Kada danas dokoni putnik krene cestom od Splita preko Livna, Bugojna, Travnika, Busovace i Kiseljaka do Sarajeva i pri tomu ne zuri, odnosno ima vremena zaustaviti se i ogledati oko sebe na mjestima koja ga zanimaju, moze vidjeti mnogo toga sto prije ovoga rata nije mogao. Autoru ovih redaka, koji vec iza sebe ima dugo iskustvo putovanja danas je najzanimljivija ona dionica puta koja vodi od Travnika do Viteza. Na toj gotovo neznatnoj razdaljini od svega nekih petnaestak kilometara moze se in vivo promatrati kako izgleda i funkcionira jedna od rijetkih danasnjih "mekih granica" velikih uljudbenih sustava (civilizacija). Na tom skucenom prostoru nevjerojatnom se brzinom smjenjuju slike i pojave koje zrcale dva posve razlicita dozivljaja vremena i prostora, dva shvacanja odnosa covjeka i njegova okruzenja, rjecju dva posve oprecna svjetonazora.

O cemu je rijec najjasnije moze pokazati slika orisana rjecju, pri cemu uvjerljivost takve slike svakako umanjuje nedostatak knjizevnoga dara u pisca ovih redaka. No bilo kako bilo, na pocetku ovoga kratkog putovanja stoji stari Travnik, srednjovjekovni "grad" (utvrda) tijekom XVI. st. pretvoren u tursku carsiju, a.potom zahvatima iz vremena austro-ugarske uprave uoblicen u mali gradic, s jasnim tragovima orijentalne bastine. U razdoblju druge Jugoslavije Travnik je vec poceo izrastati u klasicno socijalisticko/konfekcijsko cudoviste "elektrifikacije i industrijalizacije", da bi tek tijekom posljednjega desetljeca komunisticke vlasti netko pokusao naselju vratiti, bar izgledom njegova samog sredista, dio onoga sto je predstavljalo stvarnu i dugu tradiciju. Tijekom je ovoga posljednjega rata grad (ako je on to doista ikad i bio) dozivio dvije vrsti razaranja – prva, ona jasnije vidljiva, posljedica je cinjenice da je prakticno bio na ciljniku srpskoga topnistva, a sto je rezultiralo brojnim fizickim razaranjima; druga, vidljiva tek po dugorocnim i izvedenim posljedicama, jest prisilni odlazak svega nemuslimanskoga pucanstva 1993, sto je izazvalo mnogo dublje, duhovno razaranje postojecega drustvenog tkiva.

Posljedice svega recenog: danas je Travnik naselje u kojem se obnavljaju jedino i samo islamska vjerska zdanja -sve drugo ostavlja dojam potpune zapustenosti i stvarne drustvene nezainteresiranosti, naprosto nebrige ljudi za vlastiti habitat. Mozda najplasticnije danasnji Travnik ocrtava kontrast izmedu obnovljenih i sjajnih mjedenih kubeta dzamija i stare ali jos uvijek jedine klaonice, zapustenog i prljavog zdanja izvan samoga grada, koje ce nepazljivi putnik smatrati tek oronulom rusevinom u kojoj nitko pametan ne bi drzao ni stoku! Prva, pak, paralela ovom “stanju nedovrsenosti" koja se namece iskusnijem putniku jest usporedba sa svijetom arapskog Bliskog istoka, Libijom ili Irakom primjerice.

Dva kilometra dalje, kada se vec napusti Dolac, stara katolicka zupa i rodno mjesto hrvatskog nobelovca Ive Andrica koje je danas pod nadzorom muslimanskih vlasti, putnik odjednom ulazi u jedan posve drukciji svijet. Tu, gdje urbanisticka ruka nikad nije povukla niti jedan jedini potez, izgled ljudskoga habitata otkriva brigu i zelju ljudi da svojim aktivnim odnosom okolis urede po vlastitoj i ocito drukcijoj mjeri. Pored puta se nizu uredno olicene kuce, okruzene travnjacima i cvijecem, trgovacka skladista i prodavaonice, sve po uzoru na nacin na koji se ljudski okolis ureduje negdje drugdje, u Njemackoj ili Austriji. Rijecju, na svakome koraku se vidi zelja i nastojanje ljudi da ratne godine nereda i razaranja zamijene uredenim i mirnim zivotom.

Stvari su, medutim, jos jasnije i uocljivije u samome Vitezu, mjestascu u kojemu se, u fizickome okruzenju, sacuvala muslimanska enklava vise no znakovita imena – Stara Mahala. Taj dio naselja doista jest prava mahala, cjelina koja svojim ukupnim dojmom, izgledom kuca i trgovina, ponasanjem ljudi koji nezainteresirano sjede i bezvoljno promatraju zivost i vrevu prometa ispred svojih kuca, posve odskace od svoga okruzenja.

Na ovome mjestu, medjutim, valja stati s opisima i rascistiti neke vrlo bitne stvari. Prije svega moram naglasiti kako sam stvarajuci gornje slike pokusao izbjeci bilo kakve generalne vrijednosne sudove o tomu koji je od ova dva razlicita svijeta “bolji" ili "napredniji". Dakako, kod toga nisam naprosto mogao ne ocitovati vlastiti jasan stav i vec odavna napravljeni izbor. To sto jedan od ova dva svijeta smatram "uredjenim", odnosno nacin na koji se ljudi u njemu ponasaju kvalificiram kao nastojanje za uvodenjem "reda", a drugi "zapustenim" ili “neurednim", dovoljno jasno govori kakva su moja shvacanja "reda" i koji od ovih svijetova kao jedinka smatram pozeljnijim. No, to istodno ne znaci kako onoj "drugoj strani" oduzimam pravo svoj svijet smatrati "urednim" i "uredjenim". Dapace. Rijec je, naprosto, o tomu da sam gornjim opisima htio pokazati postojanje dva posve razlicita i oprecna shvacanja "reda" i “nereda", sto se onda vrlo jasno ocituje vec na razini vizualnoga dojma.