molili su i ishodili, da se u novoj buli, kojom se imala potvrditi stara prava dubrovacke metropolije, izrazu " regnum Servilie " doda eksplikativna cestica, u kojoj ce se jasno reci, da se pod izrazon " kraljevina Srbija " ima razumijevati drzava bosanska. I tako je nastala nova formula: " regnum Servilie, quod est Bosna - Kraljevstvo Srbije, sto je Bosna " (86).

O tom " diplomatskom " uspjehu Dubrovcana Kr. Draganovic primjecuje ovo: " Papinska kancelarija, koja je znala nasjesti i drugim ocitijim povjesnim zabludama glede njoj slabo poznatog i uvijek nemirnog Balkana, nasjela je i ovom `neduznom' tumacenju spretnih Dubrovcana i dala ga uvrstiti na tako neobican nacin i u samu papinsku bulu ed g. 1187. Kad je jednom formula prodrla u papinsku povelju, ona ce se neko vrijeme zadrzati u bulama jos dvojice Dubrovniku sklonih papa, usprkos toga, da je u opreci i s povjesnim cinjenicama i s fakticnim stanjem u tadasnjoj Bosni " (87).

Uspjeh dubrovaclcoga metropolita bio je sa zadovoljstvom pozdravljen u Bosni, a moguce da je i sam Kulin ili bosanski biskup svojom preporukom pomogao, da je Bosna bila podvrgnuta Dubrovniku. To nam je dopusteno izvesti iz cinjenice, sto novi bosanski biskup g. 1195 ide na posvetu u Dubrovnik (88), a ne u Split po starom obicaju. Odnos bosanskih biskupa i dubrovackoga metropolita bio je od ovoga doba tako tijesan i prijateljski, da je za dulje vremena bosanski biskup svake godine dolazio u Dubrovnik, donosio darove nadbiskupu i od Dubrovcana bio darivan (89).

Formula " regnum Servilie, quod est Bosna " unisla je i u bulu Klementa II od 21. lipnja 1188 (90) i u bule Grgura IX od 24. srpnja 1227 (91) i od 26. ozujka 1238 (92). Kada se bogomilsko krivovjerje razmahalo u Bosni, a bosanski biskup i dubrovacki metropolit nijesu bili u stanju tome stati na put, rimska je kurija 26. kolovoza 1247 Bosnu otrgla od Dubrovnika i podvrgla je kalockom metropolitu u Ugarskoj s naredbom, da taj i oruzanom silom iskorijeni krivovjerstvo u Bosni (93). Dubrovacki nadbiskup Ivan, vodeci parnicu s barskim nadbiskupom o granicama i pravima njihovih metropolija, g. 1252 pod zakletvom je izjavio na papinskom dvoru u Perudi, da dubrovackoj metropoliji pripadaju biskupije "u kraljevstvu Zahumlja, u kraljevstvu Srbije, sto je Bosna, i u kraljevstvu Travunje" (94), ali nije uspio, da bosanska biskupija bude povracena pod vlast dubrovacke metropolije. S tim se zadnji put u rimskoj kuriji i u sluzbenim papinskim pismima javlja glasoviti umetak, koji je nadbiskup dubrovacki Tribun bio uspio unijeti u papinsku bulu 28. ozujka 1187.

Iz svega, sto smo rekli, mora se izvesti, da se umetkom << quod est Bosna " nije htjelo u Rimu davati kakve politicke ili etnicke izjave o Bosni. Interpolacija u stari tekst, posvecen dugom uporabom od preko 150 godina, ucinjena je na molbu Dubrovcana, koji su trazili, da se radi jasnoce, nadoda jedno " nevino " tumacenje starom tekstu, a u stvari oni su htjeli i uspjeli, da od Splita preotmu bosansku biskupiju, iako je teritorij Bosne pripadao salonitanskoj, a kasnije splitskoj metropoliji jos od rimskih vremena (95). Da svojoj biskupiji dobiju metropolitanska prava i da joj prosire granice, Dubrovcani su falsificirali cijeli niz papinskih bula, pocevsi s bulom pape Zaharije od 16. svibnja 743 (96). Zbog toga nije cudo, da su nastojali i uspjeli, da i u autenticne bule unesu jednu kratku i " neduznu " interpolaciju, koja im je omogucivala, da teritorij svoje metropolije prosire na Bosnu, a tim ujedno da dubrovackoj nadbiskupiji spase metropolitanska prava, koja su bila ugroiena otpadom od Dubrovnika gotovo svih njezinih predjasnjih sufraganih biskupija. Radilo se o samom opstanku metropolije, pa nije cudo, da su se Dubrovcani odlucili na "poboinu varku >>, napose, jer je i Bosna, kako se cini, bila s tim sporazumna.

-------------------------------------

Kratice:
CDC= Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et
Slavoniae, izd. T. Smiciklas, I-XV (Zagreb 1904 -1934)
AA= Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis
illustrantia, izd. L.Thalloczy, K.Jirecek i E.Shufflay,
I-II (Wien 1913-1918)

(45) Gl. RP 227-239.
(46) CDC II 206-208 (199); AA I 34 (103)
('47) Farlatti VI 42 sl.; AA I 16 (60); RegPant I 4042 (3080).
(48) Gl.zapisnike crkvenih sinoda u Splitu g.925 i 928, DC 195; Prirucnik 222.
('49) CDC II 56 sl. (35); AA I 28 (83); RegPont I 6863.
(50) " Calixtus epismpvs ... omnibus episcopis superioris Dalmatie seu Dioclie ... Annuentes igitur peticionibus ... Gerardi, quem nostris tamquam beati Petri manibus Rachusie ciuitati archiepiscopum per I?ei gratiam consecrauimus ... vicem nostram ei commisimus in eisdem tantum episcopatibus, qui in priuilegiis suis leguntur, videlicet in regno Zacholmie, et regno Servilie, Tribunieque regno ... ", CDC II 36 (35); AA I 28 (83).
(51) CDC II 52 (51); AA I 28 (84); RegPont I 8234.
(52) Cj~ II 70 (74; AA I 29 (87).
(53) CDC II 84 (82); AA I 30 (91); RegPont II 10422.
(54) CDC II 111 (105); AA I 32 (94) RegPont II 11366
(55) To se vidi iz cijeloga sadrzaja bule od 4. srpnja 1158, napose iz rijeci: u Frater Tribune Ragusine archiepiscope ... prefatam ecclesiam cui dei auctore preesse dinosceris ", CDC II 85 (82).
( 56) CDC II 206 ( 199,; AA I 34 ( 103 ).
(57) " ... scilicet regnum Zachulmie regnum Servilie quod est Bosna, ac regnum Tribunie H CDC Ih 207 (199); AA h 34 (103)
(58) Izraz " regnum Servilie quod est Bosna ", nigdje ne do
lazi u povjesnim izvorima, koji govore o svjetovnim, drzavnim stvarima nego samo u papinskim bulama, koje govore o nadleznosti dubrovacke biskupije. Prema tome, umetak u buli 2B.III.1187
riije imao pred ocima politicke, drzavne stvarnosti, nego cisto crkvene.
(59) Corovic, Ban Kulin 19.
(60) VMSM I 19; CDC III 36 (32). Gl. n. dj. 379 (327).
(61) Sisic, Letopis 71 b. 47.
(62) PL 98 457 sl.
(63) " Serbie(nsem), Bosniensem, Tribuniensem", bula Klementa III (Wiberta iz Ravene) od 8. sijecnja 1089, AA I 21 (68).
(64) Stanojevic, Borba 140.
(65) CDC II 226-229 (211; AA I 34 (104); RegPont TI 16.289.
(66) CDC III 274-276 (146); AA I 50 (162); Potthast I 7.973.
(67) CDC IV 54 sl. (48); AA I 53 (171).
(68) Gl. Mandic, C. Hrvatska 30 b. 35; RP 453.
(69) " ... Anastasii et Adriani ronamorum pontificum, qui super hoc satis paterne vos instruxerunt ", bula pape Aleksandra III, od 29. XII. 1167, CDC II 113 (106).
(70) Pismo pape Aleksandra III svecenstvu ulcinjskomu i barskomu od 29. XII. 1167, CDC II 109 (103).
(71 ) CDC I I 111 ( 105 ); AA I 32 (94 ) ; RegPont II I 1.366. Original u Dubravackom drzvnom arhivu.
(72) CDC II 113 sl. (106); AA I 32 95; RegPont II 11.367.
(73) CDC II 109 sl. (103); AA I 32 (96); RegPont II 11.368.
(74) CDC II 110 sl. (104); AA I 32 (97).
(75) CDC II 118s1. (112); AA I 32 sl. (98); RegPont II 11.376 (7.608).
(76) " T(ribunum) Ragusinensem archiepiscopum, virum honestum, prouidum pariter et discretum ... ", papa Aleksandar III 3.I.1168. Dracanima rimskoga obreda, CDC II 118 br. 112.
(77) " ... ecclesiam vestram in matrem et dominam remgnoscere destinaui ... ita tamen, quod mihi ad pallium ad vestrum seruitium a curia romana inquirendum tanquam in negotio proprio curiosius existatis ... et quod dominus papa hoc velit, vobis incumbat ", originalno prismo barskoga biskupa Grgura splitskom nadbiskupu Rajneru u arhivu splitskoga kaptola, bez datuma, CDC II 159 (155). Smiciklas datira pismo g.1178-1179, ali je ispravnija g.1177 kod AA I 33 (100).
(78) Gl. Strgacic 153-187.
(79) Grgur nosi naslov nadbiskupa barskoga g.1178 do 1195. Farlatti III 201; VII 26 sl.; CDC II 163 (159) 270. (253) 282 (265); AA I 34-36.
(80) Cod. dipl. barese I 82; RegPont I 4.068; Sisic, Letopis 74 b. 50.
(81) Gelzer, Ungedruckte I (1892) 257; II (1893) 45.
(82) " .... Stagnensem, Farensem, Bosniensem et Delmitensem epismpatus ", bula Celestina III od 13. ozujka 1192, CDC II 252 (257). Iako ima prigovora ovoj buli, ona nam ipak kaze, sto su tada trazili splitski nadbiskupi kao svoje crkveno podrucje.
(83) Gl. Mandic, BiH I 457-68.
(84) Petrus Hungarus (c. 1182-1187), Thomas Ardh. 76; " alter Petrus, abbas s. Martini de Pannonia" (c. 1188-1194), n. dj. 77; Bernardus, O.S.B. (1198-1217): " regi carus ,>, n. dj 79.
(85) Gl. popis brojnih papinskih bula i drugih dokumenata, "sto ih je g. 1251 nosio na papinsku kuriju dubrovacki nadbiskup Ivan: CDC IV 460 sl. (400); AA I 62 (208).
(86) Bula pape Urbana III od 28. ozujka 1187, CDC II 207 (199); AA I 34 (103).
(87) Draganovic, Kat. crkva 732
(88) Gl. CDC II 271-273 (255); AA I 36 (110).
(89) Gl. AA I 65 (214).
(`90) Gl. gore b. 65.
(91) Gore b. 66.
(92) Gore b. 67.
(93) VMH I 204; CDC TV 322 sl. (285); Potthast II 12:664.
(94) Pismo dubrovackoga nadbiskupa Ivana Opcini dubrovackoj od 24.II. 1252, CDC IV 482 (419); AA I 62 (211).
(95) Mandic, BiH I 457-68.
(96) AA I 11 (50).