3. teza: De Administrando Imperio Konstantina Porfirogeneta
i Ljetopis Popa Dukljanina
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Zapadni izvori i literatura

De Administrando Imperio, X vijek

Konstantin VII Porfirogenit poznat i kao CONSTANTINE VII FLAVIUS PORPHYROGENITUS (r. Septembar 905, Konstantinopolj [Carigrad, sada Istanbul, Tur.]--u. Nov. 9, 959), Vizantijski imperator od 913 do 959.

Njegovi spisi su obiman izvor o Vizantijskom carstvu i susjednim podrucjima. Njegov De administrando imperio (O upravljanju imperijom, latinski original se cuva u Vatikanskoj biblioteci) se bavi slovenskim i turanoidnim narodima i sadrzi obiman i detaljan istorijski i geografski opis naroda koji okruzuju Vizantiju. Porfirogenit ne poseduje samo podatke iz svog vremena, vec citira i carske arhive, koji sezu do njegovog prethodnika, Cara Heraklija(610-641) i ranije.

Glava 32 De Administrando Imperi-ja Konstantina Porfirogenita, ima naslov "O Srbima i zemlji u kojoj sada obitavaju", i koja govori o teritoriji naseljenoj Srbima ciji je sastavni dio sama Bosna, u kojoj napominje dva naseljena grada - Kotor i Desnik, oba jos uvijek neogredjenog geografskog polozaja.

Ljetopis Popa Dukljanina, XII vijek

Ljetopis Popa Dukljanina, poznat i kao Barski Rodoslov, je jedan od najstarijih pisanih izvora i sacuvan je u svom latinskom prevodu iz XVI-og vijeka. To je vjerovatno djelo Barskog Popa od 1172 do c. 1196.

LPD je Srbiju podijelio na dva dijela, i to ovako: "Surbiam autem quae et Transmontana dicitur, in duas divisit provinciam: unam a magna flumine Drina contra occidentalem palagam usque and montem Pini, quam et Bosnam vocavit, alteram vero ab eodem flumine Drina contra orientalem plagam usque ad Lapiam et [ad paludem Labeatidem], quam Rassam vocavit". Dakle, LPD Bosnu i Rasku naziva zajednickim imenom Srbija, sto jasno pokazuje jedinstven srpski nacionalni identitet.

Komentar i prikaz literature
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Posto je literatura koja ovaj istrgnuti citat iz Porfirogeneta
treba staviti na svoje mjesto vrlo opsezna, da se citatelj ne
bi izgubio u kaosu tekstova, navest cemo osnovne odlike povijesnih
izvora koji slijede, kao i nacin na koji suvremena povijesna znanost
tretira te i slicne spise, te njihov odraz na modernu nacionalnu svijest.

Povijesni izvori koji ce biti nabrojani odnose se na dolazak
Hrvata ( i opcenito Slavena, jer ne postoji rani spis koji bi se
bavio posebno srpskim etnikumom ), te se tangencijalno doticu
Bosne, uglavnom u obliku marginalne napomene. Ono sto treba napomenuti
da ti izvori, bilo domaci, bilo strani, imaju snaznu geopoliticku
i polemicku dimenziju, te da nisu pisani od "nezainteresiranih znanstvenika",
nego od ljudi upletenih u vrtlog dogadjaja, bilo kao sudionika, bilo
kao apologeta odredjenih politickih, vjerskih ili etnickih stremljenja.
Dodavsi tome opce praznovjerje i slab protok informacija toga doba,
moze se zakljuciti da kod modernih povjesnicara, ako nisu i zbog vlastitih
predrasuda dosli do suglasnosti o svakom pojedinom detalju,
ipak postoji konsenzus o tome da se radi o vrijednim historijskim
vrelima iz kojih se, uz kriticki pristup, moze dobiti vazni povijesni
materijal, no, da je taj materijal, i kod "najpouzdanijih" izvora cesto
fiktivan, te da tekstualna, socijalno-povijesna analiza kao i arheoloska
istrazivanja mogu rastaviti zito od kukolja. Ukratko: odredjen broj cinjenica
se uzima kao opceprihvacen, no, veci dio ( i to onaj koji je "nacionalno
najosjetljiviji" ) se drzi dubioznim: ili je zestoko osporavan ili bespogovorno
prihvacan, ovisno o nacionalnoj pripadnosti ili "simpatijama" autora.

Druga vazna napomena je da ti rani izvori, iako su tijekom vremena
utjecali na stvaranje nacionalne svijesti, *nisu* nikakav finalni dokaz
etnicko-teritorijalne pripadnosti nekoj modernoj naciji.

Izmedju dva ekstremna stava o etnogenezi formiralo se misljenje
koje je u neku ruku "srednji put, a koje, po autorovom misljenju,
najrealisticnije prikazuje "rodjenje nacije".

Prvi stav, koji bismo mogli nazvati nacionalnim romantizmom, i koji
je bio dominantan u 19. stoljecu, se moze ukratko opisati slijedecim
rijecima: nacija je narod koji je kontinuirano rastuci i obogacujuci
svoje biolosko-narodonosno "korijenje" ( jezik, teritorij, nacionalna kultura,
"rasa",..), izrastao u drustveni subjekt u modernom svijetu. Po tome nazoru,
primat u formiranju nacije ima narod sa svojom puckom kulturom, te svi
pojedinci koji su "narodne krvi i roda" dali zamah u stvaranju nacije-drzave
koja cini potpuni kulturni, povijesni i "antropoloski" kontinuitet sa
zajednicom koja je zabiljezena u prvim zapisima o imenu i obicaju
pra-predaka nacije. Ovaj bismo stav mogli nazvati "romanticarskim",
s karakteristikama koje ga cine pogodnim za prihvacanje od strane
"desne" politicke opcije.

Po drugom shvacanju, koje jos dominira prije svega u "ljevicarskim"
krugovima, nacija je "izmisljena" tvorevina, nastala prije svega razvitkom
monarhija koje su srusile feudalizam, te bujanjem nacionalnog romantizma
u promijenjenim drustvenim uvjetima u periodu nakon napoleonskih ratova.
Po tom, uvjetno receno, "ekonomsko-socijalnom" shvacanju, nacije su
prolazni moment u drustvenom razvitku, prije svega zajednica obicaja, jezika,..
ali i interesa koje je jedino moderna centralizirana kapitalisticka drzava
mogla ostvariti, ruseci pri tome sve druge oblike lojalnosti, od patrijarhalnih
zadruga do primarno vjerskih i drugih "kvazifeudalnih" relikata. Ukratko:
"krv", "rasa", nacionalni mitovi i povijest su marginalni cimbenici u stvaranju
nacije- glavni faktor su promijenjeni drustveni odnosi koji su pogodovali
razvitku takvog tipa organizacije i profilu lojalnosti kakav moze razviti i
izraziti samo nacionalna drzava. Korolar takvog shvacanja je da u promijenjenim
drustveno-ekonomskim odnosima moze, a i vjerojatno je, doci do "odumiranja"
ili nestanka nacija, vodeci do drugih primarnih lojalnosti i "visih" stupnjeva
integracije.

Misljenje je autora da su oba pristupa nerealna i predstavljaju redukcionisticki i
naivni pristup. Moj je stav ( u tom pogledu ) blizak onome engleskoga pisca
George Orwella kao i povjesnicara Hugh Seton-Watsona, te modernih autora
koji su na toj crti. Taj se pogled moze sazeti u jednu sintagmu: nacija je
zajednicka sudbina. Ona *jest* bazirana na tlu, jeziku, kulturi i mitovima kojima operiraju
"nacionalni romanticari" ( nije nastala samo zbog, ni poglavito zbog
promijenjenih drustveno ekonomskih odnosa ), ali *nije* mehanicki
preslik proslosti, nekad stare i vise od tisucu godina, na sadasnjost.
Po tome je pristupu neki etnos gurnut u vrtlog povijesti. U tom se vrtlogu
nalaze "gurnuti zajedno" razni drustveni slojevi ( seljaci, plemici, gradjani,..),
i, prolazeci cesto kroz mucna i tegobna ( a nekad i relativno lagodna )
razdoblja prilagodbe i borbe s okolinom, ratove i mirove, radjaju drustveni
oblici i politicke organizacije koje ce taj preoblikovani i u naciju iskovani etnos
postaviti kao subjekt na sve globalnijoj drustvenoj pozornici.
U slucaju nekih naroda vecina etnosa ce tijekom dogadjaja otpasti
i biti asimilirana u druge nacije ili zajednice ( kod Zidova od 12 plemena koji
su cini prvotnu konfederaciju plemena, 11 plemena se asimiliralo u progonstvu;
u slucaju hrvatskoga naroda, vecina Hrvata spomenutih u povijesti
( Bijela Hrvatska na podrucju Poljske i Ukrajine ) je nestala u okolnom
slavenskom puku, a i dio politicko-povijesnoga hrvatskoga etnosa se
pretopio u Madjare, Austrijance, Bosanske Muslimane, Srbe, Talijane,..).
Isto tako, narod ce u svojoj borbi za opstanak i samopotvrdu asimilirati
strance koji ce, u mnogim slucajevima, postati predvodnici borbe
naroda za nacionalnu kristalizaciju i slobodu ( u slucaju Hrvata, neki od
najistaknutijih boraca za hrvatsku slobodu i samostalnost su bili
njemackog, srpskog, slovackog, zidovskog, talijanskog ili madjarskoga podrijetla ).
Po tom shvacanju, ako ne zelimo ulaziti u sci-fi gatanja, sluzeci se rijecima
Seton-Watsona- nacije su neunistive. Tlacenje i progon ih samo jacaju i
homogeniziraju, a i na najvisem stupnju standarda ili "dobrog zivota"
i dalje ostaju stozer nase "sire lojalnosti", potpuno bez premca
u usporedbi bilo s tradicionalnim, bilo s post-modernim ili post-industrijskim
drustvenim organizacijama. Ni zadruga ni crkva, ni korporacija ni globalne
financijske ili humanitarne institucije, ne mogu se oduprijeti magnetskoj
sili nacije, te utjelovljene kolektivne sudbine.

Stoga, prikaz povijesnih vrela koji slijedi ni u kojem slucaju
ne povlaci automatski preslik ondasnjih situacija na sadasnjost. No, isto tako-
povijesne cinjenice, kad se i razgolite od nakupina romanticarskih mitova- ostaju
snazni dio nacionalne samosvjesti naroda kojemu pripadaju.

Povijesni izvori poredani kronoloski
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

1. Methodus ili Liber Methodios, , 753. g. Hrvatski
izvor u kojemu je prvi puta spomenuta Bosna.
Ne postoji u obliku knjige, nego je predlozak
za 9. knjigu Ljetopisa Popa Dukljanina. O toj
knjizi postoji podijeljeno misljenje: jedni smatraju da je to
relativno ( prema kriterijima onoga doba ) pouzdan spis;
drugi misle da takva knjiga nije ni postojala, nego je
Dukljaninova preradba vise izvora, od kojih je mozda jedan
bio i hrvatska/slavenska kronika. O tome izvoru ne postoji
suglasnost.
2.Einhard: Annales regni Francorum. Einhard ( c.770- 840)
je bio kronicar franackih kraljeva. Ovo djelo, iako nije
njegovo najbolje, prakticki je jedini izvor za povijest
sjevernohrvatskoga prostora toga doba. Takodjer- omiljen
kod srpskih megalomana koje je "usrecio" jednom nehajnom recenicom
o Sorabima kod kojih je, toboze, knez Ljudevit nasao utociste, pa
se potom, u skladu sa svojim karakterom, nedolicno ponio.
Kao vrijedni djelovi se smatraju opisi mobilizacije franacke
vojske kao i opci prikaz ratnog meteza. Uobicajeni prigovor-
velicanje franackih uspjeha i prikrivanje neuspjeha, kao
i "demonizacija" franackih protivnika.
3.Konstantin Porfirogenet ( 905- 959 ): De Administrando Imperio.
U ovom slucaju, radi se o izuzetno interesantnom djelu
( najvise zbog njegove povijesti ). Porfirogenet je bio bizantski car
koji je vise volio ucenost i kancelarijsku strategiju nego prakticnu
politiku. Slicno, a opet razlicito od Einharda ( cije je najbolje djelo,
biografija Karla Velikog, zasluzno njegovo najcitanije i najpoznatije djelo )
Porfirogenetovo DAI je minorno djelo njegovog spisateljskog opusa, ali
je kao najcesce citirani izvor o doseljenju Slavena, zasjenilo njegova
bolja i opseznija djela, pa ce Porfirogenet ostati u povijesti vjerojatno
najpoznatiji po ovom djelu, koje dobrim dijelom ni nije njegovo.
Naime, tekstualnom je analizom ustanovljeno da je taj spis djelo
vise autora, te da je proslo kroz vise vremenskih redakcija. Jos vise-
Porfirogenet pise o dogodjajima starim vise od 300 godina.
Protuslovni podaci u samom izvoru, kao i inzistiranje na
Bijeloj Hrvatskoj na podrucju juzne Poljske su u 19. stoljecu
diskreditirale DAI kao povijesni izvor. No, novije spoznaje, koje
su potvrdile postojanje Bijele Hrvatske, u dobroj su
mjeri "rehabilitirali" Porfirogeneta. Ono sto u znanstvenim krugovima
ostaje sporno je njegov odnos prema Srbima i Hrvatima- po svemu
sudeci, zbog toga sto su mu Srbi bili saveznici, bio im je "naklonjen"
( ili netko od redaktora ), pa im je kao rani etnicki prostor selidbe
"poklonio" podrucja koja danas cine juznu Dalmaciju, Hercegovinu i
Crnu Goru ( Paganija, Zahumlje, Travunja, Duklja ), dok je hrvatski
etnicki prostor ( koji je tada bio na prvom teritorijalnom vrhuncu
pod kraljem Tomislavom, pokrivsi Dalmaciju, preko 3/4 sadasnje
BiH, i sjevernu Hrvatsku ), "suzio" koliko je mogao, bar na papiru.
O vrijednosti njegovog atribuiranja "zemljice Bosne" ( podrucja oko
Sarajeva koje nije cinilo ni 10-15% sadasnje BiH, a u kulturnom i
politickom pogledu je bilo posve anonimno i jalovo) srpskom politickom
prostoru misljenja su podijeljena: dio srbofilskih povjesnicara ga
bespogovorno, dapace radosno prihvaca; kroatofilski i islamofilski
autori ga zestoko negiraju, dok ga vecina znanstveno orijentiranih
historika bilo koje nacije smatra za beznacajnu didaskaliju.
4. Ivan Djakon( c 1000): Mletacka kronika ( Chronicum venetum ).
Izuzetno vazno djelo za podrucje neretvanskih Hrvata, s obiljem
interesantnih podataka za tu zemlju, koja jednim dijelom ulazi
u sadasnji prostor BiH. Bez historije Domagoja, Zdeslava i ostalih
hrvatskih ratnika i gusara onoga doba, nasa bi povijest bila puno
siromasnija. Takodjer, neizravno, u cijelosti pobija teze dijela srpske
historiografije o srpskom karakteru Neretve i Duklje. Kontinentalne
Bosne se ne dotice. Zbog vise detalja i opisa smatra se neuobicajeno
objektivnim kronicarem.
5.Ioannis Cinnamus ( Kinam ), tajnik cara
Emanuela Komnena ( 1143-1180 ): Epitome.
Glasovit je opis koji je dusevna hrana protivnicima
teze o srpstvu rane Bosne, kao i izvor dusevne
boli velikosrpski nastrojenim povjesnicarima: "Bosna
ne slusa srpskog velikog zupana; to im je tek
susjedni narod koji ima svoje obicaje i vlast". Istinitost ili neistinitost ovoga
iskaza nije moguce provjeriti.
6.Presbyter Diocleas: Libellus Gothorum/Barski rodoslov; poznatiji
kao Ljetopis popa Dukljanina ( LJPD) ( c. 1180 )
Ovo, u najmanju ruku kontroverzno djelo, je odigralo
izuzetno vaznu ulogu u razvitku nacionalnih historiografija.
Nekad tretirano kao cisto literarno djelo ili crkveno-politicki
pamflet, vratilo je dosta od svojega prvotnoga ugleda,
i to prije svega na podrucju dvije zestoko osporavane
teze:
1. uglavnom postoji suglasnost ( zbog toga sto
postoji potvrda u drugim bizantskim izvorima, koji
se razlikuju od Porfirogeneta ) da je Dukljanin dao
ispravan opis o postojanju "Crvene Hrvatske",
koja je pokrivala Porfirogenetov "cetverolist"
( Paganija, Zahumlje, Duklja i Travunja) izmedju
hrvatske i srpske rane drzave, a koji je bizantski
car "dodijelio" Srbima. Po Dukljaninu ( sto je potvrdjeno
i iz drugih izvora, kao i arheolosko povijesnim istrazivanjima ),
Crvena Hrvatska ( dakle, Hercegovina i veci dio Crne Gore )
je vjerski katolicki i etnicki hrvatski prostor. To, sto je
tijekom povijesti veci dio toga prostora izgubio svoje
etnicke znacajke, samo je jedna od epizoda u povijesti-
Kosovo i Bosna slicni su primjeri. Jedino-autor ne moze
zlurado ne primijetiti: borci za crnogorsku samostalnost
inzistiraju na Duklji kao svojoj "postojbini", dok "srpski"
Crnogorci radije naglasavaju podrucje Zete, dok Duklju najradije
zaobilaze zbog njenog nepobitno dugotrajnog hrvatsko-katolickog
karaktera.
2. Druga je "neugodna" ( a i neosporna ) cinjenica vlast
Trpimira, Tomislava, Kresimira i drugih hrvatskih Trpimirovica nad Bosnom
kao sastavnim dijelom hrvatskog kraljevstva, bez ikakve
etnicke ili regionalne samostalnosti.

Tako, npr. ( Klaic )

O velicini Trpimirove Hrvatske ima jos jedno svjedocanstvo koje je takodjer ostavio nezainteresirani pisac. To je vijest koju je zapisao u X st. Konstantin Porfirogenet o ratu izmedu Trpimira i bugarskoga kneza Borisa. Pohvalivsi se najprije netocnom tvrdnjom da je "arhont Hrvatske od pocetka, tj. od vlade cara Heraklija podanicki potcinjen caru Romeja", on dodaje da ipak taj hrvatski arhont nikad nije priznavao vlast arhonta Bugarske", Ali, nastavlja car, "ni Bugarin ne povede rat protiv Hrvata, izuzevsi Mihaila Borisa,arhonta Bugarske, koji podje i zarati na njih i, ne mogavsi nista uciniti,zakljuci s njima mir, obdarivsi Hrvate i primivsi od Hrvata darove".15

Bugarska je vec od sredine VIII st. bila nov i vrlo opasan protivnik Bizanta. Doduse, niz tema stitio je prilaz do prijestolnice, ali su najzesci bizantsko-bugarski sukobi u IX st. pokazali da se i taj sistem tema moze prijeci i, tada su samo cvrsti zidovi prijestolnice na Bosporu produzili zivot Carstvu.

Naime, Bugarima je nakon doseljenja (679. god.) bilo vrlo malo potrebno da se srede. Vec 50-tih godina VIII st. oni su dovoljno jaki da upozore Bizant na sebe. Za Bizant je svakako bilo dobro sto car Konstantin V (741-745. god.) nije potcjenjivao protivnika na sjeveru, nego je najvece vojne vodio upravo protiv njih.16 Nakon poraza bugarske vojske kod Anhijala (763. god.) proslavio je car najveci trijumf, a i umro je za rata s Bugarima. Medjutim, bugarsko-bizantski sukobi potkraj ovoga i pocetkom iducega stoljeca sve cesce zavrsavaju bizantskim porazom. Carstvo je primorano Bugarima placati danak, iako ni to vise ne moze zadovoljiti bugarskoga kana Kruma (803-814. god.). U Niciforu je doduse nasao dostojnoga protivnika, aIi je cara toliko zavela pobjeda nad kanom da je u neopreznom progonu progonjeni kan proslavio potpunu pobjedu nad carem i njegovom vojskom. Nakon nekoliko uspjesnih sukoba Krum podsjeda Konstantinopol tako da je samo kanova smrt spasila prijestolnicu. Paznja njegova sina i nasljednika Omortaga (814-831. god.) usredotocena je na Podunavlje gdje su se poceli priblizavati Franci. Stoga on i sklapa s Bizantom 30-godisnje primirje. Bugarski prodor u panonski bazen svrsava po njih povoljno: oni otimaju Francima Slavoniju i Srijem (832). Rat izmedju Karla Celavoga i Ludovika dvadeset godina poslije omogucuje kanu Borisu (852-889. god.) da nagovoren od Karla povede rat na Ludovikove zemlje. Cini se da su mu se pridruzili i Slaveni u Posavini. Boris je ipak porazen (852. god.), ali ga to nije smetalo da ipak, iz nama danas jos uvijek nepoznatih razloga, povede rat protiv Trpimira. Na taj se rat odnosi prije spomenuti podatak cara Konstantina Porfirogeneta. Kako je manje vjerojatno da se Boris spustio do Trpimirove Hrvatske, koja je za njega bila odvise daleko, opravdana je pretpostavka da bugarsko-hrvatsko bojiste treba traziti negdje u sjeveroistocnoj Bosni.l7 Premda je tocno da su Bugari tada drzali Slavoniju, Srijem i Srbiju, jedva bismo smjeli zakljuciti samo po podatku o sukobu da se Trpimirova stalna vlast protezala Vrbasu na istok. Uspjesi vojnickih sukoba u to doba, kao uostalom i kasnije, nisu odraz teritorijalne velicine drzava ni dokaz njihovih stalnih, cvrstih i stvarnih granica. One ne predstavljaju nuzno politicko razgranicenje izmedju Hrvata i Bugara u tadasnjoj Bosni, ali ukazuju posve sigurno na dva protivnika koji u tom dijelu Balkana medjusobno dijele interesno podrucje.
Prema tome, iako za Trpimirovu Hrvatsku nedostaju podaci o politickim granicama, jedno je ipak sigurno: Hrvatska je u njegovo vrijeme toliko ojacala da postaje utociste prognanika sa Zapada, zapreka osvajacu s istoka i pobjednica nad vjekovnim neprijateljem pred svojim vratima, nad Dalmacijom. Njezin je novi vladar, iako zasad jos skroman, faktor na granici Istoka i Zapada.

Arheoloski ostaci iz Trpimirova doba dodluse su vrlo skromni, ali ipak upucuju na knezevo uspjesno uklapanje u kulturni zivot evropskog Zapada. Vec cinjenica da je Gottschalk,najuceniji benediktinac svoga vremena, dosao na njegov dvor, dostaje da procijenimo kakav je ugled medju tadasnjim vladarima uzivao hrvatski knez. Utjecaju toga gosta treba vjerojatno pripisati Trpimirovu odluku da podje korak dalje od Mislava - koji je vec podizao vlastite crkvice - i da starokrscansku crkvicu ili samostan u Rizinicama pod Klisom preuredi za pozvane benediktince. Oltarna pregrada koja je dijelila svecenstvo od vjernika pomaknuta je prema sredini crkve i na njezinu je zabatu - kojega se sacuvao samo fragment - unio klesar, medju ostalim, i ime Trpimira. Tako je ostatak natpisa - Pro duce Trepim(ero)18 - prvo i neprijeporno svjedocanstvo o tome kakav je naslov upotrebljavao za sebe hrvatski knez kad je na latinskom jeziku htio oznaciti opseg svoje vlasti. Razlicitoj od ove, ali ujedno i vrlo siromasnoj srednjovjekovnoj terminologiji valja pripisati, bez sumnje, cinjenicu da Gottschalk naziva Trpimira rex, a ne dux. Za njega su, naime, nove politicke tvorevine kojima je velikim dijelom prosao "barbara regna". Uostalom, cini se da je Trpimir poprimio bizantske obicaje poistovjecujuci sebe s regnumom. "Homines Dalmatini" - kaze Gottschalk, nazivajuci tako Hrvate, govore svome vladaru "regnum" i obracajuci mu se puni postovanja.l9 Prema tome, Trpimir usvaja kulturne tekovine Istoka i Zapada, izdvajajuci se ocito sve vise od clanova svoje dvorske pratnje.

-------------------------------------------------------------------------------

15 Documenta. str. 360; Const. Porphyr., str. 150; Viz.izvori II
str. 43-44
16 G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, str. 78-79
17 F. Sisic, Povijest Hrvata, str. 335
18 I. Ostojic, benediktinci u Hrvatskoj II, str. 299 i d.
19 L. Katic, n.dj.

Takodjer, srpski povjesnicari su posve nesentimentalni kada se
radi o opisu proteznosti Tomislavove drzave prema istoku:
"..U prvoj polovini X veka do 30ih godina, politicka granica Hrvatske
prema istoku dopirala je po svoj prilici do planinskog venca koji cine planine
Zelengora, Lelija, Treskavica, Jahorina, Romanija, Ozren i Zvijezda."

Relja Novakovic: O nekim pitanjima granica Srbije, Hrvatske i Bosne
u X veku, Zbornik Fil.fak. u Beogradu, VII/1, 1963, str. 178


Slijedeci tekstovi iz ( Klaic ) detaljno analiziraju i, djelomice
diskreditiraju, i posve relativiziraju Porfirogeneta ( DAI ) i
Dukljanina ( LJPD )

1. Bizantski izvori

Prvi bizantski neposredan izvor za najstariju hrvatsku povijest jest car Konstantin VII,Porfirogenet (905-959) 95 Njegovo je djelo pocetkom XVII st. od izdavaca dobilo naslov De administrando imperio 96 iako naslov sasvim ne odgovara njegovu sadrzaju. Djelo je doduse pisano ad usum delphini, tj. kao uputa sinu i nasljedniku Romanu II, ali to caru nije bilo jedina svrha. Okruzen skupom naucenjaka, car je sve svoje vrijeme posvecivao naucnom radu. Politicki su ga obziri primoravali da presuti poneku za Bizant neugodniju vijest, tako da njegova djela nisu uvijek iskrena ni kriticki pisana. Careva se teznja za isticanjem uloge Bizanta u povijesti Juznih Slavena i napose Hrvata ocituje u nastojanju da dogadjaje prikaze u sto povoljnijem svjetlu po Bizant. Zato je prema njegovim tvrdnjama - koje je kritika, posve razumljivo, morala odbiti - carstvo imalo i u doseljenju i u pokrstavanju Hrvata i Srba glavnu rijec. Pokusaji da zaobidje poznatu historijsku istinu cesto su dovodili i samoga cara do kontradiktornih vijesti koje katkada nije ni nastojao izgladiti. Kako je uz cara radila citava skupina obrazovanih ljudi, jer njegov interes nije ogranicen samo na historiju, to se vrlo cesto ne moze razabrati sto je pisao on sam, a sto ljudi oko njega. Medjutim, stilska nedotjeranost u DAI i cesto nesvrsene recenice pokazuju da djelo nije dozivjelo konacnu redakciju. Zato i djeluje kao skup sabranih vijesti, a ne kao sistematski pisana povijest. Takav se karakter djela moze donekle protumaciti izvorima kojima se car i njegovi pomagaci sluze. Naime, danas je nakon svestrane analize djela jasno da je osim sluzbenih arhiva i starijih historiografskih djela caru sluzila i narodna tradicija. Ona je narocito dosla do izrazaja u carstvu i anonimovu poglavlju o Hrvatima, u kojem se djelomicno oslanjao i na price iz Balkana odnosno iz Dalmacije. No, car se nije ustrucavao bitno izmijeniti narodnu tradiciju i umjesto price o doseljenju Hrvata pod vodstvom petero brace umetnuti cara Heraklija po cijoj su se toboze zapovijedi naselili Hrvati i Srbi.

Za povijest Juznih Slavena najvaznija su poglavlja od 29. do 36, i to: 29. O Dalmaciji i susjednim plemenima, 31. O Hrvatima i zemlji u kojoj sada obitavaju, 32. O Srbima i zemlji u kojoj sada obitavaju, 33. O Zahumljanima i zemlji . . ., 34. O Travunjanima i Konavljanima . . ., 35. O Dukljanima . . . i najzad 36. O Paganima koji se nazivaju i Neretljani i zemlji u kojoj sada obitavaju.
Car rasporedjuje gradju u tim poglavljima po tocno odredjenom planu: najprije je kako tvrdi, u sve zemlje car Dioklecijan doveo Romane, a onda su se za Heraklija prilike izmijenile, tako da su se po njegovoj zapovijedi naselili u Dalmaciju Hrvati ili Srbi i to posto su odanle istjerali Avare (Hrvati) ili posto su avarsku zemlju nasli napustenu (Srbi) Car je dakle htio citaoce uvjeriti da je Bizant upravljao sudbinom Balkana u doba naseljavanja Juznih Slavena. Takvo mu je netocno prikazivanje trebalo narocito zato da u sto nepovoljnijem svjetlu prikaze proslost Hrvata koji su u njegovo vrijeme dijelili (za Tomislava) vlast s Bugarima na Balkanu. Car je isao dapace tako daleko da je bizantskom caru pripisivao zaslugu za pokrstenje Hrvata.

Proturjecnosti u carevu djelu bile su jedan od uzroka da se DAI odbacivao kao izvor za najstariju povijest Hrvata i Srba. Naime, tako dugo dok se pretpostavljalo da je car autor svih spomenutih glava, proturjecnosti su - osobito u podacima o polozaju Velike ili Bijele Hrvatske ili u opisu politickog polozaja Bijelih Hrvata u pradomovini-bile tako ocite da se carevo djelo odbacivalo kao plod njegove maste (vidi str. 63 i d.). Tek je podrobnija analiza djela pokazala da je 30. poglavlje uslo u djelo kasnije i da mu je autor sam car. Time je otpalo mnogo prigovora carevu djelu. Medutim, kad je i svestrano ispitivanje imena Hrvat u ceskim, ruskim i poljskim izvorima do XI st. pokazalo da careva Bijela ili Velika Hrvatska nije "zemlja fantazije", kako je to tvrdio V. Jagic, carev je autoritet ponovo uspostavljen. Otad mu se jedino jos zamjeralo da nije nista znao o naseljavanju Srba, a da je ipak prema hrvatskoj seobi sastavio tekst o srpskoj seobi (Grafenauer), kao, posve razumljivo, i to da je uvelicavao ulogu Bizanta ondje gdje je imao za to najmanje razloga.

Osim sto je govorio o doseljenju, pradomovini i pokrstenju Hrvata, car je u 31. poglavlju pokusao istaci i neke momente iz zivota Hrvata. On npr. tvrdi da Hrvati nece ratovati protiv stranih zemalja jer, je to, kako on tvrdi, posljedica posebne njihove zakletve nekom papi, suvremeniku cara Heraklija, i kasnije, obecanja nekom poboznom covjeku po imenu Martinu.97 Tumacenje o miroljubivosti Hrvata naivno je i vjerojatno posljedica svjesnog careva iskrivljavanja podataka o vrhovnoj politickoj vlasti Bizanta nad Hrvatima od doseljenja do careva vremena. Naime, car nije niposto slucajno tvrdio da je arhont Hrvata od Heraklija podanicki podlozan romejskom, tj. bizantskom caru, a ne bugarskom arhontu. Car Konstantin prema tome gleda na zbivanja ranijih stoljeca sa stajalista svoga doba ili tocnije u svjetlu bugarsko-bizantskih odnosa iz pocetka X st. I da pokaze kako taj bizantski car nije bio neprestano tako slab kao za Simeona, on je svjesno pomakao granice Carstva daleko prema zapadu. Zaboravio je da je u istoj glavi tvrdio kako su Hrvati zamijenili avarsku vlast u Dalmaciji.

Medjutim, car je i u 31. poglavlju donio nekoliko vrijednih podataka (popis "naseljeniha gradova u pokrstenoj Hrvatskoj i broj konjice, pjesadije i velicinu mornarice u Hrvatskoj) koji se uz kriticku analizu mogu upotrijebiti. Na osnovi carevih podataka o gradjanskom ratu za Kresimirova sina Miroslava moze se, uz pomoc i nekih drugih izvora, uspostaviti vladarska kronologija sredinom X st. Pribuna ili Pribina koji svrgava Miroslava s prijestolja prvi je poznati ban u Hrvatskoj.98 Opisom velicine, geografskog polozaja, i vojne snage Hrvatske car zavrsava 31. poglavlje.

Sadrzaj 32. poglavlja upucuje na zakljucak da car mnogo bolje poznaje srpsku nego hrvatsku povijest, sto je uostalom razumljivo. On osobito dobro poznaje Srbiju X stoljeca. Detaljno se zadrzava na prikazu politickih prilika i zavrsava i ovo poglavlje popisom >,naseljenih" gradova u pokrstenoj Srbiji; njemu dodaje i gradove u "zemljici" Bosni.

O Zahumljanima, Travunjanima i Dukljanima naprotiv car opet zna vrlo malo. Ipak i za te zemlje donosi popis naseljenih gradova, koji je dakako nepotpun. Ali, on ipak ne odustaje od uobicajenog opisivanja doseljenja i daljega prikazivanja povijesti prema naprijed odredenom planu. Njegovi se podaci o neretljanskim otocima upotpunjuju s onima sto ih daje anonimni sastavljac 30. poglavlja.

Medjutim, u 29. poglavlju govoreci o bizantskoj pokrajini Dalmaciji car se ne zeli ograniciti na oskudne podatke. Stoga je to poglavlje mnogo opseznije i bogatije historijskom gradjom i, sto je mozda mnogo vaznije, car je u prikazu dalmatinske historije mnogo iskreniji. I tu se oslanja, cini se, na narodnu tradiciju (npr. za pad Salone), pa ako ponegdje u podacima grijesi, onda to valja svesti na lose izvore kojima se sluzi. Osobito plasticnu sliku pruza carev opis dalmatinskih gradova. Car se za njega tako dobro pripremio i dao da se skupi toliko podataka da je za svaki grad mogao nabrajati najvaznije znamenitosti (osobito o svecima zastitnicima i o gradjevinama u gradovima). Nije se mogao odreci etimoloskih tumacenja imena gradova, ali se u tome ne razlikuje od tolikih drugih srednjovjekovnih pisaca. U poglavlje o Dalmaciji umetnut je i vrlo opsezan tekst o arapsko-bizantskoj borbi za juznu Italiju, napose za Bari. Prikazujuci politicki odnos slavenskih plemena prema Bizantu u IX st., car je bio iskren i priznao je da su se oslobodili bizantske prevlasti i postali samostalni i nezavisni. Jednako je priznao za dalmatinske gradove u tom razdoblju. Na to je nadodao da spomenuta slavenska plemena nemaju arhonte (knezove), nego samo starce zupane kao i sve druge slavenske zemlje (Sklavinije). U suprotnosti s kasnijim podacima o pokrstenju pojedinih plemena, ovdje tvrdi da su se sva ta plemena koja su do Bazilija I ostala nekrstena u njegovo vrijeme pokrstila. Tvrdi, stovise, da im je Bazilije I postavio arhonte koje su sami zeljeli i iz porodica koje su sami odabrali.

Nepoznati autor 30. poglavlja mnogo je savjesniji i iskreniji od cara. Njegov je sastav ne samo stilski dotjeran nego je napisan u obliku rasprave o Dalmaciji. Podaci o Bijelim Hrvatima u Bijeloj Hrvatskoj i u Dalmaciji mnogo su vjerodostojniji. Heraklije je izbacen iz hrvatske povijesti i Konstantinova redakcija vijesti o doseljenju Hrvata zamijenjena je narodnom tradicijom, tj. pricom o petoro brace i dvije sestre koji su doveli Hrvate na jug. Pokrstenje Hrvata takodjer je rezultat samostalne politike Hrvata nakon oslobodjenja od franacke vlasti i njihova vezivanja s Rimom za Porina. Nepoznati autor umece u svoj sastav i borbu Hrvata protiv Franaka i govori o hrvatskoj pobjedi nad njima za Kocilisa. Jedan od najdragocjenijih anonimovih podataka o Hrvatskoj u X st, jest njegov popis zupanija. Taj nam mnogo vise vrijedi nego carevi podaci o politici Hrvata, podaci na koje danasnjoj historiografiji jos nije poslo za rukom naci odgovor koji zadovoljava. Nista manje vrijedan nije opis granica Sklavinija: Duklje, Travunije, Zahumlja, Paganije, Hrvatske i Srbije. Najzad, 30. poglavlje zavrsava izvanredno znacajnim vijestima o odnosu izmedu Slavena i Romana u Dalmaciji. To je poznati podatak o odredbi cara Bazilija I da gradjani dalmatinskih gradova placaju slavenskim vladarima u zaledju ono sto su dotad davali strategu. Zbog tih svojih tocnijih podataka i za nas vrlo vaznih vijesti, anonimni autor 30. poglavlja s pravom uziva mnogo vise povjerenja u historicara nego car pisac.

Ipak, pored svih nedostataka, ne moze se poreci da je DAI jedan od najvrednijih historiografskih bizantskih.izvora za povijest Hrvata i Srba do X st.. a osobito za bizantsku Dalmaciju do toga vremena. Kad ne bismo imali careve i anonimove podatke o doseljenju Hrvata, ostala bi nam ta stranica hrvatske povijesti potpuno nepoznata.

Ostala djela cara Konstantina Porfirogeneta - to su: De thematibus (O temama) iz oko 934. god., Vita Basilii (Zivot Bazilija) nastala oko 950. god. i De caeremoniis (O ceremonijama na bizantskom dvoru, djelo nastalo nakon 952. god.) - nisu za povijest Juznih Slavena ili Dalmacije osobito vazna zbog toga sto su u njima prepricani odlomci iz DAI (o arapskoj opsadi Dubrovnika, o oslobodjenju slavenskih plemena od bizantske vlasti u IX st. itd.) ili su to neke manje znacajne vijesti.

Bizantski pisci XI i XII st. sacuvali su takodjer neke fragmentarne vijesti za povijest Hrvata. Na primjer, Ivan Scylices, koji zivi sredinom XI st. i sastavlja tada svoj ljetopis (Epitome historion) o bizantskoj povijesti od 812. do 1077. god. za hrvatsku je povijest zanimljiv po tome sto govoreci o Bodinovu ustanku protiv Bizanta u 1073. god. identificira "narod Srba, koje takoder zovu i Hrvati".99

Za njim se povodi preuzimajuci njegove podatke Nicifor Brienij, muz Ane Komnen. Njegovo je djelo o Aleksiju Komenu inace vrijedno kao historijski materijal, ali je zbog porodicnih odnosa protkano subjektivnim ocjenama, pa je potrebna kriticka upotreba.l00

Scylicem se sluzi Georgije Cedren (Kedrenos) i njegov mladi suvremenik Ivan Zonaras. Prvi je u svom historijskom djelu Synopsis historion (Pregled historije) koje obuhvaca zbivanja do 1057. god. zabiljezio podatak o dvojici hrvatskih vladara, tj. o braci koja su nakon Samuilova poraza (1019. god.) primila casti i darove od cara Bazilija II.101 Taj je podatak razlicito tumacen u hrvatskoj historiografiji. Dok se F. Rackil02 kolebao, V.Klaic103 se odlucio da odbaci Cedrenovu vijest kao podlogu za stvaranje zakljucaka za hrvatsku povijest. Uza sve to F.Sisic se vratio na nekadasnje misljenje Rackoga tvrdeci da su Kresimir i Gojslav "licno stupili pred cara Vasilija . . . i poklonise mu se kao svome vrhovnome gospodaru". Zato im je on, kako misli Sisic, podijelio titule patricija.104 M.Baradal05 se cudio N. Radojcicu koji je proturjecio Sisicu, ali nije bio upoznat s problemom i zato je prerano sudio. Kako je identifikacija Dukljani - Hrvati u bizantskih pisaca ipak nekako protumacena (vidi str. 20), nema razloga da se ne slozimo s Klaicem i Radojcicem.

-------------------------------------------------------------

95 Kriticko izdanje teksta vidi G.Moravcsik, Constantine
Porphyrogenetus De administrando imperio, str. 44-286
96 Viz.izvori II, str.3.
97 Poslije S.Sakaca pokusava i D.Mandic, Pokrstenje Hrvata
( Rasprave i prilozi, str. 134. i d. ) dokazati da je papa
Agaton ( 678-681) sklopio ugovor s Hrvatima 679. god. To misljenje
preuzima V. Markotic, Ho ton Hrobaton Theos, str. 15 i d. On nastoji
takodjer dokazati da je kraljev "hodocasnik i cudotvorac Martin" suvremenik kneza Trpimira ( str. 27 i d. )
98 V.Markotic, n.dj., str. 27
99 Vidi str 20.
100 K.Krumbacher, Geschichte der byzantinischen Literatur, Sv.I, str.
273
101 Documenta, str.432
102 U raspravi Borba Juznih Slavena, str. 106 pise da se
podatak odnosi na hrvatsku povijest, a u prilogu "Scrptores
rerum chroaticarum" zastupa misljenje da se "mirnim putem preda
'pogranicni narod Hrvata', tj. u onom smislu susjedne Bugarskoj i gornjem Pomoravlju zemlje, u porjecju Raske i Lima"
( Scriptores, str.170)
103 Hrvati i Hrvatska, str.34
104 Povijest Hrvata, str.482.

2. Ljetopis popa Dukljanina

Sa XII stoljecem pocinju ozbiljniji napori da se u kronikama, zapravo tek tesko sabranim biljeskama osvijetli crkvena ili politicka proslost nekoga grada ili kraja. I takvi su pokusaji vezani za glavna crkvena sredista, dakle za one gradove koji su imali ili zeljeli imati prvenstvo na Jadranu. To valja isticati zbog toga sto takve kronike i slicna djela nose pecat ne bas uvijek objektivna rada.

Nije slucaj da je najvecu paznju u jugoslavenskoj historiografiji privuklo djelo koje to kao stvarni historijski izvor najmanje zasluzuje. To je poznati Ljetopas popa Dukljananina ili Barski rodoslov, djelo nekoga poblize nepoznatoga barskoga svecenika. Djelo je nastalo u drugoj polovici XII st. i doslo je do nas u cetiri redakcije: osnovnoj latinskoj koju je djelu dao sam pop Dukljanin (dalje = PD); talijanski prijevod latinske redakcije koji je nacinio 1601. god. benediktinac M. Orbini; prva 23 poglavlja latinske redakcije bilo je vjerojatno negdje u XV st. slobodno prevedeno na hrvatski jezik i tom je prijevodu nepoznati prevodilac dodao legendu o smrti kralja Zvonimira; konacno, na molbu Splicanina Dmina Papalica, koji je pocetkom XVI st. nasao hrvatsku redakciju (dalje = HR) u Krajini, prevodi Marko Marulic tekst HR na latinski (1510. god.).

LJPD je odvise dalek izvor za povijest Hrvata u doba narodne dinastije. PD zna malo ili gotovo nista o dogadjajima u krajevima sjevernije ili zapadnije od Cetine. To vise nas zanima HR koja pokazuje namjerno ubacivanje hrvatskoga imena u prvotni Dukljaninov tekst. Osobito je znacajan Dodatak ili samostalni zavrsetak HR, tj. legenda o nasilnoj smrti hrvatskog kralja Zvonimira. U ovom ce pregledu biti rijec o LJPD ili HR samo toliko koliko oba izvora sluze za prikaz hrvatske povijesti.

O LJPD postoji zaista velika i opsezna literatura, pa usprkos tome jedva se koji od ocjenjivaca djela odvazio na to da ga spasava kao pouzdan historijski izvor. Poneki je historicar cijenio njegove geografske podatke (Racki), dok je drugi vidio u njemu "nasega prvog knjizevnika" (Sisic). Buduci da je to skup doista razlicitih vijesti koje katkad nisu sadrzajno ni povezane, nije do danas zavrsena diskusija o koncepciji djela u cijelosti kao ni o porijeklu pojedinih sastavnih dijelova. Ipak se vec na prvi pogled mogu izdvojiti neke posebne cjeline, tako da se LJPD moze podijeliti. u tri dijela: prvi, sadrzajno najsareniji u kojem cini okosnicu trebinjski rodoslov X st. i na koji su dodani neki sadrzajno samostalni stavci ("gotski uvod", izvod iz Panonskih zitija, odlomak o Duvanjskom saboru, legende o Radoslavu i Pavlimiru itd.). Prvom je dijelu pridodan drugi, legenda o sv. Vladimiru (poglavlje 36) koja je vjerojatno nastala na osnovi danas izgubljenog zivotopisa. Najzad, treci dio Ljetopisa pravi je dukljanski ljetopis koji obuhvaca razdoblje XI i XII st. dukljanske historije. Osobitu paznju iz prvog dijela LJPD privlaci jos i danas tzv. gotski uvod (prvih pet poglavlja gotske historije) i IX poglavlje, tj. sabor na Duvanjskom polju.

Sam ljetopisac u uvodu istice da je na molbu dukljanskoga svecenstva preveo sa slavenskoga spis Libellus Gothorum koji se latinski zove Regnum Sclavorum,24 pa se u vezi s tim priznanjem postavlja niz pitanja. Iako je takvim uvodnim rijecima pisac, bez sumnje, prikrivao glavnu syrhu pisanja djela - djelo je trebalo da prikaze starost barske nadbiskupije - ipak ce biti tocno da je govoreci te rijeci imao na umu citavo djelo odnosno ljetopis?25

Ostavljajuci po strani neobicno zanimljiv problem Dukljaninove "gotomanije", zadrzat cemo se na X poglavlju koje se u starijoj hrvatskoj historiografiji smatralo prvorazrednim izvorom upravo za hrvatsku povijest. Povod je takvu tumacenju dao sam pisac. Naime, posto je opisao kako je Konstantin pokrstio kralja Svetopelega, kako je taj na to odrzavao u nazocnosti papinskih poslanika sabor "in planicie Dalme" i bio ondje okrunjen te je posvetio dva nadbiskupa i teritorijalno podijelio svoju drzavu, ljetopisac je nastavio: ustanovi (kralj Svetopeleg) mnoge zakone i dobre obicaje, koje ako netko zeli upoznati neka cita slavensku knjigu (librum Sclavorum) koja se zove Methodius . . ."26 U uvjerenju da se rad sabora odnosi na hrvatskoga kralja ucvrscivao je historiografiju prevodilac LJPD i sastavljac HR koji je tome tekstu dodao: "Da, ako tko hoce napuno znati naredbu ku ucinise i mejase kudi postavise i zemljam imena, vazmi knjige ke pri Hrvatih ostase i pri njih se nahode, a zovu se Metodios".27 Osim toga, Svetopelegova se drzava raspadala na dva dijela od kojih je jedan, Primorje, bio podijeljen na Bijelu Hrvatsku (Croatia Alba) ili Donju Dalmaciju i na Crvenu Hrvatsku (Croatia Rubea) ili Gornju Dalmaciju. Onaj dio te Svetopelegove drzave koji se nalazio sa sjeverne strane jadransko-pontske razvodnice nazvao je Svetoppleg, kaze Dukljanin, Srbijom ili Zagorjem (Transmontana), koja se opet dijelila na Rasu. i Bosnu.

Ostajuci i dalje vjeran slici te Svetopelegove "hrvatsko-srpske" dakako izmisljene - drzave, Dukljanin je katkada govorio i o vladarima ili banovima Bijele Hrvatske.Sve su to prilicno nepouzdane vijesti tako da ih kriticka historiografija jedva uzima u obzir.

Medutim, historiografija ocito nije pogrijesila kad je iz prvoga dijela LJPD izdvojila neke podatke koji se ticu povijesti Bijele Hrvatske. To je prije svega citavo XII poglavlje u kojem se govori o Svetopelegovu unuku Tomislavu i njegovoj borbi s ugarskim kraljem Arpadom (Atilom). Tomislav je kao "sposoban mladic i snazan ratriik" vodio mnoge ratove s Atilom, ali ga je uvijek pobjedjivao.28

Iz citiranih Dukljaninovih vijesti nije tesko razabrati da ljetopisac nije znao gotovo nista o Hrvatima ni o onom dijelu Svetopelegove drzave koju on zove Bijelom Hrvatskom ili Donjom Dalmacijom. Stoga je prebacivanje tzv. duvanjskoga sabora u Hrvatsku Trpimirovica bilo pogresno29 I to ponajvise zbog toga sto je danas dokazano da se Dukljanin sluzi za sastav jednoga dijela svoga IX poglavlja Zicem sv. Konstantina ili slavenskim originalom Konstantinove legende, ali tako da je preradjuje prema svojoj potrebi. To je toliko prijeporni "liber Methodios". Dukljanin je svjesno i namjerno doveo pokrstenje Slavena na Jadranu u vezu s misionarskim radom sv. Konstantina.30 Kocelj Konstantinove legende postaje Budimir koga Metodije krsti na prolazu u Rim. Dukljaninov opis saborovanja na Duvanjskom polju protivi se pretpostavci da u Svetopelegu (Svatopluku) treba gledati bilo kojega od hrvatskih vladara. Sabor se odrzava u Omisu, na Dukljaninovoj granici izmedu Bijele i Crvene Hrvatske, dakle tocno na polovici izmisljene Svetopelegove drzave. Srediste te drzavne jedinice nije neko mjesto u Hrvatskoj - Dukljanin zna samo za Vinodol kao granicu Bijele Hrvatske - jer Svetopeleg se doduse kruni na "duvanjskom" saboru, ali je pokopan u Duklji (in civitate Dioclitana), a ondje su se izabirali i svi njegovi nasljednici. Najvise se dukljanski ljetopisac odao tada kad je govorio o toboznjem kraljevu nalogu da se na saboru posvete dva nadbiskupa salonitanski i dukljanski. Politickim granicama Bijele i Crvene Hrvatske odgovara i toboznja jurisdikcija novopostavljenih nadbiskupa. Prema tome, Dukljanin je zelio dokazati da dubrovacka nadbiskupija uopce nije postojala, sto je razumljivo zbog borbe koja se vodi izmedu Bara i Dubrovnika od kraja XI st.

Hrvatska je historiografija upotrijebila Dukljaninove podatke tada kad ih je mogla bar donekle opravdati drugim izvornim materijalom. Tako je na osnovi LJPD pretpostavljala da je Mihajlo Kresimir II zavladao Bosnom, da su Kresimir i Gojslav priznali vlast Bazilija II koji je prodro sve do granica Bijele Hrvatske. Potpomognuta i nekim drugim podacima mogla se braniti i tvrdnja o Tomislavovim uspjesima u Slavoniji. Ali, nema razloga da i dalje podrzavamo misljenje da je "duvanjski sabor" odrzavao Tomislav ili bilo koji drugi hrvatski vladar. On otpada dakle i kao podloga za tvrdnju da se na njemu okrunio Tomislav za hrvatskoga kralja.

Medjutim, historiografija jos nije nasla odgovor koji zadovoljava na pitanje kako je Dukljanin dosao do naziva Bijela i Crvena Hrvatska. Mozda bismo njegove nazive odbacili kao plod maste da se s Dukljaninom ne slazu i neki bizantski pisci iz XI i XII st. koji spominju Hrvate u Duklji 31 Stoga je postavljena hipoteza da je Crvena Hrvatska (Duklja + Dalmacija) bila samostalna politicka jedinica do Nemanje (V. Klaic).32 Prema jednom drugom misljenju do takva je naziva doslo zato sto su bizantski pisci identificirali Srbe i Hrvate.33 Cini se ipak da je najprihvatljivije trece, prema kojem je rijec o nekoj postojecoj, realnoj skupini Ijudi, koji su nosili hrvatsko ime . . . dakle o nekom kraju (u Duklji) koji je bio nastavan Hrvatima".34 Posve je razumljivo da takva pretpostavka ne znaci da je Crvena Hrvatska bila sastavni dio hrvatske drzave, "pa cak ni to da se ovdje radi o etnickim Hrvatima u onom smislu kao i u Hrvatskoj gdje je to ime bilo ne samo nacionalno, nego i politicko (drzavno)" 35

Medjutim, za hrvatsku js povijest mnogo vaznija hrvatska redakcaja Ljetopasa popa Dukljanina i njezin Dodatak koji sadrzava, kao sto je poznato, vijest o ubojstvu kralja Zvonimira u "Petih crikvah u Kosovi". O HR se mnogo pisalo, osobito o njezinom odnosu prema LJPD, ali vrlo malo ili nista raspravljalo. Prvi su dojmovi, na zalost, bili dovoljni da se izreku sudovi o tome da li je LJPD prevedena HR ili obrnuto. U novije je vrijeme prevladalo Sisicevo misljenje da je HR nastala u XIV st 36 zbog sadrzaja pripisa u kartularu samostana sv. Petra u Selu 37 koji je takodjer datiran tim stoljecem. Sisic se pri takvu datiranju slozio s Rackim, ali nije s Jagicem i Crncicem koji su bili za XV st. Vladimir Mosin se naprotiv u tom priblizio odavno izrecenom misljenju Luke Jelica prema kojem je hrvatska redakcija nastala prije latinske te je njezina prerada.38

Da bismo mogli shvatiti uzajamnu ovisnost LJPD i HR treba prije svega upozoriti da je tekstovna veza i ovisnost izmedu oba izvora u glavama koje su zajednicke - a to su prva do ukljucivsi trinaestu - ocita i nesumnjiva. Stoga se nacelno moze postaviti pitanje koji je izvor nastao prema kojemu, ali se ne mogu obje pretpostavke i braniti. Izostavljanje Dukljaninova uvoda i popisa salonitanskih odnosno dukljanskih sufragana iz IX pogl. navelo je neke historicare na misao da je HR starija, ali se to misljenje nakon usporedbe tekstova ne moze odrzati. Upravo cinjenica da autor HR izostavlja uvod kao nepotreban i sadrzajno namjesten - on, posve razumljivo, nije u uvodu mogao kazati ono sto je kazao PD - upucuje na preradu. Uostalom, HR nije prijevod, nego, na nekim mjestima vrlo slobodna prerada. Stovise, autor se HR nije ustrucavao mijenjati tekst gdje mu je to bilo potrebno. Ne mislimo samo na sitne dodatke kojima prosiruje recenicu. Rijec je o takvim mjestima na kojima namjerno mijenja latinski tekst i koja upravo upadaju u oci, jer pokazuju da autor poznaje mnogo manje historije od PD i da je upucen samo na njegovo djelo.39 Karakteristicno je za autora HR i to da umece Hrvate i ondje gdje ih latinska redakcija nema. Autor HR ne poznaje naziva Slaveni ocito zbog toga sto ne zeli upotrebljavati izraz koji u njegovo vrijeme vise nije poznat.40 Dukljaninovo IX poglavlje koje je neobicno bogato podacima zbunjuje ga. On Svetopelega pretvara u Budimira koji vlada svetim pukom,41 a izbacuje vladarska i papinska imena kako mu se svidi. Znacajno je takodjer da izostavlja naziv Crvena Hrvatska i poznaje samo Bijele Hrvate i Gornju Dalmaciju.42 Vjerojatno misli da se Dukljanin zabunio jer u njegovo vrijeme vise nema Crvene Hrvatske 43 U posljednjem zajednickom poglavlju ne ustrucava se izvrsiti temeljite promjene latinskog predloska jer mu treba logican uvod u prikaz Zvonimirove pogibije, koju dodaje. On prikazuje Hrvate kao nedostojne dobroga vladara. A Zvonimir je taj dobar vladar koji "ne mogase zlo viditi" i zato "on ne bise za Hrvate". Preradjivac latinske redakcije ostaje vjeran slici idealne politicke jedinice Budimira, jer i Zvonimir vlada Primorjem i Zagorjem. Medjutim, kad su "papa i cesar velikoga grada Rima" pozvali Zvonimira u krizarski rat "bogom prokleti i nevirni Hrvati" ubijaju svoga kralja govoreci "bolje da jedan umre nere tolik puk da pogine". Umiruci ih kralj zato proklinje "da bi vece Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podlozni bili". Kad je ugarski kralj Bela cuo za Zvonimirovu pogibiju, dolazi u Hrvatsku i pokorava Hrvate kaznivsi ih tako zbog ubojstva dobroga kralja Zvonimira.

Danas je sasvim jasno da je Dodatak legenda koja nema historijsku vec izmisljenu jezgru. Posljednje rijeci umirucega kralja pokazuju da je ova legenda - za razliku od drugih - zeljela protumaciti zasto Hrvati nemaju vladara "svoga jezika". Misljenje koje ima pisac HR o Hrvatima tako je nepovoljno da je malo vjerojatno da je ovaj oblik legende o Zvonimirovoj smrti nastao u Hrvatskoj. Kako autor HR ne zna ni u Dodatku ni vise ni bolje o Hrvatima od PD, to je sva prilika da je i on zivio daleko od Hrvatske. Vrlo je tesko odrediti vrijeme postanka HR bez prethodnih lingvistickih ispitivanja. Slika drustvenih i politickih odnosa u posljednjim poglavljima HR mogla bi upucivati na XV st. HR je dakle mladja varijanta LJPD. Izmjene koje nepoznati autor HR provodi u Dukljaninovu djelu nisu za nas ni od kakve vrijednosti. A legenda o Zvonimirovoj smrti samo je najstarija dosad poznata varijanta, i to joj daje odredjenu prednost pred mladjim legendama.

----------------------------------------------------------------------

23 Pregled najvaznije literature o LjPD do 1928. god. dao je F. Sisic u svom izdanju Ljetopisa. Isto je ucinio i V. Mosin kad je 1949. god. priredjivao popularno izdanje LjPD. Najzad, nedavno je izdao Ljetopis i S. Mijuskovic Ljetopis Popa Dukljanina, ali, na zalost, samo u prijevodu i faksimiliranom tekstu koji otezava naucnu upotrebu djela. Mijuskovic je takoder napisao opsiran historiografski uvod.

24 Letopis, str. 292. "Rogatus a vobis dilectis in Christo fratribus ac venerabilibus sacerdotibus . . . ut libellum Gothorum, quod latine Sclavorum dicitur regnum, quo omnia gesta ac bella eorum scripta sunt, ex sclavonica littera verterem in latinam . . . vestrae postulationi . . . parere studui".

25 Poistovjecujuci naziv Sclavi s nazivom Hrvati, D. Mandic je u nizu svojih radova nastojao dokazati da je Hrvatska redakcija starija od latinske i da je regnum Sclavorum = kraljevstvo Hrvata. Mandic misli da je kronika "Kraljevstvo Hrvata" nastala u Duklji i da je "djelce bilo napisano najprije i glavno da opravda proglasenje Duklje kraljevstvom" (Crvena Hrvatska, str. 27), jer je toboze >,od starine Duklja bila sastavni din opcega hrvatskoga kraljevstva . . .". Bez ikakva smisla za stvarni historijski razvitak tvrdi da je ta kronika napisana "izmedju god. 1074, kad je Mihajlo poslije smrti Kresimira Velikoga poceo raditi o samostalnoj kraljevini Crvene Hrvatske, i god. 1081. kada je umro Mihajlo, prvi kralj Duklje" (n. dj:, str. 33). Vidi tako8er D. Mandic, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, str. 56-58, 333-34, 372-73, 413-414. U spomenutoj zbirci rasprava Mandic posvecuje posebno poglavlje "Kraljevstvu Hrvata i Ljetopisu Popa Dukljanina" (443-469). Na tom mjestu ipak mora priznati "neispravnu osnovicu i druge slaboce" ovog izvora kojemu je, kako on misli, glavna svrha da pokaze kako je Duklja "srediste i dukljanska vladarska obitelj glavni nosilac drzavnoga zivota svih Hrvata u prvim stoljecima njihova zivota na Jadranu" (str. 469)

26 Letopis, str. 308.

27 N. dj., str. 400.

28 N. dj., str. 309-310.

29 Pregled najvaznijih misljenja o duvanjskom saboru vidi Letopis, str. 126-144; V. Mosin, n. dj., str. 30-32; medu najnovije promasene pokusaje rjesenja "duvanjskoga sabora" spada ono D. Mandica (vidi biljeska 38) i F. Gogale-Dominisa, Kada je odrzan sabor na Duvanjskom polju, Sibenik 1965. Ovaj drugi je nastojao dokazati da se sabor. odrzao u jesen 823. god.

30 Letopis, str. 141, 143.

31 V. KLaic, Hrvati i Hrvatska, str. 29. i d. ss N. dj., str. 38.

32 N. dj., str. 38.

33 N, Radojcic, Kako su nazivali Srbe i Hrvate, str. 11 i d.

34 Letopis, str. 170, bilj. 222.

35 N. dj., str. 171. ss Letopis, str. 163.

37 Naime, u pripisu se navode banovi koji su vladali Hrvatskom od Svetopelega do Zvonimira. Sisic misli da je ime 5vetopeleg u ovom izvoru pozajmljeno iz LjPD kojim se sluzio sastavljac pripisa.

38 V. Mosin, n. dj., str. 33-34. Tu je hipotezu o duvanjskom saboru D. Mandic prvi put postavio 1957. god. u clanku >,Hrvatski sabor na Duvanjskom polju god. 753"; kasnije ga je prestampao (Rasprave i prilozi, str. 145-193). Hipoteza je tipicna za Mandicev nacin rada jer Je njemu stran ne samo kriticki adnos prema izvorima, vec on izgraduje hipoteze na potpuno nedokazanim pretpostavkama.

39 Npr. vec u prvom poglavlju misli da mu okolnost sto zna za godinu smrti sv. Benedikta daje pravo da ispravlja Dukljaninov tekst. Zato iz Monte Cassina nastaje Gora Cicilijanska, iz kapuanske biskupske stolice kapitulska, a u II poglavlju iz Panonije u gotsko doba "kraljevstvo ugarsko". Dukljanin npr. jasno kaze da su Goti dosli sa sjevera, a autor HR s istoka. Svi se takvi i slicni >,ispravcia mogu protumaciti mijenjanjem latinske redakcije u hrvatsku, a ne obrnuto.

40 Stoga on uopce ne opaza Dukljaninovu nepriliku koji zavrsivsi "gotsko doba" ne zna kako bi ga povezao s >,bugarskim" pa cini onu nespretnu identifikaciju ,>Gothi, qui et Sclavi et Vulgari" - koja je bila predmet tolikih raspravljanja. Ne shvativsi uopce Dukljaninov tekst na tom mjestu. on proglasava bizantskog cara "cesarom Crnih Latinac". Zato se u njegovoj preradbi Bladin nagadja s Crnim Latinima, a identifikacija Goti-Slaveni kao nepotrebna otpada.

41 "I onde pribiva kraljujuci sveti puk koji Kostanc bise obratil". I "sveti muz Kostanc" iduci u Rim "navrati na kraljevstvo Svetoga puka koga bise na viru obratio, kojih gospodovase mudri i dobri kralj Budimir, koji po Kostancu bise naucen u viru". Autor HR zatim dalje prica kako je Kostanc uzeo "proscenje od obraza kraljeva i onoga svetoga puka" i "pojde u Rim". Letopis, str. 392-394.

42 "I primorje razdili na dvoje pocamsed od mista (i) grada ki
po poganih bi razrusen, ki se zove Dalma, gdi sa (s) hodom bise, deri do mista, ko se zove Valdemin. Od Dalme do Valdemina prozva Hrvate
Bile, sto su Dalmatini niznji. I jos od mista Dalme do Bandalona
grada ca se sada zove Drac, dotla prozva Gornju Dalmaciju i to(li)koje
Surbiju, ca jest Zagorje" Letopis, str.399

43 Da je sastvljac HR doista imao na umu Hrvate, tocnije hrvatsku
drzavu svoga vremena, dokazuje ponovno uklanjanje naziva Sclavi
potkraj IX pogl. Stoga "librum Sclavorum, qui dicitur Methodius"
preradjuje u "knjige ke pri Hrvatih stase i pri njih se nahode,
a zovu se Metodios", Letopis, str.400.