Moderna povijest, ona od jucer kada je kao velika vijest bila objavljena na naslovnoj stranici novina, svakako je medu svim predmetima interesa povjesnicara najosjetljivija po svojim implikacijama. Teren po kojem se tu krece povjesnicar ne moze biti "skliskiji" - ono sto se danas cini nedvojbenim sutra, nakon objavljivanja nepoznatih dokurnenata ili necijih sjecanja, moze se pokazati posve pogresnom i promasenom prosudbom. No, valja odmah primjetiti da stvari izgledaju tako samo ukoliko se izolirano promatraju pojedini dogadjaji koji se u datom trenutku ukazuju kao prijelomne tocke. Ukoliko se, medjutim, pogled ipak digne od pojedinacnog dogadaja koji je bio velika vijest i gibanje promatra kao globalni trend, onda se vec mnogo lakse i s vise sigurnosti moze upustati u prosudbe i rasclambe.

Jedna od takvih pojava koje valja promatrati izvan konteksta eksluzivne vijesti jest i politika hrvatskoga vrhovnistva spram krize i rata u susjednoj Bosni i Hercegovini. Na tome pitanju u Hrvatskoj se javnosti vec dosta dugo lome koplja, a politika spram BiH bila je, navodno, i razlogom svojedobnom raskolu u vladajucoj stranci te stalni kamen smutnje izmedu vrhovnistva i dobrog dijela politicke oporbe. Podsjetimo se u najkracem - vrhovnistvo se od izbijanja krize u BiH odlucilo za jednu jasnu i transparentnu politiku spram svega sto se tamo dogadjalo. Temeljna odrednica te politike bila je i ostala potpora onome dijelu hrvatskoga narodnog korpusa koji nastava tu zemlju u njegovu nastojanju da osigura teritorijaliziranje svoje konstitutivne pozicije. Drugim rijecima, Hrvatima u BiH se od pocetka pruzala potpora u nastojanju da obrane i osiguraju potpuni nadzor nad onim dijelom teritorija gdje predstavljaju vecinu, da bi se onda iz te pozicije prislo uredjenju unutarnjih odnosa u samoj zemlji.

Protivnici takve politike zastupali su stav po kojemu je konstitutivna pozicija Hrvata u BiH ionako bila neupitna, jer da ju je garantirao Ustav, pa je sukladno tomu bilo nepotrebno, cak i kontraproduktivno inzistiranje na principu teritorijalizacije. Naime, iz takvoga se shvacanja izvodi kako politika koja inzistira na obrani i osiguranju teritorija na kojemu su Hrvati vecinski element samo antagonizira bosnjacko-muslimansku stranu. Rjecju, upravo je politika koju je vodilo hrvatsko vrhovnistvo bila glavnim razlogom izbijanju muslimansko-hrvatskog sukoba 1993. Da je s hrvatske strane zauzet od pocetka drugaciji stav, onaj po kojemu je trebalo braniti zatecenu ustavno-pravnu poziciju na cijelom teritoriju BiH, s bosnjacko-muslimanskom stranom je bilo moguce ostvariti stratesko saveznistvo (nerijetko se govorilo cak i o "prirodnom saveznistvu") nasuprot srpskoj, agresorskoj strani.

Vec je na prvi pogled lako zakljuciti kako je ovdje rijec o gotovo akademskoj raspravi o pitanju na koje ne postoji jednostavan odgovor. Zapravo, odgovor na ovako postavljenu dvojbu nije niti moguce dobiti ako se u obzir ne uzme i pozicija druge, bosnjacko-muslimanske strane. Naime, buduci svako saveznistvo podrazumijeva aktivni suodnos dviju strana, jasno je kako takav oblik suradnje nije moguc bez minimuma suglasnosti glede ciljeva zajednickoga djelovanja. Na ovoj tocki, medutim, vec pocinju problemi s mogucim razlicitim interpretacijama odredenih cinjenica. Tako ostaje otvorenim pitanjem kako pristupiti jasno datim izjavama i izrecenim rjecima - treba li im bezupitno vjerovati, ili pak treba vise povjerenja pokloniti stvarnom djelovanju i prakticnim potezima. U tom kontekstu valja podsjetiti, iako vecina onih koje sva ova pitanja interesiraju jos uvijek to jako dobro pamti, na izjavu g. Alije Izetbegovica iz vremena najzesce srpske agresije na Hrvatsku, kojom je on svoje pristase pozvao na pasivnost, tvrdeci kako "hrvatsko-srpski sukob" (tako je on, naime, tumacio narav agresije) "nije nas rat". U vrijeme najgorih razaranja Vukovara, kada je vec i slijepcima bilo jasno o cemu se radi, g. Izetbegovic je na sarajevskoj tv tvrdio kako nema razlike izmedu srpske i hrvatske strane, kako je sve to zapravo promidzba, te hvalio lokalne sarajevske medije (tada jos uglavnom pod srpskim nadzorom) koji su sve sto se u Hrvatskoj dogadalo predstavljali kao "gradjanski rat".

Danas i do hrvatske javnosti (o samoj BiH da i ne govorimo) dopiru tumacenja koja sve to objasnjavaju nastojanjem bosnjacko-muslimanskoga vodstva da se izbjegne sukob u samoj BiH, no pozornu je promatracu vec tada bilo jasno kako takvi stavovi tadasnjega predsjednika Predsjednistva SR BiH nailaze na nedvojbeno vrlo los odjek u tamosnjega hrvatskog pucanstva. Izravna je posljedica takva ponasanja, a to se vec tada dalo jasno vidjeti, bilo ubrzavanje procesa raspadanja i drustvenog i drzavnog tkiva BiH. Proces je napredovao vrlo brzo, tako da vec potkraj 1991., primjerice, ekipama sarajevske tv nije bio omogucen pristup cak ni u one dijelove BiH gdje su Hrvati predstavljali vecinsko pucanstvo (o krajevima BiH s vecinskim srpskim pucanstvom, odakle se zapravo i vodio rat protiv Hrvatske, nije uopce potrebno ni trositi rijeci). Dakako, potpuna destrukcija drustvenog tkiva ne moze se proglasiti posljedicom izjava, pa cak ni postupaka samo jednog politickog vodje ili sirega kruga oko njega, no ostaje cinjenica da na bosnjacko-muslimanskoj strani nije bilo niti jednoga poteza usmjerenog na zaustavljanje tih procesa destrukcije.

U posve novoj perspektivi sve se to ukazuje tek danas, kada vec raspolazemo s dosta pisanih svjedocenja u obliku sjecanja sudionika ovih zbivanja i s muslimanske strane.

Prije svega, vise naprosto nije moguce braniti stav po kojemu su svi ovakvi i slicni istupi bosnjacko-muslimanskih politicara bili samo naivni pokusaj da se sprijeci izbijanje rata u BiH. Dovoljno je uzeti u ruke tiskane uspomene nekolicine najvisih casnika "Armije BiH” ili visokih duznosnika sarajevskih vlasti, pa shvatiti da na toj strani nikada stvarno nerazumijevanja prilika ili naivnosti u percepciji onoga sto se zbivalo. S druge se strane medjutim, moze vrlo lako ustvrditi kako su u tom krugu cvjetali nesposobnost i diletantizam sto ce upravo bosnjacko-muslimanski korpus najskuplje platiti.

O cemu se, zapravo, radi postat ce jasno vec nakon sto se pozornije procita veliki interview sto ga je u proljece prosle, 1995. godine, sarajevskom mjesecniku "Dani" dao zapovjednik muslimanskih oruzanih snaga, gdin. Sefer Halilovic. Inace je oko ovoga nekadasnjega majora JNA vec bilo dosta kontroverzi, te je on svojedobno udaljen s pozicije glavnoga zapovjednika muslimanske “Armije RBiH” da bi nakon toga stanovito vrijeme proveo i u kucnome pritvoru. Danas je g. Halilovic prvi covjek "Bosanske patriotske stranke" koja okuplja gotovo iskljucivo muslimane pristigle u Bosnu iz Sanzaka odakle je i on sam. Politicka platforma stranke prakticno ignorira mirovni sporazum iz Daytona, smatrajuci kako se njime rusi koncept “gradjanske drzave" za koji su se g. Halilovic i njegovi sumisljenici borili od pocetka.

Stavovi koje je u podugackom interviewu iznio utemeljitelj "Patriotske lige" i prvi zapovjednik “Armije" mogu se stvarno smatrati tipicnima za cijeli sloj bivsih muslimanskih casnika JNA koji su, nakon svibnja 1992., iskazali lojalnost vladi u Sarajevu i bili temeljni stupovi vojske koju je ta vlada stvorila. Drzeci na umu upravo tu cinjenicu, vise je no indikativno, primjerice, rasclaniti kako g. Halilovic tumaci zbivanja u vrijeme fermentiranja jugoslavenske krize, od 1990. nadalje. U to je vrijeme, naime, on pohadjao “komandno-stapsku skolu" JNA u Beogradu a sluzbovao u Hrvatskoj (Djakovo), te je po vlastitim rijecima, imao priliku promatrati "od ponedjeljka do petka ...kako se cetnistvo radja u Srbiji, a od petka do ponedjeljka kako se radja ustastvo u Hrvatskoj". Iz mentalnoga sklopa casnika skolovanoga u JNA-ovskim “sredistima za ispiranje mozga” vise se nije moglo ocekivati vise od stereotipne “partizanske" crno-bijele podjele – oni koji su na crti Jugoslavije su pozitivni i prihvatljivi, oni koji su protiv Jugoslavije mogu biti samo “cetnici" i "ustase". S takvim nazorima g. Halilovic nije mogao nista drugo do osjetiti vec navedene rijeci i javno zastupane stavove tadasnjega predsjednika Predsjednistva SR BiH kao “melem za dusu".

I doista, tadasnji se major u svibnju 1991., preko rodbine iz Sarajeva, stavlja na raspolaganje Izetbegovicevoj politickoj organizaciji, Stranci demokratske akcije, da bi od kolovoza iste godine stalno presao u Sarajevo (dakako, svojevrsna “amnezija" prekriva majorovo djelovanje u razdoblju od svibnja do kolovoza 1991., dok je jos aktivni casnik JNA u Djakovu – o tomu ce, valjda, jednom progovoriti pravosudni organi R Hrvatske!). Nakon toga svim se snagama daje na organiziranje i podizanje "Patriotske lige", stranacke paravojne organizacije u najklasicnijem smislu.

Ono sto valja osobito naglasiti, zanemarujuci mnostvo nebitnih detalja, jest kako se medu golemim brojem ljudi s kojima je stajao u svezi tijekom toga posla, i cija imena u interviewu pobraja, ne moze naci niti jedan koji ne bi bio musliman. U tome se kontekstu ne spominje cak niti tadasnji BiH ministar obrane, gdin. Jerko Doko, koji je inace po svemu spadao u onu struju hrvatskih politicara koji su smatrali kako je savez s muslimanima jedini moguci pravac hrvatske politike. K tomu, iako je i sam bio na celu posve nelegalne stranacke paravojne organizacije (koja ce kasnije samo po imenu postati "Armija RBiH"), oslonjene iskljucivo na jedan od tri konstitutivna naroda BiH, g. Halilovic bez ikakvih ograda o HVO-u govori iskljucivo kao o "paravojsci HDZ-a", docim svoju poziciju drzi posve legitimnom i legalnom, smatrajuci kako upravo na njega spada briga za "koncept odbrane i Sarajeva i drzave BiH".

U istom kontekstu valja promatrati i ono sto g. Halilovic otkriva o definiranju zapovjedne strukture "Teritorijalne obrane", prve vojne formacije iza koje je stajalo legitimitet i legalitet tadasnjega Predsjednistva. Sukladno javnim proklamacijama o "multietnicnoj, multikultumoj i demokratskoj naravi" rezima u Sarajevu, na mjesto zapovjednika "Republickog staba TO" postavljen je pocetkom travnja 1992. general Hasan Efendic, na mjesto njegova zamjenika Srbin, pukovnik Jovo Divjak, a na mjesto "nacelnika staba"

Hrvat, takodjer pukovnik, Stjepan Siber. Ta su imenovanja bila, medutim, kao sto ce to i vrijeme pokazati, tek puka formalnost, smisljena kako to i sam g. Halilovic objasnjava, "zbog legalizacije". Samome zapovjednistvu "Patriotske lige", u vrijeme kada su ta imenovanja obavljena, jedan od ministara u tadasnjoj BiH vladi prenosi nalog sto dolazi iz politickoga vrha, dakle od g. Izetbegovica, a koji glasi: "vi i dalje rukovodite, a oni samo neka tamo sjede". Sukladno takvom naputku, nastavlja se prisjecati i objasnjavati g. Halilovic, "nikakvih problema nema, ali dok ne budemo stekli povjerenje u te ljude koji dolaze, mi necemo njima davati informacije koje hi mogle biti znacajne".

Sve ovo, zapravo, jasno definira poziciju tadasnjega muslimanskoga politickog i vojnog vrha. Na jednoj strani stoje zvanicni stavovi i javne izjave o "jedinstvenoj, multietnicnoj, multikulturnoj BiH" i demokratskim nacelima. Na drugoj strani, medutim, prakticki se djelovanje svodi na potpuni nered i kaos (paralelne zapovjedne strukture izmedju kojih ne postoji povjerenje i komunikacija!), uzurpaciju i izgradnju paralelnih, paradrzavnih mehanizama vlasti te potpuno potiskivanje i iskljucivanje svega sto ne nosi muslimanska obiljezja. Dakako, nije tesko dokazati kako su do Zagreba, odnosno do hrvatskoga vrhovnistva i politickih cimbenika uopce, vec tada dopirale informacije koje su stanje u BiH prikazivale u pravom, upravo ovakvu svjetlu. No, muslimanska retorika, koja se najizravnije naslanjala na nasljede "samoupravnoga socijalizma", ocito je za dobar dio sudionika hrvatske politicke scene (SDP, Mesic - Manolic struja u HDZ-u, HSLS, itd.) bila odvise privlacna. Uostalom, u socijalizmu je oduvijek bilo vaznije to sto se prica nego ono sto se radi.

Sto se, pak, pocetnoga pitanja, onoga o ispravnosti politike spram BiH koju je odabralo hrvatsko vrhovnistvo, tice, cini se kako nakon svega sto je ovdje receno tako formulirano pitanje stvarno gubi svaki smisao. S partnerom kakav je 1991./1992. bilo muslimansko vrhovnistvo u Sarajevu mogao se sklopiti samo sporazum o potpunoj predaji tamosnjih Hrvata. I nista vise!