|
Nema
vise dvojbe da je Izetbegovicev odnos prema ratu
u Hrvatskoj, njegovo izbjegavanje da bar imenuje
agresora i da ne bude protiv osamostaljivanja
Hrvatske, izazvalo kod Hrvata nepovjerenje i prema
njemu i prema politici njegove stranke. Sva je
sreca sto se nije pretvorilo i u nepovjerenje
prema Muslimanima. Za to su najvise zasluzni oni
Muslimani koji su, mimo Izetbegoviceve zelje,
stupili u Hrvatsku vojsku, u uvjerenju da time
brane i Bosnu i muslimanski narod, i oni pojedinci
koji su samoinicijativnim istupima zaduzili hrvatski
narod, kakav je bio istup Irfana Ajanovica, covjeka
komu Hrvatska ne moze zaboraviti gestu ohrabrenja,
izjavu da je na njenoj strani istina. Stoga prihvacam
metaforu Tanje Torbarine namijenjenu Izetbegovicevu
ziheraskom odnosu prema ovom ratu – “Tiha noga”
- ali je ne bih kao Tanja pripisao plemenu vec
plemenskom poglavici. I zbog geste Irfana Ajanovica
i zbog onih Muslimana koji su ginuli u obrani
Hrvatske. U politici “Tihe noge”, koja je Hrvate
duboko povrijedila, kriju se cetiri politicka
gafa.
Dok
Ajanovic otvoreno kaze da Armija nije nepristrana
u sukobu izmedu srpskih odmetnika i Hrvatske vojske,
da ona odmetnistvo organizira i potice, dotle
Izetbegovic misli da ce Armija, zato sto joj je
to duznost, posredovati u Bosni dodje li do medjunacionalnih
sukoba. Time ono sto se u Hrvatskoj zbiva svodi
na etnicki sukob, sto je iz temelja netocno, i
daje Armiji odobrenje da na istoj osnovi djeluje
u Bosni. Sto ce ona i uciniti napadajuci Hrvate
u dubrovackom zaledju, oko Stoca i Neuma, iako
tamo nikakvih medjunacionalnih sukoba nije bilo.
Njemu kod Armije smeta samo to sto nacionalni
sastav casnickog kadra nije razmjeran nacionalnom
sastavu bosanskog stanovnistva. On ne vidi da
u Jugoslaviji nikakvih oruzanih sukoba i ne bi
bilo da nema Armije, koja ih izazivlje da bi opravdala
svoj parazitizam.
Njegova
krilatica “To nije nas rat”, uz cinjenicu da je
citava Bosna nosac armade za napad na Hrvatsku,
da Bosna daje velik broj vojnika i srpskoj Armiji
i srpskim dobrovoljackim jedinicama, da se s bosanskog
tla izravno puca na hrvatska naselja, da se Muslimani
bore i na jednoj i na drugoj strani, uz tolike
cinjenice njegova je navodna neumijesanost samo
njegova nevjerica da se Hrvati mogu othrvati imperijalistickoj
agresiji, njegovo je ziherastvo i nesklonost raspadu
Jugoslavije. Osim sto je preporucio da se regruti
ne odzivlju na vojne pozive, cime ih je, buduci
da ih nije i zastitio, izlozio samosnalazenju,
nije ucinio nista u skladu s izjavom: “To nije
nas rat”..
Carringtonu
se potuzio: “...mi smo zrtve rata protiv koga
smo od pocetka, u njemu nismo sudjelovali, njegove
posljedice snazno trpimo zbog prekida komunikacija
i rusenja mostova.” On dozivljava blokadu prometa
kao najkatastrofalniju posljedicu rata! Te se
stvari lako ne zaboravljaju, da ti krvaris a on
bi da ne dizes mostove i ne miniras luke preko
kojih nasrce neprijatelj. Dok ti umires, njemu
se zivi mirnodopski zivot! Ne zaboravlja se uloga
Fikreta Abdica u opskrbljivanju agresora za nistavni
topciderski novac, i njegov cinicni zahtjev da
mu hrvatska vlada odobri prolaz prometnicama kao
sto mu je Armija odobrila, prometnicama kroz vatrene
linije do luke!
I,
napokon, cetvrti gaf: sve je to,navodno, cinjeno
i ucinjeno da bi se mudrom politikom Bosna sacuvala
od rata. Jer, da je tu rat izbio, “bio bi pet
puta razorniji nego u Hrvatskoj”. Ne znam da li
bi uopce bio i, ako bi, koliko bi rat u Bosni
bio razorniji od onog u Hrvatskoj, znam samo da
je ta tvrdnja omalovazavanje razaranja koja su
se u Hrvatskoj dogodila, i znam da takvi stavovi
nisu Bosnu ostavili postrance od rata, niti je
time u Bosni obranjen mir. “To sto se dogodilo
u Hrvatskoj vrlo je gorko iskustvo za sve narode
i vise nitko nije spreman, nakon sto se uspostavio
mir, zapoceti rat”, kaze Izetbegovic. Tako prizemnu
interpretaciju hrvatskog otpora agresiji nije
lako prezivjeti. Iako od autora ezopovskog jezika
necemo cuti bolju interpretaciju, recimo, da je
agresor na hrvatskom ratistu porazen i da zato
vise ne nasrce, mozemo samo pozeljeti da taj strah
od rata bude razlog ocuvanju mira u Bosni. Dogodi
li se to, i stekne li Bosna svoju suverenost,
bit ce to plod hrvatskog otpora vise nego mudrosti
politike “Tihe noge”.
Ivan
Aralica, 18/2/92
|
